Azil za mede: medo Bruno i medo Matija

 

 

Još jedna atrakcija u blizini Otočca je poznato utočište za ugrožene medvjede u Kuterevu. Ne, nisu to one mede koje u solidnom broju slobodno šeću ovim šumama i gorama. Te mede ugrožavaju (krivo)lovci. A ovi ovdje, u Kuterevu, su “siročad” kojima su ti isti kr(i)volo(v)ci nekad ustrijelili majku i ostavili ih na milost i nemilost većim zvjerima. Ili su to, pak,”mede sa manom”. Takvi medvjedi su nekoć bili primorani služiti ljudima: u cirkusu ili negdje drugdje, gdje su ih vlasnici maltretirali. A kad im više nisu bili od koristi, o njima su brigu preuzeli ljudi iz Kutereva.

Ovo neobično utočište postoji već dosta godina, ali je 2005. godine pri njemu osnovana Volonterska postaja, koja okuplja mlade ljude iz cijelog svijeta. Oni ovdje dođu na nekoliko sedmica i obavljaju svakovrsne poslove: rade kao vodiči pri razgledanju Utočišta, čiste teren i pripadajuće mu nastambe, hrane životinje, pomažu u malom dućanu sa suvenirima …

 

Nama je danas vodič jedan momčić, Francuz na pragu punoljetstva. Kaže da je tu već desetak dana, uskoro se vraća kući. Kao i većina njegovih sunarodnjaka, poznatih po jezičkom šovinizmu, vrlo slabo govori engleski. Na našu sreću, uskoro dobija hitan poziv iz uprave, pa doziva jednog, još mlađeg, Kolumbijca da ga zamijeni. Taj nas uskom stazom vodi  do mjesta gdje se, s druge strane visoke žičane ograde, igraju i gurkaju dva mlada medvjeda, ne obraćajući pažnju na posjetioce. Jedan se svako malo zavlači u oveću rupu – imitaciju pećine. Vruće mu, valjda.  Tek kad im neko od posjetilaca doturi jabuke, malo nas, kao, fermaju.

Obojica su krupni, s tim što jedan ima malo svjetlije krzno. Zdravi su, pa im se obojici, na jarkome suncu, sjaji krzno. Mladi Kolumbijac nam veli da im je majka ubijena u lovu, da su ih pronašli neki dobri ljudi i kao veoma male dovezli ovamo.

“Dosta su narasli. Kadi h puštate na slobodu”, upita dječaka neko od posjetilaca.

“Nikada,” odgovara malac. “Toliko su se pripitomili, navikli na lagodan život i ljude da bi ih vani ili neko ubio, ili bi brzo skapali od gladi.”

I doista, ovdje im nije loše. Onaj mrkalj se uvalio u veliku, specijalno za njih napravljenu baru i poigrava se s maločas darovanom jabukom. Očito nije gladan. Još da mu se pridruži svjetliji jaran, pa da u mutnoj vodi “razbace” picigin.

Veliki medvjedi su na drugoj strani. Do njih se dolazi preko strme uzbrdice. Teren je džombast, ponegdje klizav, pa zaključimo da je pametnije da ostanem tu, blizu suvenirnice. U hladu velikog stabla, okružen kokama i guskama, u oblaku “miomirisa”obližnjeg kokošinjca. Ali mi upravo ovakav ambijent – čudan je ljudski mozak – budi lijepe uspomene, Iz sjećanja mi izviru djedovo dvorište na selu, veliki orah u njemu, navlas isti, težak miris kokošijeg izmeta i blažena tišina ljetnog popodneva.

I ovdje vlada savršen mir. Radoznalci se razmilili na sve strane i samo katkad kukurikne oroz. Da li zbog vrućine – živa u termometru “debelo” mitila trideset stepeni – ili nečeg drugog, ali njegovo mi kukurikanje ne zvuči previše poletno.

Moji mi kasnije pričaju storiju o dvojici velikih meda, Brunu i Matiji. Bruno je dugo bio u nekakvom polulegalnom zološkom vrtu, mučen i zlostavljan. I danas mu je, u relativnom blagostanju, ostala navada da, i bez naredbe, “pleše”: pravi graciozne korake naprijed-nazad  da bi zadovoljio publiku.

Matiju su odmah po rođenju odvojili od majke. Imao je tada samo dvije i pol kile – k’o oveća štruca hljeba! –  i sigurno bi uginuo da ga neki dobri ljudi nisi doveli amo, u Kuterevo. Sad je to, kažu mi moji, jak i zdrav “momak”. Taman zreo za ženidbe.

***

 

Rijeka Gacka je još jedan od bisera ovoga kraja. Jedan od njenih izvora je i Majerovo vrilo. Ono se nalazi kod gore pomenutog mjesta Sinac, otprilike dvanaest kilometara jugoistočno od Otočca. Gacka je jednim dijelom ponornica, pa je i to čini drugačijom od većine drugih rijeka. Teren oko izvora je sav natopljen vodom, ali premrežen drvenim mostićima, pa se čitav teren oko izvora može obići i lijepo razgledati. Tu je i nekoliko, na prvi pogled, veoma starih vodenica. Međutim, iz dostupnih izvora saznajemo da su sve one podignute 1915. godine, da su se u njima mljeli pšenica i ječam, te da u drugoj polovini dvadesetog vijeka bjehu totalno zapuštene. Ovo što sad oko vidi izgleda staro i autentično, a obnovljeno je početkom (n)ovog milenijuma. Aferim obnoviteljima!

Danas je lijepo vrijeme. Nekolicina turista lagano šeta i razgleda vodenice. Likovi im se oglédaju u vodi, oivičenoj bujnim raslinjem. Danas sam posebno sretan što sam tu, u srcu Like, a ne na obali Jadrana. Koja razlika od primorskog “stampeda”!

Bažo u jednom momentu sjeda na rub mostića i do koljena umoči noge u bistru, studenu vodu. Ozarenog lica, smješka se k’o dijete kad mu kupiš lilihip. Veliki dječak sa sijedom bradom patuljka Smješka. Još da mu je Snješka?!

 

Tekst i fotke : Goran Sarić