Svetlana Broz je odavno zaslužila da je ne zovemo (samo) unukom Josipa Broza Tita. Osim što je ljekar (kardiolog), ona je i pisac, izdavač, urednik, reditelj dokumentaraca, predavač na domaćim i stranim katedrama… Uza sve to ova odvažna žena nastoji da mlade na području bivše Jugoslavije upozna s teorijom i praksom građanske hrabrosti. Što se tiče književnosti, ne možemo zaobići njenu knjigu (anti)ratnih svjedočanstava “Dobri ljudi u vremenu zla”, koja je u posebnim izdanjima objavljena u svim novonastalim zemljama Regije, te prevedena na engleski, francuski, italijanski, španski, češki, poljski… Tu je i njena druga zapažena knjiga “Imam petlju” koja se bavi upravo poticanjem i njegovanjem građanske hrabrosti – kruha nasušnog na ovim našim uzburkanim prostorima.

No, sve to potencijalni čitalac može lako naći na internetu. Hajde sad da se pozabavimo njenom novom, ovih dana objavljenom knjigom autobiografske proze pod naslovom “Moji” (Gariwo, Sarajevo 2024, 161 str.). U njoj se spisateljica bavi njenom užom i širom familijom.

Ovdje se odmah nameću dva osnovna pitanja: zašto knjiga o “Mojima”? I zašto baš sad, u ova mračna, turbulentna vremena?

Odgovor na ovo pitanje nije baš tako jednostavan.

Jer, iako tu određenu ulogu imaju napadi na njenog slavnog djeda, ali i na njegove srodnike i potomke – “Decu su mi još u osnovnoj školi tukli vršnjaci, samo zato što su praunuci Josipa Broza Tita” – moram odmah reći da Tito nije glavni lik ove priče. Ne, u njenom su fokusu drugi “Njeni”: majka Zlata, baka i djed po majci (Antonija i Žarko), prabaka Angelina – svi iz (majčine) obiteljske “grane” Jelinek. Brozova time želi da ispriča jednu do sada neispričanu priču. Pritom je sasvim jasno šta je njena osnovna misao-vodilja:

“Moj vrhovni postulat je istina, verovatno zato što su mi putevi kroz život često bili zamagljeni mnogim tuđim lažima. […]  Sada preda mnom hodaju moja deca i unuci kojima ovom knjigom želim da osvetlim deo puta koji su prešli njihovi preci.”

Druga baka, Titova prva žena Pelagija Denisovna Belousova, spominje se glavnom kao osoba koja je svojim odsustvom imala možda i presudni uticaj na karakter i ponašanje Svetlaninog oca Žarka Broza:

“Pelagija je 1931. otišla kao partijski aktivista, po zadatku u Alma Atu, grad preko tri hiljade kilometara udaljen od Moskve, a sina je ostavila kod prijatelja.

Sa sedam godina, frustriran time što je rastao bez oca, a sada i bez majke, Žarko nije shvatio da je ona morala da ode sama, bez njega. Prvo razdvajanje od majke u njegovoj svesti utisnulo se kao osećanje napuštenosti. Mislio je da je majka pobegla od njega.”

Tu su, naravno, i neki drugi, većinom bliski ljudi koji zauzimaju važno mjesto u djetinjstvu i odrastanju dr. Svetlane Broz. O svima njima, kao i o anegdotama vezanih za njih, autorica piše u svom poznatom stilu: mirno i logično, kao da se trudi da stalno vlada emocijama, skoro nikad ne padajući u egzaltiranost. Brozova je vješt pripovjedač, u opisivanju se služi kratkim crticama, sličicama  (najčešće) iz davne prošlosti. Tako se pred čitaocem prizori smjenjuju kao na pokretnoj traci, duhovnim okom se brzo “seli” iz jednog u drugo vrijeme, iz situacije u situaciju.

Od široke palete raspoloženja u knjizi, ovdje je svakako važno istaknuti humor. Takav primjer je, recimo, epizoda kad Svetlanina majka Zlata, tada još djevojčica, s njenom majkom i bakom šeće po selu u Sloveniji, gdje je Angelinom Jelinek tada živjela. U jednom se trenutku oglase crkvena zvona. Mala Zlata pita: “…bako, šta to lupa sa munare? –   Angelina je, kao duboko religiozna katolkinja, bila veoma ljuta na snaju, učiteljicu. Gunđala je sve do našeg odlaska: – Dete, znači, nije odvela ni u crkvu, a nekmoli naučila onome što je potrebno; ne zna šta je zvono, ali zato zna šta je minaret na džamiji!” (Antonija je osnovnu školu pohađala u Hadžićima kod Sarajeva.)                                                                         

Ovakvih humornih tonova u knjizi ima još. No, Brozova nerijetko i sa tugom i nostalgijom piše o prohujalim vremenima. Pred nama se, u zanimljivim krokijima, ukazuju stvarni ljudi, većinom srodnici i prijatelji, koje autoričino pripovjedačko umijeće plastično “oživljava” pred našim očima. Ne veli se uzalud: izrečeno se brzo zaboravlja – ostaje ono što je zapisano.

Iako u knjizi prevladavaju blagi, nostalgični tonovi, ovdje bih ipak izdvojio i potresnu priču o dr. Canjugi i Golom Otoku. Jedna scena u njoj ima nešto od atmosfere iz Kusturičinog filma “Otac na službenom putu”. (Ovdje posebno ciljam na čuvenu scenu u vozu, sa karikaturom Zuke Džumhura.)

“Canjuga je bio vojni doktor i 1948. godine stradao je zbog besmislene ljudske niskosti. Jednog hladnog jesenjeg dana, kada je nova klasa vojnika trebalo da položi zakletvu, doktor je gledao kroz prozor svoje oridinacije stotine vojnika koji su više od pola sata stajali postrojeni u stavu mirno, na pljusku, čekajući višeg oficira, koji je kasnio. Iznerviran, doktor je glasno komentarisao: ‘Prokleta zakletva, sutra će mi svaki drugi vojnik imati upalu pluća!’ 

 Neko je to čuo, preneo gde je preneo i doktor je uhapšen, osuđen i sproveden u zatvor u Bileći, a nakon toga na Goli Otok. Posle šest meseci Albina je dobila telegram kojim su je obavestili da je doktor Canjuga preminuo od posledica bolesti. Uz obaveštenje dostavili su joj i njegov ručni sat – sećala se, sa tugom, Zlata.”

U “Mojima” ima još interesantnih likova i situacija, ali se slobodno može kazati da je glavni lik knjige njen otac Žarko Broz. On je ovdje prikazan kao vrlo složena ličnost. Žustar i temperamentan, u jednoj fazi života sklon piću i “ženskarenju”, istovremeno je i častan, pošten i istinoljubiv čovjek. I njegov odnos sa ocem bilježi uspone i padove. Srećom, pri kraju Titovog života otac i sin su napokon našli modus vivendi. To se, između ostalog, pokazuje u danima Titovog bolovanja u Ljubljani, kad nad njim u zadnjim danima bdije upravo sin Žarko. Nakon mnogih uspona i padova, njihov odnos je, nošen bonacom, zaplovio na mirno more… Iz knjige čak saznajemo da se Žarko žestoko borio – i doslovno, borio! – da, tada već skrajnuta iz javnog života, Jovanka Broz prisustvuje muževljevoj sahrani.

Koliko je Žarko Broz bio tvrd i principijelan čovjek najbolje vidimo u momentu kad kao ruski vojnik, u bici kod Moskve, gubi šaku. O tome Svetlana Broz navodi slijedeće:

‘Priču o svom ranjavanju ispričao mi je samo jednom, i to kada sam napunila osamnaest godina. Govorio je tiho, ali se u tom skoro šapatu osećala sva dramatika koju je iznova doživljavao. […]

Kada sam se okrenuo da vidim da li me ostatak voda prati, shvatio sam da sam sâm na brisanom prostoru. […] Na rastojanju od nekoliko stotina metara nalazile su se tri ciglane. Kada su se moji približili odlučio sam da pokušam da nađem zaklon kod najbliže ciglane. Potrčao sam ka njoj, ali sam osetio udarac u desnu ruku iz koje je ispao automat koji sam nosio… […] prepešačio [sam] sedam kilometara do prve poljske bolnice. Bilo je – 40 C stepeni i sneg do grudi. Nosio sam u levoj ruci smrskanu desnu saku i stalno ponavljao u sebi, a možda i naglas: “Spasiće ti šaku, ušiće je nekako.”

Na kraju mu je nisu ušili. Ali, zahvaljujući njegovoj kćerki, priča je ostala. Ostala, jer ostaje ono što je zapisano, dok izgovoreno a nezapisano, na kraju odnese vjetar.

Goran Sarić

Jedan veliki pjesnik, pjevajući o sretnoj, skoro savršeno uređenoj Švajcarskoj, na kraju neočekivano poentirao stihom (parafraziram): “Švajcarska je sretna zemlja. / Ali šta su sretne zemlje dale čovječanstvu?”

To mi se stalno vrti po glavi dok, ponukan novom prozom uglednog prozaiste Elvedina Nezirovića (Mostar, 1976), razmišljam o svojevrsnom preporodu hercegovačke književnosti u zadnjih desetak godina. Uz Nezirovića su tu još Almin Kaplan, Senka Marić, Igor Borozan… Sve sami majstori pera, pisci etablirani na cijelom nam zajedničkom jezičkom području! Zaista se ne sjećam kad je književnost te relativno male regije u jednom te istom vremenskom periodu imala toliko značajnih pisaca.

Zašto mi je baš ovim povodom naum pao gore navedeni stih? Naprosto zato što je duboko istinit! Jer, uz časne izuzetke, miran, komforan, gotovo do savršenstva sređen život ni na kolektivnom, a kamoli na ličnom planu ne rađa najčešće veliku književnost. Da li bi Dostojevski u “Idiotu” napisao tako maestralne stranice da nije imao padavicu?!

Da se gorko našalim: Hercegovina nema “padavicu”. Ali da u (skoro) u svakom smislu sve dublje tone i propada, o tome teško da može biti spora.

Nije onda nikakvo čudo što je i u najnovijoj Nezirevićevoj prozi, autobiografskom romanu pod naslovom “Ono o čemu se ne može govoriti”,  zapravo riječ o velikim traumama. I to kako na ličnom, tako i na kolektivnom planu.

Ovo djelo, za koje je autor dobio nagradu “Predrag Matvejević”, u principu je samo nastavak piščevog literarnog “razračuna” sa sopstvenom i kolektivnom prošlošću. Kad velim “kolektivnom”, imam posebno na umu Mostar i njegovu okolinu, kraj u kome je pisac rođen i u kome je odrastao. A da je u pitanju nastavak, svjedoči i podnaslov djela: “BOJA ZEMLJE, novo poglavlje.”

Kao što se s obzirom na složenost teme moglo očekivati, i ova Nezirovićeva proza je izrazito slojevita, s tim što su svi ti vremenski i značenjski slojevi obilježeni traumama. Kao i u svakoj dobroj prozi, oni sui  međusobno usko povezani, ali ih možemo sasvim lako razaznati: odnos glavnog lika (pisca?) s majkom (porodična trauma), njegov odnos s  očuhom Mitom u ratnim okolnostima (ratna trauma), i život u sadašnjem, i spolja i iznutra rastočenome Mostaru (poslijeratna trauma).

Prosto je nevjerovatno kako pisac, pišući tečno i lako da ga i posljednji facebook-“nobelovac” može pratiti, na samo dvjestotinjak stranica uspjeva da fino i detaljno obradi toliko bolnih tačaka i složenih odnosa na ličnom, porodičnom, ali i na kolektivnom planu.

Da samo ukratko naznačimo: odnos s majkom obilježen je, prije svega, sjećanjem na oca, koji je poginuo u automobilskoj nesreći kad je dječak (beba). imao samo sedam mjeseci. Ali ga isto tako određuje i majčina ljutnja nakon što je izašla knjiga koju pisac pominje u podnaslovu.

Drugi sloj govori o odnosu glavnog junaka sa očuhom Mitom, koji mu u ratnom haosu prepušta mjesto u autobusu za deportaciju na istočnu stranu Grada. Tako Mito zapravo dječaku spašava život i sam završava u logoru, te umire neposredno nakon izlaska iz njega. Međutim, majčina porodica Mitu ne prihvata ni nakon što je spasio dječaka, pa čak ni nakon njegove prerane smrti. Ta činjenica dodatno opterećuje dječakovu (piščevu?) ionako bremenitu savjest, trajno obilježenu stalnim preispitivanjem odnosa s majkom.

Na sve to se nadovezuje posljeratna trauma, kad nekadašnji dječak, već zreo čovjek, javno obznani da u ratu nije bilo nevinih i kad, vođen imperativom savjesti, osudi zločine Armije BiH u selu Grabovica, te ode tamo da se pokloni sjenima nevinih žrtava. Tim činima časti je glavni junak na sebe navukao bijes sugrađana vlastite nacionalnosti i dobija ozbiljne prijetnje (anonimne) mase, svih onih koji misle da su grijeh i krivica uvijek “na drugoj strani”. To su, barem po mom sudu, najbolje i najangažovanije stranice ovog izvanrednog djela.

Sva ta turbulentna zbivanja mu donose “…osjećanje da više nigdje nisam kod kuće, izuzev možda samo onda kada sam s onima kojima sam važan.” Tu ništa ne pomažđ ni povratak na Aveniju, u stari stan: sad ima stari krov nad glavom, ali i dalje ostaje čovjek bez doma, što ga na neki način povezuje s Hemonovim čovjekom bez prošlosti.

A o rastakanju voljenog grada – i dalje je o angažovanoj prozi riječ – narrator veli ovo: “…kao što je istočni dio grada, za Praljkove izvođače urbanističkih radova, bio samo struktura od kamena i betona lisena bilo kakvog simboličnog sadržaja, on nije mnogo više od toga ni za razne mariće, špage, jelovce, mušiće i druge lokalne bošnjačke  nacionalne dušebrižnike, jer jedino u ovakvom Mostaru, koji je razrušen, podijeljen i zarobljen u svojoj ratnoj prošlosti, oni mogu biti to što jesu.

Njima je ovakav Mostar lijep jer odražava sliku njihove moći.”

Kad govorim o ostalim aspektima romana “Ono o čemu se ne može govoriti”, moram svakako napomenuti jezičku karakterizaciju likova. U njoj, naime, do punog izražaja dolazi Nezirovićev istančani osjećaj za jezik Mostara i tog dijela Hercegovine. Upravo taj element njegove proze doprinosi tome da često u samo jednoj riječi ili kratkoj rečenici teksta stvorite jasnu i oštru sliku o nekom njegovom liku. Kad, na primer, neki grubijan u uniformi veli kare, umjesto kaže, o njemu je gotovo sve kazano: milje, porijeklo, manjkavo obrazovanje, pa i način razmišljanja…

Druga osobina koju bih spomenuo je nadahnut, na mnogim mjestima lirski način opisivanja. U njemu se vide ruka, i oko pjesnika. Evo, na primjer, kratkog poglavlja “Miris peraćeg sapuna”:

“Dani su svijetli i topli, pa se deda svake večeri umiva na avlijskoj česmi. Ta slika urasta u moj mozak: iz zavnutih pantalona niču njegova čvrsta koljena, njegovi glatki, bijeli listovi i bosa, neobično mala stopala, kojima se nepokolebljivo opire o beton.

Pažljivo upijam pokrete njegovog tijela dok rukama trlja nos, čelo i oči.Potom oblači čiste haljine (istakao GS), sjeda na sećiju i gleda u daljinu. U njegovoj pojavi ima nečeg od čega se kuća smiri, nečeg što nas svede na ono što zaista jesmo.

I onda još dugo, u tišini, gledamo kako večer pada na polja djeteline podno sela i udišemo miris peraćeg sapuna s dedine kože.”

Takvih mjesta ima podosta u ovoj maestralnoj prozi, i oni cine svojevrsnu ravnotežu onim teškim, mračnim dijelovima romana koji govore o konfliktima i traumama. Upravo u tome, u toj ravnoteži, je jedna od najvećih vrijednosti ovoga djela.

Za kraj, uz svesrdnu preporuku za čitanje (i) ovog Nezirovićevog djela, navešću kraj zapisa o neni. Neka ipak pobijedi svjetlo:

“Vamo se okreni, kaže mi i ja se okrenem u položaj koji zahtijeva od mene. Malo ti se to smirilo kakvo je bilo. Gledam u njenu golu glavu, s koje je nagla kretnja pomjerila rubove jašmaka (istakao GS). Kosa joj je bijela, rijetka i slijepljena za tjeme; graške znoja na razdjeljku koji ga dijeli na dva jednaka dijela sunce pretvara u tekuće bisere.

Njen miris, miris je mlijeka, sijena i znoja.”

(Mali Johannes, Frederik van Eeden,
Krug knjiga, Zagreb, 2020. S holandskog preveo Goran Sarić)

    BEST BOOK MALI JOHANES, recenzija pdf

lsprva se čita kao bajka, da bi postala odiseja o čovjeku kao o Štetnoj živini

lako je knjiga napisana t885. godine, kad su se tek počele nazirati konture čovjekova

izrabljivanja prirode, nizozemski pisac Frederikvan Eeden ne libi se kritizirati

ćovjeka, nazivajući ga ljutitim i nespretnim bićem, koje gazi sve pred sobom.

Piše: Ružica Aščić

“MaIi Iohannes” isprva se čita kao bajka, da bi kasnije postala pustolovna odiseja dječaka koji upoznaje biljni i životinjski svijet, no i tegobe življenja. Iako je knjiga napisana 1885. godine, kad su se tek počele nazirati konture čovjekova izrabljivanja prirode, nizozemski pisac Frederik van Eeden ne libi se kritizirati čovjeka, nazivaju6i ga ljutitim i nespretnim bićem, koje gazi sve pred sobom. Na drugom, pak, mjestu govori o čovjeku kao o štetnoj i beskorisnoj živini, koja uništava sve što je lijepo i divno, koja siječe stabla i na njihovim mjestima gradi nezgrapne, četvrtaste kuće. Priča o dječaku Johannesu, kojemu svijet objašnjava vilenjak Ladoležić, koji ga povede na fantastično putovanje, obiluje simbolikom i alegorijama. Primjerice, dječak dolazi na slavlje u zečiju rupu, gdje susreće krijesnicu, crčka, šišmiša, puža, krticu, štakora i tako dalje, no zec posebice simbolizira strah dječaka pred odrastanjem. Potom se dječak zaljubljuje u djevojčicu Robinettu, koja mu pomaže tražiti knjigu koja će mu dati odgovore na pitanja koja ga zanimaju.

Ovo je priča o fazama ljudskog života, o odrastanju i preprekama s kojima se osoba suočava na tom putu te o pokušaju shvadanja vlastitog identiteta. S obzirom na to da je knjiga pisana u nekom drugom vremenu, obiluje prirodnim opisima i interakcijama s raznim bićima, te suvremenom čitatelju na trenutke može biti zahtjevna.

(Best book, oktobar 2020)