Božić 1992. godine proveo sam na putu za Červar, mjestašce kod Poreča. Kolege iz mjesnog odjela Crvenog krsta su mi tada dozvolile da sa propusnicom naše organizacije izađem iz opkoljenog Konjica i praznke provedem sa svojima. Darija je sa djecom tada tamo boravila kao izbjeglica.
Na putu sam stalno bio u mislima između dva svijeta: ovog koji sam, u Istri, gledao kroz prozor autobusa – okićene jelke na gradskim trgovima, more svjetla, petarde – i onog koji sam nakratko ostavio za sobom: opkoljeni grad, odjeci pravog oružja, majka, sama i uplašena, u našem podrumu…
Rezultat tog stanja među javom i med’ snom je ova pjesma. Objavljena je davno, u knjizi antiratne lirike “Naprijed u kameno doba”.
Evo je sad, pred veliki kršćanski praznik, što se ono kaže: da se nikad više ne ponovi.
A uopšte nemam iluzija da hoće. Takvi smo mi, dvonošci. Dug jezik, i dugačke cijevi, a pamet k’o u pileta. Ipak, uprkos svemu, sretni vam svi predstojeći praznici. Možda bude lude sreće da izdobri.
B o ž i ć u P o r e č u
Tiho , sve .
Na molu zvone praporci .
To bura valja brodice ,
čvrsto svezane uz bove .
O majci mislim , gore , u bestijariju bosanskom .
Šćućurena ,
pored kraljice peći ,
broji li sad granate ?
Luta li , nemoćna , pogledom ?
Il’ pije prvu , jutarnju ,
uz konjak –
– da lakše podnese dan ?
Ovdje petarde pucaju . To ljudi slave Dijete ,
i malvazija teče ,
rječicama .
Tamo se isto lije , crveno ,
ni nalik na vino .
I tiho pjeva ,
metku usprkos .
Goran Sarić (“Naprijed u kameno doba”)
