Darka Cvijetića sam, ima dome već dosta godina, upoznao kao vrsnog pjesnika. Njegove pjesme su mi nekako odmah, “na prvu”, fino “legle”. To sam mu, nekako u to vrijeme, odmah i napisao. Od tada smo, doduše rijetko, ali skoro neprestano, ostali u (pisanom) kontaktu.
Kad sam mu nedavno, u još jednom našem ”četanju”, rekao da me je jednog ljeta i na neviđeno dobro zeznuo, gotovo sam i preko te skromne, indirektne veze, osjetio da se žacnuo: “Kako to, čime zeznuo?”
Pa fino: jednog ljeta sam, naime, opet došavši u zavičaj, u Sarajevu kupio njegov “Šindlerov lift.” Na prvi pogled skromna, neobimna knižica od svega stotinjak strana. Uzeo sam je jednog lijepog jutra, sjeo na moju terasicu s pogedom na brda i dok se magla lagano razilazila nad gradom počeo da čitam. I čitam. I čitam. Čitao bez daha, zaboravivši na kafu i rakiju (prvu, jutarnju) na stoliću.
I odmah je tu, za dva-tri sata, naprosto ”progutao”. Pa poslije dugo razmišljao o njoj. Njenim tragičnim a tako dragim likovima, licima koje je ovako ili onako pregazio rat. O svim našim provincijama: prijedorima, konjicima, pržogrncima… u kojima smo, ništa ne shvatajući i nikom ne želeći zlo, podlijetali pod točkove surove, ljudožderske mašine koju su nekad i negdje pokrenuli mračni tipovi koji su snivali takozvane “velike snove”. (Otkrivam toplu vodu kad velim: “Put do pakla popločan je dobrim namjerama.”)
O tome, i još mnogo čemu drugom, i ružnom i lijepom, na vrstan način govori, pjeva, piše odličan pisac Darko Cvijetić.
Čast mi je, danas i ovdje, biti njegovim “virtuelnim domaćinom”.
Goran Sarić
DARKO CVIJETIĆ
Nove pjesme
Oplakotina
riječi su ostale da vise u zraku
jedva sam ih skupio
da bih imao čime disati
pa šapćem:
kako je bogu dok je od mene vjerovan
a kako kad se vjerovanost u njega smanji za mene?
kad mu se vjerovanost umanji za mene
dovjeruje se mojom sjenom
mojim dahtanjem u mraku
kad je od mene vjerovan
ja se smanjim za njega
on dahće u bezvjetarju
udebljavan mojom vjerom
Dušik, dušek, dušica
(za Iru i Svica)
Kad se Nenad utopio,
toga poslijepodneva,
na plaži je, na pijesku,
ostao dušek.
Koji je on napuhao, sat
prije utapanja,
dubokim udisajima i
izdisajima, nasmijan.
Gotovo godinu kasnije,
Dušica je našla dušek u
garaži, ostavljen,
odložen, zaboravljen
kao oblak.
Stajala je šokirana,
odjednom shvativši.
Uzela ga je pod mišicu
i ponijela gore, u sobu.
Skinula se gola, zatim
pažljivo oprala svaki
kutak svojega tijela
i mokra legla na dušek.
Isprva je samo disala
zatvorenih očiju. Zatim
je na usne stavila pisak
za upuhavanje.
Lagano, posve lagano,
otvorila je gumeni mali
čep na pisku i uvukla
ga u usta.
Osjećala je kako joj se
usta pune Nenadovim
izdisanjem, njegovim
plućima trošenim
zrakom.
Udisala je njegovo
izdisanje, godinu dana
staro, uhvaćeno
u dušek pod njom, koji
se postupno tanjio
pod težinom njezine
uzbuđene, jecajuće
golosti.
Njegova je smrt izlazila
iz dušeka, njoj u dušik.
Dušica se mokra tresla
na izravnanom platnu
dušeka, i više se ništa
na ovome svijetu ne
može nazvati njegovim
zrakom.
U moždane kore savijene
Tore čekaju na put
Kako si mršav, kaže otac,
skrhan zračenjima tumora na
mozgu. Otac je sada moj mali sin.
Onaj koji se nije rodio.
Kojega nije stiglo biti.
Sada ja ocu mijenjam pelene.
I držim svijet. I nanosim Pavlovićevu mast.
Sada sam ja njegov mlado-
ubijeni otac kojega nikada nije
vidio. I tako me gleda.
Kao da me napokon dočekao
da pocijepam Spomenicu. Kao
da sam se vratio živ.
iz Jasenovca
Darko Cvijetić
