Iz Zemlje Lala i Kanala

U srijedu sam sišao na parkiralište da očistim snijeg s auta. Pokušam sam otključati bravu i krenuti na posao. Snijeg sam brzo očistio, vrata nekako otključao (skoro smrzla), ali “kresnuti” auto – ni slučajno. Poslije nekoliko pokušaja sam digao sam ruke i u pomoć pozvao hitnu službu ANWB-a, holandskog auto-moto saveza. Međutim, ljubazni glas s druge strane “žice” mi je rekao da moram “malo” sačekati: tek nekoliko sati! Sreća da sam- bio tu, kod kuće. Inače bih se morao mrznuti na cesti.

Nije ni čudo da im je tolika gužva. Te noći je u Holandiji palo, za ovdašnje prilike, neuobičajeno mnogo snijega: desetak, dvanaest centimetara. I odmah su nastale ogromne gužve na cestama.

Možda sa strane zvuči čudno da ovako tanki snježni pokrivač u jednoj superrazvijenoj zemlji može izazvati veliki haos na auto-putu? Morate znati da ova ravničarska zemlja definitivno ne podnosi, niti je ikad podnosila snijeg. Čim počnu lelujati pahulje u prometu zavlada ludnica: proklizavanja, sudari, slijetanja sa ceste, na livade i u jarkove…

Sličan haos, samo bez žrtava, zavlada i na prugama: otkazivanja vozova na stalnim rutama, ogromna kašnjenja, problemi sa zamrznutim kablovima i signalicijom…

A gradski busevi tada obično ostaju u garažama.

Ukratko: totalni kolaps. I to zbog samo nekoliko centimetara sniježnog pokrivača!

Možda vam to neće biti toliko čudno kad vam kažđm da mašinovođe ovdje svake jeseni imaju velikih problema s lišćem na pruzi! Pa pružni radnici u cijeloj Holandiji, da ne bi bilo otklizavanja, šine panično posipaju nekom specijalnom, antislip tekućinom.

Nikad čuli? Ni ja.

Kad se sve sabere i oduzme, u ovoj zemlji je, što se saobraćaja tiče, sve idealno samo onda kad je i vrijeme takvo. Dakle savršeno. Bez snijega, leda i žutoga lišća. Ali kiša može. Kiša uvijek može. Ona je ovdje rado viđen gost.

Mali primjer osjetljivosti ovdašnjih vozila gradskog prijevoza: naša se kuća nalazi na padinama jedinog brijega u Arnhemu, na nekih pedesetak, šezdeset metara nadmorske visine. Ništa strašno, rekli biste. Ali zimi, kad samo trun poledi, ovdašnji trolejbusi voze samo do početka uzbrdice. Tamo se, “rotoru”, okrenu i vrate u centar grada. To se dešava čak i kad je cesta uredno očišćena, dobro posuta industrijskom solju.

A putnici? šta s njima? Oni koji imaju peh da stanuju na višim dijelovima kvarta put nastave “pješaka”. Kretanje je zdravo, poručuje vam vaš javni prijevoz!

Ovih “eskimskih” dana je i najveći aerodrom u zemlji, amsterdamski Schipol, bio poprište prave drame. Direkcija aerodroma izložena žestokoj kritici medija. Otkazano je na stotine letova, mnogi od njih u posljednji čas. Hiljade ljudi je desetine sati provelo u potpunoj neizvjesnosti: hoće li njihov avion uopšte poletjeti ili ne? To se nekako može podvesti pod višu silu, ali su se  ogorčeni putnici masovno žalili na sistem sistem obavještavanja: potpuno je zakazao. Vrlo malo vijesti putem razglasa, a službenici su, vele nesuđeni globtroteri, na kišu njihovih pitanja samo nemoćno slijegali ramenima.

Ipak je nešto odrađeno. U velikoj hali Schipola je nabrzinu postavljeno na stotine poljskih kreveta. To, za nesretnike koji su morali prenoćiti tu, na licu mjesta, u jalovoj nadi da će njihov avion sutradan zaploviti zrakom. Međutim, mnogi od njih su to (ne)spavanje na Schipolu morali ponoviti i narednu noć.

 

Prizore slične ovima zadnji put zadnji put smo u Zemlji lala i kanala vidjeli prije više od tri decenije, 1995. godine. Tada je ovdje prvo dugo pljuštala kiša, a onda je pao žestoki snijeg. Sve ovdašnje vode – a ima ih mnogo – bjehu opasno narasle. Sjećam se da smo tada, tek pristigli “Holanđani”, nekoliko mjeseci proveli u azilantskom centru (AZC) u malom mjesti Dronten. Drvene kućice našeg centra bile su smještene odmah ispod visokog nasipa. S druge strane tekla je mutna, nabujala vodena masa.

Jednog popodneva su nas čak iz uprave centra obavijestili da će nas, ako kiša bude i dalje ovako jako padala, morati evakuisati. Srećom, nekoliko sati kasnije nebo se  smilovalo pa su nam, kako se ovdje kaže, “noge ostale na suhom”. Kasnije je napadao veliki snijeg.

Dvije godine poslije, u januaru 1997, održan je do dana današnjeg posljednji Elfstedentocht, svjetski poznata klizačka Trka jedanaest gradova. Ona se uvijek organizuje na sjeveru Holandije, uvijek na istoj, ili sličnoj ruti. Tada je u Holandiji posljednji put bilo tako hladno, sa dosta dovoljno debelog leda da izdrži pritisak mase razdraganih klizača.

Poslije su došle drugačije, blaže zime.

No, da malo “otklizamo” do zavičaja.

Prijateljica mi ovih dana šalje fotke ogromne, podivljale Neretve. Mutna voda nosi sve pred sobom, došla skoro do vrha zaštitnih zidova na obje njene obale.

“A ja se još onomad pitala zašto su toliko proširili riječno korito i napravili tako visoku zidnu zaštitu”, piše ona. “Sad vidim da su za to imali prokleto dobar razlog.”

 

Danas je, vidim na Mreži, i u Konjicu pao visoki snijeg. Uspomene me odmah odvedu u daleku prošlost, jednu davnu zimu, januar šezdeset i neke. Tada sam se s drugarima često na sankama spuštao niz moju ulicu, Suhi do. Ili još dalje, niz veliku okuku, od Druge osnovne škole pa sve dolje do Ulice maršala Tita. Padali smo, posrtali, prevrtali se, klizali, smijali, vrištali od uzbuđenja… U naše kuće, u kojima je tada mirisalo na drva, ugalj, naftu, whatever, ulazili tek kasno uveče: rumeni, promrzlih ruku i nogu, sa ponekom modricom od pada… Ali beskrajno sretni. Roditelji su nas znali izgrditi “što se ne pazimo”, da ćemo se “sigurno prehladiti”, da “ništa nismo jeli” i slično.

Sve im zalud. Ništa nam nisu mogli pokvariti. Nije nas bilo briga ni za zdravlje, ni za glad, ni za auta, vozove, kamione i avione…

Mi smo, barem tih dana i večeri, bili pravi šampioni snijega.

 

Goran Sarić