Kad sam se, oporavljajući se od bolesti, prvi put nakon više godina vratio u rodni grad, jedan od rijetkih ljudi koji su me tada posjetili bila je i Učiteljica. Skupa sa kćerkom popela se uz tih šezdeset i kusur stepenica da bi iskazala podršku sinu jedne od njenih koleginica i najboljih prijateljica. To, naravno, nikad nisam zaboravio.
Taj naoko mali primjer mnogo govori o tome kakav je čovjek bila Fikreta Gačanin. Iskrena, saosjećajna, dobronamjerna i potpuno otvorena osoba. Uvijek spremna da sasluša i pomogne ako može. O tome svjedoče čitave plejade Konjičana i Konjičanki koje je Fićo, kako smo je od milja zvali, odgojila i vaspitala. Zajedno sa svojim kolegama iz Druge osnovne škole, u radnom je vijeku stotine i stotine dječaka i djevojčica, u suštini, učila samo jednome: da postanu dobri ljudi. Bio je to onaj valjani, danas kao starinski moral, koji ti je govorio da nije važno kako se zoveš, u šta vjeruješ, kojoj vjeri i naciji pripadaš… To su za nju bile, i ostale stvari “za ličnu upotrebu”. Bilo je važno da budeš dobar, iskren, vrijedan. pošten… Kao i sve njene radne koleginice, voljela je svu djecu, đake, kao da su njezina. Zato je, uvjeren sam, svi pamte i pamtit će je, samo po dobru.
Ono što je još izdvaja od mnogih drugih, pa i mnogo mlađih od nje, je činjenica da je Fikreta Gačanin gotovo do zadnjega dana, dok je god to fizički i mentalno mogla, bila intelektualno vrlo radoznala osoba. Do pred sami kraj je čitala “gutala” knjige. Bila jedna od najmarljivijih korisnica Gradske biblioteke. Pročitala tamo, kaže, skoro sve knjige koje su je zanimale. A njih je bilo mnogo.
Uz to, Fikreta Gačanin je bila i vrlo vedra osoba. Nikada vas ne bi opterećivala svojim stvarima. Kad biste pričali s njom, činilo bi vam se da je njen život uvijek bio lagodan i lijep.
A nije bilo tako. Na sam dan njene smrti, kad još nismo znali da naš Fićo broji zadnje minute, njena kćer mi je rekla da se ovih dana navršava 44 godine od smrti Fikretinog muža Salema. Ova se hrabra žena, dakle, još kao mlada osoba, uza sve obaveze, morala boriti i sama odgajati dvije kćerke. Trud se isplatio, Kćerke su vremenom postale upravo onakve kakve ih je Učiteljica Fikreta nastojala odgojiti: iskrene, vrijedne i poštene. Mislim da od toga, skupa s plejadom Konjičana koji su prošli kroz njene školske klupe, za našu Fiću nije bilo veće nagrade.
Još samo nešto da dodam. U gore spomenutom, skorašnjem razgovoru sa Dženom, zapravo sam htio doći da posljednji put vidim Učiteljicu. Đeđa mi je tada rekla da Učiteljica spava, da je iscrpljena. Poslije se ispostavilo da je u tom trenutku već bila otišla. Tako joj nisam uspio uzvratiti za onaj posjet kad je meni bilo jako teško, za onih šezdeset i kusur suhodolskih stepenica. Ali sticajem okolnosti znam da ju je ovih dana posjetila jedna njena učenica koja je nakon punih 50 godina posjetila naš grad. Jedna od prvih stvari koje je napravila bješe da posjeti svoju učiteljicu. I to, nakon čitavih pola vijeka!
I to valjda govori kakvo je biće, kakav čovjek, bila naša Fikreta Gačanin.
U ime svih nas koji smo je poznavali i voljeli, hvala joj za sve.
Goran Sarić
