Jesen 1980. godine. Oktobar. Put me je odveo na Sajam knjige u Beograd. To mi je, u to vrijeme, bila jedinstvena prilika da se snabdijem knjigama i “štrpnem” nešto od prestoničkog bogatog kultunog života. A te godine glavni kulturni događaj u gradu na dvije velike rijeke bješe premijera filma Krste Papića “Tajna Nikole Tesle”.

Kako se mojim beogradskim domaćinima nije išlo u kino, na premijeru sam otišao sam. Prethodno sam na radiju Studio B čuo da se režiser silno potrudio da što vjernije prikaže život velikog Ličanina. U filmu su, rečeno je, korišteni originalni nacrti Teslinih patenata, kao i još neki dokumenti iz njegove prebogate ostavštine. Taj mi se film, valjda zbog Teslinog misterioznog lika i odlične naslovne uloge Petra Božovića, ali i misteriozne smrti slavnog Ličanina (o kojoj i danas kruže razne teorije) još uvijek ponekad vrzma po glavi.

 

Zašto se danas vraćam u daleku prošlost? Pa zato što smo pri kraju našeg ovoljetnog boravka u Lici otišli u Teslino rodno selo Smiljan, u Memorijalni \centar “Nikola Tesla”.

Začeci tog centra datiraju još iz 1956. Tada je Teslina rodna kuća temeljito renovirana i pretvorena u (mali) muzej. Kuća se nalazi u neposrednoj blizini crkvice sv. Petra i Pavla u kojoj je Nikolin otac Milutin služio kao paroh. Kuća je tri decenije kasnije ponovo rekonstruisana, sve u muzeju i oko njega je raslo i raslo, da bi nakon dvadeset godina (2006) čitav taj kompleks, sve sa pratećim objektima, proglašen Memorijalnim centrom i bio svečano otvoren za javnost.

Teško je pronaći riječi kojima bi se opisala čudna energija kojom zrači cijeli taj kompleks: rodna kuća i crkvica, s njenim tihim dostojanstvom i elegancijom skromnih, nepretencioznih objekata. Plus veliki komad zemlje naokolo. U jednom od pratećih objekata se neprestano “vrti” dokumentarac o ličkom geniju, “uokviren” nazalnim glasom drugog velikog Ličanina, glumca, pjesnika i muzičara Radeta Šerbedžije. Film na jednostavan način, bez patetike i pustih fraza, plete  priču o Teslinom sve samo ne lagodnom životu. A da je bio čudan, tu nema nikakve sumnje: “Samo pod prijetnjoj smrću bih dozvolio da me neko pomiluje po kosi,” rekao je, između ostalog, tvorac naizmjenične struje i drugih, skoro tri i po hiljade patenata (podatak iz 2023. godine).

(Ne zove se slučajno Muskova firma baš po njemu. Drugi je “par opanaka” što 95% onih koji sjedaju u skupocjena električna auta nema blagog pojma zašto se njihovo električno “čedo” tako zove.)

Njegova zaljubljenost u nauku išla je toliko daleko da se je u mladosti dao kastrirati da bi svo svoje znanje i energiju poklonio svom jedinom bogu: Nauci.

 

U cijeli projekat oko Memorijalnog centra “Nikola Tesla” uloženo je mnogo novca i sve je lijepo izvedeno. Jedina mana u cijeloj toj priči je što na putu za Smiljan – barem iz pravca Otočca – gotovo da i nema putokaza za ovaj neopisivo uzbudljiv i važan kompleks. U autu nas je bilo četvoro, dobro smo gledali, pa vjerujem da stvarno da nije do mene. A možda to i jeste jedan od razloga relativno slabe posjete, barem onog dana kad smo mi bili tu.  Zašto je to tako? Nemam pojma, samo znam da bi Holandija svake godine iz ovakvog centra – naravno, uz prateću istinitu priču – svake godine uspijevala izvlačiti višemilionsku korist. U svoju, ali i slavu onoga koji je njeno, i ime svog rodnoga kraja, pronio širom zemaljske kugle.

No, manimo sve to i kažimo ovo: doći u Liku a ne vidjeti MC “Nikola Tesla” u Smiljanu je, po prilici, kao doći u Pariz, a ne popeti se na Ajfelov toranj.

 

 

Zadnje dane u zavičaju su obilježile dvije promocije moje nove knjige “Avganistanska svadba”.

Prva je bila na Boračkom jezeru, u okviru Habitat culture festa.

Godine su me naučile da ne očekujem mnogo od javnih čitanja. Em ne živim ovdje, malo ko me zna, em su i u većim gradovima rijetke promocije na kojima se skupi više od dvadesetak ljudi. Osim, naravno, onih glamuroznih, političkokulturnih manifestacija na kojima je važno biti viđen. I to s kravatom, u najnovijoj toaleti.

A opet, smatram da si, ako već nešto objaviš, kao autor dužan da to “nešto” i gurneš u život. Svaki, pa i potencijalni čitalac je dragocjen. Živimo u eri “brzih slika”, posvemašnje površnosti. Influencerizma.

Srećom, te večeri u Lodges je bilo baš lijepo. Solidna posjeta, pažljivi, ljubopitljivi slušaoci. Nekoliko ljudi na čitanje “poteglo” čak iz Konjica. I da ne zaboravim: veče je navigala moja prijateljica, vrsna moderatorica Danijela Kegelj, koja je oko mojih pisanija “isprovocirala” zanimljiv razgovor.

 

Drugo predstavljanje, samo dan-dva poslije, je bilo u mostarskoj knjižari “Ivo Andrić”. Knjižaru vodi dvoje entuzijasta, Manuela i Nino Šarac. Susretljivi, simpatični, iskreni zaljubljenici u pisanu riječ kakve danas nećeš lako susresti. Uživaju u svom poslu i kažu da im osnovni cilj nije novaca, nego druženje s knjigama i piscima. A zarada? Tek toliko da se mogu “državati na vodi”.

Moram priznati da mi je posebna čast bila što je veče u “Andriću” vodio hercegovački pjesnik i prozaista Almin Kaplan, autor sjajnih knjiga kao što su “Trganje”, “Meho”, “Dubravske priče”, “Šušanj”…

I opet sam, kao i na Boračkom, bio prijatno iznenađen. Solidno popunjena galerija na spratu ljupke knjižare, neka neznana i neka znana lica, ali koja dugo ne vidjeh. Almin je pažljivo pročitao moju novu zbirku kolumni i postavljao mudra, ciljana pitanja.

To mi godi. Te kratke, aktuelne priče su moj odgovor na ludilo, ali i skrivenu ljepotu svijeta. Upravo onu  koja nas stalno tjera da ne posustanemo u traženju skrivenog smisla u njegovim “njedrima”.

Kaplanove riječi uvažavanja mi gode, govore da nisam baš sasvim “zalud krečio”.

Jutro nakon čitanja nas domaćini, Danijela i njen muž Ilija nas vode u razgledanje prostora i objekata Udruge za djecu sa posebnim potrebama “Vedri osmjeh”. Danijela je dugogodišnja direktorica te ustanove. Uživanje mi je gledati je s kakvim poletom i dobrom energijom govori o mukotrpnom putu koji su prešli dok se nisu smjestili tu, gdje ovoj osjetljivoj kategoriji mladih mogu pružiti vrlo solidnu pažnju i brigu.

I da sam samo to doživio ovog ljeta: taj sjaj u njenim očima dok govori o Udruzi i njenim štićenicima, bilo bi više nego vrijedno dolaska u zavičaj.

 

***

 

Jutro nakon čitanja nas domaćini, Danijela i njen muž Ilija vode u razgledanje prostora i objekata Udruge za djecu sa posebnim potrebama “Vedri osmjeh”. Danijela je dugogodišnja direktorica te ustanove. Uživanje mi je gledati je s kakvim poletom i dobrom energijom govori o mukotrpnom putu koji su prešli dok se nisu smjestili tu, gdje ovoj osjetljivoj kategoriji mladih mogu pružiti prijeko potrebnu pažnju i brigu.

I da sam samo to doživio ovog ljeta: taj sjaj u njenim očima dok govori o Udruzi i njenim štićenicima, bilo bi to više nego vrijedno dolaska u zavičaj.

 

***

Valja nam se pakovati. Hajde da pri kraju, prije prvih mostarskih kiša, Ljetopis 2024 završimo Arsenovom post-ljetnom prelijepom pjesmom Kuća pored mora:

 

Raznešene valima i vjetrom

Tu su tople ruševine ljeta

Na rubu napuštenog mora

I jednog izgubljenog svijeta

 

Ničeg nema, ničeg nema

Od tebe od mene

 

Ostala je samo prazna kuća

Malo stvari ljetovanja našeg

Na stolu novine još leže

Sa nekim datumima jula

 

Naša ljubav sad se ruši

Kao pješčana kula

Al’ još sam uvijek ovdje

Još zagledan u more

Na vratima vile

U kojoj tuga spava

A kiše su se slile

U cvjetove agava

I ljetu je kraj

 

Od vremena poezije i mira

Ostala je samo prazna kuća

U noći okrenuta moru

Sad čeka ljubavnike nove

Ničeg nema, ničeg nema

Od tebe od mene, od nas.

 

Tekst i fotke : Goran Sarić