Kavez u Gazi (povijest zločina)
Baš sam lijepo čavrljao s kolegom, kad u kancelariju, sva zajapurena, uđe šefica odjela i uzbuđeno nam se obrati: “Hajde, momci, kupite prnje i odmah idite kući! U toku su demonstracije, ima dosta policije. Studenti su se zabarikadirali, viču i lupaju. Može biti svašta.”
U tom momentu sa ceste odjeknu zvuk policijske sirene. Izgleda da zaista neće biti šale.
Tek se tad sjetih da sam, vraćajući se s pauze za ručak, naletio na dva, na putu prepriječena, policijska auta. Kraj njih je stajalo nekoliko “plavaca”. Mirno su gledali kako šačica studenata iz koridora koji studentsku menzu povezuje s upravnom zgradom, uz pomoć megafona diže buku, lupa o zidove od pleksiglasa i uzvikuje parole, najglasnije onu: “Free, free Palestine!”
To mi, iskren da budem, u tom trenutku nije izgledalo toliko ozbiljno. Uostalom, već ranije, u januaru i februaru je ovdje (vjerovatno ista) grupica studenata organizovala višesedmične demonstracije protiv proizraelske politike vlade premijera Dik Shofa (Dick Schoof), bivšeg šefa holandske tajne službe.
(Pravde radi, ovdje treba reći da je rečeni Shof zapravo samo nastavio politiku notornog Mark Rutea (Rutte), koji je na čelu holandske vlade bio cijelih 14 godina, a sad “stoluje” NATO-savezom za mjesečnu platu od “tričavih” 70.000 eura! Naime, lukavi (neo)liberal (Rutte), za čije je vlade u Zemlji Lala i Kanala značajno produbljen jaz između bogatih i siromašni(ji)h, je poznat je po neskrivenoj simpatiji prema Benjaminu Netanjahuu. Pa je, čak i u vrijeme najgorih krvoprolića u Gazi, odlazio “na noge” tom krvniku da bi izrazio podršku vladi iz Tel Aviva.
Elem, mladi ljudi ovdje su se i zimus bunili. Razapeli šator na livadi u kampu Univerziteta, napravili binu i danima držali ljutite govore protiv Vlade, ali i cijelog Zapada. Jer sada je i zadnjim naivčinama jasno: “napredne” zapadne zemlje nemaju iste aršine prema svima. Doduše, svi smo jednaki, ali su jedni ipak jednakiji od drugih. Tako su, otprilike, skandirali mladi akademci, ciljajući na nepravedan odnos njihove vlade prema Palestincima.
Tada se sve mirno završilo. S obzirom na mali broj demonstranata, tako će, mislio sam, biti i danas.
Kasnije u toku popodneva čujem da to nije bio jedini sličan protest u Holandiji. Pobunili su se i studenti na Univerzitetu u Amsterdamu (UvA). Tamo je bilo nešto drugačije. U tamošnjem kampusu je, naime, dvjestotinjak propalestinskih demonstranata zauzelo jednu od zgrada, tražeći da Univerzitet prekine sve veze sa izraelskim univerzitetima i prestane sarađivati sa svim izraelskim institucijama. Deblokada zgrade nije išla glatko. Bilo je naguravanja, šaketanja, sijevale su palice, da bi na kraju bilo uhapšeno petnaestak studenata.
(Sve se te vijesti na ovdašnjem javnom servisu, po običaju, puštaju “na kapaljku. Malo je fotografija, još manje televizijskih snimaka ovakvih, po Vladu neugodnih, dešavanja. A kad se slične stvari dešavaju u drugim, “nama nesklonim” državama? E, onda je situacija sasvim drugačija.)
U Zagrebu, gledam na fejsu, slične scene. Policija privodi 17 propalestinskih demonstranata koji na miran način (!) pokušavaju skrenuti pažnju javnosti na sramotnu pasivnost vlade njihove zemlje – članice EU i NATO-saveza – kad je u pitanju bukvalno istrebljenje Palestinaca (djece, žena, staraca…) u pojasu Gaze. ovakvih protesta je juče, izgleda, bilo širom Evrope.
Ne čudi me što se mladi ljudi bune. Nepravda je toliko velika i, zahvaljujući prvenstveno socijalnim mrežama, tako uočljiva da bode oči. Više me čude relativno mali broj demonstranata i upadljiva odsutnost starijih na njima. Imajući u vidu obim i monstruznost zločina nad Palestincima, pitam se dokle će trajati ova, više nego upadljiva tolerancija Zapada višegodišnjeg krajnje brutalnog ponašanja izraelske vojske i države (ne samo) u Pojasu Gaze? Da li je to zbog holokausta, grižnje savjesti zapadnih država zbog onog što se desilo jevrejima u Drugom svjetskom ratu, ili tu ima i nešto drugo? Jer, ovo što se dešava u pojasu Gaze, uprkos vrdanjima Izraelu sklonih vlada, pa i Trumpovom lupetanju o “humanom preseljenju Palestinaca na neka bolja mjesta”, normalan čovjek ne može nazvati nikako drugačije nego genocid(om). A onaj ko može, a nišša ne čini protiv genocida – šta je on, nego saučesnik u zločinu?
U traganju za odgovorom na ovo pitanje, ovih dana čitam knjigu “Svijet poslije Gaze”, uglednog novinara, esejiste i romanopisca indijskog porijekla Pankadž Mišre (Pankaj Mishra). Mišra je svjetski poznat autor, pisac knjiga koje se širom svijeta prodaju u milionima primjeraka.
Elem, u novoj knjizi on se, pored ostalih aktuelnosti, uglavnom bavi upravo ovim pitanjem: kako je nastao povlašteni, od strane Zapada tolerisani, status Izraela kad su u pitanju međunarodni uzusi ponašanja? Kako im se dozvoljava da nekažnjeno divljaju, danas nad Palestincima, a juče nad nekim drugim narodom?
Mišra ovdje razvija zanimljivu, sa mnogo uvjerljivih činjenica potkrepljenu teoriju.
Taj se status tvrdi Mišra, nakon Drugog svjetskog rata vremenom jako promijenio. To Mišra ilustruje na dva slučaja. Tačnije rečeno – dva masakra. U oba slučaja ih je počinila izraelska vojska. Prvi se zbio još tamo pedesetih godina prošlog vijeka, kad je nekoliko izraelskih granata “greškom” pogodilo jedan palestinski izbjeglički kamp. Bi ;o je dosta žrtava, Tada je cijela svjetska zajednica skočila i osudila zločin. Pritisak je bio toliko veliki da se tadašnji premijer i jedan od osnivača države Izrael David ben-Gurion – inače nimalo naklonjen Arapima – javno izvinuo porodicama žrtava i obećao da “se to više neće ponoviti”.
Mišra nas potom upućuje na jednu anketu, provedenu među Izraelcima otprilike u to isto doba. U njoj, na pitanje koji je najvažniji događaj u jevrejskoj istoriji tek relativno mali broj jevreja odgovara da je to holokaust.
Šokirani ishodom, tada na scenu stupaju cionistički “jastrebovi”. U nastojanju da, strahom domaćeg stanovništva, “definitivno učvrste” položaj mlade jevrejske države, oni kod njima tradicionalno sklonih vlada – prije svega SAD i poslijeratne Njemačke, ali i drugih – počinju snažno lobirati da se holokaust (ili kako sami jevreji kažu: šoa) uzdigne na status svetinje. Što SAD i Njemačka, a uskoro i druge zapadne zemlje, iz osjećanja krivice, brzo prihvataju.
Time je svako kritikovanje države Izrael (pazite, ne jevreja kao naroda) “zacementirano” kao antisemitizam. I od tada se svaki napad na vladu Izraela, u očima cionista i njihovih inostranih saveznika, smatra antisemitizmom i, posredno, vrijeđanjem žrtava holokausta.
Lukava podvala “jastrebova”, zar ne? Ali šta to vrijedi kad su “napredne” vlade Zapada, slijepe i gluhe na krvoproliće u Pojasu Gaze, ali i na proteste studenata širom Evrope i svijeta. Jedino što zasad možemo – umjesto da jalovo vrištimo u nebo – je da što češće upozoravamo na genocid koji se svakoga, ali baš svakoga dana odvija doslovno pred našim očima. Zato ovu pjesmu shvatite kao jedan od vapaja nad tragičnom sudbinom palestinskog naroda. Free Palestine!
Kavez u Gazi
Dok u azilu
nismo dobili kućicu,
u tijesnoj smo sobici
držali svakakve životinjice:
ribicu, kornjačicu, zeku –
čak i zamorčića!
Kasnije, u novom domu,
nabavili kanarinca.
Prijatelj mu,
(sad i on počivši)
vještom rukom
napravio kavez.
Divno je pjevao,
taj žuti,
pernati ljepotan.
Jednoga dana došli moleri
i pticu smo,
zbog kućnih radova,
na par dana samo,
morali preselili na sprat.
Nikada više,
od nje,
ni glasa:
tek neko
promuklo krkljanje!
Hoće li, pitam se,
i sirota djeca Gaze,
iz svojih gnijezda istjerana,
tako, najednom,
zauvijek, zaćutati?
Goran Sarić
