Iz Zemlje lala i kanala

 

(na marginama velikog uspjeha)

 

 

 

Ljeta 2010. najstariji sin s tri prijatelja otišao u Južnoafričku Republiku na svjetsko prvensto u fudbalu. Otišli su, zapravo, da iznajmljenim autom proputuju tom lijepom, meni zbog vina i Mendele nekako bliskom zemljom, i da, kao usput, odgledaju nekoliko utakmica Oranje reprezentacije (Tek mnogo kasnije mi je rekao da su se na tom putovanju sva trojica odvažili otisnuti u ponor sa Bloukrans mosta, zvanično najvišeg mjesta za bungeejump na svijetu, sa visinom od 216 metara. A ja, naivac, mislio da njihov odlazak preko pola svijeta i nije tako opasna rabota!)

Nekako u to vrijeme sam, uz “blagoslov” urednika uglednih E-novina, pokojnog Petra Lukovića, počeo da pišem šaljive izvještaje sa utakmica s tog najvećeg fudbalskog “vašara”.

Odmah da priznam: nisam nikakav stručnjak za najvažniju sporednu stvar na svijetu. Naprotiv. Jedva da sam znao potrčati za bubamarom. U školskom timu su me uvijek zvali “desno smetalo”. Ali uvijek sam bio tvrdoglavo zaljubljen u tu igru. Gledao utakmice, pratio detalje, pa sam vremenom počeo prilično dobro kužiti finese te igre, tajne, taktiku.

Ondje, u Perinim internetskim novinama, namjera mi je bila da, kao laik, jednostavnim jezikom približim nogomet onima koji se ne kuže u fudbal i gledaju ga samo za velikih takmičenja.

Izgleda da sam u tome solidno uspio. Čuveni Pero Sa Onoga Svijeta mi je pisao da raja dosta reaguje na moje tekstove i da su komentari uglavnom pozitivni.

 

Od tada je prošlo more vremena. I dalje često gledam fudbalske utakmice, najviše prateći uspone i padove kluba iz mjesta u kome živim, Arnhema. To je drugoligaš Vitesse. One velike rjeđe gledam. Zgadile mi se “lige petice”, ogromna lova koja se tamo vrti, pa čak i oko osrednjih igrača. Zgadile mi se UEFA i FIFA, mafijaške organizacije, sa vrlo “mutnim” tipovima na vrhu. Dovoljno je samo da spomenem “povelju za mir”, dodijeljenu notornom zločincu Donaldu Trumpu, i sve će vam biti jasno.

Osim toga, reprezentacija za koju navijam, Bosna i Hercegovina, je na svom jedinom SP učestvovala još davne 2014. Bilo je to u Brazilu. A često je bila na pragu završne faze tog takmičenja. Utakmica sa Italijom joj je već šesti baraž za evropsko ili svjetsko prvenstvo.

Tako sam se, neizlječivi Ju-patriota, uglavnom radovao velikim uspjesima “kockastih” (Hrvatska). Ali, njihove sjajne trijumfe mi je na koncu ipak ogadilo otvoreno koketiranje sa ultradesničarskom politikom. Točka na U definitivno nije moja stvar.

Budući da reprezentacija moje “nove domaje”, Zemlje lala i kanala, već dugo ne igra fudbal kao iz doba Johana Krajfa, vremenom mi je unekoliko splasnulo zanimanje za najljepšu sporednu stvar na svijetu.

 

Nego, tri dana prije odlučujuće utakmice protiv Italijana u Zenici moj školski drug iz konjičke gimnazije, nekadašnji igrač FK Sarajeva i jugoslovenske reprezentacije – zabio prokleti važan gol Kolumbiji za plasman u četvrtfinale SP u Italiji 1990. godine – Davor Jozić mi kaže da su šanse Džeke i drugova i Itlijana za odlazak na svjetsko prvenstvo podjednake. Italijani, veli Davor, već godinama slabo rade sa mladima. Kupuju gotove igrače iz inostranstva, a svojim talentima daju vrlo malo prostora. Potpuno su zanemarili rad sa mladim talentima.

Davoru se može vjerovati. On već preko 35 godina živi i radi u Italiji, prvo kao igrač Serije A, a onda i kao trener mlađih kategorija. Njegova procjena me malo začudila, ali i obradovala. Ipak, sve sam se nešto plašio da ćemo opet ostati na korak do uspjeha.

A možda se ovog puta, bar jednom, drugačije okrene? Već protiv Velsa ovaj naš miks iskustva i mladosti je pokazao da zna zagristi i sjajno odigrati kad je to najteže. Pa zašto ne sad, u najvažnijoj utakmici u zadnjih desetak godina? Tim prije što se oko ovog meča stvorila neka čudna, sjajna atmsfera, koja podsjeća na one kakve je nekad znao stvoriti trener svih trenera, pokojni Travničanin Miroslav Ćiro Blažević. Svi su oko te tekme najednom puni optimizma, nade da ovog puta ipak možemo prekoračiti “prag”.

Ionako visoku “temperaturu” oko meča dodatno je podigao dolazak najboljeg tenisera svih vremena Novaka Đokovića u Zenicu. Došavši na sopstvenu inicijativu, on se i ovog  puta dokazao ne samo kao vrhunski sportista nego i izuzetan ambasador dobre volje, vezivni faktor svih ljubitelja sporta – i ne samo njih – na prostorima bivše Jugoslavije. Tim velikim gestom zatvara usta onima koji, kao “mali mrav”, Nedjelko (l)Elek iz Republike Srpske, svijetla obraza a kratke pameti, izjavljuju da “nijedan pravi Srbin večeras neće navijati za Bosnu i Hercegovinu”.

E pa hoće, klipane! Da je samo Nole I da je samo Nole – a naravno da nije – meni, hercegovačkom Srbinu, bi bila čast stajati rame uz rame s njim.

 

Na dan utakmice na moju fejsbuk stranicu sam stavio slijedeći post: ”Juče sam nekom rekao da ovom našem napaćenom i od strane loših političara totalno sluđenom narodu, k’o žednom voda u pustinji, treba barem jedna dobra kap radosti.”

I desilo se. Sve znate. Zato o samoj utakmici neću puno. O taktici i drugim detaljima  neka raspravljaju upućeniji od mene. Ja ću reći samo to da je i ovdje, u mojoj ulici u Holandiji, bilo vrlo veselo. Da moje komšije od naše galame i dreke, pjesme i pobjedničkog slavlja, nisu baš najbolje spavale.

Iskreno, nije mi ih žao. Mom narodu na jugu – a to su svi ljudi dobre volje – nasušno je potrebna jedna ovakva, željno očekivana, kaplja radosti.

 

Goran Sarić