Iz Zemlje lala i kanala
Iz recenzije Ljubice Ostojić:
Čitajući rukopis ove knjige, odnekud iz zaumlja valjda, iz zaborava reklo bi se, pomolila se djevojčica u holandskoj kapici i klompama. Nekako dobro mi znana i draga, ali tko? I zašto?
Napokon, sjetila sam se: Bibi. Lik iz nekog pradavnog romana koji me je pronašao još u ranom djetinjstvu, kad sam ga čitala, prije polaska u školu, slobodno i bez granica i konvencija.Djevojčica koja je hrabra, voli da crta, i često putuje Holandijom. Preko nje sam se kronično zaljubila u putovanja.Tko je pisac, ne znam (djete u toj dobi ne poima posredovanje pisca), a eto i sad ne bih, neka ostane u uspomenama kakva je bila. Postoje eto i takve knjige i knjževni likovi, koje ne želimo analizirati u odrasloj dobi. Jednostavno ih volimo kad skoknemo natrag, u djetinjstvo, bez bedekera.
Zašto ja ovo pišem? Uprav zato jer to smatram dodatnim kvalitetom knjige
koja, uz vlastite razloge i egzistenciju, pokrene u čitaču i one, racionalnoj analizi nepojamne, nizove i djelovanja asocijacija.
Bedeker po Klaićevom Riječniku jest «knjižica s opisom nekog kraja ili grada i s naznakom njegovih znamenitosti; služi kao vodič na putovanjima (prema imenu njemačkog nakladnika Baedekera).» A anti je grčka riječ koja znači protiv. Također, «Anti je naziv za stare Slavene koji su prije 6. st. n. e. nastavali prostor između Dnjestra i Dnjepra.» Ako je suditi po značenju, ova bi riječ odista prije pristajala mentalitetu potomaka starih Slavena negoli svom grčkom podrijetlu. Toliko o podnaslovu, zasad. Ali on jest ključ za čitanje ove knjige, definitivno.
Ipak, krenimo od naslova: Zapisi iz Zemlje Lala i Kanala. Doima se nepretencioznom ova knjiga kod površnog čitanja. Jednostavnom i čitkom, na prvi pogled. Ne obavezuje kod definiranja žanra, jer je otvorena svemu što je spisatelju Goranu Sariću potrebno da postigne lakoću i osobenost stila, a da pritom kaže ono što želi onako kako želi. Zapisi. Katkad na rubu publicistike. Pa putopisa. Pa proze. Pa sve to skupa i još nešto.Autentična životna pripovijest (još ne povijest) u procesu….
A sad, jedna od priča iz knjige.
Princ Pive i kraljičino svetogrđe
Kad je onomad objavljeno da će se vjenčanje holandskog prestolonasljednika, princa Villema Aleksandra i njegove argentinske izabranice, Maxime Zorgiette, obaviti u Amsterdamu, tačno u podne, drugog drugog dvije hiljade i druge godine, mnogi su pomislili da se radi o još jednom hiru Princa Pilsa, iliti Princa Pive, kako je ovog korpulentnog “plavca” do samo prije par godina redovno nazivala u ovdašnja “žuta” štampa.
Jest da je datum lijepo “okrugao”, i nekako “po katolički”: sve u znaku broja dva – ali su se organizatori uplašili da bi loše vremenske prilike, uobičajene za to doba godine, doslovno mogle “uprskati stvar”.
A cijelu tu stvar ionako su pratile mnoge sumnje i nedoumice, problemi nadomak diplomatskog skandala…
Ne, razlog uzbune na dvoru kraljice Beatrix nije bio taj što buduća mlada u venama nije imala ni kapi “plave krvi”.
Ne, u ovom se slučaju radilo o problematičnoj prošlosti nevjestinog oca, padre Zorgiete. Taj je vremešni gospodin bio ministar u vladi argentinskog diktatora Videle. Doduše, njegov resor je bila poljoprivreda. On, dakle, nije bio vlasnik ključeva kazamata u kojima su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih zauvijek nestale hiljade, jezikom Hunte kazano, “neprijatelja naroda i otadžbine”.
Nije senor Zorgieta, dakle, lično potpisivao “katil fermane” za tolike stradalnike, ali bi samo Alisa iz Zemlje Čudesa mogla povjerovati da o torturi nad njima ništa nije znao.
Drugi je par cipela što su ovdašnji novinari, nabijajući neprestano Maximi “na nos” očevu neslavnu prošlost, počesto zaboravljali “počistiti svoju avliju”. Jer, Holandija je u to doba bila jedna od rijetkih zapadnoevropskih zemalja koja je s Huntom održavala pune diplomatske i trgovačke odnose. Za vrijeme Svjetskog šampionata u fudbalu u Argentini pitanja o moralnosti učešća na svjetskoj smotri gurača “napuhane mješine” u zemlji koja sopće i krvari pod vojnom kundurom nisu smatrana poželjnim…
No, eto, ne mareći za punčeve ‘mrlje na fotografiji’, nestašni je Wilem čvrsto tiješio da zaprosi gđicu Zorgietu. U tome ga nije spriječila ni čak ni mogućnost da ga holandska skupština – u slučaju da se ne složi s njegovim izborom – liši titule prestolonasljednika.
Svima koji su imali prilike vidjeti njegovu izabranicu, jasno je zašto – to jest: na što, je Willem Aleksandar “zagrizao”. Ne, ne radi se o nekoj naročitoj ljepoti: nešto korpulentnija figura, trunku izbačene usne, pjegice na licu… U slučaju gđice Zorgijeta – sve same zlatne prednosti! Široki osmjeh, prirodno držanje, lakoća kojom podnosi novinarska pitanja i gvozdene protokole – sve toliko drugačije od poslovične ukočenosti i distanciranosti sve-krive, kraljice Beatrix.
No, kako vidimo, Maximi to uopšte nije smetalo da ekspresnom brzinom opčini Holanđane.
I mada se neupućenom čitaocu izbor mjesta svadbene ceremonije vjerovatno čini logičnim – tà, radi se o glavnom gradu Zemlje lala i kanala – i taj detalj, u stvari, ima svoju zasebnu priču.
Naime, Amsterdam vam je čaršija koja je često ratovala sa kraljevskom porodicom.
Počelo je još prije više od dva vijeka, kad je Willem III bogatim amstedamskim trgovcima htio uvesti porez u vojne svrhe, i zbog toga zamalo izgubio glavu!
Kad se ta gungula nekako smirila, došlo je do dugotrajnog zatišja, tek povremeno prekidanog sitnijim čarkama.
Sve do 11. marta 1966. kad je aktuelna kraljica Beatrix odlučila da baš tu, na čuvenom trgu Dam, izusti sudbonosno ‘da’ nikom drugom do Nijemcu Klausu – bivšem vojniku Wehrmachta!
Tada je cijeli Amsterdam skočio na noge. Godine teške, neplodne, ratne rane još ne bjehu čestito ni zacijelile… Tradicionalno jak jevrejski lobi u Holandiji taman se počeo oporavljati…
Kad se sve to ima u vidu, saldo velikih nereda što su proljeća ‘66 zagorčali svadbenu tortu budućoj kraljici i nije bio strašan: razlupani izlozi, srča do koljena, dimne bombe, ‘samo’ nekoliko desetina povrijeđenih, par stotina uhapšenih… Ni jedna mrtva glava!
Za nas Balkance, odgojene na epskim pjesmama – bura u fildžanu kafe!
No, ta se prašina odavno već slegla. Princ Klaus, kome je odmah u začetku ustavom za vjeke vjekova oduzeta mogućnost da se okiti kraljevskom titulom, je kasnije postao jedan od najomiljenijih članova kraljevske porodice. Skroman, nenametljiv, a ipak, na svoj način, neodoljivo šarmatan, iako u drugom planu, prosječnom je Holanđaninu postao mnogo bliži od njegove supruge, birvaktile najbogatije žene svijeta.
Izgleda da život “u sjeni” Maximi neće previše smetati. Zaljubljena, ona kao da jedva čeka da se buka oko vjenčanja već jednom stiša, da bi na miru mogla uživati u društvu budućeg kralja Holandije.
Osim toga, zasad izgleda da su se uloge mladog bračnog para potpuno izmijenile. Sve su oči uprte u šarmantnu Argentinku.
No, vratimo se povodu ovog teksta,: kraljevskom vjenčanju.
Sama ceremonija vjenčanja protekla je kako se samo može poželjeti. Amsterdam okupan suncem, mnoštvo u špaliru, uzvici, pjesma, potoci piva… Baš kao što i priliči vjenčanju nekadašnjeg pivopije, koji se, kao u nekoj “ženskoj” varijanti poznate bajke, poljupcem latinoameričke ljepojke pretvorio u Princa Koji Ima Šta Da Kaže.
Ipak, zabilježena su dva manja incidenta. Prvo je neki kreten na prozor svadbene kočije bacio limenku s bojom. No, to Maximi ni za trenutak nije skinulo osmjeh s lica.
Druga manja “fleka” na Maximinoj vjenčanici nastala je kad je svadbena povorka prolazila pored skupine od stotinjak demostranata: protivnika i žrtava Videlinog režima. Iako su se puhanjem u pištaljke, lupanjem u šerpe, vikanjem i psovanjem, svojski trudili da pokvare raspoloženje mladencima, čini se da demonstranti u tome nisu uspjeli. Jer, njihove u znak pozdrava uzdignute ruke ni za trenutak nisu klonule.
No, ako ste pomislili da gospodjica Zorgijeta emocije baš uvijek uspjeva držati pod kontrolom, grdno ste se prevarili!
Naime, u crkvi, za vrijeme svadbenog obreda, kad je par već izrekao sudbonosno da, Argentinka je na časak klonula: prolila je dvije krupne suze na skupu vjenčanicu. Desilo se to prilikom izvođenja argentinskog tanga, i to kompozicije njenog čuvenog zemljaka Astora Piazolle.
Čak i na TV-ekranu se sasvim lijepo vidjelo: s očima punim suza, Maxima se osvrće ka mjestu gdje su, kao posebni gosti iz njene domovine, stajali njen mlađi brat i dvije prijateljice. Za padre Zogijetu tu, zbog poznatih okolnosti, nije bilo mjesta.
Slučajno ili ne, između argentinskih gostiju i ostalih uglednika u tom je trenutku bilo nešto praznog prostora. Taman toliko da se u njega smjesti još dvoje ljudi.
Šta mislite, koga je Maxima, u mašti, kroz vlažnu koprenu, tamo vidjela?!
Goran Sarić (Iz knjige putopisne proze “Iz zemlje lala i kanala”)
