Plaši me samoća, lik lunina srpa u prljavoj lokvi,

pijanac što dršće i sopće kraj blatnjavog puta.

Plaši me mogućnost da zalupiš vrata,i da odeš nekud, a ja sâm,

na podu, osvanem, uz prljavi stolnjak, ostatke od jela, more opušaka.

 

I te silne ceste, bulevari, pustî mamac Sutra,

što vabe ti samačke korake: koje će ti lijepe materine?!

Pa i krpe mraka što obnoć, dobro oznojenog, nezvane u krevet ti plàze

– kako ćeš sad sâm, bez nje, ti, kukavče sinji?Ali, s druge strane,

 

i to je hrabrost, odlučit’ se, otić’, nakon tol’ko ljeta

(možda ipak s nadom u skori povratak). Možda, prosto, prerano se sreli. 

Posijani cvjetak prvo da se primi, uzraste, ojača, pa prpošno cvjeta,

jak tek kad zimu mine, il’ sušu preživi! U toj krhkoj nadi nek’ i pjesma stane, 

 

da ne bi do neba vrisnula. Nek’, ako je vrijedno, u nekoj tačci putevi,

k’o prsti vam, vatreno se sljube. Il’ zvijezda nek’ padne, ako je prehladna.