Šetnja

 

Sve je umorno i ne može mirovati:

Sunce, vjetar, čas.

Međ’ drvećem se provlači

Stari san, zemlja

 

Postaje kapija

Ka davnim godinama. Kroz

travu i lišće struji dodir,

Sijući slike poput svjetla

 

San me ne prepoznaje

U prhtaju vjetra. Vidjeti njega

Iznova sve čini potpuno novim.

 

Trava i dalje miluje stopala.

Bez prestanka počinje put

Koji označava povratak.

 

 

 
Pukotina

 

Pjesničenje je šupa

S hladnim pogledom koji nestaje

Odlazi sâmo uz najmanji

Zvuk. Kapljica, živinka,

 

Auto koji vozi kroz prostor.

Svjetlo se uvlači kroz procjepe

Rišući šupu crnim.

Jesu li zvijezde slikari?

 

Riječi, užarene iskrice

I stari pepeo, zalutao u uglove

I rupe. Postoji li vani

Pejsaž? Pjesničenje je procjep,

Svjetlost koja curka na pragu

Zatvorenih vrata.

 

Noćna kiša

 

 Znoj izbija iz zidova

U vatri pada kiša.

O, pećnice, nedaj se ugasiti!

 

Zatvoreni ostaju kapci –

Sovica opet spava.

Njen lov

Je rastjerao sav svijet.

 

O, noći, o sad daj snove!

Zatvori sate

Da doba šumora kiše

Ostane vani. Ublaži mi

Tu buku suza,

Isprekidani, vlažni šumor.

 

Neka u zemaljskim podrumima

Budu uljuljkani moji neboskloni.

 

 

Anneke Brassinga

(s holandskog jezika preveo: Goran Sarić)

 

Anneke Brassinga (1948) je holandska pjesnikinja, prozaistkinja, esejistkinja i prevoditeljica.

 

Kao pjesnikinja je debitovala 1987. godine zbirkom pjesama ‘Aurora’. Teme Brassingine poezije su priroda i ljubav, ali i jezik. Često je hvaljena zbog bogatog rječnika, ali i zbog ljepote stila. Anneke Brassinga ne voli pjevuckanja,  poigrava se sa čitaocima i uči ih “kako se strasno ljubiti na uglovima ulica”.

Najvažnije nagrade koje su joj dodijeljene su Constantijn Huygens Prijs (2008) i P. C. Hooft Prijs (2015).

Brassinga je dobitnik Zlatnog vijenca na Struškim večerima poezije 2026. godine.