D. mi je davno,

u zadnjoj klupi,

bio dobar drug.

 

Dobro se zezali,

na svoj konto,

nas dvojica –

dva najveća nosa

u razredu.

 

Uz rat se,

poput mnogih,

prozlio, prometnuo

u kabadahiju:

kinjio,

provocirao,

tukao,

rušio ljudima

i kuću i dom.

 

Završio jadno,

u nekoj vukojebini,

al’ opet onaj stari D:

vedar i blag,

nimalo divalj,

za na ranu priviti.

Ali sâm, posve,

bez kinte u džepu,

i igdje ikoga.

 

“Sad sam opet

onaj tvoj D.”

jednom mi,

u slušalicu, reče.

 

Zvao sam ga, često,

jutrom po parku šećući.

Samo sam mu tu još

mogao pomoći.

 

Kad su mi javili

da više ga nema

kao da su se sve

krošnje u parku

zgustiše nadamnom.

 

Ni tu mu, valjda,

mada opet dobrom,

ne bješe dovoljno mjesta

za prolaz do neba.

 

 

Goran Sarić