RAHAT U DOKUMU

 

(putopisi)

 

 

ARDENI, BELGIJSKI PUTOPIS

 

 

Davna nam je želja da, nakon bisera poput Genta, Antverpena i Briža, obiđemo i belgijske Ardene. Stoga sam bio presretan kad sam putem jednog sajta koji radi na principu aukcije veoma povoljno našao prenoćište u zgodnom hotelu na krajnjem jugu Belgije, u francuskoj Valoniji.

Doduše, ocjene bivših gostiju našeg hotela nisu bile baš blistave: prilično zapušten, zreo za renoviranje, kičast, nesređen… No, dvije stvari mu niko ne spori: prekrasnu okolinu i veoma ljubazno osoblje. A kako iz priložene pivske karte vidim – ne fali im ni dobroga hmelja. Pakujmo kofere!

***

Možda ćete se, kao ja, iznenaditi, ali istina je: u Ardenima nema pravih brda. Smješteni na tromeđi Belgije, Francuske i Luksemburga, oni se zapravo ne mogu nazvati brdovitim područjem. Tsko najviši vrh u Visokim Ardenima, sjeverno od rijeke Ourthe, nema ni 700 metara. Više su to brežuljci, bregovi. Ali tu su guste šume, rijeke i potoci, staze za šetanje i biciklizam, pa vidikovci, ljupka odmorišta… Onome ko živi u Holandiji, gradu i okolini u kome je najviša tačka osamdeset metara, od same pomisli na vrtoglavih sedam stotina metara se naprosto zamuti u glavi.

Ipak, na put dugom tačno 358 kilometara nismo ponijeli ni klinove, ni sjekiricu, ni nož, ni baterijsku lampu. Pa čak ni prvu pomoć! Samo donji veš, tople džempere, kundure … I dva cabernet-sauvignona, chardonnay i pet-šest piva. Da se nađu pri ruci. Nikad se ne zna.

Ispratilo nas je tipično holandsko vrijeme. Sredina maja, a promuti pa prospi. Ovo što ozgo rominja, to zapravo i nije kiša, nego piša. Ni izgledi za vikend nisu bolji: friško, promjenljivo, sa dosta padavina. Pravog proljeća ni u povojima!

Ipak, ne žalimo se. Cesta je cijelim putem suha, frku prave jedino kamioni. Kad ti drumski razbojnici stanu preticati, to guslanje traje čitavu vječnost. No, kako vozimo dalje na jug, sve ih je manje. I krajolik se postepeno mijenja. Ravnicu smjenjuju brežuljci, nisko raslinje se pretvara u gustu šumu. Na dobroj smo džadi. Još malo, pa ćemo ući u zemlju Poaroa (Hercules Poirot).

No, ima i loših znakova. Cesta je sve lošija, kraj puta sve više zapuštenih imanja, šupa i vikendica. Vidi se da ljudima u ovom kraju ne cvjetaju lale.

A nekad je ovo bio industrijski kraj, magnet za hiljade radnika. Rudnici su zapošljavali masu kamarada, Valonija je u vrijeme industrijske revolucije bila nosilac, motor i srce čitave Belgije. Prelazak na druge izvore energije donio je zatvaranje rudnika, probleme i neimaštinu. Taj šok ovi ljudi nikad nisu preboljeli. Od tada je prošlo mnogo vremena, ali Valonci se ni dan-danas ne mogu pomiriti s činjenicom da su ih Flamanci, koji govore holandskim jezikom, odavno prešišali. Skoro sve što valja i donosi pare danas je smješteno u sjevernom, flamanskom dijelu Belgije. Kažu da bi taj dio, kad bi se otcijepio, odmah postao najbogatiji dio Evrope.

 

Hotel Luda kuća

 

U mjestašcu Laforet, hotel Sapinier, nas dočekuje lijepo vrijeme. Na nebu tek poneka bijela krpica. Kao da smo na drugoj planeti, a ne u susjednoj državi!

Čudan neki hotel: velik i kao glomazan, a sve nešto okruglo pa na ćoše! Puno pendžera, krila, rukavaca i zavijutaka, sa pravim pravcatim zvonikom na prednjoj strani. A unutra je, kao što rekoše oni na sajtu, doista lekker rommelig, šarmantno neuredno. Starinski, masivni namještaj, izlizani tepisi, množina kičastih ukrasa – rokoko na kvadrat! Hol, sale za objed i dnevni boravak – sve je toliko nakrcano jeftinim ukrasima da vam sve to na neki čudan način na kraju ispadne simpatično. Ako je tvorcu ove čudne zbirke s koca i konopca skupljenih starudija bila namjera da goste šarmira (pre)obiljem i vrati stotinjak godina unatrag, onda je u tome sasvim uspio.

 

Misterija lutkica

 

Nakon okrepljenja, krećemo do sela udaljenog jedva dva kilometra. Za duže pješačenje već je kasno, kazaljka je dobrano prešla šesticu. Osim toga, još smo malo umorni od puta.

Iza prve okuke odmah nalijećemo na neobičan dućan: figurice patuljaka, vještica, vilenjaka… Kao žive! Da je među njima Đepetov Pinokio, sad bi prohodao! Čudna neka radnja za selo od jedva dvadesetak kuća. Čovjek bi očekivao pekaru, konobu, kafić, zadrugu… Kad tamo – lutke!

Idemo dalje. Pokraj puta gledamo lijepe, otmjene kuće od riječnog kamena. Rijeka Semois je mnogima ovdje majka, izvor materijala neophodnog za gradnju krova nad glavom. Ponekad i maćeha,naročito u jesen, kad nabuja, izlije se preko bujnih pašnjaka i dođe do prvih podruma.

I opet tu i tamo nalijećemo na isti sudar otmjenosti i kiča kao u La Sapinieru. Lijepa, gazdinska kuća, s velikim prozorima, garažom, okućnicom – ali i blještavo bijelom ogradom, rimskim stubovima i anđelčićima u pročelju!

To me podsjeti na one naše, same po sebi lijepe kuće oko Doboja, Zenice, Sarajeva, čiji vlasnici kao da su se utrkivali čime će ih više nagrditi: jal patkama, jal guskama, jal lavovima i raznoraznim drugim hajvančićima.

Na gotovo svim fasadama vise table s natpisom: za izdavanje. Dakle, ove vikendice nisu samo za ponos i uživanje, nego i za namicanje prihoda. S obzirom na ljepotu i popularnost ovog kraja, vlasnicima sigurno donose dobre pare.

Nije sezona pa mirno kročimo džadom. Ni na cesti, ni pred kućama nigdje nikoga. Budući da u mnogim dvorištima vidim parkirana auta, pitam se: šta li ti ljudi rade unutra po ovakvom vremenu? Kraj svih ovih lijepih vrtova, livada, sjenika, terasica – oni sjede unutra?

Trebalo bi ih, bogami, poslati malo u ono holandsko vječito nebopišanje, a nas naseliti u ovom rahatluku.

Iza ugla najednom istrči neki pas. Žut, velik, ufastan – pravi avlijaner! Srećom, ne benda nas ni tri posto, pa mirno nastavljamo ka selu.

Poslije skromne večere, od koje pamtim tek dobru kapljicu s pogledom na šumu i rijeku u daljini, te reski dim Darijine cigarete, lijeno se vraćamo u sobu i otvaramo bocu vina. Bez riječi i pokreta guštamo, zagledani u vrh bora pod prozorom. Polako pada mrak.

***

Ujutru krećemo u šetnju do rijeke. U međuvremenu su nas ipak sustigli holandski tusti oblaci. Noćas je žestoko ljevalo.

Spuštamo se do druma koji vȍdī ka vòdi, na čijem početku stoji velika tabla: drveni most. Na drumu se jasno vide kolski tragovi. Blatnjavo, pa hodimo krajem, pazeći da ne uprljamo kundure. Ipak se okliznem, zamalo se ne izvrnuvši na leđa. “Pazi, smoto jedan”, kroz smijeh me kori supruga.

Na jednom mjestu ugledamo tablu u obliku strelice: “Most – 80 m”. Na jedno stotinjak metara od putokaza, sa druma ka rijeci se račva široka staza. No, mostu, ni nakon par stotina metara, ni traga. Osim male nadstrešnice ispod koje je naslagana gomila kočeva i balvana, reklo bi se da ljudska noga ovdje odavno nije kročila.

Ludi Valonci, pa to ti je.

 

 

Jezik naš prokleti

 

Jedina neprijatnost koja vam se ovdje može desiti je da se ponekad možete u negativnom smislu početi osjećati kao kod kuće!

Već sam rekao da mnogi Valoci, iako žive od turizma, nerado govore holandski. To vam, ako ste došljak sa Balkana, pa još alergični na šovinizam, može poprilično pokvariti boravak u ovom lijepom kraju. Evo nekoliko primjera.

Na velikoj mapi u centru sela, tekst o povijesti ovoga kraja ispisan je samo na francuskom jeziku. Ako vam kažem da u našem Fawlty towersu, od nekoliko desetak

a gostiju, za četiri dana boravka nismo čuli ni jednu jedinu riječ na tom jeziku…

Doduše naš gazda i osoblje solidno govore holandski. Izuzetak je samo mladi ober, mlad, nabijen momak koji nas i u svježa jutra i u prohladna predvečerja na terasi poslužuje u šorcu i ljetnoj majici. On govori samo parlez vous… Zato se s njim sporazumijevamo rukama i nogama, fizikatom… Ali nije li ovo Hotel Luda kuća?! On nam tako dođe kao neka mlađa, sportska verzija Manuela from Barcelona iz Fawlty towersa.

Ni u obližnjem restoranu, koji nas je privukao finom terasom uz potok, gazdarica – napirlitana, dobrodržeća gospođa – holandski ni da bekne. Ni engleski. O njemačkom da i ne govorimo. Stoga brzo, ljutito ispijam kafu, bijesan što ostavljam pare kretenima. A i nije joj neka kafa.

Ali najviše sam popizdio na izletu u Bujon, na granici s Francuskom. Lijep gradić: rijeka Semois, elegantni mostovi, kejovi, sokaci popločani starinskom kockom koja me podsjeti na rodni kraj. Šuma, svuda naokolo. I u samom gradu puno drveća, aleja i parkova. Iznad grada je velika tvrđava, s muzejom o krstaškim ratovima. Pokraj nje veliko kino koje, vidim, prikazuje filmove u 3D tehnici. S tugom se opet sjetim zavičaja. Tamo nije samo kocka stara. Prastara je i nekadašnja ljepotica, mjesna kino-dvorana. U njoj već odavno nema redovnih projekcija – tek tu i tamo kakav prigodni, bezbeli –(novo)ratni film. Nekad se tu tražila karta više, a sad je to tek mrtvo srce grada!

Spuštamo se do rijeke. U nizu dućana primjetim natpis Leonidas, poznati lanac begijskih čokolaterija. “Hajde da kupimo slatkiše za djecu”, velim supruzi i uvlačim je u radnju.

Odmah s vrata nas ošamute mirisi! Dugo se divimo svakojakim slasticama, nakon čega se na mom najboljem holandskom jeziku obratim prodavačici i zamolim je da sami izaberemo fišek bombonica.

Cura blene u mene ko tele u šarena vrata. “Možemo li sami odabrati?”, priskače supruga u pomoć, na njenom znatno boljem holandskom.

Ova i dalje šuti. Malo se kao zacrveni, pa počne nešto da trtlja na francuskom. Ni engleski nam nije pomogao. U Leonidasu, a to vam je skoro kao belgijski McDonalds!

Bijesno zalupim vrata. S vanjske strane, naravski.

 

***

 

Na povratku iz Bujona, kraj puta vidimo nekakve ružne, sivožućkaste krave. Ni nalik holandskim, šarenim i pretilim, sve samim top-modelima za milkicu.

 

***

 

Promenade les legendes

 

Ujutro po gazdinoj preporuci krećemo u šetnju, avanturu zvanu Promenade les legendes. Hajde da vidimo i to čudo.

Odmah na početku nam se razjasni misterija onog dućana s lutkama u selu. Naime, kraj puta su na svakih stotinjak metara postavljene čudne lutkice nalik onima u toj radnji: patuljci, vile, vilenjaci, vještice i mitska bića, ali i smiješne pijandure, alapače i kojekakve druge oštrokondže… Kraj svake grupice tih neobičnih kreatura nalaze se velike table koje objašnjavaju kakve vas opasnosti, u njihovoj slici i prilici, vrebaju ako se odvažite pa skrnete s druma. Ne dao vam Bog, prijeti prst sa table, da noću zalutate ovamo. Ima da vas pojede – patuljak!

Od čega li sve ovi vispreni ljudi prave biznis! Zar iko danas još nasijeda na ovakve štosove? Da ih je, te turiste avanturiste, odvesti na rafting, kroz kanjon Rakitnice, pa odvesti u šetnju krajem, među sve one šarke, poskoke, medvjede na četiri i međede na dvije noge… Ni gajba specijalnog im ne bi pomogla da se haverte!

 

***

 

Napokon opet u Ludoj kući : terasa, Manuel i guzati anđeli.

Kasnije, u sobi, kraljevska homemade večera: šunka, slanina, domaća pašteta, punomasni sir i uski francuski hljeb, sve iz jedne sjajne pekare u Bujonu.

Tu je prodavačica odlično govorila holandski.

 

 

TITANIK ZA OVISNIKE

 

 

Droga je skupno ime za različite vrste opojnih sredstava. Razlikujemo lake i teške droge. Lake droge su produkti koji potiču od biljke kanabis: ‘vit’ (uzgajani u saksijama, ‘na malo’), i haš(iš).

Najčešće upotrebljavane teške droge su kokain, heroin, amfetamin (‘speed’) i ‘ekstazi’ (XTC).

Kad su u pitanju lake droge holandska je politika veoma tolerantna. Tako, odrasle osobe u kofi-šopovima, nekoj vrsti bezalkoholnih barova za ‘hašišare’ – mogu kupiti i na licu mjesta popušiti do pet grama hašiša. (Prije je dozvoljena količina bila mnogo veća – čitavih 30 grama!)

Međutim, takvo pravilo ne važi kad su u pitanju teške droge. Iako njihova upotreba nije kažnjiva, njihova proizvodnja i prodaja su zakonom zabranjene.

Ipak, teški ovisnici mogu legalno dobiti određenu količinu i ovih opojnih sredstava. I to na ime zdravstvene pomoći, u pokušaju odvikavanja od teških narkotika! Tako im se, recimo, u nekim ustanovama, metadon daje kao zamjena za heroin.

Ponegdje se ide i korak dalje. Naime, odnedavno se manjoj grupi ovisnika kojima (više) nije dovoljan metadon eksperimentalno besplatno dijeli heroin.

Kažu da je ekperiment uspio: poboljšanje zdravlja, manje nasilja i kriminalnih radnji, postepeno vraćanje u ‘normalan život’…

Očekuje se da će nadležni uskoro donijeti definitivnu odluku hoće li legalno dijeljenje heroina postati sastavni dio standardnog pružanja pomoći ovisnicima. No, država se već sada trudi da pomogne teškim ovisnicima. Tako ovi, naprimjer, stare, upotrebljene šprice u medicinskim centrima mogu da zamijene novima.

U mnogim gradovima Holandije uređena su posebna sastajališta/prebivališta za džankije. Na njima se oni mogu družiti, jesti, spavati. I, naravno, nesmetano uživati drogu!

Holanđani kažu da im je upravo ovakav način ‘borbe protiv droge’ donio mnogo uspjeha. Po nekim statistikama Holandija se nalazi u sredini liste po upotrebi droge po glavi stanovnika. Broj teških ovisnika, kao i broj smrtnih slučajeva zbog prekomjerne upotrebe narkotika je, ako je vjerovati domaćim statističarima, jedan od najnižih u Evropi. Isto važi i za broj žrtava AIDS-a.

Ovdje je i mnogo manje kažnjenih i osuđenih zbog preprodaje i/li upotrebe opojnih sredstava nego u drugim zapadnoevropskim zemljama. To je upravo zato, ponosno ističu branitelji ovakve politike, što se korisnici droge ovdje ne proganjaju a (ne)ograničena upotreba lakih ‘derivata’ je pomoću sistema kofi-šopova ‘u dobra doba’ kontrolisana. Rekli bismo, ekonomski – čak i poželjna.

Jedini problem kad su u pitanju lake droge u Holandiji – koju, zbog enormne (ilegalne) proizvodnje i izvoza XTC-a zovu i ‘evropska Kolumbija’ – je to što se ovdje, kako smo već kazali, ‘lake’ droge smiju legalno prodavati, ali ne – i uzgajati! Tako je, u nemogućnosti legalnog uvoza, ‘na mala vrata’ počeo masovan uzgoj henepa po kućama i privatnim stanovima. U takvim se ‘uzgajalištima’, zbog visokih troškova grijanja i osvjetljenja, struja nerijetko otuđuje. Proizvodnju i rasparčavanje ‘softija’ u ovakvim ‘kućama trave’ nerijetko kontroliše organizovani kriminal. Zato mnogi sve glasnije plediraju da se i uzgoj henepa potpuno legalizuje. Krug bi se, kažu zagovornici ove teorije, time potpuno zatvorio a proizvodnja i potrošnja bolje nadzirala.

Među najjače klanove u ovoj grani podzemlja spada i ex-jugoslovenska mafija. Među njima su naročito aktivne srbijanska i albanska (kosovska) mafija koje, prema tvrdnjama upućenih, međusobno odlično sarađuju.

Što samo pokazuje da mi, bivši Jugosloveni – protivno svim predrasudama ‘truhlog Zapada’ – nemamo nikakvih predrasuda.

 

Barem kad je droga u pitanju.

 

U noći od petka na subotu u gradu Arnhemu novoizgrađeni brod za teške ovisnike se iznenada našao na dnu Rajne. Prihvatni centar za ovisnike tako je privremeno stavljen van funkcije. Nejasno je zbog čega je brod potonuo. Istraga o tome je u punom jeku. U ovom trenutku ni sabotaža nije isključena.

Jedan čuvar, uposlenik firme Securitas, odgovorne za čuvanje broda, je u petak naveče, nešto prije osam sati, primijetio da je brod najednom počeo da se naginje. Poslije kratke konsultacije s kolegama, alarmirao je policiju, vatrogasce, gradonačelnicu i opštinsku službenicu odgovornu za brigu o ovisnicima. Ovoj su suze udarile na oči kad je, po dolasku na obale Rajne, ugledala brod za cijelih 30 stepeni nagnut ustranu, sa visoko uzdignutom prednjom stranom.

Angažovani su ronioci i dva tegljača da stabilizuju brod. Plovilo, dugo skoro osamdeset, široko jedanaest i po metara i vrijedno ciglih 6,6 miliona eura, je ipak oko ponoći dotaklo dno rijeke, na četiri metra dubine. I eno ga sada tamo, više od pola uronjen u vodu. Akcija izvlačenja je u toku.

Suprotno reakcijama zvaničnika, tokom cijele operacije stabiliziranja broda nisu prestajale cinične primjedbe okupljenih građana. “Ode sedam miliona, ole, ole”, skandirala je šačica stanara obližnjeg kvarta u pravoj navijačkoj atmosferi.

 

Velika je sreća što u momentu havarije na plovilu nije bilo pacijenata. Naime, brod je tek za dvije nedjelje trebao da bude useljen. Da se, kojim slučajem, havarija desila kad je brod već bio u funkciji, teško da bi sve prošlo bez žrtava. Radi se o ustanovi poluzatvorenog tipa, u kojoj će korisnici, njih 35 na broju, noću biti zaključavani, od vanjskog svijeta odijeljeni elektronskim bravama.

A ako se ove iz bilo kojeg razloga na vrijeme ne otvore… Jedan broj ovisnika bi u to doba noći zacijelo bio pod dejstvom droge ili jakih lijekova. S druge strane, među budućim stanovnicima broda se nalazi i dio onih sa težim psihičkim problemima. Teško je pretpostaviti kako bi se oni ponašali čak i ako bi vrata bila otvorena kad bi vidjeli kako voda nadire, a nazad im nema kud. Maleni brodski prozori se ne mogu otvarati…

“Jesam li ti kazala da će ga potopiti”, reče mi sestra, maločas, u telefonskom razgovoru. „Prijetili su oni općini već od samog početka…“

Sestra zacijelo zna šta govori. Zaposlena u najvećem projektantskom birou u Gradu, odlično je upućena u zbivanja vezana za promjenu urbanističke slike Grada.

Ovo ona aludira na gorespomenute navijače, stanare četvrti u kojoj bi brod trebao biti smješten. Koji su veoma ljuti što im općina, hoće utrapiti mrtvog miša. (Ovdašnji izraz za situaciju kad vam neko pokloni nešto što njemu samom više ne treba, pa tako hoće na jeftin način da ispadne plemenit.)

Radi se o starim računima između općine i stanara priobalja, mahom bogatijeg svijeta.

Općinari, naime, već dugo nastoje oživjeti taj, po mnogima najljepši, dio grada. Pa zar Arnhem, jedna od prometnijih riječnih luka, ne zaslužuje pravo šetalište uz Rajnu?! Još kafića i restorana, trgovina, žive muzike…

No, ovome se protive dobrostojeći stanari tog kvarta. Hoće ljudi status quo. Žele da, kao i do sada, u miru i rahatluku nesmetano gledaju prpošne brodove, tegljače, brodice, čamce, jedrenjake… Na lijepoj, mutnoj Rajni.

Stoga su neki i prije nego što su se novi stanari ukrcali na brod tužili općinu zbog možebitnog narušenog mira. Onako, preventivno. Da poslije ne bi bilo da smo svi šutjeli.

Općina ih nije mnogo bendala. Čitavih šest godina je tražila pogodnu lokaciju.

Napokon, prije nekoliko mjeseci, jedne prohladne subote u januaru, nekoliko je činovnika i policajaca dočekalo pristanak u luku budućeg plovila za ovisnike, Nojeve barke za nepoželjne. Ni studen, ni jaki naleti kiše i vjetra nisu otjerali grupicu čekača. Ta, pred njima bijaše ostvarenje velikog plana,

prvog takve vrste u cijeloj Holandiji. Mnoge su općine u Holandiji već napeto iščekivale rezultate ekperimenta…

Sjedam na bicikl i upućujem se ka obali Rajne. Jutro lijepo, vedro, tek malo prohladno. Začudo, prevtljivi holandski vjetar jutros mi saveznički puše u leđa.

Nizbrdo se i g… kotrlja, pjevušim, sretan zbog početka još jednog vikenda. Koji, eto, za neke i nije baš dobro počeo.

Ipak ne mislim da su ovisnici havarijom arnhemskog “titanika” previše ožalošćeni. Ta, njima do daljnjeg ostaje prostrana mjesna zajednica u samom centru grada, blizu tržnog centra. Lokacija – idealna za dugoprstiće! Doduše, u cijeloj stvari malo ih smeta što se i zgrada policije nalazi tu, preko puta. Ali imaju plavci drugog posla. Kraj tolikih ubistava i silovanja, lovljenja saobraćajnih prekršilaca – policija ovdje sve više postaje komercijalno preduzeće, usmjereno prvenstveno na profit – ovisnici i njihove krađice su im zadnja briga. Što se caja tiče, ostavili bi ih oni tu, u centru. Sedam miliona za gradnju broda, nije to mala lova! Ali ti očajni trgovci…

Lopova je doista mnogo među ovisnicima. Što je i logično, budući se listom radi o besposlenima, ovisnicima o tankoj socijalnoj pomoći. Za drogu, svi znamo, trebaju masne pare.

A ona sedmična porcija hašiša što je teškaši dobijaju od nadležnih, ta im zacijelo nije dovoljna. Ta, od nje im samo narastu zazubice!

Dosjetili se lalinci da teške ovisnike liječe – lakim drogama!

Evo me na obali Rajne. Bicikl ostavljam ispred jednog restorana, i zaključavam trostrukim lokotom.

Devet je sati. Subotom, za Holanđane – rana zora. Šetalište uz Rajnu, koje se, zbog pomenutih okapanja sa stanarima i inače ne može podičiti nekom živošću, pusto kao magleni London u Dojlovim romanima. Srećom, dan je, i sunce se prpošno ogleda na vodi. Baš kao da se sinoć ništa ružno nije desilo.

A jeste.

Eno ga, tamo, viri iz vode. Poput kakvog umirućeg pacijenta, okružen svakojakim pomagalima: s jedne strane ogroman kran, s druge tegljač na čijem boku piše Phoeniks. Pontoni, masa kablova, brodice s kojih ronioci svako malo skaču u vodu… Akcija vađenja u punom jeku.

A na obali, šačica ljudi radoznalo prati operaciju izvlačenja. Čudno mi je što ih nema više.

(Poslije sam saznao da se ovdje u petak okupilo par hiljada ljudi. Predvođeni razdraganim stanarima kvarta, mnogi su, kažu, ostali sve do zore.)

Na novom mostu, iznad Rajne, kao i na cesti što paralelno sa rijekom vodi ka centru Grada, dugačak red parkiranih auta. U njima, mahom, po troje-četvero ljudi. Ramp-turisti. Lovci na prirodne i druge katastrofe. Na ljudski jad i nesreću. Škljocaju kamerama, mlataraju rukama, nešto pokazuju, živo raspravljaju…

Mrzak mi je i stran taj svijet što hoda od jedne tuge do druge, od suza do suza. Pa pravi fotke, reportaže, audio-zapise… Sve bilježi. Kao da na neki perverzan način uživa u tuđoj nesreći. Novinare, tu čudnu svojtu koja na takvim situacijama zarađuje kruh svoj svagdašnji, mogu i nekako da razumijem. Ne i ove lovce na poplave, zemljotrese, orkane i ostale jebade širom bijela svijeta …

Ali ja sam ovdje došao zbog nečeg drugog. Zbog sukoba općine i stanara ovog kvarta. I još više zbog sudbine onih nesrećnika koji su se sinoć, ne do bog, ovdje svi mogli podušiti. Ko pacovi. Pacovi na mrtvom mišu.

Na platou ispod ceste, mala grupa ljudi. A skroz dole, na doku, uz sami brod: policajci, ljudi s kravatama i kišnim mantilima. Guzonje. Među njima i s ove daljine prepoznajem Gospođu Gradonačelnicu…

Prilazim grupici na platou, bliže cesti. Htio bih nešto više da saznam o tome kako se brod našao na dnu rijeke. Da li se to desilo slučajno, ili je, kako mnogi sumnjaju, ljudskom rukom potopljen.

Možda mi se, ako odgovor bude negativan, makar i zeru vrati vjera u ljude.

“Šteta što nije zanavijek potonuo”, jada se jedan bradonja okupljenima, ni ne obrativši pažnju na pridošlicu. “Šta mislite, molim vas, hoće li džankiji po čitav dan mirno sjediti na brodu”, pita, pa ni ne čekajući odgovor, nastavlja tiradu, “Ma jok! Ja da ti kažem: čeprkat će oni ovdje, po našem kvartu. Provale i krađe auta. Džeparenje i dizanje buke, gospodo draga. Krađa i galama!”

“I jesu se oni trgovci u gradu rano poradovali! Mislili – sad će odahnuti. Potplatili općinu da sprtljaju ovisnike na brod, nama u komšiluk, pa trljali ruke od zadovoljstva. Već sam čula da će tražiti od općine odštetu, ako drogeraši i ovog ljeta ostanu u njihovoj četvrti”, dodaje jedna postarija, krupna žena, sva zajapurena, još u bademantilu i u papučama.

“I što se mene tiče mogao je skroz potonuti”, reče drugi gospodin, pušući u promrzle prste. “Ovo čudo je koštalo silne milione. A sad će doći i dodatni troškovi za opravku. Sve je to bačena lova. Drogeraši će i dalje praviti probleme i ovdje, ali i u centru grada. Da mi je samo znati ko je taj genijalac sve ovo smislio?!”

“A šta vi, gospodine, o svemu ovome mislite”, iznenada se žena u papučama okrenu prema meni i prijekorno me odmjeri. Bit će da sam im sumnjiv. Nisam iz kvarta. A i ova moja brada… Da nisam možda i ja nekakav džanki?!

Slegnem ramenima, bez riječi joj okrenem leđa i pođem dolje, ka općinarima i policiji. Ovi ovdje, kako su nabrušeni, mogli bi me i izlemati. Pogotovo gospođa. Onako korpulentna, bikasta. Ako me mlatne šlapom po glavi…

U pokušaju da se približim općinarima zaustavlja me policajac i uljudno pita ko sam i šta želim. Snalazim se i ko s nokta slažem da sam bosanskohercegovački novinar koji hoće da napravi reportažu o jedinstvenom arnhemskom projektu vezanom za prihvat ovisnika. I još to nakitim kojekakvim superlativima. Ovome se usta razvukoše ko u Tereze Kesovije i galantno me pusti da prođem, ni ne pitajući za novinarsku iskaznicu.

Na doku, priđem što je moguće bliže grupici u kojoj stoji Gospođa Gradonačelnica. Ko fol zapiljen u operaciju izvlačenja broda, s blokom i olovkom u ruci, naćulim uši ko antene.

“Sjedila sam i plakala ko godina, da”, kaže jedna elegantna gospođa u ranim četrdesetim. Prepoznajem to lice s ekrana lokalne televizije: gospođa V., šefica resora za brigu o ovisnicima. Alfa i omega cijelog projekta. “Nije ni čudo, mislim. Ovaj brod… Za njega me veže toliko emocija.”

Gradonačelnica saučesnički klima glavom. “Danas, u 11 sati, imamo sjednicu općinskog vijeća. Moramo objasniti ljudima da sadašnje prihvatilište u centru grada do daljnjeg ostaje u funkciji. I što prije sanirati štetu na brodu. Nema nam druge do nastaviti rad na ostvarenju plana.”

“Od sinoć sam deset puta na biciklu dolazila ovamo, da vidim kako stoje stvari. Grad Arnhem je opet u centru medijske pažnje. Pune su nas novine. Samo, bilo bi lijepo da nije ovim povodom”, sjetno će gospođa V.

“Puno je ljudi na ovome udarnički radilo. Bilo je puno nepovjerenja, poteškoća koje smo u hodu rješavali. Pa ne možeš valjda na sve misliti”, kruži gđa. V. pogledom po grupi, kao da traži potvrdu da ona nije kriva za ovo što se desilo.

“Ipak je ovaj brod naše dijete”, uskače joj u riječ jedan upicanjeni, gospodin Tašna, Mašna i Zabrinuta Faca. “A sad tu počiva kao kakva mrtva ptica. Sve smo do detalja izračunali i sto puta prekontrolisali… Sa socijalnog i političkog aspekta ovo je vrlo osjetljiv projekat. Ovo što se desilo bolno je za sve uključene, a i za cijelu zajednicu moglo bi imati neizbrisive posljedice”, zaključuje, s kažiprstom u zraku, sve pogledajući u mom pravcu.

Mora da mu je onaj cajo prišapnuo da sam od sedme sile. Brišem i odavde. Mogo bi me još priupitati za koga pišem, ljubazno se ponuditi za intervju. A političare, pogotovo one sa visoko uzdignutim kažiprstom, nikada nisam gotivio.

Zato mu okrećem leđa i krećem ka biciklu, u nadi da nije doživio sudbinu onog iz Čorbine pjesme. Još bi mi samo to falilo!

U odlasku, posljednji put bacim pogled ka brodu. Arnhemskoj mrtvoj ptičici.

Ptici za ovisnike.

 

 

RAHAT U DOKUMU

 

 

Novogodišnje praznike ne provodimo kod kuće. Nova godina je, uz Prvi maj, naš najveći porodični praznik, pa zašto da se onda, s prijateljima, ne otkačimo u nekom drugom, novom okruženju?!

Ove godine putevi su nas odveli na krajnji sjever Holandije, u seoce Lauversoh (Lauwersoog), provincija Hroningen (Groningen), obala jezera Lauversmer (Lauwersmeer). Zapravo je tu nekada bilo more, ali su ga koncem šezdesetih Holanđani pregradili i tako napravili vještačko jezero. Seoce i jezero su dio Nacionalnog parka poznatog po bogatoj flori i fauni, u kojoj posebno mjesto zauzimaju ptice selice.

Na put smo krenuli s našim psićem Belom. To se odmah pokazalo kao zajeb. Putovanje sa našom ocvalom ljepoticom italijanskog porijekla – već joj je dvanaest ljeta! – pravo je mučenje. Jedva čeka da krenemo, a čim uđe u auto postane nemoguća: cvili, skiči, zavija, vrpolji se ko da joj je hiljadu crva u guzici! A kako još nije završilo zimsko mitarenje , supruga, koja je drži na krilu, je u tili čas prekrivena njenim dlakama.

Poučeni savjetom veterinara nastojimo je ignorisati, ali to nipošto nije lako. Ima samo jedan lijek: odvrni radio do daske!

Da nije njenog zapijevanja putovanje bi bilo veoma ugodno. Suho i toplo, sunce svaki čas virka iza oblaka. Iza Zvola (Zwolle) gužva se osjetno smanjuje, a kraj puta se jasno vidi manja gustina naseljenosti. Dominiraju, kako to ovdje lijepo vole kazati, elementi: horizont, voda i oblaci, koji skupa tvore ono čuveno, skoro neuhvatljivo holandsko svjetlo (Hollands licht).

Pri kraju puta, već pri vodi, prolazimo pokraj prelijepe lučice Zautkamp (Zoutkamp), pune brodica. Tu jednom svakako trebamo svratiti.

Planirao sam da skoknemo i do Hroningena, nekih četrdesetak kilometara od Lauversoha. Neki brodar umjetnik napravio repliku Nojeve barke i to – kao što su kod nas nakon rata obnavljani Stari most u Mostaru i Konjička ćuprija – na stari način, starim alatom i svim drugim pomoćnim sredstvima!

 

Prvi utisak o selu je malo razočaravajući. Lauversoh više liči na vikendaško naselje, nego na ribarsko selo. Iako neki tvrde da je ono omiljeno stjecište danskih ribara, čini se da ćemo na prave ćakule morati bježati u okolna mjesta. Naprimjer, u dvadesetak kilometara udaljeni Dokum (Dokkum), historijski značajan gradić od 13.000 stanovnika ili u centar provincije, Hroningen, prekrasan grad o kome ću, nadam se, jednom imati prilike posebno pisati.

Zato nam je kućica tip-top! Veliki, potpuno ograđen travnjak kao stvoren za Belino njuškanje i tumaranje. Prostran i svijetao dnevni boravak s brodskim podom. Ako je vjerovati vlasnicima, napravljen je od pragova stare francuske željeznice! I, kao šlag na tortu, hot tub, velika bačva za banjanje u dvorištu!

 

 

Prenj, kiša, torarice

 

Iza ponoći, kad se sve stišalo, na krevetu na sprat slušam lupkanje kiše o niski krov. Sudeći po zvuku, kapi krupne kao muške suze. Ni oka da sklopim. Zašuškan, sjetim se Crnog polja na planini Prenj na kome je baka vodila ovce na ljetnu ispašu i tamo, u kolibama, s drugim čobanicama ostajala i po nekoliko mjeseci – od proljeća pa sve do kasne jeseni.

Nekoliko puta smo je tamo posjetili: otac, majka,sestra i ja. Pošto su kolibe bile pune čeljadi, mi, gosti, smo spavali u toraricama. To su skroz niske drvene kućice u koje si se, kao u omanji šator, mogao uvući samo pužući. U njima, samo par jastuka i teška, na stanu tkana vunena ćebad.

Tu smo spavali mi, djeca, ali obavezno s nekim od starijih. Planina je to, treba uvijek biti na oprezu.

Ih, što sam tamo lijepo spavao! Najslađe baš kad je, kao sad u ovom seocetu, pljuštalo, po krovu još puno nižem od ovog noćas. Na suhom si, a kao da ti ravno u glavu udara! Još kad u daljini, sa nekog od visova odjekne zavijanje vukova, pa za njim bijesni lavež tornjaka… Ti se, blago dršćući, još više skutriš pod ćebetom i priviješ uz široka očeva pleća! A kad usniš, ni topovi s Navarona te ne bi probudili!

Sve prohujalo s vihorom. Oca i predobru baku Ristu, ovce i torarice, pa i one strašne vučije očnjake davno pojeo vječiti mrak. Nakupilo se godinica, promijenilo staništa, postelja i kuća, mnogo toga pozaboravljalo. Ali ne i ta planina surove ljepote i njene studene noći. S njom u mislima, lagano tonem u san. Kiša i dalje drobi po krovu naše kućice blizu Sjevernoga mora.

 

 

Bonifacije i Ukleti kamen

 

Sutra se ipak odlučujemo za Dokum. U Hroningenu smo već bili, Nojeva barka nam, valjda, sad-zasad neće trebati, a svi kažu da je Bonifacijev ukleti kamen veoma lijep gradić.

Kakav Bonifacije, kakav ukleti kamen?!

Polako. Pođimo redom.

Ime ovog gradića prvi put se spominje još 754. godine. Tada je u njemu, naime, ubijen veliki misionar i širitelj kršćanstva sveti Bonifacije, koji se i danas slavi kao zaštitnik Njemačke. Ta godina je zvanični Dan grada, pa je Dokum prije devet godina tako proslavio 1250. rođendan.

Mada ne veći od naše prosječne kasabice, Dokum zbog strateške važnosti još krajem trinaestog vijeka i u papirima postaje – grad. U burnoj mu se povijesti ističu razorni požar iz 15. vijeka i važna rola u osamdesetogodišnjem ratu protiv Španaca. Iz tog je vremena i po zlu čuvena Dokumska furija. Naime, 1572. godine grad, koji je tada bio pod španskom upravom, za nekoliko sati osvojila je domaća vlastela. Nakon ponovnog preuzimanja, Španci Dokumljane časte ognjem, pljačkom, silovanjima… To je i dan-danas vjerovatno najcrnja stranica u historiji ovog malog, ali važnog mjestašceta.

Nakon toga nastupa period mira i napretka. Dokum se krajem 16. vijeka priključuje moćnoj Utrehtskoj uniji, tu se uskoro smješta frislandski admiralitet. Iako se zbog plitkog gaza i sve veće trgovine pomorska komanda uskoro seli u drugo mjesto, Dokum i dalje cvjeta. Grade se raskošne crkve, vile, dvorci…

 

***

Stara na Novu, desetak stepeni, vjetar, kišica. Na doček podsjećaju samo petarde, i to one teške, karabituše. Iako je još rano, mlađarija je počela s tom, u Holandiji toliko omiljenom novogodišnjom zabavom. Ovdje, gdje svirka i pjesma za Doček po kućama nisu uobičajeni, vatromet je, ne samo mladima, često kulminacija zabave na prelazu iz stare u Novu godinu.

“Zabave?!”

Kod velikog mlina na brežuljku, oveća grupa mlađarije. Obavijeni oblakom barutnog dima, kao da se takmiče čija će jače grunuti.

Volim vatromet. Ali prosto im bilo. Dabogda im nikad pravo ne zapucalo.

Prijateljica koja se uvijek dobro pripremi za ovakve izlete nas u laganoj šetnji upoznaje sa historijom Dokkuma. Prolazimo, tako, kraj Gradske vijećnice iz Zlatnoga vijeka. Ova prelijepa građevina, bezbroj puta preuređivana i dograđivana, nekad bješe centar važnih događanja u čitavom kraju, a danas isključivo služi za vjenčanja i prijeme.

Tu, u srcu grada – a sve je ovdje blizu, nadohvat ruke – je i Crkva svetog Martina iliti Velika crkva iz 16. vijeka. Neobična je stoga što je sagrađena na temeljima čak triju starijih crkava: iz desetog, jedanaestog i trinaestog vijeka. Napravljena je najvećim dijelom od materijala ove potonje.

U gradu koga rese mnogi sokaci i prolazi, kanali, mostići i prastare kuće na kanalima, naročitu pažnju plijene vrtovi ispred tih lijepih zdanja kraj vode. Čovjeku naprosto zastane dah od mašte i kreativnosti, ljubavi i pažnje kojom su sređivani.

U samom centru se nalazi još jedna impozantna građevina: De Waegh. Na južnoj fasadi: lavovi, grb provincije Frisland. Tu se nekad, u jednom krilu zgrade, trgovalo i vagalo, a na drugom je bila gradska straža.

Sada je tu restoran. Kad na izlogu ugledam tamno teselsko (Texel) pivo, namah osjetim da mi je grlo suho ko pustinja. “Hajdemo unutra. Dosta smo hodali. A i ovo pucanje…”, velim. “Dame mogu probati čuvenu dokkumsku kafu, s malim dodatkom berenburga, lokalog alkoholnog pića a mi ćemo, hm… Već ćemo vidjeti…”, tobože dvojim, a sve glédim onu flašu iz izloga.

Upalilo je. Ne znam za tu njihovu kafu, ali je teselsko pivo bilo vrijedno svake pare! Ma, samo za tih par gutljaja vrijedilo se zaputiti ovamo!

 

***

 

 

U ponoć ogrnemo kapute i izađemo van. Šampanjac, ljubljenje na kiši. Iz pravca Dokkuma žestoko gruvanje, a ovdje tiho. Tek poneka petardica. Baš sam nekako rahat.

Čak se i Bela, psić, okuražila i izašla napolje. Sretna ti Nova, Belice!

 

Šampanjac prijatno ugriza za jezik.

[J1]Mitarenje predstavlja proces odbacivanja starog i rast novog perja kod ptica. Riječ je nastala od latinske riječi „mutare“, što znači „mijenjati“, „promijeniti“. Pa bi trebalo staviti linjanje jer je ono pojava kada se stara dlaka zamjenjuje novom.