Jednog popodneva odlazimo u Muzej Hercegovine. Na turističkim sajtovima ga preporučuju kao mjesto koje bi, zaputite li se u ovaj gradić nadomak mora, obavezno trebalo posjetiti.

I ideja o nastanku ovog muzeja nastala je u glavi “oca” Hercegovačke Gračanice Jovana Dučića. Ovdje ništa bez slavnog pjesnika! Kad bi se sad probudio, i kao onomad Lazar  ustao iz groba, Trebinje bi mu – osvjedočenom nacionalisti – bilo taman po mjeri. Nazivi ulica, mostova, trgova, sokaka – sve je to posrbljeno. I sve, naravno, na ćirilici. Tako je, na primjer, Arslanagića most, najpoznatiji i vjerovatno najstariji od trebinjskih mostova, devedesetih najednom “osvanuo” kao Perovića most. Doima se kao da ovdje nikad nije bilo Bošnjaka, a njih je ovdje prije rata bilo skoro 20% od ukupnog broja stanovnika. Danas ih je jedva nešto više od 3 posto.

Pa iako veoma lijep i, siguran sam, ugodan za život, na ovaj grad mi pada tužna sjena. Koprena odsutnih stanovnika, priča koja se možda najbolje ogleda u strašnoj sudbini Srđana Aleksića.

Ni ovaj grad, kao ni mnogi drugi u Bosni i Hercegovini – moj Konjic svakako! – se neće otarasiti te teške mrlje iz prošlosti sve dok barem jedna ulica u ovom gradu ne bude nosila Srđanovo ime i dok se u njemu u jačoj mjeri ne osjeti prisustvo njegovih bivših stanovnika “pogrešne nacionalnosti”, rasutih po gotovo svim meridijanima svijeta.

 

Muzej Hercegovine je osnovan 1952. godine. U stalnoj postavci ima više značajnih legata – poklona, darova – značajnih ljudi čija je sudbina na ovaj ili na onaj način bila vezana za Trebinje. Od njih je svakako najpoznatija “Dučićeva zbirka” u kojoj, po navodima sa jednog turističkog sajta, ima eksponata od “kamene plastike”(?), umjetničkih slika, tapiserija, mozaika, pa čak i jedna pjesnikova ambasadorska odora, sve sa lentom i sjajnom dugmati.

No, na dan naše posjete, “Dučićev odjel” je bio na renoviranju.

Srećom, u muzeju ima i drugih zanimljivih stvari: slike akademskog slikara Atanasija Popovića, pa slikarke Milene Šotre, rođene sestre poznatog grafičara Branka Šotre, skoro šezdeset radova Milorada Čorovića…

Ipak, čast svemu i svakome, meni- lično je najzanimljivija stalna etnološka postavka Narodni život i kultura Srba u istočnoj Hercegovini u drugoj polovini XIX vijeka i prvoj polovini XX vijeka; tu su izloženi odjeća, oruđe o oružje, pa čak i jedna ogledna kućica iz tog vremena, sve sa stolicama, stolovima, policama, kredencima ognjištem i verigama… Samo joj još fale kršne Herke i stasiti Ercegovci!

No, da se vrnem na početak: muzej ima i propusta. U njemu, na primjer, imate tri sprata, a nema lift. Hajde-de, možda lift i nije neophodan, ali nema ni rukohvata! Pustimo mene i moj hendikep. Ali ko danas najviše ide u muzeje? Stariji ljudi. A kako se njima basamacima pentrati do trećeg sprata…

Onda možda i nije čudno da karta za muzej košta svega tri marke. Vjerujem da to ni za bh-uslove nije puno.

A opet danas zvrji prazan.

Nije mi čudo. Takvo je vrijeme. Influencersko. Zato su nam kafane, naši univerziteti, sve sa baštama i barovima, dupkom pune.

Ne štedimo na iću i piću, a za muzeje i pozorište nikad para.

 

***

 

Poslije razgledanja Muzeja – već se hvata mračak, vrijeme je  ranoj večeri – po preporuci za objed biramo restoran “Kolo”. Tu je, u Starom gradu.

Stari je grad sigurno najljepši dio Trebinja. Ulice i uličice su popločane bijelim kamenom, kuće sa lijepim balkonima i fasadama, sokaci, skaline, restorani i kafanice – sve vam to daje osjećaj kao da ste na obali mora. Zato uzimam škampe. Izvrsne su! Kao sad izvađene iz Jadrana.

Nešto mi se mota oko nogu. Mačka. Ozdo me tužno gleda žutim očima. E, nećeš, bogami! Ovaj užitak je samo za mene.

 

***

 

Našeg zadnjeg trebinjskog popodneva Izo Rokolj na terasu restorana Pod platanima dovodi mog druga iz mladosti, Novicu Telebaka. Novica je rodom iz okoline Mostara, ali već dugo živi u Trebinju. Sredinom osamdesetih smo se intenzivno družili. Pjesnik je čak, na neki način, zaslužan za objavljivanje moje prve knjige, zbirke pjesama “Osmišljeni suteren”, objavljene još daleke 1985. godine. On me je, naime, nagovorio da taj rukopis pošaljem na konkurs Književne omladine Mostara koja je u to vrijeme imala vrlo aktivnu izdavačku djelatnost. Urednica sada već legendarne edicije “Idem” bila je meni draga poetesa Diana Burazer, ugledna spisateljica koja već decenijama živi i radi u Zagrebu.

Elem, to je bilo prije ravno četrdeset  godina. Moj rukopis na pomenutom konkursu dobija prvu nagradu i naskoro biva objavljen kao knjiga. Mojoj sreći nikad kraja!

A da ne bí Telebaka, ja nikad ne bih ni saznao za taj konkurs.

Rat devedesetih je, kao i mnoge druge, prekinuo i našu vezu. U toku rata sam čuo da je Pjesnik na drugoj, „svojoj“ strani, da je uniformisan, a nešto kasnije i to da je teško ranjen. Iskreno, nisam imao previše vremena da o tome razmišljam. Bilo je to doba stalne opasnosti, svaki čas si mogao poginuti. Živjelo se iz sekunda u sekund, pa si naveče bio silno sretan ako živ i čitav legneš u krevet.

Kasnije sam na nekim sajtovima vidio da mu je poezija dobrano natopljena „nacionalnim nabojem“.

Danas se, pod platanima, prijatelj iz mladosti polako pojavljuje iza Izinih leđa.

Odmah sam ga poznao. Pa taj mi je čovjek bio na svadbi na Boračkom jezeru, i to one godine kad mi je izašla prva knjiga! Tog dana je bilo isto ovako lijepo vrijeme. Zelenilo, krošnje, sunce i duboke sjene.

Jest da je malo ostario, ali je isto onako prav, miran, malo odsutnog pogleda.

Zagrlimo se. Srdačno se rukuje s  mojom suprugom koju poznaje više od četiri desetljeća. Pričamo, pominjemo prohujale dane, lica i krajeve. Uz to, on sa Izom dogovara objavljivanje sabranih pjesama jednog uglednog trebinjskog kolege-pjesnika. (“Moj” Pjesnik je ovdje, u Trebinju, urednik izdavačke djelatnosti.)

Veli mi da dane uglavnom provodi na biciklu. Da puno piše,  da su mu pjesme prevođene čak i u Parizu i Moskvi.

Na kraju silazimo na trg. Dok polako còtam za njim, primjećujem da Novica malo baca nogu ustranu. Jedna od posljedica ranjavanja. Kaže da je pune četiri godine proveo na liječenju i rehabilitaciji u Aranđelovcu.

Vječito sa foto-aparatom o ramenu, Izo napravi nekoliko zajedničkih fotografija.

Pa iako nam se ideje u vezi s uzrocima rata i nacionalnim pitanjem “debelo” razlikuju, u tom me trenutku, sporog i lohotnog, obuze jak osjećaj (samo)sažaljenja. Jer, obojica smo, kao i mnogi, mnogi drugi, (pre)skupo platili obećanja suludih vođa, “usrećitelja naroda”.

Ali smo živi. I to je, valjda, najvažnije.

 

(…) A Čovječe,

rekao sam, Kanada je to.

Šta će ti te krpice, sandale i čarape?

Šta će ti voštane igračke,

kućice, vozići i vodenica?

Tamo sve ima.

Igračaka ima, velikih i većih od pravih

i to od leda, snijega  i nikada se ne tope.

Toplu odjeću od vražije kože i obuću

i sve drugo zadužuješ čim stigneš.

Tamo sve ima.

Kanada je to.

 

Majka lagano k’o svetu naforu

dodaje malu vodenicu

i vezan jastuk punjen travama.

Sine, vodenicu pokaži djeci.

Tamo  vode ne teku.

U jastuku su naše trave. (…)

 

(Odlomak iz pjesme “Kanada je to”)

 

Goran Sarić