(Eva Grlić : Sjećanja i neobjavljene priče, Most Art Jugoslavija, Zemun, 2022.)

 

 

 

Sticajem okolnosti, u posljednje vrijeme sam, jednu za drugom, čitao dvije izuzetno zanimljive knjige najbližih srodnika! Radi se, naime, o majci i sinu Grlić, Evi i Rajku. On je, naravno, učenik čuvene Praške škole, autor sjajnih filmova kao što su « Samo jednom se ljubi », « Bravo Maestro », « U raljama života », « Čaruga », « Karaula » i drugih. Njegova knjiga uspomena « Neispričane priče », koju je 2018. Objavila beogradska « Laguna », koncipirana kao filmski leksikon, polučila je laskave recenzije i dobila najviše pohvale na prostoru koji smo nekad, od milja, zvali Od Triglava pa do Đevđelije. U njoj je Grlić iznio sjećanja na burnu povijest svoje mnogom krvlju izmiješane porodice, uzbudljivu storiju o mjéni plime i oseke, dobrih i loših vremena, finog života i najgroznije smrti. To je ujedno i storija o jednoj nestaloj zemlji, ličnom okruženju, rodbini, kolegama i prijateljima, od kojih su mnogi smrvljeni pod točkovima isorije. « Neispričane priče » Rajka Grlića je knjiga koju biste svakako trebali pročitati.

I evo, vrijedni i samozatajni izdavač Most Art Jugoslavija sad po prvi put u Srbiji objavljuje knjigu sjećanja njegove majke Eve Grlić (1920-2008), učesnice NOB-a i supruge glasovitog hrvatskog filozofa Danka Grlića (1923-1984). Knjigu je u Hrvatskoj 2018. godine objavio zagrebački V.B.Z.

Kao i njen sin, i Grlićeva se u njenoj knjizi sjećanja osvrće na jedan izuzetno buran, uzbudljiv život, pun uspona i padova, zanosa i gorkih otrežnjenja.

Na samom početku, autorica opisuje dvadesete godine prošlog stoljeća, doba ranog djetinjstva. Rođenje u Budimpešti, selidbu u Split, pa onda, silom prilika, u Sarajevo. Tu Eva daje plastičnu sliku jevrejske familije (s očeve strane) i šire, sarajevske jevrejske zajednice prije i na početku Drugog svjetskog rata. Stoga je ova knjiga vrijedna i zbog upoznavanja s nekim, široj publici manje poznatim  obredima i praznicima sarajevskih jevreja kao što je, recimo, Hamiša asar. Iz tog davnog vremena autorica, uz ostalo, s radošću pamti Baščaršiju, “najzapadniji orjentalni bazar”.

Razumije se da na sudbinu porodice utiču burne istorijske promjene: pad KuK, uspon i pad Mađarske Sovjetske Republike, rat između “crvenih” i “bijelih”… Autorica ih sve pedantno bilježi, ali se pritom ne prepušta emocijama. Čak i kad piše o, za nju u njenu porodicu, tragičnim stvarima, njeno pero ostaje mirno. Kad, recimo, opisuje teror ustaša 1941. godine i ubistvo njenoga oca, u njenom iskazu ni tada nema jeda, niti želje za osvetom. Kroz sve samo kao da provejava neka prikrivena, gorka ironija, koja se često očituje u samo jednoj rečenici. Ovako, recimo, piše o dočeku nacista na početku rata u  Zagrebu:

Njemačke izvanredno naoružane i uvježbane trupe s tenkovima stigle su u Zagreb 8. travnja 1941. godine. Našla sam se slučajno na križanju Draškovićeve i Vlaške ulice. Nekoliko oduševljenih žena i djevojaka bacalo je cvijeće i naranče. Skakale su na tenkove i grlile vojnike. Poslije su Nijemci izjavljivali kako ih ni u jednoj zemlji nisu tako srdačno i lijepo primili kao u Hrvatskoj.

Što se tiče jezika i stila ovog djela, rečenica joj je tek katkad nepravilna, malo rogobatna, s nelogičnom sintaksom, a s vremena na vrijeme se pojavi i neka, barem meni, potpuno nepoznata tuđica (« nekameni »).

No, to su izuzeci. Grlićeva u pravilu pripovijeda jasno, koncizno i logično, pa se njena knjiga čita lako, kao uzbudljivi roman!

Iako je u njenoj knjizi teško nešto posebno izdvojiti, kao njene najupečatljivije dijelove bih ipak izvojio epizode o Evinom učešću u Narodnooslobodilačkoj borbi, tamnovanje na Golom otoku i onaj dio o obračunu Partije s praksisovcima.

Iz dijela o antifašističkoj borbi bih apostrofirao poglavlja o Evinom odlasku u partizane, o desantu na Drvar, te o proboju iz četničkog obruča negdje `na Manjači, gdje je Eva samo pukom srećom izvukla živu glavu:

Najpotresnije mi se, ipak, čini poglavlje o Golom otoku. Montirani procesi i hapšenja ideološki « nepoćudnih » i docniji teror nad njima – tu temu je maestralno obradio upravo njen sin u filmu “Samo jednom se ljubi” – “zakačili” su i bračni par Grlić. Oboje su, u odvojenim dijelovima Golog otoka, jedno vrijeme proveli tamo, na “ideloškom prevaspitavanju”.

Izuzetno potresan je fragment u kome autorica piše kako su povratnici iz samice imali nezadrživi nagon za neprestanim brbljajem, nadoknađujući tako vrijeme šutnje u mraku i totalnoj izolaciji. Tu je i onaj o “toplom zecu”, špaliru u kojem stari zatvorenici dočekuju pridošlice, udarajući ih čime\, i kako stignu. Jer, znali su : ako ne udare jako, i sami će morati u “tunel”.

Iz poslijeratnog perioda i bračnog života sa filozofom Dankom Grlićem bih čitaocima skrenuo pažnju na muževljevie kontakte s Miroslavom Krležom, kao i napad tadašnjeg režima na Korčulansku ljetnu školu (filozofa), nakon koga je škola 1974. godine i ukinuta. U grupi napadnutih nalazio se i Evin muž. Povod za taj brutalni atak na slobodu mišljenja bile su navodne “revizionističke ideje” intelektualnih perjanica Škole. Taj žalosni potez rigidnih aparatščika bio je dokaz da (ni) ondašnja Jugoslavija, iako relativno liberalna, nije bila primjer “dionizijskoga socijalizma”, kako ju je jednom, u naletu entuzijazma, nazvao glasoviti francuski filozof Lefebvre.

No, čak ni kad joj se muž po drugi put nedužan našao na listi « nepodobnih”, Eva Grlić ne diže glas. Štaviše, i ovdje katkad, ispotiha, bljesne kakva humorna notica, koju nam autorica onda podastre na njoj svojstven, prividno distancirani način. Opet ni traga želji za osvetom,

I možda je baš to najveći kvalitet ovog štiva.  Ni Eva, kao ni većina praksisovaca, i pored svih nedaća i nepravdi, ne mrzi, ali ni ne  odustaje od vjere u mogućnost izgradnje boljeg i pravednijeg društva. Tu vjeru i tu nadu ni njoj, ni njima niko nije uspio oduzeti.

O tome, više no o bilo čemu drugom, uvjerljivo svjedoči ova značajna knjiga.