Jan-Karel je bio moj kolega u arhivi Katoličkog dokumentacijskog centra (KDC) pri Radboud univerzitetu u Nijmegenu. To je bio moj prvi posao u Holandiji. Čim malo savladate jezik, odmah morate “u mašinu”. Što meni, pošteno rečeno, uopšte nije bilo teško. Devedeset i četvrte, nakon dvije godine “kuhanja” u bosanskom loncu, htio sam iza sebe ostaviti – ali stvarno ostavitibuku i bijes u zavičaju.

Tako, u sklopu postepenog uklapanja u novu zajednicu, Biro za zapošljavanje mi je našao posao koji je barem donekle ličio na ono što sam radio u zavičaju: profesor maternjeg jezika i biblitekar. Prevedeno “na holandski: pomoćni arhivar.

Zvuči dosadno? I jeste takvo! U dvije godine smo trebali ogromnu arhivu u vezi s projektima pomoći zemljama Trećeg svijeta sa deset, “skresati” na dva kilometra! Jer, nije samo vrijeme novac. I prostor je lova.

 

          Bio je to vraški monoton posao. Čitaj, listaj, bacaj i pročišćavaj. Tu mi moja univerzitetska diploma iz zavičaja nije baš bila od pomoći.

Ali, “ekipa” u KDC-u je bila izvrsna. Odmah su me primili k’o svog. Bivši mornar Theo, fanatični džoger Robert, maratonac Willem, mladi “šef palube”  Etienne…

I on, Jan-Karel. Čovjek fine erudicije i prekrasnog, blagog osmjeha. Tih. Otmjenih manira. Načitan i svestrano obrazovan. Sa sjajnim osjećajem za humor.

Nije imao mnogo prijatelja. Živio je sâm, pomalo, i potiho pio, i ponekad padao (u dnevnoj sobi, kupaonici, na stepenicama…), ali je to držao za sebe. Nije voljio gnjaviti ljude svojim eskapadama. Primijetili bismo to kad bi, katkad, u kancelariju došao s ogrebotinama, kao izubijan. Tada bismo znali “koliko je sati”.

         

Prošlo je nekoliko godina. Ja prešao u Odjel za katalošku obradu knjiga centralne biblioteke na Univerzitetu, pa se više nismo često viđali. Zato me je doslovno kao grom iz vedra neba pogodila vijest koju mi je saopštio zajednički kolega, u jutarnjem autobusu za posao: umro Jan-Karel! Moj vrli, vrli drug!

Komšija, koji je, za nedajbože, imao ključ od njegovog stana, ga zatekao u fotelji u dnevnom boravku. Rastvorene novine na krilu, čaša konjaka i cigareta, srećom neupaljena, pri ruci, na stočiću kraj njega. Srce.

Od pregršt finih uspomena, evo jedne: otišli nas dvojica na degustaciju vina u vinski muzej u Arnhemu. Prelijepo. Čim uđeš, onaj poznati miris, mješavina vlage i slatkih maligana, ti dràška, miluje nosnice.

I dok su drugi, iskusni kušači, ponuđenim vinima samo “kupali” nepce i jezik, da bi potom, kao što enološki propisi nalažu, tekućinu istine (in vino veritas) ispljunuli u ponuđene zdjelice, nas dvojica smo ga, bogami, gutali. Častili trbuhe. Grehota, bolan, onakvih vina!

Iskreno, ne znam kako smo izašli iz muzejskih podruma. On na bus za Nijmegen, a ja lijepo fiets (bicikl) pod ruku – pa pješaka kući.

 

Ova pjesma, iz knjige posvećene dragim ljudima kojih, većinom, više nema, “Ruka iz krasnog Niotkud” govori o njemu, Jan-Karelu, i tom našem slatkom ševeljanju.

 

 

Homić i ženskaroš

 

 J.-K. van de Schootu

 

 

Umro je tačno na Božić,

u fotelji,

s čašom vina pri ruci.

Na podu maketa betlehemske štale,

očev dar od prije pola vijeka,

i raskriljene novine od prošlog vikenda.

Krči stari radio u praznom stanu.

 

Život je, opet, ispao prebrz

za stare romantike,

kakav zacijelo bješe moj drug,

Jan-Karel van de Schoot.

 

Malo se,

“na kapaljku”,

družio,

taj blijedi čovjek suptilnog osmijeha,

krhak, kao od stakla,

sa vječito prašljavim naočalama.

 

Jednom smo skupa otišli u Muzej vina,

nas dvojica,

u mnogo čemu braća,

ali u jednome totalno neslični:

homić, i ženoljubac.

 

Jedva kutarisasmo, tada,

sve teturajući,

iz drage memle – bukea i maligana!,

Vreli, grožđani meci u meso listopada,

već unaprijed smoreni od sutrašnjeg mamurluka!

 

Lohotan, a ljubitelj čašice,

često se kršio: u kupatilu,

na klizavim pločicama,

niza stepenice,

ja l’ na pravdi Boga – nasred dnevnog boravka!

 

Kad mi javiše da je nađen,

tako,

hladan i ukočen,

sjedećke,

glupo odahnuh:

Falatibože,

neka se samo opet nije skrhao!

 

Kao da to ima veze.

Kao da to,

sada i uopšte,

ovdje i tamo,

ima ikakve veze.

 

 

Goran Sarić (Iz knjige poezije ”Ruka iz krasnog Niotkud”)