Samo se zdravi ljudi boje smrti.
Grit Op de Bek (Griet Op de Beeck), Dođi ovamo da te poljubim (roman)
Na samom kraju priče, svaki put bi dodao,
kao poentu, da je svijet podijeljen na dvije
pole, i da ga dijeli staklo bolničkog prozora.
Almin Kaplan,“Trganje (roman)
V i z i t a
U krevetu do moga,
“cimer” neprestano kašlje,
kiše,
ripa,
tu i tamo,
kako je govorila moja mati,
povrati “dušu iz sebe“.
Juče mi se otvorio,
rekao da,
kao i ja,
ima tri sina.
Da bi sve dao da,
zdrav,
punim plućima,
proživi njihovo odrastanje.
Daj bože, druže moj!
Ali što moje oči vide – mrka kapa, zla prilika!
A ovi do nas,
vizita u četvorokrevetnoj sobi,
svo vrijeme nesmetano toroču,
čavrljaju,
zbore o vikendu,
lijepom vremenu,
i tolikim drugim važnim stvarima.
Ma ni da ga pogledaju!
Meni
hasti k’o i on,
ostaje samo da šutim,
i kroz prozor gledam bujne krošnje:
bože, kakvi li su bolesni,
kad zdravi ovako surovi su?
***
Poslije razgovora sa internistima, zaključujemo da je amputacija potkoljenice jedino rješenje.
Ostaje duboko urezana slika mladog doktora bujne, crne kose. Loknice mu titraju pred kao zift crnim očima. Gleda me direktno, prodorno, a u isti mah nekako suosjećajno. Drhte li mu ovo prsti dok sklanja pramen sa očiju? Je li mu i mrvu neugodno?
Poslije se k’o stoka najedem mafinsa (muffin), iako znam da će me od njih zaboljeti stomak. Moji me slikaju, i prijateljima šalju filmić: “Slavimo amputaciju noge!”
B… vazda bajram.
***
Juče na pravoslavnom groblju Volonteri Konjica obilježili četvrt vijeka od ubistva porodice Golubović u ratu devedesetih: oca Đure i majke Vlaste, mojih kolega iz Srednjoškolskog centra “Bratstvo-jedinstvo”, te dvojice njihovih maloljetnih sinova, Petra i Pavla. O tom strašnom zločinu sam u više navrata pisao, pa da se ovdje ne ponavljam.
Tužna slika. Osim samih organizatora, na groblju se okupilo još jedva pet-šest duša. Od kolega-profesora, skoro niko, mada su bili pozvani. Radio-Konjic, na “jaslama” lokalne vlasti – ni habera.
Građanska svijest i savjest? Trice i kučine.
I to, na udaljenosti većoj od 1 500 km, duboko osjetim, u cjevanici kojoj kucaju zadnji sati.
Eho tuđe pjesme
Golubovićima
Moram dolje, u wc,
a peče. Giht.
Tih nekoliko stepenica –
hiljadu, u list,
krvavih uboda!
Svunoć mi oni pred očima:
Vlasta, Đuro, i sinovi,
dječica iz Knjige: Petar, i Pavle.
Ređaju se slike: djeca već “u krpama”,
a oni tek sklonili ostatke mršave mezice,
pa sjeli,
da još po jednu prikure.
A onda,
u gluho doba,
tiho kucanje!
Četiri nindže pred vratima.
“Spremajsepolazi!”
“I djeca?”
“I ona!”
I ona.
Dalje,
čak ni ti,
u zabran mašte,
jedine tvoje bašte,
ne smiješ.
Onda je bolje,
sve šepesajući,
dolje,
u toalet!
Pa,
svejednako od strašnih slika bježeći,
misliš na one,
daleko,
u Gradu,
što povazdan svome bogu se mole,
a nijednom im,
za sve ove puste godine,
humke posjetili nisu.
I dok, napokon,
k’o tvrda stijena,
padaš u san,
u sjećanju ti se
najednom
javi
kraj onog starog,
lošeg vica:
nacionalisti,
šovinisti
fašisti…
Ubice.
I eho istog eha:
…sti,
…isti,
…isti.
***
Sutra je operacija. Cijeli dan mi se kunja. Presvlače mi posteljinu, peru me, paze i maze. Trude se. Dosta poziva, katkad malo zamornih, ali ne zanovjetam. Ostavio sam, izgleda, koju mrvu kruha za sobom.
Nema straha. Kad odluka padne, sve je, što bi rekao djed Savo, mnogo lašnje.
***
Izlazak iz narkoze je kao izron iz duboke, mutne vode. Sretan što si živ, dao bi neki znak, odazvao se udaljenim glasovima, ali ne ide. Kao na dnu bunara. Lakne ti tek kad shvatiš da su primjetili treperenje tvojih trepavica. I onda opet zaspiš, još dublje nego pod narkozom. Nazad u blaženi, vještački san.
***
Na stoliću knjiga Evauda Kifta (Ewoud Kieft): “Mein Kampf, zabranjena knjiga i privlačna snaga nacizma.” Pročitao stotinjak strana, pa ostavio. Jer, kad je čitaš, ne možeš se oteti utisku da je svijet stvarno bio, i ostao, lud. Pred spavanjem mi se svakojaka pitanja i crne misli motaju po glavi.
Otrijezni me, usred noći, mlada sestra Eveline, pomažući mi da se u krevetu – još ni koraka! – pokakim u veliku tutu koju ovdje zovu “po”.
Svako ima svoju borbu.
Svijeća
Otac, i sva tri strica,
odoše u treptaj oka.
Dvojica na nemjestu,
na wc-šolji,
jedan farbajući ogradu,
zauvijek otpočinuo na basamacima,
a otac na svadbi –
– usred pjesme.
Od oca i najmlađeg strica sam već,
u konačnom tefteru,
već stariji,
a do druge dvojice
imam još nešto vremena.
Moj odlazak,
ako je odlazak,
liči na tinjanje svijeće, pa ne znam da li da likujem
nad prvom dvojicom,
ili da se,
svunoć škrgućući zubima,
nadam da drugu dvojicu
nikada neću sustići.
***
Rana boli i reži, ali mi najčešće uspijeva da ukrotim taj bol. Najgore je, kad se na kraju sjedenja na poi, moram okrenuti na stranu. Onda, u skali od jedan do deset, boli do jedanaest..
Ujutro, znoj potocima, ali u toku dana sve bolje. Osim mentalno. Svako malo zaplačem.
K’o pička.
***
Bolničarke mi rekle da kod hirurga urgiram da mi, ako ikako može, uradi potkoljeničnu amputaciju. Već u sali za operacije, pitam glavnog i odgovornog – korpulentnog muškarca pedesetih godina – može li mi ostaviti koljeno. On pogleda ranu, namrči vjeđe, i veli: “Žao mi je. Neće moći. Bojim se da bi se tada, i pored amputacije, žarište proširilio.”
Jedan, dva, tri… I utonem u san.
***
Sedam dana od operacije. Prvi put sâm u wc. Mali korak za čovječanstvo…
Samo da zbrišem od urinala i tute!
Popodne s najstarijim sinom dugo sjedio vani, u vrtu. Odjednom iza njegovih leđa ugledam malog, sivog zeca.
Dobar za gulaša, dere se Bosančeros u meni.
***
Jutros prvi put krišom mjerkao gaćice mlade sestrice, jasno ocrtane pod pantalonama.
Dobro je. Živ sam.
Živ sam!
