Dolac
Napokon u Požegi, domaćini nas vode u obližnji zaselak, gdje su lani kupili vikendicu. Njih dvoje su naših godina. Zapravo su isprva bili planirali da se, kad odu u penziju, presele bliže moru, gdje im žive djeca. Dugo su se kolebali, ali kad su vidjeli cijene nekretnina na skupom, sve manje njihovom Jadranu, ipak su se odlučili na (mnogo) jeftiniju varijantu. Dolac se nalazi na svega desetak minuta vožnje od njihovog stana, a kao da si u posve drugom svijetu!
Zadnjih tristotinjak metara se vozimo makadamom, ali koji može biti i brana od nezvanih gostiju. Niko nek’ ne dođe do prijatelj drag…
Na odredište stižemo u sumrak. Velika livada oivičena šumom i, malo dalje, potočićem. S obje strane dosta leja. U njima svastika, pasionirana vrtlarka, sadi svakojako cvijeće. Sve drugo je zeleno: livada, šuma, gusto raslinje… Sve diše, mrmori, ćućori, živi, a nije ni izdaleka vruće i sparno kao u gradu.
Domaćini nam gordo pokazuju veliki posao odrađen na uređenju vikendice. Onda idu pripremati mezu. Ubrzo se na velikom, masivnom stolu pod nadstrešnicom stvori gomila hrane: kobasice, kulen i njegova seka razni sirevi, vino, rakijica… Jesmo li u Slavoniji ili ne?
U jednom trenu svastika ulazi u kuću i brzo se vrne, prestravljena. Puh! Reponja se, veli, slobodno šetka potkrovnim gredama. K’o svoj na svome. Ipak, kad mu se badžo suviše približi, životinjica šmugne na višu gredu, van našeg dohvata.
Poslije dugo sjedimo i otežalih trbuha slušamo muziku sa malog, klasičnog radija. Kao u stara, dobra vremena. Nikome se ne dâ natrag, u vreli grad.
***
Rastoke i Otočac: život u ofsajdu
Prošle godine nam je u Gorskom Kotaru bilo jako lijepo, pa smo odlučili da se ove godine pomjerimo samo malo istočnije, u Teslinu Liku. Baza će nam biti Otočac. More nije daleko, ali ni tu, kao ni u Kotaru, zbog zelenila ne bi trebalo prevruće. A o drugim prednostima – manja gužva, niže cijene – da i ne pričamo.
Apartman (donji sprat obiteljske kuće) se nalazi na jednoj uzvisini i nudi lijep vidik na gradić i širu okolinu. Sve je, uz nekoliko sitnih nedostataka, u redu: apartman čist, prostran, svijetao i udoban. No, najviše nam prijaju ugodne, svježe večeri i noći. U spavaćim smo sobama čak dobili i jorgane, što se ipak čini malo pretjeranim.
Sam gradić mi se na prvi se pogled čini dosadan i siv. Tipična naša provincija, duboko zaleđe koje živi nekim svojim začaurenim životom. Životom u ofsajdu. Takav mi je barem prvi utisak. Nadam se – neispravan.
***
Drugog dana posjećujemo Rastoke. Mjesto se nalazi uz magistralnu cestu Karlovac-Plitvička jezera. Tu se rječica Slunjčica račva (rastače!) i preko sedrenih stijena ulijeva u “pravu” rijeku, Koranu. Zbog mnoštva slapova i jezeraca, te blizine mnogo poznatijih Plitivičkih jezera, mnogi ih još zovu Male Plitvice.
Rastoke su idilično mjestašce kraj kojeg kao da su sve bure i nevere prošle ni ne dotaknuvši ga. Kažu da im je velika sreća bila što čak i u turbulentnom dobu Vojne krajine, nisu bile previše zanimljive osvajačima.
Skoro sve stare kućice planinskog tipa su zapravo mlinovi. Ovdje je voda sve. Cijelo mjesto živi sa njom, i od nje. Najstarije od tih nadaleko poznatih mlinica (žiličare) potiču iz 17. vijeka, a većinom su građene u 19. i 20. stoljeću. Nadalje je mjesto poznato po izvrsnoj pastrmki, a ima i likovnu koloniju. Ipak stare žiličare su najveći magnet. I danas je dosta je turista. a ipak nije prenapučeno.
Badžo i svastika, naši vodiči (i) ovoga ljeta, silaze dolje, bliže vodi. Mi ostajemo gore i, oslonjeni na ogradu, zurimo u tamnu dubinu. Voda uvijek liječi, nešto ti priča, samo ako je znaš slušati.
Poslije odlazimo iznad ceste, do brda na kome se nalazi restoran s prelijepim pogledao na cijelu okolinu. Nema puno gostiju, pa stalno mijenjamo stolove, sve bježeći od sunca. Umirimo se tek kad nam na astal dođu pive iz obližnje pivovare. Od tog trena nam ni jarko sunce ne smeta previše.
***
Kuća Velebita
Badžo nas danas vodi u Krasno, mjesto u kojem se nalazi nadaleko poznata Kuću Velebita.
Taj muzej kao da iznikne ni iz čega. Sune, hajdučki vas zaskoči kao svijetloplavi vrutak u moru zelenila! Velika, otmjena zgrada izgledom potpuno odudara od bujne okoline. Kao fatamorgana. U ovako malom, zabačenom mjestu čovjek ne očekuje moderni, interaktivni centar koji nudi obilje informacija o svemu što se tiče sjevernog Velebita: istorija, geologija, svekoliko biljni i životinjski svijet Nacionalnog parka sjeverni Velebit.
Zgrada ima četiri sprata, a u mnoštvu interesantnih priča i fotografija – ima i lijep dokumentarac – najuzbudljivije je, možda, spuštanje s trećeg sprata u prizemlje. Ono zapravo “simulira” silazak u jednu od brojnih podzemnih jama i pećina.
Na rastanku u suvenirnici kupujem majicu s crtežom vuka, velebitskog. Prodavaču velim da je šteta što neke od brojnih interaktivnih postavki ne rade. Čovjek se malo unezgodi, bezuspješno traži odgovor, i na kraju mi daje dobar popust na simpatičnu majicu.
Ko ne riskira…
