Godina 1995, naša prva u Holandiji. Tibor, najmlađi, tek se rodio. Skoro godinu dana u azilskom centru (AZC),  bez prava na rad i stalni boravak, petoro u jednoj sobici – srećom: sa kupatilom! Rat u Bosni još traje, ne znamo šta će nam donijeti ni večeras, a kamoli sutra. Kad, jednoga dana neko stidljivo pokuca na naša vrata. Nepoznata, krupna plava žena.

“Oprostite, čula sam da ovdje imate prinovu,“ izustila je, preko mog ramena radoznalo virkajući unutra.

“Jeste. Dobili smo bebu. Ali šta Vi…” Zbunila me je. Šta li hoće?

Kao da mi čita misli, žena zabrza: “Znate, donijela sam neke dječije stvari. Gratis. Pa, ako vam trebaju…”

 

I tako je počelo naše prijateljstvo sa It (Eat) i njenim mužem Henkom, volonterima koji su se onako, iz altruizma, bez ikakve materijalne naknade trudili da pomognu pridošlicama (azilantima) u njihovoj zemlji.

Naravno da smo objeručke prihvatili neočekivani poklon, poslije koga ih je došlo još i još. U početku su nam donosili samo odjeću, a kasnije i igračke i druge stvari za djecu, i to ne samo za  Tikija nego i za njegovu braću.

Nakon izvjesnog vremena su nas pozvali da nakratko napustimo “sivi dom”i posjetimo ih u njihovoj kući u jednom lijepom selu nekoliko kilometara udaljenom od AZC-a. A kad smo kasnije, tog našeg prvog holandskog ljeta, dobili prve posjete iz zavičaja, svojski su se potrudili da i oni lijepo dočekaju naše goste. Vodili na ručak, pokazivali im grad i okolinu…

Nakon više od godinu dana provedenih u neizvjesnosti, i mi smo dobili svoj krov nad glavom. Tada su nam njih dvoje pomogli da uredimo vrt. Pošto je sve bilo zapušteno i neograđeno – prije nas to bješe kuća za privremeni smještaj izbjeglica, niko se  nije domaćinski brinuo o njoj –  Henk je jednog dana iznajmio prikolicu i dovezao nam čitavu gomilu paleta. Sve smo ih nas dvojica istovarili, odnijeli nasred vrta punog divljake i ručno rastavili. Od tih dasaka smo napravili našu ogradu. Nije bila baš “za upisa”, ali je bila naša.

Kasnije smo u lokalnom klubu zajedno “šutali” stonog tenisa. I mnogim partijama i after party pivom “zacementirali” naše prijateljstvo.

A kad je prestao rat, dobili stalni boravak, kad se smirilo tlo pod našim nogama, prvi put smo ih odveli kod moje majke, u Konjic. Dobro se sjećam Henkovog pogleda kad je odozdo, sa ulice ugledao našu solidnu porodičnu kuću. Usta mu se sama otvoriše.

“Ja ovo nisam ovako zamišljao,” rekao je. “Pa vi ste ovdje, izgleda, imali lijep život,” zamišljeno reče.

Nemaš ni pojma, prijatelju, koliko lijep, pomislih, ali zadržah jezik za zubima. Kako da mu objasnim ono što ni samome sebi ne mogu rastumačiti: kako se i zašto raspala naša velika, lijepa zemlja?

Kasnije se naš kontakt, bez pravog razloga, razvodnio.  Jednostavno: život. Škola, posao, djeca, nova poznanstva i prijateljstva… Trebalo je od nule, u tuđoj zemji, graditi novi život. Ali krajem svake godine su i na našu, i na njihovu adresu uredno stizale uredno stizale novogodišnje čestitke.

A onda je došla moja bolest i gubitak noge. Prvih mjeseci mi nije bilo ni do čega, ali kasnije sam, uglavnom vezan za krevet, imao puno vremena za razmišljanje. Pa sam se tako jednog dana sjetio i onih – u međuvremenu novom ogradom davno zamijenjenih – paleta, mog jarana Henka i njegove srdačne, uvijek nasmijane tante It. Kako su, šta li je s njima?

U starom rokovniku pronađem broj njihovog kućnog telefona i “okrenuh” broj. Nikog. Nema veze, ostaviću poruku. Prođe nekoliko dana, a telefon šuti. Nazovem još jednom: ista mukla zvonjava, ista “sekretarica”.

Kad mi se napokon javio, dobri Henk mi reče da je gospođa It još 2008. godine teško oboljela od parkinsona. Da se sve teže kreće i komunicira. Da se on još od tada stara o njoj. Pomaže joj, kuha, hrani je i oblači. Stalno je uz nju. Djeca, naravno, pomognu kad i koliko mogu (It i Henk imaju dvoje odrasle djece), ali oni ne žive u istom selu. Uostalom njihovi kćerka i sin već odavno imaju svoju djecu, poslovne i druge obaveze. A starateljski dom tada kad smo pričali još nije dolazio u obzir. Henk je htio da još malo ostanu zajedno.

“Kako se snalaziš?” pitam ga.

“Tako-tako. Znam nešto skuhati. Pošto It jede kao ptičica, dovoljno je i to. Za mene je najmanji problem.”

“Možemo li ti mi kako pomoći,” upitam, mada bi i nama dvoma, tada, pomoć itekako dobro došla.

“Ma ne,” odrečno će Henk. “Imate vi svojih problema. Javiću vam se ako nešto bude trebalo.“

Nakon izvjesnog vremena It je ipak morala u starateljski dom. On se više fizički nije mogao sâm nositi s tim teretom: prenositi je iz kreveta u stolicu (i vice versa), smještati je na wc, hraniti i oblačiti…

Ali je zato, kad je napokon dobila mjesto u domu, svaki dan – bukvalno svaki dan! – provodio s njom. Pričao joj (mada je ona sve manje mogla reagovati na njegove riječi), vodio je na duge šetnje u kolicima, hranio vodenastim kašama (pošto više skoro nije mogla gutati)… Kući bi odlazio samo kad bi ona, po danu, spavala, da i on nešto pojede i odmori se. Jer i on je već dobrano “zagazio” u devetu deceniju života…

Tako je to trajalo sve dok nije nastupila zadnja faza. It više nije mogla gutati, čak ni normalno udisati zrak. Katkad bi se počela gušiti, pa bi joj u tim trenucima Henk silom otvarao usta da prodiše. Bilo je jasno da njegova ljubav broji zadnje dane.

Zato se nisam iznenadio kad nam je prije nekoliko sedmica, na kućno adresu stigla rouwkaart. Umrlica. Zauvijek otišla draga teta It. Tako je okončala jedna od najljepših ljubavnih priča kojoj sam imao čast svjedočiti.

 

A negdje baš u ovo vrijeme oko Božića i Nove godine njih dvoje su trebali proslaviti punih šezdeset (!) godina braka.

 

 

Goran Sarić