Prošloga ljeta, onog jutra kad sam odlazio, probudio sam se i kroz odškrinuta vrata spavaće sobe gvirnuo u kvadratić hodnika i dnevnog boravka roditeljske kuće. Najednom me je uhvatio neki nelagodan osjećaj: vjerovatno zadnji put gledam očevim rukama postavljenu staru lamperiju, poličicu za slike iznad majčinog kauča, dio velikog “vilerovog” goblena (Djevojka na studencu) koji je nekoć vezla mjesecima… Sve te stvari su tu još od mog ranog djetinjstva. A to je puno, puno godina…
Sve je to sad staro i zapušteno. Pa, samo od rata koji sam ja doživio je prošlo skoro trideset godina, provodeći ga – kad nisam bio na radnoj obavezi – s majkom uglavnom dva sprata niže, u podrumu bez vanjskih prozora. Sad je kuhinja stvarno u raspadu. Brodski pod cvili kao gladan pas. Lamperija tamna, gotovo crna od dima i masnoća, odavno zrela za skidanje. Pa ipak…
U tom sam prostoru proveo lijepe godine rane mladosti. Tu, gdje je sad kuhinja, jedno vrijeme je bila moja “momačka” soba. (Mati je svako malo voljela da pretumbava stvari.) U njoj me je u san često uvodilo klokotanje kiše u oluku, a budilo gugutanje golubova, koji su tu ulazili kroz uski, za njih namjerno ostavljen otvor u potkovu.
I sad sve to treba mijenjati.
Druge smo prostorije uglavnom već sredili. Sad bismo, kad se preurede kuhinja i dnevni boravak, opet dobili svjež, prostran i svijetao stan – onakav kakav je nekad bio. To bi nam – kao i sve što je do sada urađeno – trebao odraditi rođak koji živi tu, u neposrednom susjedstvu.
Pokazalo se da nismo fulali. Ispalo je možda čak i bolje no što smo se nadali. Savršeno.
Samo, nema više onog gugutanja. Pticama više nema ulaska. Krov je davno zamijenjen, još prvih godina nakon rata.
To je kao ukusno jelo, ali bez dovoljno soli i bibera.
***
Prvi akšam ljeta ove, 2024. godine, provodimo na omiljenoj terasici s pogledom ulicu i brda. Prekoputa je porodična kuća na dva sprata. Prvi sprat je totalno zapušten, a na drugom sama živi stara komšinica. Dolje sve u haosu, ni vrata, ni prozora. Sve golo, razbacano i zapušteno. Novi vlasnik te počeo pripremne radove.
Radije dižem pogled uvis, i kroz ljetnu jàru zurim u brda i nebo iznad njih. Uz gemišt i trun sira pokušavam da zaboravim tužnu tišinu u nekad punoj života komšijskoj kući.
Kasnije, kad sve polako prekrije mrak, ulicom prolaze fino obučeni mladići, djevojke u šarenim haljinama. Idu na koncert na otvorenom, tu, odmah ispred srednje škole. Vrijeme je da zakapijam vrata i prozore.
***
Uprkos ranijim vijestima iz zavičaja, nije pretjerano vruće. Večeri na avliji su čak ugodne, s povjetarcem koji stalno pirka ispod guste odrine. Na sjeveru smo slušali vijesti o strašnim vrućinama koje haraju jugom Evrope. O požarima što pustoše oblast Mediterana, naročito Grčku. “Paklu” od kojih čovjek ne može pobjeći čak ni u more, bljutavo mlako nakon tolikog grijanja.
Doduše, danju bude i vruće, ali su to zasad uobičajene ljetne temperature, tek nešto više od tridesetak stepeni. Biće da je do Neretve. Ona je uvijek hladna, i sobom nosi osvježenje.
Grad koji nema rijeku možda i ne zaslužuje to ime.
Goran Sarić
