Bela

B   e   l   a

Držanje zečeva i kavia  trebalo bi biti zabranjeno. Ovo tvrdi univerzitetski profesor etologije i predmeta ‘Briga o životinjama (dierenwelzijn), gospodin Berry Spruijt. Po njemu zečevi i kavije uopšte nisu pogodni kao kućni ljubimci. Ovom tvrdnjom profesor reaguje na rezultate istraživanja o usamljenosti životinja koje je provelo Društvo ljubitelja životinja Sophia iz Amsterdama. Na osnovu tih rezultata se pokazalo da se skoro 4 miliona kućnih životinja osjeća usamljeno.

Od ukupno 600.000 zečeva koliko ih ima u Holandiji, 430.000 provedu cijeli život u kavezu. Zečevi – kućni ljubimci žive u prosjeku 3 godine, dok zečevi u divljini dosežu starost od 8 do 15 godina. ”Zečevi brzo postaju žrtve usamljenosti i dosade,”  tvrdi se u istraživanju. Ona se manifestuje u oštećivanju rešetaka, prekomjernom lickanju kože, češkanju i grebanju o ogradu, i, ako to prostor dozvoljava – trčanju ukrug. Isto vrijedi za kavije.
Profesor Spruijt pledira da se zabrani prodaja ovih životinja u vrtnim centrima i neoficijelnim prodavaonicama životinja. To bi, po njemu, preduprijedilo nepromišljenu kupovinu ovih kućnih ljubimaca. Ne zlopate se ovdje samo zečevi i kavije  već se i psi, mačke, papagaji i konji često osjećaju usamljenim.

Od 1,35 miliona pasa u Holandiji, njih 90% žive uglavnom sami. Ako im gazda prečesto izbiva iz kuće, zbog straha od napuštanja oni mogu početi da se čudno ponašaju. A ako postanu neizdržljivi, najčešće bivaju prebačeni u specijalne azil-centre, gdje se nepoželjno ponašanje najčešće još pojača.

Ni pas tamo više nema budućnosti.

Bio je to pravi poduhvat, ubijediti suprugu da nabavimo psa.

“Pa da, nećete vi čistiti njene dlake i govna po kući, nego ja”, žalila se ona.

“Evo, ja ću usisavati”, svečano obećah. “Što se govana tiče, ona već zna da ide napolje kad je pritjera. A, vjeruj mi, prvi put kad djeca propuste da za njom počiste vrt, smjesta ćemo je vratiti gazdi.” I tu značajno pogledam trojicu goluždravaca.

Eno ih, skupili se na kauču, pažljivo upijaju svaku našu riječ. Na moje zadovoljno klimaju glavicama, na ženine se mršte, kao po komandi – odrečno odmahuju glavicama.

Hoće djeca cuku. Hoće Belu.

Neočekivana ponuda došla je od naših prijatelja, Iranaca. Oni prije godinu dana nabavili cuku. I to, drito iz Verone. Otuda, valjda, i cukino južnjačko ime. “La vita e bella”, kažem, u namjeri da malo ‘omekšam’ suprugu.” Tiki, najmlađi sin, odmah dodaje: “A Bela je debela! ” Svi se nasmijemo.

Ovu smo bitku dobili, kontam.

“Da, da”, uz kiseli osmjeh će supruga. “Ali, i sami znate da u Bosni psa nikad nismo držali u kući. Jednostavno, nisam navikla…”

“Da, ali ako je ona stvarno tako poslušna… Osim toga, sad, kad smo stavili laminat, lakše je čistiti”, dodadoh još jedno pro na njeno contra.

Prijatelji nam kazali da je Bela stvarno ‘lagan’ pas. Sve zna, sluša šta joj se naredi, i to kako na holandskom, tako i na farsiju*[1]. (Uskoro će morati naučiti i bosanski, ako želi da postane pridruženi član naše posade!). Ponekad je po čitav dan sama, tvrde oni, pa opet ne pravi nikakav zijan, ne prlja… Mirno čeka da se pojave gazde, da je izvedu u šetnju.

Nego, njihove djevojčice odrasle, zacurile se, pa im više Bela nije interesantna. Ne izvode je u šetnju, ne daju joj hranu, ne češljaju je, ne usisavaju dlake kad joj dođe vrijeme mitarenja… Sva briga spala na roditelje koji se, opet, ubiše od trke za lovom, pa ne stižu ni s djecom da se čestito poigraju, a da ne govorimo o cuki!

«Pa da, toga se ja i bojim. Kad vas prođe euforija, sva briga oko Bele pašće na moja pleća”, ne da se obrlatiti supruga.

Na koncu smo, ipak, dobili i rat. Uostalom, nas je četvorica, a ona sama. Jeste, žene su najčešće jezikare, ali ovdje smo mi brojniji…

I, Bela se stvaeno dobro snašla. Istina, nekoliko se puta popiškila na laminat, ali samo kad bismo je pred spavanje zaboravili pustiti u vrt, ili kad bi nam neko njojzi plaho drag došao u posjetu (od uzbuđenja). No, to bjehu tek sporadični slučajevi. U tim bi prilikama dobila malkice po njušci, nakon čega bi podvijena repa odlazila u njeno manće (korpa za spavanje).

Samo je jednom napravila veliko sranje. I to doslovno. Ono kad smo s njom otišli u posjetu prijateljima, pa im se, da prostite, ‘istovarila’ na tepih. Uh, što sam je tada nalupao !

U zavičaju sam uvijek imao svog cuku. Ne, ne za čuvanje kuće. Za moga djetinjstva se kuće, barem u mojoj ulici, preko dana nisu ni zaključavale. Cuko je služio za zabavu. Ili, kao mom stricu, za lov.

No, to su bile neke druge cuke: niske, male, sa golemim ušima… I, stalno su, sirote, bile na lancu, dok su moji ćukci veselo lunjali naokolo.

Moj otac, dijete sa sela, bijaše žestoki protivnik držanja psa u kući. Kad bismo ga molili da cuku uvedemo unutra, da se poigramo, govorio bi: “Kuća za insana, izvan za hajvana.” I fertik. Srećom, stric je umio da pravi lijepe štenare. Kad bi dovršio neku od njih, mi djeca bi je zajednički odnosili na terasu, ili pod kakvu strehu, gdje neće kisnuti, i unutra turali slamu.

A kad biste ovdje, u Zemlji lala i kanala, pogotovo u gradu, psa držali napolju,  komšije bi vas smjesta tužile za direnmishandeling (torturu nad životinjama). Pogotovo – zimi.

O držanju na lancu da i ne govorim. Odmah biste ispali – pravi stranac!

U zemlji u kojoj je trgovina i briga o domaćim životinjama veliki biznis, moraju se poštovati nepisana pravila ponašanja. Tako, nikad nisam vidio da na ulici neko zlostavlja životinju. Svoju ili tuđu, svejedno. A nije da se nisam, za dijeljenja onih nesretnih novina, svega nagledao. Bilo je i opasnih, agresivnih džukaca, i nakostrešenih mačketina, no… Izgleda da je ovdje svaka životinja – sveta krava.

Jednom mi je komšijina mačka pohapala kanarinca, koji je, avaj, mojom nepažnjom, pobjegao iz kaveza. On, jadničak, naivan, nenavik’o na krvožedne zvjeri, a ona – brža od nas. Prva ga se dočepala. I pobjegla, ostavivši za sobom tek perje nesretne ptičice. No, da sam se doč te mačjetine, i ucmekao je, plati bih dobru globu. One su ovdje kraljice.

Pretjerivanju nikad kraja. Ponekad zaista ne znate ko je kome gospodar, a ko sluga. Nije to baš uvijek čista uživancija! Koliko sam ih samo puta gledao< te gospodar(ic)e, kako ranom zorom gegaju iza svojih pasa – često po tri, četiri na broju – na putu ka kakvom drvetu, ili travnjaku za pseće ‘nađubravanje’. Po kiši, suncu, snijegu. ‘Friško’ iz kreveta, raščupani, neuredni,  Obično vas u tim prilikama ne bi ni registrovali, a kamoli pozdravili! Na licu pospanost, umor, mrzovolja.. Ali, mora se. I rade oni to, uporno, svakoga jutra. Holanđani su disciplinovna sorta. Narod koji voli, i njeguje korisne adete. A jutarnja šetnja sa psom je – ta esencija, jutarnja kapljica kefira. Baš kao, kod nas, prva čašica šljive, uz kafu i prvu cigaru.

A mi ti se, brate, i onih rijetkih doista korisnih navada lako otarasimo. Zato, valjda, viečito tapkamo u mjestu.

A nije da kod nas, u Bosni iHercegovini, nije bilo kućnih životinja. Ali se znao red.

Na primjer, nije bilo higijenski ljubiti cuke. Puštati ih da se svukuda veru. A vidi  mog frenda, Frica, kome ostavljamo našeg cuku kad idemo na odmor. Čovjek lud za Belom. Kad dođe kod nas, taj ti se s njom valja po podu, gnjavi je, cmače je, pušta da ga liže… U periodu mijenjanja dlake, skoro više ni ne znaš ko je Fric, a ko je Bela!

Kod poznanice N., opet, ne volim ići na kafu, pošto joj se sijamska mačka stalno smuca po stolu. Pa ne samo da dlake frcaju na sve strane, nego i kad vas pogleda onim njenim ‘okicama’… Kao da će vas sad-pa-sad zaskočiti…

Postoje radnje, ma šta kažem: čitave robne kuće za životinje: odjevne predmete (džempere, kapice, ‘rukavice’za šapice!), parfemčići, pelenice… Ima i njihova prva pomoć. Pa azili za ćuke-beskućnike. Specijalni savjetnici, how-know menežeri, psiholozi za hajvane… U slučaju, je li, da vaša fifica ima duševnih problema.

Stoga se ne treba čuditi što su veterinari ovdje jedna od najbolje plaćenih ‘kasti’.  Obično žive u kućama (vilama) nezamislivim za ‘obične smrtnike’. Pošto samo njihovo ‘dobro jutro’ kad im dovedete ‘posrnulog’ ljubimca na pregled, košta brdo para. O temeljitoj pretrazi – da i ne govorimo.

Najomiljeniji kućni ljubimci u Holandiji su cuke i mace. Na trećem su mjestu, možda pomalo iznenađujuće – zečevi. Slijede ptice, pa ribice, zamorci… No, ima i drugih, nimalo bezopasnih ‘kućnih životinja’.

Tako sin jedne moje poznanice u sobi, u staklenim kavezima drži – pitone! I to, tri na broju. I hrani ih, između ostalog – živim štakorima! Čudna neka ljubav prema životinjama: jedne tamaniš, a da bi hranio druge?!

Temperatura u sobi konstantna: 22 stepena. I, dosta je sparno. To su, kažu,  najbolji uslovi za úzgoj’ pitona.

Kad me poznanici, dečkovi roditelji, pozovu na kafu, moram priznati, dugo se kolebam. Obično nađem kakvu učtivu ispriku, ponekad nevoljko prihvatim poziv. Naravno, uz uslov da se ne penjemo na sprat, u razgledanje zmijarijuma.

Lijepa moja Belica !

Sasvim na kraju, još jedna anegdotica iz onog ‘lijepog’ – ne povratilo se! – žurnalističkog perioda (azilantski izraz za raznošenje novina).

Hodam, tako, ulicom i ubacujem gratis novine u sandučiće. Preda mnom šparta dobrodržeća gospoja ‘u najboljim godinama’, sva utegnuta, sa svojim ljubimcem, pogolemim buldogom. Ona preda mnom, ja, bezbeli, ne požurujem. Šacujem. Sve dok se, ispred jednih vrata, gospoja ne zaustavi, otključa vrata. Ja stanem, kobajagi zauzet oko nekog sandučića. Prije nego će unutra, dama iz tašne vadi maramicu,  saginje se… I potom, nježno, da ga ne povrijedi, baš kao da svira klavir, briše džukeli dupe. A onda spokojno ulazi u kuću, sve sa onom maramicom u ruci.

Dobra si,  seko, ali od tebe, valaj, – ni aspirin!

Goran Sarić,

Zapisi iz Zemlje Lala i Kanala, šaljivi putopisi, AP Neretva, Konjic, 2009.

[1] Farsi – službeni naziv jezika kojim se govori u Iranu. Prim. aut.