Iz Zemlje lala i kanala
Umorih se od sjedenja i zurenja u ekran. Katalogizacija knjiga – već četvrt vijeka moj posao u Holandiji – nije toliko težak, koliko je zahtjevan posao. To je ono što se ovdje zove fijn werk, fini posao. Važne su sitnice. Detalji. U pripremi nekog naslova za online katalog treba biti vrlo pažljiv. Svako pogrešno slovo u naslovu knjige, pogrešno otipkano autorovo ime ili godina izdanja, i gotovo je s korisnikovim traganjem za određenim naslovom. A to, na koncu, znači da vi niste dobro odradili svoj posao.
Ustajem da malo promalo prošetam. Vani tipično holandsko vrijeme: kiša, vjetar, hladnjikavo… Ovdje za takve vremenske (ne)prilike imaju specifičan izraz: waterkoud (vodenohladno). Ne vjerujem da sličan postoji u drugim jezicima.
Zato silazim u tunel, prolaz koji ispod ceste i zgrade obližnje gimnazije vodi do ogromnog depoa u kome su smještene naše prastare, vrijedne knjige, novine i časopisi, arhiva katoličkog dokumentacijskog centra… Odatle se knjige ingenioznim sistemom transporta, u velikim korpama na šinama automatski dopremaju na drugu stranu, do mjesta gdje ih korisnik može podići. (U taj sistem je univerzitet prije izvjesnog vremena uložio silne pare.)
Sad me, pri ulasku u tunel, čeka veliko iznenađenje: nigdje korpi, nigdje pod njima šina! Samo, na mjestu gdje su se samo prije nekoliko dana nalazili, otužni blijedi tragovi. A tek kad sam pokušao ući u prostor sa do juče punim policama: put mi priječe desetine kontejnera za papir. Šta je sad pa ovo?
Vratim se i upitam kolege o čemu se radi. Oni mi objasne da je upravo u toku velika operacija pražnjenja depoa. Naime, suočen s drastičnim mjerama štednje, Univerzitet je bio prinuđen da prostor depoa iznajmi nekoj komercijalnoj firmi i tako zaradi veliki, za goli opstanak prijeko potreban novac.
A šta će biti sa knjigama i časopisima? To samo nebo i uprava zna(ju).
Biblioteka u kojoj sam zaposlen dio je velikog holandskog univerziteta koji ima više hiljada studenata i nekoliko stotina zaposlenih. Razumije se da oni za nastavu koriste puno knjiga. Sve one prvo moraju proći kroz naš P-odjel, onaj za klasična papirna izdanja. Tu ih moje kolege i ja kataloški obradimo i stavimo na online katalog univerziteta. Tek tada one postaju dostupne našim krisnicima.
Kad sam počeo raditi, ovdje nas je bilo čitavo tuce, i to samo na odjelu za obradu “pravih” knjiga. Uvijek je bilo dosta posla, a najviše koncem godine, kad su se morali isprazniti budžeti. Tada su se police s novim knjigama skoro slamale pod teretom.
I ne samo brzina obrade, vrlo važan je bio i kvalitet naših uradaka. Naš P-odjel je spadao u jedan od najvrsnijih u Holandiji. Kad bi iza nekog naslova u interbibliotečkoj razmjeni stajalo naše ime to je bio znak da drugi tu obično nemaju šta popravljati.
No, zadnjih nekoliko godina stvari su se drastično promijenile. Jedan od uzroka tome je, svakako, u današnje vrijeme uobičajena digitalizacija tiskanih izdanja. Sve više knjiga na univerzitet dolazi u e-izdanju, a za njih su zadužene kolege sa drugog odjela.
Međutim, mnogi fakulteti: medicina, pravo, jezici… još uvijek preferiraju fizička izdanja. Stoga je i za nas donedavno još bilo dovoljno posla.
Prava katastrofa došla je s ratom u Ukrajini. Tada je, zbog pomoći napadnutoj zemlji, prvo postepeno i neupadljivo, a onda sve otvorenije, počelo drastično “rezanje” budžeta u “neprofitabilnim” djelatnostima. Prvo je na udar došla kultura, a onda i visoko školstvo, zdravstvo, socijalna zaštita. Paradoksalno, upravo one oblasti po kojima je niskozemska donedavno bila hvaljena u cijelome svijetu. Kultura je čak, pod “dirigentskom palicom” premijera Mark Ruttea i njegovih neoliberalističkih “klonova”, u jednom trenutku proglašena “ljevičarskim hobijem”.
Sudbinu našeg univerziteta dijele i mnoge druge ugledne ustanove. “Glavu iznad vode” – holandski izraz kad se neko nađe u finansijskim poteškoćama – jedva drže i mnogi muzeji, pozorišta, umjetničke galerije…
Elem, nakon Rutteove floskule da se “moramo pripremati za najgore”, “čistiti skloništa, kupovati šibice i gaznjače”, situacija je definitivno otišla u honduras. Ona je, zapravo, označila smjerno pristajanje holandskih političara na Trumpovih 5% izdvajanja iz BNP-a (bruto nacionalni prihod) za naoružanje. Oružje koje, naravno, kupujemo kod “miroljubivog” Ujka Donalda.
Promovisanjem Ruttea na poziciju šefa NATO-saveza situacija se za “neprofitabilne” djelatnosti još više pogoršala. Ovaj vješti, elokventni manipulator je zacijelo jedan od najupornijih branitelja interesa pomahnitalog šefa Bijele kuća, ma kakve gluposti i laži ovaj nesuđeni “nobelovac” izjavljivao.
(Letak kojim nas Mark Rutte plaši novim ratom)
Tako je, eto, nekoć velika i važna, moja aleksandrijska biblioteka spala na niske grane. Nove knjige nam stižu “na kapaljku”, a obrađujemo ih, od nekadašnjih dvanaest, samo nas troje: jedan iskusni kolega, mlađa koleginica i ja. S tim što ja još od Nove godine – nekad našeg “najgušćeg” perioda – sve rjeđe odlazim na univerzitet. Nema knjiga, pa nema ni posla. Uostalom, i ono moje dvoje kolega, u nedostatku papirnih izdanja, se često “sudaraju guzicama”.
Ali u odnosu na njih ja imam dvije važne prednosti. Prva je ta što u sklopu univerziteta imamo Instituut voor Oosters christendom (IvOC), Institut za pravoslavlje. Tamošnje kolege dobijaju dosta poklon-knjiga iz Rusije, Bugarske, Grčke, pa čak i iz Srbije. Te knjige su najvećim dijelom na ćirilici, nema ih ni u jednom zapadnjačkom katalogu. A ko li je, još od prvog osnovne, ćirilicu usvojio kao drugo “maternje” pismo?!
Druga prednost? Potpisnik ovog teksta, bude li sreće, narednog ljeta odlazi u penziju. Gdje će se, napokon, do mile volje moći baviti njemu omiljenim “ljevičarskim hobijima”. A Mark Rutte neka pali gaznjače i čisti mračna skloništa koliko mu volja!
Goran Sarić
