Novogodišnje praznike ne provodimo kod kuće. Nova godina je, uz Prvi maj, naš najveći porodični praznik, pa zašto da se onda, s prijateljima, ne “otkačimo” u nekom drugom, novom okruženju?!

Ove godine put nas je odveo na krajnji sjever Holandije, u seoce Lauwersoog, provincija Groningen, obala jezera Lauwersmeer. Zapravo je tu nekada bilo more, ali su ga koncem šezdesetih Holanđani pregradili i tako napravili vještačko jezero. Seoce i jezero su dio Nacionalnog parka poznatog po bogatoj flori i fauni, u kojoj posebno mjesto zauzimaju ptice-selice.

Na put smo krenuli s našim psićem, Belom. To se odmah pokazalo kao mali zajeb. Pokazalo se da je putovanje s našom „ocvalom“ ljepoticom  – već joj je dvanaest ljeta! – pravo mučenje. Jedva čeka da krenemo, a čim uđe u auto postane nemoguća: cvili, skiči, zavija, vrpolji se k’o da su joj hiljade crva u guzici! A kako još nije završilo zimsko mitarenje, supruga, koja je drži na krilu, je u tili čas prekrivena njenim dlakama.

Poučeni savjetom veterinara nastojimo je negirati, ali to nije lako. Ima samo jedan lijek: odvrni auto-radio „do daske“!

A da nije njenog „zapijevanja“ putovanje bi bilo veoma ugodno. Vani je suho i toplo, sunce svaki čas virka iza oblaka. Iza Zwolla gužva se osjetno smanjuje, a na pejsažu se jasno primjećuje manja gustina naseljenosti. Dominiraju, kako to ovdje lijepo vole kazati, elementi: horizont, voda i oblaci, koji skupa tvore ono čuveno, skoro neuhvatljivo holandsko svjetlo (Hollands licht).

Pri kraju puta, već pri vodi, prolazimo pokraj prelijepe lučice Zoutkamp. Puna je brodica. Tu jednom svakako moramo svratiti.

Planirao sam da “skoknemo” i do Groningena, nekih četrdesetak kilometara od Lauwersooga. Neki brodar-umjetnik je napravio repliku Nojeve barke i to – kao  što su kod nas nakon rata obnavljani Stari most u Mostaru i Konjička ćuprija – na stari način, starim alatom i svim drugim pomoćnim sredstvima!

Prvi utisak o selu je malo razočaravajući. Lauwersoog više liči na vikendaško naselje nego na ribarsko selo. Iako neki tvrde da je ovno omiljeno stjecište danskih ribara, čini se da ćemo na prave ćakule morati bježati u okolna mjesta.  Na primjer, u dvadesetak kilometara udaljeni Dokkum, istorijski značajan gradić od 13 000 stanovnika, ili u centar ove provincije, Groningen, prekrasan grad o kome ću, nadam se, jednom imati prilike posebno pisati.

No, zato je kućica koju smo iznajmili prava bombonica! Veliki, ograđen travnjak kao stvoren za Belino njuškanje i tumaranje. Prostran i svijetao dnevni boravak s brodskim podom. Ako je vjerovati vlasnicima, napravljen je od pragova stare francuske željeznice! I, kao šlag na tortu, hot tub, velika bačva za banjanje u dvorištu!

 

***

 

Prenj, kiša, torarice

 

Iza ponoći, kad se sve stišalo, na krevetu na sprat slušam lupkanje kiše o niski krov.  Sudeći po zvuku, kapi krupne kao muške suze. Ni oka da sklopim. Zašuškan, sjetim se Crnog polja na planini Prenj na kome je baka vodila ovce na ljetnu ispašu i tamo, u kolibama, s drugim čobanicama ostajala i po nekoliko mjeseci: od proljeća pa sve do kasne jeseni.

Nekoliko puta smo je otac, majka,  sestra i ja tamo posjetili. Pošto su kolibe bile pune čeljadi, mi, gosti, smo spavali u toraricama. To su veoma niske drvene kućice u koje si se mogao uvući samo četvoronoške, puzajući. U njima je bilo samo par jastuka i teška, na stanu tkana vunena ćebad.

Tu smo spavali mi, djeca, ali obavezno s nekim od starijih. Planina je to, treba uvijek biti na oprezu.

Ih, što sam tamo lijepo spavao! Najslađe baš kad je, kao sad u ovom seocetu,  pljuštalo, po krovu još puno nižem od ovog noćas. Na suhom si, a kao da ti ravno u glavu udara! Još kad u daljini, sa nekog od visova odjeknu zavijanje vukova, pa za njim bijesni lavež pasa tornjaka… Onda se, blago dršćući, još više skutriš pod ćebetom i priviješ uz široka očeva pleća! A kad usniš, ni topovi te ne bi probudili!

Sve je to prohujalo s vihorom. Oca i dobru baku Ristu, ovce i torarice, pa i one strašne vučije očjake s vrha okolnih brda davno je pojeo vječiti mrak. Nakupilo se godinica, promijenilo staništa, postelja i kuća, mnogo toga se pozaboravljalo. Ali, ne i ta planina surove ljepote, i njene studene noći. S njom u mislima, lagano tonem u san. Kiša i dalje “drobi” po krovu naše kućice blizu Sjevernoga mora.

***

 

Bonifacije i Ukleti kamen

 

Sutra se ipak odlučujemo za Dokkum. U Groningenu smo već bili, Nojeva barka nam, valjda, sad-zasad neće trebati, a svi kažu da je Bonifacijev ukleti kamen veoma lijep gradić.

Kakav Bonifacije, kakav “ukleti kamen”?!

Polako. Pođimo redom.

Ime ovog gradića prvi put se spominje još 754. godine. Tada je u njemu, naime, ubijen  veliki misionar i širitelj kršćanstva sveti Bonifacije, koji se i danas slavi kao zaštitnik Njemačke. Ta godina je zvanični Dan grada, pa je Dokkum prije devet godina tako proslavio 1250-ti rođendan.

Mada ne veći od naše prosječne kasabice, Dokkum zbog strateške važnosti još krajem trinaestog vijeka i u papirima postaje – grad. U burnoj mu se povijesti ističu razorni požar iz 15. vijeka i važna rola u Osamdesetogodišnjem ratu protiv Španaca. Iz tog je vremena i po zlu čuvena Dokumska furija. Naime, 1572. godine ovaj grad, koji je tada bio pod španskom upravom, na svega par sati osvaja domaća vlastela. Nakon ponovnog preuzimanja, Španci Dokumljane “časte” ognjem, pljačkom, silovanjima … To je i dan-danas vjerovatno najcrnja stranica u istoriji ovog malog, ali važnog mjesta.

Nakon toga nastupa period mira i napretka. Dokum se krajem 16. vijeka priključuje moćnoj Utrechtskoj uniji, pa se tu naskoro smješta frislandski admiralitet. Iako se zbog plitkog gaza i sve veće trgovine pomorska komanda uskoro seli u drugo mjesto, Dokkum i dalje cvjeta. Grade se raskošne crkve, vile, dvorci …

***

 

Stara na Novu, desetak stepeni, vjetar, kišica. Na doček Nove godine podsjećaju samo petarde, i to one teške, “karabituše”. Iako je još rano, mlađarija je počela s tom, u Holandiji vrlo omiljenom novogodišnjom zabavom. Ovdje, gdje svirka i pjesma uz obilje ića i pića za doček nisu uobičajeni, vatromet je, ne samo mladima, često kulminacija zabave na prelazu iz stare u Novu godinu.

“Zabave”?!

Kod velikog mlina na brežuljku, oveća grupa mlađarije. Obavijeni oblakom barutnog dima, kao da se takmiče čija će karbitna bomba jače grunuti.

Ja ne volim vatromet. Prosto im bilo. Dabogda im ni one dvije iz Kemine pjesme nikad ne zagrmile.

 

Prijateljica, koja se uvijek dobro pripremi za ovakve izlete, nas u laganoj šetnji upoznaje sa istorijom Dokkuma. Prolazimo, tako, kraj Gradske vijećnice iz Zlatnog, sedamnaestog vijeka. Ova prelijepa građevina,  bezbroj puta preuređivana i dograđivana, nekad bješe centar važnih događanja u čitavom kraju a danas isključivo služi za vjenčanja i prijeme.

Tu, u “srcu” grada – a sve je ovdje blizu, nadohvat ruke – je i Crkva svetog Martina, iliti Velika crkva, iz 16. vijeka. Neobična je stoga što je sagrađena na temeljima čak triju starijih crkava: iz desetog, jedanaestog, i iz trinaestog vijeka. Napravljena je najvećim dijelom od materijala ove potonje.

U gradu koga rese mnogi sokaci i prolazi, kanali, mostići i prastare kuće na kanalima, naročitu pažnju plijene vrtovi ispred tih lijepih zdanja kraj vode. Čovjeku naprosto zastane dah od mašte i kreativnosti, ljubavi i pažnje kojom su sređivani.

U samom centru se nalazi još jedna impozantna građevina: De Waegh. Na južnoj fasadi: lavovi, grb provincije Frisland. Tu se nekad, u jednom krilu zgrade, trgovalo i vagalo, a na drugom je bila gradska straža.

Sada je tu restoran. Kad na izlogu ugledam tamno teselsko (Texel) pivo, namah osjetim da mi je grlo suho k’o pustinja. “Hajdemo unutra.  Dosta smo hodali. A i ovo pucanje …”, velim. “Dame mogu probati čuvenu dokkumsku kafu, s malim dodatkom berenburga, lokalog alkoholnog pića a mi ćemo, hm … Već ćemo vidjeti…”, tobože dvojim, a sve glédim onu flašu iz izloga.

Upalilo je. Ne znam za tu njihovu kafu, ali teselsko pivo vrijedi svake pare! Ma, samo za tih par gutljaja vrijedilo se zaputiti ovamo!

 

***

 

U ponoć ogrnemo kapute, i izađemo van. Šampanjac i ljubljenje, čestitke na kiši. Iz pravca Dokkuma žestoko gruvanje. A ovdje tiho. Tek poneka petardica. Baš sam nekako rahat.

Čak se i Bela, psić, okuražila da izađe napolje. Sretna ti Nova, Belice!

 

Šampanjac prijatno grize za jezik.

 

Goran Sarić  (Iz knjige šaljivih putopisa “Rahat u Dokkumu”)