Gorki čaj

  

 

Jutros, u šetnji,

udarih drugom stranom:

alejom lipa!

Ne bih to,

u loman korak zagledan,

možda ni primijetio,

da me iz snatrenja ne trznu jak,

poznati miris.

 

Tako je nekada,

od željezničke stanice,

pa sve do moje uličice

na drugom kraju Grada,

sve mirisalo.

 

Pa kad se sa Sedla,

po lijepom čovjeku nazvanog,

dolje,

ka bistroj vodi i Ćupriji spustiš,

k’o da si se u vazdušnu banju spustio!

 

Posjekli ga davno,

klipani,

taj lipored,

sevet malog širenja džade.

 

Još dok su ih sjekli,

moj drugar, kinoamater,

vazda s kamerom na gotovs,

snimio Gorki čaj,

i za njega docnije,

dobio dooobru nagradu.

 

Toliku,

da ga je,

sve onako bez šećera,

mogao pijuckati do kraja života.

 

 

Život u tri čina

 

 

Opet mi,

skoro svaku zoru

dolazi ptica na sims.

Dugo je nije bilo.

 

Umjesto slamke,

u kljunu nosi početak pjesme:

cvrkut,

gugut,

graktanje.

Kako kad!

 

I ona se, sa mnom,

mijenja.

Prvo to bješe vrabac,

pa nekad brza ptica,

a u ranu jesen – slavuj.

 

Jutros me,

s one tanke,

staklom odijeljene strane,

živahnim okicama promatra kos.

 

Nije mi baš svejedno,

ali prozor ne zatvaram.

Čekam prvi stih.

 

 

Zeko 

 

 

Kad me, pred zoru,

po peti put

ujede bešika,

svi moji, bezbeli,

hrču

 

Tih sam, ali nedovoljno.

Škrto osvijetljenih hodnikom

odjekuju plitki skokovi.

 

Na jednoj nožici,

kao u ranjenog zeke,

s brkatim lovcem za vratom.

 

  

 

Neposluh

 

Branku Timotijeviću

 

S mosta na rijeci Waal,

Nebo u daljini

Ima boju guste,

Mlade, krvi.

 

Tek što je svanulo.

Dolje,

Na vodi,

Tiho prolaze brodovi-tegljači,

I stari brodar,

Dobro ušuškan,

Puši na palubi,

Zagledan u nebo,

Tamno i glatko poput stakla.

 

Hoću da pošaljem poruku bolesnom prijatelju,

Jednom od najboljih,

Ali se ruci, u džepu,

ne dâ na studen.

Ukočena.

 

(Sjećam se, davno jednom smo,

Oba ”friški” azilanti,

Po kiši i vjetru

Kod mene pravili neku ogradu.

Jednog je jutra malo odocnio,

A kad ga upitah zašto,

Samo mi pokaza nabrekle šake:

“Vidi!”

Palcu, kažiprstu i onom najvažnijem

Zglobovi poput paradajzića!

I ode da radi,

Sabur,

Kao da mi je upravo podnio

Meteorološki izvještaj.)

 

Polako, s mukom,

Vadim ruku iz džepa,

Golim prstima stežem smrzlu željeznu ogradu,

Da ih,

Skočanjene,

Kaznim

Za

Lijeni

Neposluh.

 

 

III (burek, miješani)

 

 

A kad mu,

priča mi Jagoda,

njegovo Šumsko voće,

početkom hefte,

hećimi doista javiše

tačan dan i čas,

njemu laknulo!

Živnuo, naglo,

k’o na lijepu vijest,

udobar čas,

 

“Deder mi, Jago,

brzo pitu zgotovi,

burek,

miješani.”

 

“Zaboliće te stomak,

moj Brančilo?”

 

“Ko ga jebe,

mila!”

veli moj jaci Timotić.

“Kad, i ako zaboli,

ja ću već biti Onamo.”

 

I ode, tako,

puna stomaka,

vedar i izdovoljen,

kao da ga mutna voda odnese.

 

 

Supa

 

 

Otac mi pregori mlad.

Samo mu glava,

najednom,

pade kraj tek poslužene supe.

 

Puno je vode,

i bistre i mutne,

mojim potokom od tada proteklo.

Šest banki minuo,

i pet sam već ljeta od njega,

tadašnjeg, stariji,

i tek sada znam

koliko je,

zapravo,

bio mlad:

tek se zadjedio!

 

A i danas mi,

kad taj “film” iznova vrtim,

muha zunzara dosađuje:

sreća što mu glava,

tada,

ne pade

u vrelu juhicu!