Iz zemje lala i kanala
(jedno sjećanje izazvano utakmicom Vels – Bosna i Hercegovina)
U ono “predistorijsko” doba kad su svi, i mladi i stari, skupa gledali večernji dnevnik i kad smo imali samo dva tv-kanala, moj stari je među prvima u ulici, a bogami i u čaršiji, kupio televizor u boji. Dobro se sjećam, to su bile u to vrijeme nadaleko poznate “Tri sedmice”.
Neposredan povod za tu riskantnu finansijsku operaciju bilo je, nećete vjerovati, evropsko prvenstvo u umjetničkom klizanju! Mom ocu dojadilo da nam čuvena komentatorica Milka Babović, kod svake takmičarke potanko objašnjava boju kostimića, dužinu suknjice, sjaj šljokica… “Vadi nam žena mast,” govorio bi.
Poslije su došle druge, poglavito sportske “poslastice”. Najviše smo, naravno, uživali u fudbalskim i košarkaškim turnirima: svjetska i evropska prvenstva, kvalifikacije…
U to prvo televizijsko vrijeme, kad su nam svi u kvartu zavidjeli na “čarobnoj kutiji” koja se ponosno kočila u našem dnevnom boravku – sve sa mušemom i malom gondolom na njemu – najveće uzbuđenje kod komšija bi izazivale utakmice plavih: reprezentacije Jugoslavije. Tada bi se svi “skrcali” u naši primaću sobu: sretnici na stolice i kauč, a ostali po podu i ćoškovima…bilo ih je, bogami, koji su svih 90 minuta kibicovali stojećki, iz špajza!
Najsmješniji od svih je bio moj dragi ujak, Dajo. Njega sport uopšte nije interesovao. Nego, bilo mu do druženja, ića i pića, rakijice, meze. Pa bi – to je vremenom postalo legendarno – pri kraju tekme šaljivim tonom upitao: “Dobro, a koji su naši?!”
Na to bi mu se, zna se, na glavu sručilo drvlje i kamenje.
Naravno, svi odrasli su bili pušači. Tek kasnije je došlo vrijeme “zdravog života” i brige za pluća mladih naraštaja. Možete onda zamisliti na šta je ličio naš relativno mali dnevni boravak samo nakon pet minuta utakmice. Da je takva magla vladala na stadionu gdje su igrali Plavi, sudija bi sigurno prekinuo tekmu!
Kasnije, kad su svi u ulici i gradu nabavili svoje “kutije”, stari i ja smo se zaljubili u tenis. To je bilo doba velikog rivalstva Šveđanina Bjern Borga i simpatične prznice, Amerikanca njemačkih korijena Džona Mekinroa.
(Ali, metuzalem, pamtim i legendarne Dalmatince Nika Pilića i Željka Franulovića. Asovi.)
U to doba naš najveći adut je bio Slobodan Boba Živojinović. Beogradski mangup, snažan kao bik, veliki ljubimac žena. Danas je poznat više kao suprug Lepe Brene, alias Fahrete Jahić.
Sjećam se jednog turnira, mislim u Americi, kad je Boba igrao sa prgavim Mekinroom. Bilo je vrlo “tijesno”. I inače lako “zapaljiv”, Amerikanac se nakon jednog servisa u aut gadno “pokarao” sa sudijom. Boba je to sve mirno gledao i smješkao se. Kad mu je dojadilo čekati ishod svađe sa djeliteljem pravde, Boba je lijepo otišao do centralne lože, od nekog uzeo sendvič i sjeo u sjenu u duboku sjenu da otpočine.
Publika je bila oduševljena, a Boba je na kraju dobio taj meč. Ali i da ga je izgubio, tim mjastorskim gafom bi svima ostao u pamćenju!
Stari i ja smo sportska nadmetanja najradije gledali sami. Smetali su nam oni koji dođu, kobajagi, „da gledaju s nama“, a onda brbljaju bez kraja i konca, jedva da bace pogled ka ekranu. Nego, kad sam se već zamomčio, stara nam fino nareže meze, stavi pred nas rakijicu i ode kod komšinice na partiju trača. Raj za muške!
Najdirljivije, najnježnije sjećanje na te trenutke sa starim njegujem u vezi s najuzbudljivijim momentima prenosa: tada bi se, i ne znajući, instinktivno uhvatili za ruke, sa strepnjom očekujući ishod meča. I poslije do duboko u noć pretresali svaki njegov detalj.
To zauvijek nosim riznici lijepih uspomena.
Zavrtimo ovaj sportski vremeplov mnogo godina unaprijed.
Sinoć je bila još jedna velika, “odlučujuća” tekma bosanskohercegovačke reprezentacije. Najmlađi sin, koji živi sa curom, došao da skupa gledamo tekmu. Prvo večera, pa malo kunjanja pred televizorom, a onda veliki događaj: još jedan baraž za odlazak na svjetsko prvenstvo koje će se ljeta anno 2026. održati u tri zemlje, preko okeana.
Kao nekad davno moja majka, supruga se“isparila” već na početku utakmice. Ne, nije otišla kod komšinice – ovdje, u Zemlji lala i kanala, ne možeš tek tako banuti ljudima na vrata – nego je otišla da čita, na sprat.
Neću vam prepričavati tok utakmice u Velsu. Oni koji su je gledali znaju kako se završila – haj’mo Bosno, Bosno, haj’mo Hercegovino! A oni koji to ne znaju, pak, oni mi u ovom slučaju nisu važni. Njih sport očito zanima onoliko koliko onomad moga Daju: “Bogati, a koji su naši?!”
O tekmi ću reći samo ovo: osim borbenih, disciplinovanih igrača – i oni “plavi”, kao nekad Jugosi – oduševili su me i naši navijači: glasni, fanatični, a razigrani, raspjevani. Ama baš ništa ružno. Nikakvo neumjesno, provokativno skandiranje, nikakvi nacionalistički krici i urlici.
Od njih bi mnogi imali štošta naučiti.
A nas dvojica, otac i sin, pred tv ekranom? Sin vodica (kasnije je morao sjesti za volan), ja tek jedno specijalno pivo. Mjerica. A skakali i vrištali jesmo, toliko da niko oko nas nije mogao spavati. Naročito ono kad je “starac” Džeko pri kraju utakmice “zavalio” izjednačujući gol.
Tek poslije, kad je sin otišao, shvatio sam da smo se kasnije, prilikom izvođenja penala, svo vrijeme držali za ruke.
Goran Sarić
