Posvećeno Svetlani Aksentijevič

 

 

Četrdeset treća 

 

 

 

Sjedimo kraj vatre,

veče pred bitku,

i brbljamo

da rastjeramo strah.

“Sutra sam gotova. Ćutim to.

Hajde da, zorom,

od komande

zatražimo čisti veš.”

 

I danas me to proganja:

ja živa,

a one sve,

tog jutra.

otišle.

 

Barem su pale

u čistom vešu.

 

 

 

Svjedok 

 

 

 

Ljube se na klupi pred kućom.

Puberi.

Grešna djeca!

 

Okolo oganj,

palo selo,

a oni – kao da nikog nema!

 

S drugog kraja džade

žustro kroče

kukasti šljemovi.

 

 

Vidjela sam kako su ustali –

pa skupa,

kraj klupe,

pali.

 

 

Sestra 

 

 

Sestru su spalili u kući.

Kažu da je svo vrijeme stajala,

bor u plamenu,

i držala ikonu kućnog sveca

u rukama.

 

Poslije,

čim vidim sunce na zalasku,

zadrhtim k’o jasika.

 

Učini mi se –

stvarno to vidim! –

da u daljini,

neko gori.

 

(Iz rukopisa “Luzer iz Nazareta”)