Drug mi iz Beograda šalje tužnu sliku: dugi red ljudi koji, u Francuskoj ulici broj 31, strpljivo čekaju da im ljudi iz crkvene narodne kuhinje Srpske pravoslavne crkve milosrdno udijele hranu. Skoro da zaplačeš!
Prije je bilo bolje? Jugonostalgija? Naravno! I jedno i drugo!
Pa da se na ovaj, nekad svečani, a danas samo: tužni dan sjetimo onoga koji je velikoj većini Jugoslovena omogućio 35 godina mirnog, stabilnog, a bogami i LIJEPOG života. Jer, ako je tada i bili narodnih kuhinja – a bilo ih je – redovi pred njima sigurno nisu bili ovako dugi, i tužni. Plus, zemlja je bila osam puta veća, i najmanje za toliko ljepša.
TITO, MAJCI
Ne brini, majko, što se svijeća
u mojoj sobi
rijetko pali
i što me često nema.
Znam, draga, boli srce tvoje
Za neznanicom mojih koraka.
Naslućuješ čime se bavim.
Neću ti lagati: težak je i opasan
Ovaj put. Igra na žici.
Ali, drukčije se ne može. Ta neće
Narod ovaj uvijek zavezanih očiju
Kroz metak vremena,
Bič godina. Neko mora.
Goran Sarić
Sretan nam praznik, Jugosloveni!
Pjesma je iz moje davno objavljene knjige stihova o Josipu Brozu Titu “Od kolijevke pa do bajke”:
TITO, MAJCI
Ne brini, majko, što se svijeća
u mojoj sobi
rijetko pali
i što me često nema.
Znam, draga, boli srce tvoje
Za neznanicom mojih koraka.
Naslućuješ čime se bavim.
Neću ti lagati: težak je i opasan
Ovaj put. Igra na žici.
Ali, drukčije se ne može. Ta neće
Narod ovaj uvijek zavezanih očiju
Kroz metak vremena,
Bič godina. Neko mora.
Goran Sarić
