Prije nekoliko sedmica udarna svjetska vijest je bila da je svemirska kompanija SpaceX, u vlasništvu najbogatijeg čovjeka na planeti, Elona Muska, uspješno izvela “prvu komercijalnu šetnju svemirom”. Misiju nazvana Polaris Dawn za Muska je finansirao i predvodio američki multimilijarder imenom Jared Isaacman. Na put u svemir su pošla još dva zaposlenika SpaceX i jedan bivši vojni pilot.

Ako ste pomislili da je ovo tek još jedno – za mnoge: bolesno – pokazivanje platežne moći sujetnog €-bilijardera koji se, poput Baje Patka, valja u trezoru prepunom novčanica, samo ste dijelom u pravu. Jer Elon Musk ovdje čini i nešto korisno: isprobava nova, lakša i sigurnija odijela za svemirske putnike. Njih je takođe dizajnirala i izradila Muskova firma, pa bi se u njima astronauti i, evo, “obični građani” (sic!) trebali lakše kretati i djelovati u kosmosu. To je nasušno kad je u pitanju Muskov glavni, još uvijek daleki cilj: osnivanje male, permanentne svemirske “kolonije” ljudi na Marsu.

I sve je, kako tvrde svjetski mediji, prošlo u najboljem redu: i polijetanje, i slijetanje, i Jaredova šetnja izvan svemirskog broda…

Ovo je uistinu veliki iskorak u istoriji osvajanja vasione: šetnja svemirskim prostranstvima trajala je puna dva sata. Bio je to doista izvrstan test novih odijela. Ali i vrlo opasan presedan. Ovim su letom, naime, prekršeni veoma strogi međunarodni sporazumi koji zabranjuju (zlo)upotrebu svemira u privatne (komercijalne) svrhe. Tako nešto je, po međunarodnom pravu, dopušteno samo državama.

Ali para vrti gdje burgija neće. Ko još mari za međunarodne dogovore,  propise i zakone? Amerikanci sigurno ne.

 

Kad su se, po besprijekorno izvedenom povratku na Majčicu Zemlju, novinari sjatili oko njega, jedan od prvih Isaacmanovih utisaka s leta bio je otprilike, ovakav: “Znam da na našoj planeti ima puno problema i sukoba, ali odozgo sve izgleda savršeno”.

 

A kad se, ordinary people, prizemljimo i osvrnemo oko sebe, vidimo da je situacija na planeti doista daleko od savršene. Da kratko sumiramo: kod kuće bezvlašće i nepotizam, na vlasti su isti “mutni” tipovi koji nam već decenijama kroje dozlaboga tijesnu kapu. Pola stanovnika su, što milom, što silom, već otjerali u inostranstvo. Ni to im nije dosta. I dalje čine sve da se otarase preostale šačice pametnih, odgovornih, slobodnimislećih (mladih) ljudi. Sve dok ne ostanu samo njihovi vjerni glasači. A s njima je lako. K’o bebi zvečku, daš im zastavu i pušku, malo hljeba i nogometa…

A što se tiče šire slike… Dok ovo pišem, sainterneta stiže poruka od Human Rights Watcha u vezi sa situacijom u Gazi: “: “The hypocrisy and double standards of Western states are flagrant and obvious.” Licemjerje i dvostruki standardi zapadnih država su očigledni i flagrantni. I dok se u ratu u Ukrajini svaka stvar napumpava i “trijebi” do besmisla, u Holandiji se, barem što se tiče medija, na genocid u Gazi gleda nekako odveć neutralno. Kritike Izraela su, i kad ih ima, mlake i neuvjerljive. Čovjek bi pomislio da se radi o sukobu dvaju ravnopravnih strana. Ogroman broj ubijenih civila na palestinskoj strani se najčešće tretira kao statistika. Ovdje, barem u mainstream medijima, nećete naći oštru i nedvosmislenu osudu genocida u pojasu Gaze. Rijetki nezavisni mediji i osobe sa iznijansiranim stavovima su osuđeni na ignorisanje i izolaciju.

Druga vrela tačka ovog odozgo savršenog planeta je pomenuti rat u Ukrajini. Čini se da i tamo situacija postaje sve opasnija. Tako, nedavno je grupa od dvadesetak penzionisanih generala NATO-a objavila otvoreno pismo vladama svojih zemalja. U njemu sijede glave zahtjevaju da vođstvo zapadne vojne alijanse Ukrajini dozvoli upotrebu britanskih balističkih raketa dosega preko 300 kilometara. Njima bi mogli gađati Moskvu i druge ruske gradove daleko od granice.

Prije nekoliko dana su se tim povodom u Vašingtonu sastali američki i britanski predsjednik, da bi na kraju zaključili da je sa takvom dozvolom ipak bolje sačekati naredni samit Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.

(Nakon kratkotrajne i neočekivano uspješne ofanzive na ruskom tlu, Volodimir Zelensky je opet suočen s teškim porazima. Sad moli i kumi Zapad da mu dozvoli upotrebu britanskih dalekometnih projektila. Na to ratoborni Putin oštro upozorava da bi “zeleno svjetlo” tom oružju – budući su ga u stanju opsluživati samo stručnjaci NATO-a – faktički značilo ulazak NATO-pakta u otvoreni rat sa Rusijom. Jer ta dozvola, po njemu, “mijenja karakter cijelog sukoba”.

Treći svjetski, dakle?

Čovjek ne može a da se u ovoj dozlaboga opasnoj raboti na rubu novog velikog sukoba ne upita: a gdje su u svemu ovome Ujedinjeni narodi? Zašto se tako slabo čuje njihov glas?

Na žalost, kao i Liga naroda prije Prvog svjetskog rata, Ujedinjene nacije su se danas  – kako jasno pokazuju rat u Ukrajini i genocid u Gazi – pretvorile u nemoćnog, vraški skupog mastodonta. One u ovakvim konfliktima kao da ništa ne mogu (ili ne smiju) napraviti!

Javna je tajna da UN u najvećoj mjeri zavise od Sjedinjenih Američkih Država. Smještene na njenom tlu i velikim dijelom finansirane od strane najveće svjetske vojne sile, UN u ovakvim situacijama moraju plivati zavezanih ruku. Stoga ne čudi njihov upadljivi izostanak u zalaganju za pregovore o okončanju rusko-ukrajinskog konflikta. (O tome se na Zapadu skoro ne priča). Uočljiv je i izostanak žestoke i odlučne osude genocida u Gazi, u kojem Amerika manje-više izravno podržava svog tradicionalno velikog prijatelja iz Tel Aviva. Na djelu su doista dvostruki standardi. Na to se i odnosi gore navedena poruka Human Rights Watcha.

A ovom planetu, ma kako on savršeno izgledao s neba, više no ikad trebaju veliki, miru do kraja posvećeni političari. Ljudi sa vizijom. Mitske figure, poput Gandija, Olafa Palmea, Tita… Ljudi koji svojim autoritetom zaraćene strane u Ukrajini i u pojasu Gaze mogu natjerati da sjednu za pregovarački sto. Jer takvo što zacijelo nisu u stanju napraviti niskokalibarski populisti poput Bidona, Trumpa, Macrona… Kao ni onih nekoliko ratobornih “sijedonja” pretrpanih epoletama koji bi se opet “igrali rata”.

Ako njima prepustimo “dirigentsku palicu” u daljem rasplamsavanju oružanih sukoba, moglo bi biti gotovo s našom prekrasnom “Plavom kućom”. A onda nam ni hiljadu Muskovih letjelica ne bi bilo od pomoći. Jer, te letjelice jesu namijenjene “običnim ljudima”. Ali onima sa najdubljim džepom.

 

Goran Sarić