Iz Zemlje Lala i Kanala
Komšija Armenac i Geert Wilders
(o predstojećim parlamentarnim izborima u Holandiji)
Taman napravih još jedan krug ulicom, kad me, tačno preko puta naše kuće, uhvati komšija Dick. On je veliki ljubitelj fudbala, u prošlosti je čak trenirao neke nižerazredne klubove. Kad se tako na džadi trefimo, često ćakulamo o mom Vitesseu i najljepšoj soprednoj… Ovog puta razgovor je nešto drugačiji.
“Za koga ćeš glasati,” s neba pa urebra pita komšija. (Ovo je ovdje, skupa sa onim o plati, jedno od nepristojnih pitanja. Ali živimo u starom, radničkom kvartu, pa me Dickovo pitanje nije zateklo nespremnog.
“Ah, susjed, ja ti uvijek glasam za socijaliste. Tako ću i sad. Nema veze što u ovoj ‘kalvinističkoj močvari’ “, pecnem ga, “ni ovog puta nemaju nikakve šanse,”.
Nije se uhvatio na “udicu”. Nego mi se približio i onako nagnut preko dvorišne ograde tihim glasom, rekao:
“Tebi mogu reći. Jes’ da nisi naš, al’ si dobar čova.” Kratka pauza, pa onda, kao da mi otkriva veliku tajnu: “Ja ću za Wildersa. Dajem mu još jednu šansu.“
Za dva dana (ovo pišem u ponedjeljak, 27. oktobra) u Holandiji se održavaju parlamentarni izbori. Predizborna trka već dugo nije bila tako uzbudljiva. Godinama je ovdje neprikosnoveno vladao Rutteov VVD, desna, (neo)liberalistička partija, i to baš najviše zahvaljujući njegovom vođi. Rutte je najdugovječniji holandski premijer svih vremena. Bio je premijer punih 13 godina. Sad je već neko vrijeme generalni sekretar NATO-saveza, gdje kao ulizica asistira pravom gazdi Zapadne alijanse Donaldu Trampu. Za mnoge bi to bila velika degradacija – od premijera male, ali ugledne zemlje do Donaldovog čankoliza – ali “naš” Marki to ne vidi tako. Njemu je oduvijek- bio važan samo on, to jest – njegova karijera. Otuda i nadimak “Teflon Mark”. Sada, kao istureni član Saveza, pa i kao Donaldov “sluga pokorni”, on je skoro svaki dan pod svjetlima reflektora. A plata za “ne zanemariti”: 70.000 eurića mjesečno. Ko te pita što si iza sebe ostavio ojađenu Holandiju: problemi sa imigracijom, hronični nedostatak kuća i stanova, haous u zdravstvu i školstvu, sve veći jaz između bogatih i siromašnih…
I ne samo to. VVD se još nije oporavio od njegove “prekomande” u Vašington. Novi lider VVD-a, Dilan Yesilgöz, nije se baš najbolje snašla u novoj ulozi. Rupa koju je ostavio, mora mu se priznati – šarmantni i elokventni Rutte je jednostavno prevelika. Tako inteligentan manipulator se ne rađa često!
Najnovije ankete govore da bi Rutteova bivša partija na izborima u narednu srijedu mogao dobiti šesnaest mjesta u Parlamentu, što je čak deset mjesta manje od one najpopularnijeg NL-političara, (ultra)desničara Geerta Wildersa, koji uvijek “gusla” istu priču: minder Marokanen, manje Marokanaca (stranaca), plus Amerika i Izrael, plus socijalno pravednija Holandija. Ima on još tih bombastičnih izjava i, “na prvu”, privlačnih ideja. Jedini je zajeb što te ideje nema ko provesti. Jer, njegova Partij voor de vrijheid (Partija za slobodu) – to je zapravo samo on, uz nekolicinu poslušnika za koje je svaka njegova riječ zakon. Tako da, šta god Wilders priča i naumi, sve je to manje-više „šuplja“, praktično neostvariva priča.
Kažem to komšiji Dicku. Ovaj pomirljivo klimne glavom, u smislu: jeste, u pravu si. Ali znam da ostaje pri svome.
Ne čudim se. Već dugo ovom zemljom haraju dva velika straha: strah od imigranata i onaj od „sibirskog medvjeda“, Rusije.
I dok je strah od izbjeglica prilično realan – mada su brojke tražilaca azila ovdje smješno male u odnosu na jug Evrope – paničan strah od Rusije potpisniku pvog teksta se čini apsolutno nerealnim. Rusija muku muči i oko ostvarenja ratnih ciljeva u Ukrajini, a kamoli da bi, kako uporno tvrde zapadnjački „sijači straha“, poslije osvajanja te napaćene zemlje krenula u juriš na „ostatak“ Evrope. To bi značilo novi veliki rat, nestanak civilizacije kakvu poznajemo. Da li je iko zaista toliko lud da zaigra na tu kartu?
Bilo kako bilo, Wildersova „igra“ na strah od došljaka- u Holandiji još uvijek itekako „pije vode“. A kad se taj strah “garnira” pričom da izbjeglice ovdje još uvijek prilično lako dobijaju socijalne kuće i stanove, dok mladi Holanđani o svom krovu nad glavom, zbog astronomskih cijena, mogu samo da sanjaju – eto zgodne pričice za mnoge ovdašnje uši!
Mada su se – i to je ono što ove izbore čini posebnim – u izbornu trku sa solidnim izgledima uključile još čak tri partije: udružena ljevica (socijaldemokrati i “zeleni”), partija lijevog centra D66, te demohrišćani (CDA). I to govori da Holandija, srećom, nije sasvim skrenula udesno. Možda bi se na scenu opet mogla vratiti politika holandskog poldera: dogovaranje i razumni kompromisi. Ona je, i to u ne tako dalekoj prošlosti, bila jedan od „zaštitnih znakova“ ove lijepe zemlje.
I tako, Dick i ja upravo završavamo ćakulu, kad kraj nas prolazi komšija Armenac s limenkom piva u ruci. Još nije ni podne. Ne radi, ima troje djece, mnogi u ulici pričaju da dila laku drogu. A dobio kuću istu kao naše.
“Evo vidiš”, kaže mi tiho Dick kad ovaj mine, tužno odmahujući galavom.
Iskren da budem, lagao bih kad bih kazao da ga ne razumijem.
Goran Sarić
