U HERZEGOVINA LODGES NA BORAČKO JEZERO NAM VEČERAS, U UTORAK 22. JULA 2025. DOLAZI UGLEDNI PISAC, PJESNIK IZ NOVOG PAZARA ŠABAN ŠARENKAPIĆ. NEDAVNO SAM NAPRAVIO INTERVJU S NJIM, I EVO GA SADA TU, PRED VAMA:

 

 

Da počnemo od početka, potresnom pjesmom “Očevi rukavi”:

 

 

Nikada me dragi otac nije zagrlio

Strog kao bezrukost

 

Od kuće je

Odlazio uvijek s paltom

Prebačenom preko ramena

 

Prazni i pusti očevi rukavi

Mahali su crnoj zemlji

 

Vrišteći

 

Trčao sam

Za njim kroz mahale

Barem da me rukavom dotakne

 

Nije li ta neostvarena čežnja (najčešće u djetinjstvu) jedan od najvećih izvora inspiracije svih pjesnik u svim vremenima? Jesu li ti falili (očinska, majčinska, čija god) ljubav, prijateljstvo u djetinjstvu i ranoj mladosti?

Ništa mi nije manjkalo, čak i u okolnostima totalne distance u odnosima sa ocem. Danas žalim što takvom odnosu nedostaje očeva strogost. Koja je ravna svetosti. Ikonička forma užarene intimnosti, pripadnosti, odanosti. Pred kojom ne pokazuješ svoju golotinju, ni spolja ni iznutra.

 

  • Žiri Festivala Škure je, u obrazloženju za dodjelu nagrade tvojoj knjizi “Kuća jasina” istakao tvoj “…autoironijski otklon te sklonost humoru…” Koliko je tinovska kristalna kocka vedrine (i humora) prikladan način da se čovjek mentalno opre grozotama današnjega doba?

Grki humor. Grkim se liječi moždani tumor, kako bi rekao Stanisavljević. Dobra poezija je halatka vedrine za opiranje zlu. U njenoj snazi osjeća se naša živost. Najveći izum čovjekov je skladanje iz riječi, imenovanje svijeta. Stvaranje koje ga približuje bogu.

 

  • U pjesmama, iako kratkim, katkad i aforističkim, izuzetno veliku pažnju poklanjaš jeziku. Pod tim prevashodno podrazumijevam pažljivo doziranu upotrebu starih, od mnogih već zaboravljenih izraza i lokalizama. Navešću ih samo nekoliko: hićaja, šturan (prazan, suvoparan), hataran (dobre volje, ljubazan), dakika (minuta), lamba (lampa, svjetiljka)… Koliko ih svjesno upotrebljavaš, a koliko su one dio podsvjesnog, spontanog procesa stvaranja poezije?

 

Ne biram riječi, izgleda da riječi biraju mene. U toj uzajamnoj komotnosti otkrio sam lakoću podnošenja sebe, u osjećaju sklada. U tačnosti tog osjećaja. Nekad sam pisao vrlo teške, stihove sputane metrom, nadnaravne, od tih istih, pomalo ugnjetenih riječi. No, poezija mi je rekla da hoće nešto drugo. I ja sam je poslušao. To drugo je matrica toga, naškoga jezika. Skoro je jedan beogradski čitač pozije napisao nešto ovako: Lako je Šarenkapiću, on ima neki begovski jezik.

 

  • Skoro svaki dan na Mreži objaviš poneku pjesmu, većinom sa, da tako kažem, jasnom društvenom konotacijom : zašto (ti) je to važno?

Pjesma je iskušenje. Neprestana provjera duše. Dušu moramo stalno provjeravati. Da li je još tu, s nama. A pisanjem potvrditi da smo dostojni njenog postojanja.

 

  • Jedan od kritičara tvoje poezije je ovako napisao: “Šarenkapić je dijete Novog Pazara, ali i dijete socijalističke Jugoslavije. Prvo mu je darovalo merhamet, a drugo kosmpolitizam.” – koliko su ove dvije geografske činjenice – Novi Pazar i Jugoslavija – važne za tvoje odrastanje i uopšte, stav i odnos prema životu?

Kao i Bosna, Pazar je Jugoslavija u malom, kao što je i nekad bio – Mali Stambol.

 

  • Još jedna tvoja “ubi-tačna” pjesma veli:

 

 

“Dok gledam lijepoga čovjeka

Koji na pravome mjestu

Gorostasan kleči –

 

Na poljskoj sedždi

 

Mislim:

Da sam on ja –

Za naše dobro, pjesmaru

Nikad više odatle ustajao ne bih”

 

Vrijedi li, u ovakvom svijetu, uopšte ustajati iz klečećeg položaja u koji nas nitkovi stalno tjeraju?

 

Zavisi, drugu, zašto se kleči!

 

  • Za tvoju poeziju, ne samo onu o Gazi, se može reći da je izuzetno angažovana: beskompromisna, hrabra, jasna, otvorena. S druge strane, pjesnički subjekt nema nikakve iluzije: on je sam, ostavljen, bez ikakve moći da promijeni, čak ni najbližu okolinu. Kako u svakodnevnom životu, pomiriti te krajnosti?

Da ne preteram, ali čovjek je sastavljen od krajnosti, uglavnom. To ga čini takvim kakav jest. Dobar ili zao. Što opet zavisi od njegove posvećenosti dobru. Drugih razlika među nama nema osim ove. Pridodamo li im moć i silu zemaljsku, shatižemo kako funkcionišu društveni sistemi današnjice. U polarnosti shvatanja svijeta podijeljenog na Mi i Oni. Svako se pošten, uman i duševan, tu izgubi. Obezliči se svačija samost koja je stub bića.

 

 

  • Kao jednu od značajki tvoje lirike neko je jednom istakao “targetiranje izvora zla”. Možeš li nam, jasno i otvoreno otkriti te izvore zla?

Čini mi se da zlo dolazi iz naše neposvećenosti dobru. Leži u vrlo ličnom shvatanju slobode da se na svijetu može činiti sve. Takva sloboda od Boga nije. Niti je čovjek od takvoga Boga. Poročnost je jedna čovjekova strana, tamna, vragu dopadljiva. Poeziju je smislio vrlo razuman čovjek, i vrlo duševan. Pobožan sa svih strana, uspravan, za obadva svijeta. I stoga je on dostojanstven, stroga kao očeva bezrukost.

 

  • U jednom intervjuu si kazao: “Sada, u ovoj sveopštoj pričaonici, najglasnija je šutnja svijeta. Toliko je glasna, da proždire sve oko sebe. Ona je porazna i odrazna slika neljudskosti.”

U vezi s tim bih te nešto upitao: ja sam (kao i ti, vjerovatno) član PEN Centra Bosne i Hercegovine. PEN ima svoj sajt, ali mi se čini da, osim kolektivnih saopštenja o aktuelnim događanjima nema baš puno oglašavanja njegovih pojedinačnih članova o, recimo, Gazi, Ukrajini, divljačkom američko-izraelskom napadu na Iran… Rijetki su, čini mi se, umjetnici i intelektualci iz naših redova koji jasno i konkretno “isturaju vrat” i imenom i prezimenom osuđuju zločine koji se dešavaju tu, pred našim očima. Ima li danas častan čovjek pravo na šutnju?

Ravnodušnost svijeta me užasava, kao što opstanku svijetlaca na zemlji doprinosi ovozemaljska zagađenost svjetlom.

Ali i strah koji vlada svijetom čini me nespokojnim. Pa pomislim, da, čovjerkov strah veći je od njegove vjere u sopstvenu, ličnu moć. Istomišljena većina je uvijek nadmoćnija.

Čini mi se, samo oni koji stradaju, ne plaše se svoga stradanja.

 

  • Jednom si rekao da bi se Kafka danas “…pretvorio u gaziju – u gladno dijete u najvećem konclogoru na svijetu.” Mi smo rasli u jednom sasvim drugačijem svijetu, u Jugoslaviji. Jesi li kao dijete i mladić ikad mogao naslutit da će se svijet nakon Wende, pada Zida pretvoriti u ovaj “pijani brod”?

Da, rano sam čitao da postoji Tula, mjesto, raj na zemlji. Mjesto kojeg više nema. Osamdesete godine objavio sam kao student ciklus pjesama naslova Nova Troja, na čijem smo pragu. I pjesmu, Turbetarova molitva, grke riječi straha nad raspadom mojeg svijeta.

 

  • S velikim poštovanjem pišeš o vjerovanju, vjeri. Šta za tebe zapravo znače ti pojmovi? Nije li jedan od najvećih problema današnjice što se naš svijet – toliko pun zaklinjanja u religiju – zapravo pretvorio u, kako bi filozofi kazali, svijet bez Boga?

Da, neprestano pišem ne o vjeri, pišem u vjeri da postoji dobro – kao što, i dalje, postoji dobra poezija. Najštetnije jest na javnim mjestima čitanje loše poezije.

Nevjerovanje je ponekad učinkovitije od vjerovanja. A činiti zlo da pi spasio vjeru, činiš nevjeru. Čovjek danas nije u stanju spasiti išta na svijetu, pa ni sebe.

 

  • I na kraju, jedno, čini mi se, “tautološko” pitanje: koliko si (bio) ozbiljan, a koliko autoironičan kad si rekao: “ Poezija će spasiti svijet”?

Ta je pjesma, prije svega, pohvala poeziji, i toliko sam htio biti ozbiljan.

Inače svijetu nije stalo do spasenja. Nema spasenja u imperiji stalnog porobljavanja i besomučnog ubijanja.

Grešnik ne vidi golotinju svoju, i moćnik nikad ne osjeća krivnju. Nikad. Čini mi se, ni na onome svijetu. A u mnogim slučajevima, pomislim, da ni toga, onoga svijeta, nema. Kao mjesto potvrde ljudskosti, on postoji onako kako postoji naša duša. A dušu je danas svijet izgubio.

 

S pjesnikom razgovarao: Goran Sarić