Prijedlog za prevod

 

 

Sodoma u srcu Vatikana : saga o pervertiranim bogovima

 

 

(Frédéric Martel : SODOMA, het geheim van het Vaticaan, Balans, Amsterdam, 2019, 670 str. Originalni naslov “Sodoma : enquête au coeur du Vatican”)

 

Ne morate bili ateista, niti protivnik Katoličke crkve, kako biste zaključili da je u toj organizaciji već odavno nešto trulo i bolesno. Izuzev, naravno, ako ne pripadate grupi slijepovjerujućih, onima koji ne vjeruju ni rođenom djetetu kad vam nakon mise dođe kući i plačući se požali kako ga je svećenik “opet štipkao po guzičici”.

No, takvih je srećom sve manje. Sve su čvršći dokazi o raširenom homoseksualizmu i pedofiliji među svećenicima. A kad se ovi povežu s dugotrajnim odbijanjem Crkve da, čak i u HIV-rizičnim zonama, odobri upotrebu kondoma i već tradicionalnom neosjetljivošću svećenstva na siromaštvo mase vjernika, nije čudo da su i najiskreniji vjernici počeli postavljati neugodna pitanja.

Doduše, stvari su se unekoliko promijenile dolaskom skromnog i relativno liberalnog pape Franje na čelo Katoličke crkve. On je pokrenuo neke važne stvari, otvoreno imenovao negativne pojave, pa i smjenio dio njihovih nosilaca… No, čini se da to još ni izdaleka nije dovoljno da bi se govorilo o radikalnom preokretu kad je politika Vatikana – posebno u vezi s homoseksualizmom i pedofilijom među svećenicima – u pitanju.

Upravo o tim problemima govori obimna knjiga “Sodoma : tajna Vatikana” uglednog francuskog pisca i novinara Frédérica Martela. Autor je čitaocima širom svijeta poznat po djelu Mainstream : on global war on culture.

Pripremajući materijal za novu knjigu, Martel je četiri godine putovao svijetom, obišao preko trideset zemalja, razgovarao s više od hiljadu i po ljudi, među kojima i sa desetinama kardinala i biskupa… (Pikantan detalj: skoro svakog mjeseca Martel je barem jednu sedmicu provodio u samom Vatikanu, “njuškajući” i propitivajući njegove žitelje o eventualnim grijesima.)

Rezultati do kojih je pisac nakon svega došao su zaista poražavajući. Pokazalo se, naime, da su čak oko osamdeset (80%!) posto žitelja vatikanske kurije prakticirajući homoseksualci. Stoga Martel odlučno tvrdi da se Kurija slobodno može nazvati najvećom neformalnom homoseksualnom zajednicom na svijetu.

 

 

Ovdje odmah valja napomenuti da je autor ove knjige i sam deklarirani homoseksualac. Dakle, to nije problem. Problem je u pravilu celibata, koje svaki katolički svećenik neopozivo prihvata stupanjem u svetu službu. To pravilo zabranjuje svaku vrstu seksualnog odnosa, pa bio on hetero ili homo naravi. Skinite mantiju, pa se onda volite s kim hoćete i živite kako vam volja, na više mjesta u knjizi poručuje Martel.

Problem je, dakle, u hipokriziji. Oni koji pastvi propovjedaju moralnu čistotu često sami žive dvostrukim životom. A pošto se radi o pojavi koja je čak i u srcu Katoličke crkve uzela maha, onda je problem u samom sistemu.

 

Da se malo vratimo u ne tako davnu prošlost. Već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća zidine manastira su postale siguran zaklon za ljude sa homoseksualnim sklonostima. Pošto su ti ljudi u to vrijeme često bili izloženi diskriminaciji, bijeg u zaređivanje se činio sasvim prihvatljivim rješenjem. To je prvo krenulo u Italiji, da bi uskoro uzelo maha i u svećeničkim zajednicama širom svijeta. Tako su, u uslovima (samo)izolacije i sporadičnog kontakta s vanjskim svijetom posvuda nastale duhovnjačke zajednice s jakim homoseksualnim karakterom.

No, Martel je otkrio da se, kad su homoseksualci u mantijama u pitanju, uglavnom ne radi ni o kakvim lobijima. Naprosto, onaj ko stupi u službu mora prešutno prihvatiti, u slobodnom prijevodu: šifru kasta. To znači: tolerisati homoseksualne sklonosti kolega pa i, u velikom broju slučajeva, odabrati partnera. Inače mu nema napretka na vatikanskoj ljestvici.

To su, naravno, znale i pape. Ali nisu hajale. Mada nema direktnih dokaza da su i sami imali istopolne sklonosti – čak ni inače beskrupulozni  Martel se nije usudio “kopati” toliko duboko! – sveti oci su redom bili tolerantni kad je  homoseksualizam u pitanju.

Podijelivši katkad preopširnu – to je ujedno i jedina veća mana ovog djela – knjigu na četiri poglavlja i deset “zakona Sodome” – ironična protuteža deset Božijih zapovjesti! – Martel se detaljno bavi odnosom četvorice poglavara Katoličke crkve prema problemu homoseksualizma i, nešto manje, pedofilije. To su, od šezdesetih godina pa naovamo, slijedeći vjerski poglavari: papa Pavao VI, Ivan Pavao II, Benedict XVI i aktuelni papa Franjo.

Pišući o Pavlu VI, Martel veli kako je ovaj uporno negirao problem homoseksualizma oko sebe, zatvarajući oči pred sve moćnijom “gay community” u Vatikanu.

Ni njegov nasljednik, papa Ivan Pavao II – jedan od najrigidnijih poglavara Katoličke crkve u vaskolikoj njenoj povijesti – nije bio mnogo drugačiji. Štaviše. On je još tvrdokornije pobijao glasine o celibatu protivnim “aktivnostima” podređenih mu “vojnika vjere” u organizaciji kojoj je bio na čelu skoro tri desetljeća. Namjerno slijep kod očiju, rekli bismo.

Stvar je kulminirala pod “žezlom” pape Benedikta XVI. On je svojevremeno, u jeku pošasti AIDS-a, pastvi zabranio upotrebu kondoma i kontracepcijskih sredstava, propovijedajući seksualno uzdržavanje kao jedino rješenje. Da je to barem uspio u sopstvenoj kući! Doduše, nešto je i pokušao, ali je na tvrdom orahu moćnih kardinala-homoseksualaca slomio zube. Pa je na koncu, kao prvi papa u povijesti, 2013. godine abdicirao s tog položaja. Navodno je to učinio zbog narušenog zdravlja ali se i dan-danas spekuliše da je pravi razlog njegovog odstupanja razočarenje dvostrukim moralom u vrhu Vatikana.

I tako dolazimo do aktuelnog poglavara Franje. On se zaista trudi da (i) na tom polju napravi preokret. S jedne strane tolerantan kad su svjetovni homoseksualci u pitanju, on je odlučan u suprostavljanju homoseksualizmu i pedofiliji među svećenicima. Često ih kritikuje i ne libi se da ukori, pa i degradira svećenike za koje se utvrdi da su skloni takvom ponašanju. Ovo se posebno odnosi na pedofiliju. Jer, svećenika koji su maloljetne dječake, uglavnom ninistrante, tjerali – ili još uvijek tjeraju?! – na seks je zaista mnogo. To, između ostalih, pokazuje i istraživanje novina The Boston Globe u vezi sa pedofilskim skandalom “Spotlight”. Tu je na vidjelo izišao cijeli sistem seksualnog zlostavljanja djece: sudski su tužena čak 8948 sveštenika, i to za slostavljanje više od 15.000 djece od kojih je 85 posto imalo između 11 i 17 godina! Ako to nije sodoma…

(Toponim iz naslova, naravno, upućuje na biblijski grad koji je Bog uništio zbog masovne odanosti homoseksualizmu.)

Pri kraju, moramo napomenuti kako knjiga “Sodoma : Tajna Vatikana” Frédérica Martela, mada veoma važna, nije za svačiji stomak. Puna je mračnih detalja iz tajnog života katoličkih svećenika, uglavnom na visokim položajima.

Za ilustraciju bih ovdje izdvojio dva primjera od kojih se običnom čovjeku naprosto okreće stomak. Prvi je mračna atmosferu u velikom parku u Rimu, blizu Vatikana, u koji mnogi žitelji svete kuće noću krišom odlaze u potragu za muškim prostitutkama, većinom izbjeglicama sa Srednjeg istoka. Ovi očajnici su, naime, prinuđeni za koju kintu prodavati vlastito tijelo da bi nastavili put ka žarko željenom sjeveru evropskog kontinenta.

Drugi primjer se odnosi na nekoliko kardinala iz Afrike i Latinske Amerike za koje čak i pojedine njihove kolege u mantijama zgroženo tvrde da su, tokom mnogih godina, na seks prisilili i do dvije stotine maloljetnika! I, što je skoro jednako grozno: ogromna većina tih monstruma je na koncu završila u “debeloj hladovini” izdašne vatikanske penzije, uz sve ostale privilegije i  bolestan luksuz, u kome “ergele” limuzina i stanovi od po 900 kvadrata nisu izuzetak!

Zato, bez obzira da li ste vjernik ili ne, palčevi uzgor za hrabrog papa Franju! Borbom protiv aždaje s puno glava on pleše po hridi. Nadajmo se da neće abdicirati, barem ne prije no što raskrinka još mnoge pervertirane bogove u mantijama.

 

 

Frédéric Martel (1967) francuski je pisac, istraživač i novinar. Njegova najpoznatija djela su „Pink and the Black“, “Mainstream : On Global War on Culture” (2010, prevedena na 12 jezika), „Pametno“ i “De la culture en Amérique”, knjiga o kulturnim politikama i industrijama u Sjedinjenim Američkim Državama. U Francuskoj su svojevremeno puno prašine podigla njegova istraživanja o malverzancijama vezana za predsjednika Sarkozyja i  Fondaciju Carla Bruni.