Lambizza

Gurmanski dio ličke “turneje” nije tako spektakularan kao onaj lanjski, gorskokotarski. Prošlog smo ljeta, naime, u samo sedam dana tri-četiri puta imali prave gurmanske fešte sa srnetinom, veprovinom, pa čak  medvjedovinom.

 

(Sve ima i svoju tamnu stranu. Zbog tog jedenja divljači umalo sam prekinuo saradnju s jednim sajtom. Njegov urednik je, naime, smatrao da će se njegovi čitaoci preneraziti (!) kad vide da neko jede divljač, pa se time još i hvali. A koliko me pamćenje služi, lovačkih restorana, i kod nas i u svijetu, pun kufer. Te vrste ugostiteljskih objekata čak spadaju u jedne od najcjenjenijih, najviše traženih u svijetu. U čemo je onda problem? Koja je razlika ako konzumirate teletinu i one kad jedete srnetinu? Divljač u tim restoranima je ustrijeljena legalno, u okviru unaprijed dogovorenih kvota o održavanju prirodnog balansa biljnog i životinjskog svijeta na određenom teritoriju.

Ne mogu, i ne želim ja voditi računa o baš svakoj osjetljivoj dušici. Jedino mi je važno da je meso iz objeda na mom stolu, nabavljeno regularnim, legalnim putem.)

 

***

.

Ove godine je, dakle, drugačije. Ponuda dobra, ali ne i spektakularna. S jednom, ali zlata vrijednom, iznimkom. Iznenadićete se kad čujete da je riječ o – pizzi!

Pizzerija Ruspante u malom mjestu Sinac je još jedan dokaz da, kad imate veliku želju i upornost, dobru ideju i konkretan plan, možete uspjeti i u najluđoj nakani koja se dâ zamisliti.

Sinac je lijepo mjestašce, tačnije – veće selo. Nastanjuje ga petstotinjak žitelja. Smješten je u dubokoj provinciji, daleko od frekventnog autoputa i nekih većih mjesta. Pa kako je onda moguće, pitate se, samo zbog malo tijesta i nadjeva, tu dolaze ljudi iz (skoro) cijele Hrvatske: Zagreba, Splita, Siska, Varaždina…? A bogme – vidim po registarskim tablicama – ima i strendžera.

Sam objekat, odmah kraj uske ceste, u blizini lijepog Majerovog vrila, je prilično neupadljiv. Putujući do Otočca već smo pasali kraj mnogo privlačnijih ugostiteljskih objekata. Ovdje, cijenim, nikad ne biste svratili a da negdje – od nekog kome vjerujete – niste “pokupili” dobar glas o njemu.

“Pizzerija Ruspante”je, zapravo, tek nešto veća obiteljska kuća s ne prevelikom terasom. Na njenom pročelju, odmah iznad trijema koji pomalo liči na one iz kaubojskih filmova, visi tabla s imenom firme. Ništa posebno.

U čemu je onda tajna? Odmah da kažem: u sastojcima. Ovdje vam je sve domaće. Od lokalnih proizvođača. Brašno iz obližnjega mlina, u ovom kraju Hrvatske čuveni sir škripavac, pa mladi luk i paradajz, slanina, domaća kobasica i čvarci – sve svježe i vrlo ukusno. I sve to izravno iz krušne peći na drva, čiji vam miris već izdaleka nadraži nozdrve! Nije onda čudo što bez rezervacije nemate šanse ni prismoliti u ovaj objekat. Banete li bez najave, slobodno se možete vratitit odakle ste došli. Badžo je to znao, pa nam je sedmicama ranije, telefonom iz Požege, rezervisao mjesta.

Dok sa zvučnika dopiru zvuci bluza, svo četvoro naručujemo različite pizze. Hoćemo da probamo sve više ukusa. Prije toga, hladno pivo na vrućem danu legne k’o budali šamar.

Usluga brza i tačna, uprkos terasi punoj k’o oko. A pizza… Sve izvrsne! Svi smo probali sve. Ali se ja ne bih ni s kim mijenjao. Moja pizza je bila s maldim lukom, škripavcem i – jagnjetinom! I zove se tako: lambizza.

Kad su mi toliko nahvalili ovaj restoran, moram priznati da sam bio  malo skeptičan. Znate ono kad vam neko nahvali neku knjigu ili film, a vi na koncu ipak ostanete malo razočarani? E to! Ali ovo je stvarno bila  najbolja pizza koju sam ikad jeo! Sreća da sam naručio normalnu, a ne, kao obično, manju pizzu. Cijelu sam je smazao, a i sad – ljeto davno minulo – mi je žao za ona tri komadića krušnog zlata koja sam, po dogovoru, morao “udijeliti” mojim saputnicima.

PS Na sajtu Ruspantea saznajemo da se ova pizzeria, prema ocjeni ispitanika uglednog TripAdvisora nalazi u top 10% restorana te vrste u cijelome svijetu. Zato, zapamtite: Lika, selo Sinac, pizzerija Ruspante.

 

 

Tekst i slike : Goran Sarić