Dobra knjiga s felerom

 

(Michael Martens : “U požaru svjetova : Ivo Andrić, jedan evropski život”. Buybook, Sarajevo, 2019, 337 str.)

 

 

Još skoro od djetinjstva sam fasciniran djelom i zagonetnim likom Ive Andrića. Ta fascinacija složenim svijetom Andrićeve otomanske Bosne nastavila se i za vrijeme studija književnosti i jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nije onda čudo što sam za diplomski rad odabrao kompoziciju njegovog manje obrađivanog, ali svakako po mnogo čemu zanimljivog romana “Gospođica”.

Dugo se, dakle, i rado bavim ovim neobičnim i bez svake sumnje genijalnim Travničaninom. Čitam sve što mi padne ruku u vezi sa njegovim životom i djelom. No, kako vrijeme odmiče – Andrić već odavno nije među živima – radova o njemu je sve manje. Dolaze novi pisci, nova interesantna djela, a i vremena su se kod nas, u bivšoj Jugoslaviji, mnogo promijenila. Kao da Andrić i njegovo djelo, po neizravnom “diktatu” novih vlastodržaca, polako padaju u sjenu. Zato sam sa velikom radoznalošću dočekao objavljivanje pompezno najavljene knjige njemačkog novinara i pisca Michaela Martensa (1973) “U požaru svjetova : Ivo Andrić, jedan evropski život”.

Kad je riječ o novim biografijama velikih pisaca, čovjek mora biti oprezan. Jer, pitaš se, šta se tu još ima dodati? Andrićem su se, pogotovo nakon što je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, bavili mnogo, i mnogi. O tome, uostalom, svjedoči i opsežna bibliografija na kraju ove knjige: četrnaest gusto otipkanih stranica sa više stotina bibliografskih jedinica!

No, prije no što odgovorimo na pitanje da li nam Martensovo djelo donosi išta novo, da ukažemo na neke njene najinteresantnije dijelove.

Da, na primjer, počnemo od početka, i to jednim kontraverznim detaljem. Martens, naime, kao mjesto Andrićevog rođenja navodi Travnik, mada gotovo svi njegovi biografi navode da je slavni pisac 1892. godine rođen u seocetu imenom Dolac nadomak Travnika. Malo čudna “greška u koracima” za tako dobro “potkovanog” biografa, zar ne?

No, dalje sve teče kako treba. Martens niže provjerene detalje, ali i pikantne glasine o Andrićevom životu, poput one “…da je Ivo dete nekog fratra u nekakvom manastiru kod Travnika”. Martens takve (ne)provjerene “epizodice” vješto ugrađuje u širi istorijski kontekst, tako da je upravo taj širi kadar dodatna vrijednost ove knjige.

Tako se, na užem i širem planu, hronološkim slijedom smjenjuju periodi iz Andrićevog života. Prilično tegobno djetinjstvo, osnovna škola kod hranitelja u Višegradu – samohrana majka nema novaca da ga izdržava; dalje školovanje u Sarajevu, Zagrebu i Krakovu; članstvo u “Mladoj Bosni” i robijanje u vezi s tim; blistava diplomatska karijera između dva rata; dobrovoljna izolacija u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata; bezrezervno pristajanje uz novu, socijalističku vlast na kraju Rata; i, napokon, kao kruna spisateljske karijere, Nobelova nagrada za književnost 1961. godine. Kad se ovako posloži, mora se doći do slijedećeg zaključka: Andrićev životni put je bio toliko uzbudljiv i interesantan da je neshvatljivo da niko po njemu nije snimio igrani film!

Ali, i to je valjda, barem što se tiče “domaćeg terena”, dio Andrićeve stigme. Vjerovatno mnogi, u “novim vremenima”, zaziru da se ozbiljnije zabave Andrićem. Kako je autoru ove knjige jednom rekao neki bugarski novinar: „Hrvati mrze Andrića jer je, iako rođen kao Hrvat, umro kao Srbin. Srbi ga mrze jer je, iako je umro kao Srbin, rođen kao Hrvat. A Bošnjaci ga mrze jer je rođen.“

A on je, zapravo, čitavog života bio svoj. Postojale su samo dvije stvari kojima je od početka do kraja bio beskrajno odan: jedna je pisanje kao životni poziv, a druga ideja jugoslovenstva, i to bez obzira u kom obliku, kao odbrane naših malih naroda od tuđina i zavojevača. Sve ostalo se mijenjalo: države nastajale i propadale, prijateljstva sklapana i raskidana, iz njegovog života dolazile i odlazile žene …

I upravo u vezi s njima, evo jedan, barem piscu ovih redaka, manje poznat detalj.

Po svjedočenjima nekolicine njegovih savremenika Andrić je, naime, bio pravi erotoman. Kod ljepšeg (ne i slabijeg!) pola su ga, navodno, interesovale samo “one stvari”. Tako se jednom čak spetljao s ženom vjenčanog kuma, poznatog hrvatskog književnika Gustava Krkleca!

No, da to nije kompletna slika o tom aspektu Andrićeve ličnosti dokazuje i njegova dugogodišnja veza s Milicom Babić. Ona tako, u intimnoj korespondenciji, travničkog nobelovca često oslovljava sa “moj mandarin”. U poznim godinama Andrić postaje sve više ovisan o ovoj ženi, da bi se nakon njene iznenadne smrti, 1968. godine u Herceg-Novom, polako počeo povlačiti u izolaciju. Čita, piše i pravi duge šetnje po Beogradu. Druži se malo s kim. Kako sam na jednom mjestu kaže: “Društvenost je rđava navika koja nam mnogo škodi.”

Bilo bi nemoguće, ali i nepotrebno, ovdje navesti sve zanimljive epizode i mjesta iz Andrićevog života a koje veoma plastično opisuje Michael Martens: Bukurešt, Trst, Grac, Marsej, Pariz, Madrid… Puno mjesta, događaja, detalja. Martensovo štivo je mjestimice uzbudljivo poput proze čuvenog John le Carréa! Takvi su, na primjer, dijelovi koji se bave Sarajevskim atentatom i Andrićevom diplomatskom službom u Rimu dvadesetih godina, ili Berlinu uoči Drugog svjetskog rata.

Stalno napredujući u svijetu diplomatije, Andrić krajem tridesetih dospjeva u tadašnje Srce tame, Berlin. Kao ambasador Kraljevine Jugoslavije, tu ima “čast” da se nekoliko puta sretne sa Adolfom Hitlerom. Fireru je u osvit rata veoma stalo da ne zarati sa Jugoslavijom. Znao je, naime, da bi mu borbe s “odmetnicima” u balkanskim gudurama mogle zarobiti mnogo divizija, prijeko potrebnih za planirani udar na Staljina. Stoga je Andrić kod njega uživao, uslovno rečeno, specijalan tretman.

Sve se, znamo, završilo fijaskom. Martovske “bolje rat nego pakt” demonstracije isprovocirale su veliki zračni udar na Beograd. Zajedno s kompletnim osobljem ambasade Andrić biva protjeran u Cirih. Iako je imao dovoljno novca da tamo ostane, pisac insistira na povratku u okupirani Beograd, odlučan da ratnu sudbinu podijeli sa sunarodnicima. Ostaje, dakle, i u tim “vunenim” vremenima odan ideji zajedničke države.

I upravo tu, od oslobođenja Beograda i dolaska nove vlasti, dolazimo do još jednog, ovog puta ozbiljnije upitnog dijela ove knjige, koji baca priličnu sjenu na njenu ukupnu vrijednost. Evo o čemu se radi.

Već smo rekli da je Andrić još od rane mladosti, u svim vremenima i okolnostima, bio uvjereni Jugosloven. To u više navrata u knjizi napominje i Michael Martens. Tim je onda čudnija njegova kritika Andrićevog prihvatanja nove vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Jer, ako je mogao biti gorljivi ambasador po mnogo čemu kontraverzne Kraljevine, zašto bi mu se onda, pobogu, u grijehe pripisala lojalnost novoj, antifašističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji?!

Po mom sudu, Michael Martens se ovdje pokazuje kao okorjeli antikomunist. Titov obračun s protivnicima mlade, krvlju stotina hiljada nevinih žrtava “plaćene” države, za Michaela Martensa je – barem po tonu i načinu na koji o tome piše – gori i mračniji čak i od nacističke okupacije Jugoslavije. O njoj Matrens, uostalom, skoro i ne piše. A za Josipa Broza Martens ima samo najgore riječi.

Evo samo jednog takvog odlomka, i to vezanog za Andrićev lični prijedlog iz sedamdesetih da Tito dobije Nobelovu nagradu za mir: “U jednom dugom pismu komitetu Norveškog parlamenta u Oslu on (Andrić, op GS) predlaže Tita za Nobelovu nagradu za mir. Nikog drugog do Tita, koljača pod čijim je režimom četrdesetih godina u ime ‘bratstva i jedinstva’ na stotine hiljada (podvukao GS) Andrićevih zemljaka ubijano, hapšeno, mučeno ili deportovano na Goli otok”.

Niukoliko ne negirajući Titove krupne grijehe (Blajburg, Goli otok), nepobitno je da i najokorjeliji kritičari Josipu Brozu Titu priznaju (barem) tri velike, pozitivne stvari: antifašizam (pobjeda nad njemačkim i domaćim fašistima u Drugom svjetskom ratu); drugačiji, otvoreniji i humaniji socijalizam od staljinističkog modela; i, kroz Pokret nesvrstanih, traženje trećeg, neovisnog puta u tadašnjem blokovskim podjelama skoro sasvim paralizovanom svijetu.

Ali eto, za Michaela Martensa je sve to “luk i voda”. Tito je, za njega, isključivo “zločinac” i “koljač”, a Andrić, u završnoj fazi svog života, njegova dodvorica i popuzan.

Šteta, jer, bez ovog nečuvenog pretjerivanja i jednostranosti knjiga Michaela Martensa “U požaru svjetova” o Ivi Andriću zaslužila bi mnogo višu ocjenu.

 

 

Vezuv kao ljutiti svjedok ljudskog bestijarija

 

Kurcio Malaparte: Koža, Beograd, Laguna, 2016. (Prevod sa italijanskog: Jelena M. Ristić)

 

 

Italija 1943. Epidemija kuge buknula je u Napulju istoga dana kada su jedinice savezničke vojske ušle da ga oslobode. Junak romana sarađuje sa Amerikancima kao oficir za vezu. On se brine o pukovniku Džeku Hamiltonu, „Amerikancu u najuzvišenijem smislu reči: jednom od ljudi najdostojnijih poštovanja“, koji govori francuski i citira klasike, a grozi se užasnog smrada sirotinje na ulicama grada u ruševinama, gde je „oslobođenje“ samo sinonim za očajanje. Kuga koja se iz Napulja širi malo-pomalo po celoj Italiji i celoj Evropi ne kvari telo, nego dušu. Epicentar epidemije, Napulj je pretvoren u pakao degradacije. Veterani raspuštene italijanske vojske mole za rad. Prostitucija je široko rasprostranjena. Izgladnele majke iznele su na ulicu svoju mizernu robu: dečake i devojčice od desetak godina. Sve se svelo na borbu za puko preživljavanje – ne za slobodu, dostojanstvo, čast, za spasenje duše, nego za spas gole kože.

Suptilan, ciničan, neuhvatljiv, zastrašujući i uvek iznenađujući, pisac Kože je vrhunski umetnik neizvesnosti i svedok rađanja jednog novog sveta.

 

Ovaj citat sa izdavačevog sajta, čini mi se, radoznalog čitaoca – ako takvih još uopšte ima u ovom svijetu masovnog fejsbučenja?! – najbolje upoznaje sa faktičkim sadržajem ovog veoma zanimljivog djela.

Veliki italijanski pisac koji je svoje knjige potpisivao pseudonimom Kurcio Malaparte (pravo ime mu je bilo Kurt Erich Suckert, 1898 – 1957) sve do ovog djela je, koliko ja znam, bio skoro nepoznat čitalačkoj publici na prostorima B/S/H jezičkog područja. A o kakvom se velikom literati radi dovoljno govori podatak da je relativno opširan pogovor ovoj knjizi napisao niko drugi neko veliki evropski i svjetski pisac Milan Kundera! S druge strane, svojevrstan je kuriozitet da je upravo ovo Malaparteovo djelo Katolička crkva (vjerovatno zbog “blasfemije?!) stavila na Index librorurm prohibitorum, spisak zabranjenih knjiga, praveći mu time, naravno, najveću moguću reklamu.

A zašto su kod nas tek nedavno prevedena njegova dva najznačajnija djela: ovo, i možda još poznatiji, takođe na mnoge svjetske jezike prevedeni roman Kaputt, koji se, kod istog izdavača, iz štampe pojavio tek prošle, 2018. godine? Bojim se da bi odgovor na ovo pitanje mogao biti dosta jednostavan. Obje ove knjige, naime, govore o Drugom svjetskom ratu, a tada je Malaparte – barem do pada Italije 1943. godine – bio na pogrešnoj strani! Iako oba djela imaju izrazito pacifističku notu, pa ih mnogi zato nazivaju remek-djelima antiratne književnosti, bojim se da je to bilo presudno što su ove knjige kod nas decenijama bile prešućene, tim više što je autor u najranijoj mladosti malo “očijukao” sa Musolinijevim fascio.

No, Malaparte to nije zaslužio. Em se vrlo brzo “otrijeznio” od simpatije za crnokošuljaše – pa je čak, kao “komunista”, docnije nekoliko godina proveo na robiji – em se radi o doista vrhunskom umjetniku, esteti prvoga reda.

Jer, čak i kad govore o groznim stvarima, Malaparteova djela čitate lako, u jednome dahu. Sjajan stilista, bogatog vokabulara, razuđene sintakse, neočekivanih poređenja i metafora, lirskog jezika i, nerijetko, ciničnih primjedaba, ovaj pisac naprosto “tjera” čitaoca da njegove romane-koji-to-nisu “proguta” od korica do korica.

Zašto se ovdje, kako sam upravo napisao, radi o “lažnim” romanima? Naprosto zato što se i u Kaputtu i u Koži radi o, velikim dijelom, autobiografskoj prozi, dakle neizmaštanim djelima. Pa zašto ih onda Milan Kundera i većina književnih kritičara širom svijeta uporno naziva(ju) romanima? Zato što u njima pisac na tako majstorski način “plete mrežu” faktičkog i izmaštanog, stvarnog i mogućeg, da je čitaocu skoro nemoguće razoputiti šta je umjetnik sanjao, a šta mu se doista, na javi, dešavalo.

A kao oficir Musolinijeve vojske i ratni izvještač Malaparte je u Drugom svjetskom ratu doista svašta vidio i doživio. Prošao Evropu uzduž i poprijeko – Staljingrad, Dnjepar, Norveška, Varšava, NDH (grozomorni susret s Antom Pavelićem!)… – borio se na frontu, ali i, kao oficir i novinar, prisustvovao mnogim sijelima i terevenkama na kojima su pijane nacističke glavešine do kraja ogoljavale ono malo duše što im je još, u klanici koju su sami izazvali, bješe preostalo. Sve je to, uz mnogo drugih stvari, veoma plastično i do u detalje opisano u romanu Kaputt.

A u Koži je, uz kraće epizode s drugih mjesta i bojišta, centar zbivanja Napulj.

Istoga dana, dakle, kad i američki oslobodioci, u taj nekoć lijepi, ali u Drugome ratu “antifašističkim” bombama skoro potpuno porušeni grad stiže opaka bolest, sa svim onim što prati opštu kataklizmu: siromaštvo, prljavština, zaraze svih vrsta, ali i moralna dekadencija: besramno laganje i ulizivanje pobjednicima, prostitucija, “prodaja” vlastite djece… Sve to Malapartea, sada oficira za vezu u službi Amerikanaca, ispunjava prezirom, očajem, indignacijom. Je li to ta dugo očekivana sloboda?!

Ima u ovoj nezaboravnoj knjizi, izvrsno prevedenoj od strane Jelene M. Ristić, mnogo prizora od kojih se čovjeku ledi krv u žilama. Ovdje bi ih bilo teško čak i samo djelimično nabrojati. Ali, vjerujte mi na riječ, i na takvim mjestima se vide ruka i pero velikog umjetnika.

No, kao i u gotovo svim velikim djelima, paleta boja nije sasvim crna. Ima u njoj i bijele, zelene, sive, crvene… Kao ono kad Vezuv, Napuljov opasni “komšija”, probuđen ljudskim bestijarijem jedne večeri počne da bljuje crvenu vatru. Šume, livade, sela, plodni pašnjaci i vinogradi, čak i more – sve se boji jarkom bojom krvi! I onda definitivno umukne, taj bijesni džin. Džaba molitve, džaba procesije i bogati darovi žitelja, džaba obredna bacanja životinja u njegovo žrelo… (Jer, Vezuv je i izvor života, darovatelj plodnoga tla.) Vulkan je riknuo, upozorio nas, a onda zauvijek “zaspao”. Dixit!

Priroda je i inače u Koži na mnogim mjestima onaj, da tako kažem, korektivni kontrapunkt ljudskim zlopačinama. Nezaboravni su, između bitaka i krvoprolića, Malaparteovi opisi pejzaža, sumraka, mirne i uzburkane vode, lijepih fasada neobičnih kuća….

Ipak, razumije se, s obzirom na temu koju pisac obrađuje, u knjizi prevladavaju mračni tonovi. Pogotovo pošto, kako sluti Malaparte, poslije ovakvog rata dolazi vrijeme bez ideala. Vrijeme u kome više neće biti toliko važne ni zastave, ni trube, ni snovi i slatke zablude, već samo i jedino koža. Sopstvena koža. Pa hajde onda da ovaj tekst i završim jednim citatom o njoj, koji po meni predstavlja suštinsku poruku ove velike knjige. U njemu je Kurcio Malaparte, govoreći o Napulju, intuicijom velikog umjetnika doslutio kakav nam se, da prostite, kijamet sprema:

“Ne volim da gledam do koje mere čovek može da se spusti da bi živeo. Više sam voleo rat od ‘kuge’ koja nas je posle osobođenja sve uprljala, pokvarila, ponizila, sve, ljude, žene, decu. Pre oslobođenja smo se borili i patili da ne bismo umrli. Sada smo se borili i patili da bismo živeli. Ljudi koji se bore da ne umru zadržavaju svoje dostojanstvo, brane ga ljubomorno, svi, ljudi, žene, deca, groznom upornošću. […] Ali posle oslobođenja ljudi su morali da se bore da bi živeli. Ponižavajuća je stvar, užasna, to je prosto sramna nužnost, boriti se da bi se živelo. Samo da bi se živelo. Samo da bi se spasla sopstvena koža.”

 

 

Tihi krešendo duha

 

(Senka Marić: Kintsugi tijela, Buybook, Sarajevo/Zagreb 2018.)

 

 

Priznajem da mi je iz najmanje dva razloga bilo veoma teško čitati prvi roman Senke Marić (Mostar, 1972.) Prvi je težina teme kojom se ovo, obimom neveliko (119 str.), djelo najvećim dijelom bavi: teška i mučna borba protiv opake bolesti. Drugi razlog je to što se i sâm, evo već skoro pune dvije godine, borim protivu slične napasti. Kod neimenovane junakinje romana je u pitanju rak dojke, a u pisca ovih redova slična “životinja” napala je “ečnost života”, to jest krv.

No, kako kaže jedna holandska poslovica: “Svaka mana ima i svoju dobru stranu”. Jer, i da nije nesumnivih literarnih kvaliteta ove knjige, meni bi, u svakom slučaju, bilo lakše “uroniti” u ovaj mračni svijet nego prosječnom sretniku, onome koga nije zapala ova crna srećka u nebeskoj lutriji.

No, rekoh već da roman “Kintsugi tijela” posjeduje nesumnjive književne vrijednosti. Takve čak da ga je, i pored ovakve teme, teško ispustiti iz ruku. Ali, prvo da onome koji ga (još) nije čitao pojasnimo japanski pojam iz naslova. Učinićemo to citatom iz uvoda:

“Kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije…[…] Istićući oštećenja i lomove, kinsugi slavi jedinstvenu historiju svakog predmeta, revitalizirajući ga […] i dajući mu veću ljepotu nego što je inicijalno imao. Kintsugi je nastao iz japanskog osjećanja mottainaia – žaljenja za izgubljenim, kao i mushina – prihvatanja promjene.”

Osim što pojašnjava sam pojam, mislim da nema boljeg i sažetijeg opisa suštine ove knjige od ova dva pojma od kojih je kinstugi sastavljen:žal za izgubljenim, ali i prihvatanje promjene. Ovi nas pojmovi odmah vode do drugih aspekata romana.

On se, naime, uz više manjih rukavaca, sastoji od dva pripovjedna toka. Jedan se odnosi na bolest: njeno otkrivanje, šok i nevjerica, pa grčevita borba i, na koncu, mirenje s “neposlušnim” tijelom. Drugi narativni tok se odnosi na djetinjstvo, obilježeni nesretnom porodičnom situacijom, ocem alkoholičarem, osjećajem usamljenosti i napuštenosti – ali uvijek uz bljeskove duha, neočekivana poređenja i metafore, humor i (samo)ironiju.

Zato mogu slobodno reći da, ma koliko “tvrda” i teška, upravo ova narativna linija čitaocu donosi osjećaj olakšanja, neophodna da se ova, temom i kompozicijom, dosta složena proza, s uživanjem iščita do kraja.

Jer, upravo u tim bljeskovima prepoznajemo Senku Marić – pjesnikinju, autoricu tri zapažene knjige poezije i dobitnicu više uglednih književnih nagrada. Tako junakinja na jednom mjestu pri kraju knjige veli:

“Sjediš u krevetu. Drugi predmeti su nestali, oko tebe je samo noćno nebo. Crnilo u svojoj dubini čuva tračke plave. Zvijezde su usplamtjeli suncokreti. Liječe se od vrtoglavice, konačno u mirovanju. Meteori plitaju naokolo, uskraćenost dimenzije vremena oslobađa ih usuda brzine. Krijesnice su popadale po tvojoj posteljini, kao mačke koje su došle da te ugriju svojim tijelima.”

Što se mene tiče, samo ovaj kratki pasus je dovoljan da znate kako imate posla sa prozom vrlo ozbiljne spisateljice. To se potvrđuje u cijeloj ovoj knjizi. Marićeva jednu, i iz ličnih ali i iz spisateljskih razloga, vrlo tešku temu iz stranice u stranicu obrađuje bez truni patetike i samosažaljenja – u nevještim rukama tako čestih “otklizavanja” kad su ovakve, velike teme u pitanju. Kad joj zatreba, Marićeva zna majstorski posegnuti i za citatom iz dobrog stripa, tog vječitog “razbijača” klišea i izlizanih mjesta:

“Znate li vi ono kad je Charlie Brown rekao Snoopyju: ‘Jednog dana svi ćemo mi umrijeti, Snoopy!’ A Snoopy je odgovorio: ‘Istina, ali sve druge nećemo.’

“Pogleda te u nevjerici. Izraz lica počne da mu se mijenja. Već si zaspala, ali sasvim si uvjerena da se smije.”

Ali naravno da u ovakvoj knjizi preovlađuju mračni momenti: predsmrtne vizije bolesne prijateljice, žena u crvenim, brokatnim haljinama, Amazonke, moćna i mračna čarobnica Medeja, grčki bog rata Ares… No, i u takvim, najtežim trenucima i vizijama ova se proza ne pretvara u, da tako kažem, kukumavčenje. Sve je izvedeno stišano, kao u pô glasa, suptilno. Rečenice su većinom kratke, koncizne, ali i u onim tužim, razuđenim, uvijek je, pučkim jezikom kazano, jasno “šta je pisac htio da kaže”. Pa iako se ne slažem s tvrdnjom urednika na koricama da “Svaki put kada neko u BiH napiše roman to je razlog za malo slavlje, pogotovo kada taj roman napiše spisateljica” – meni je razlog za slavlje samo kad neko/neka napiše dobar roman – slažem se sa drugom tvrdnjom u istom propratnom tekstu, naime, da je “stil Senke Marić poetičan i minimalističan”. Meni se čak čini da je upravo ta minimalističnost ono što “Kintsugi tijela” spašava od patetike i klišetiziranosti, izdvaja iz mnogih, danas prilično “in” knjiga na temu borbe protiv opakih bolesti. Zato neka vas nipošto ne zavara skroman obim ovog romana. Radi se o izuzetnoj, veoma značajnoj knjizi u okviru savremene bosanskohercegovačke književnosti, ili barem onoga, nemalog, njenog dijela koji uspijeva da uprati autor ovih redaka.

Koji se, ni to da ne zaboravimo, kao i junakinja ovog romana, bori da “na zlatan način” zakrpi pukotine posrnulog tijela, nadajući se, barem u duhovnom smislu, maestralnom ishodu, kakav je. nesumnjivo, sam kraj ovog romana. Nakon uspješnog liječenja, junakinja odlazi na mjesto na kome je, u djetinjstvu, provela mnoga lijepa ljeta. Kraj dostojan velikog pjesnika:

“Ostalo je još samo jedno mjesto na koje trebaš otići.Sjedaš u auto. Voziš se na obalu. U ono selo na Pelješcu koje je tvoj istinski dom. Pod nogama ti škripi šljunak. Oko tebe se razmiču vinogradi. Uskom stazom kroz šumu penješ se do kapele na litici. Na susjednom brdu, odolijevajući godinama, stoji tvoje drvo. To je sasvim dovoljan znak. Za leđima ti je kameni zid. U ruci boca već ugrijane vode. Ispijaš topli gutljaj. Zatvaraš oči. Ispod blješti more, plavetnilo koje je sposobno da pjeva, U daljini se naziru otoci, kao ostaci plastelina od kojeg su bogovi pravili zemlju.”

Tihi krešendo, zar ne?

 

Ravno do dna : kratka povijest prijedorskog beščašća

 

(Darko Cvijetić : Schilderov lift, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2018.)

 

 

Iako pasionirani “knjiški moljac”, moram priznati da se ljeti obično manje družim sa ukoričenim “drugaricama”. Jer, tada mi sve odvlači pažnju: na odmoru, novi krajevi i ljudi, susreti i situacije za kojima ste čeznuli cijeli ostatak godine. A tek obilje jela i pića… Osim toga, znoj i komarci nisu baš najbolji stimulans za “dubinsko” čitanje, zar ne?

Tako je bilo i ovoga ljeta. Nakon trogodišnjeg odsustva, sve mi je u zavičaju prolazilo prebrzo, a trajalo prekratko. Doduše, pokušavao sam – obično pred spavanje – uzeti neku knjigu u ruke, ali nije išlo. Sve nešto mlako, razvučeno, razvodnjeno. Morala je to biti dobra, prava knjiga.

I našao sam je. Doduše, nakon puno traženja i na samom kraju odmora, ali…

A zapravo, na “Schindlerov lift” Prijedorčanina Darka Cvijetića – jer o tom djelu je riječ – me je već bilo upozorilo najmanje dvoje ljudi u čiji književni ukus skoro slijepo vjerujem. Rekli su mi kako je to jedna od najboljih antiratnih knjiga u našoj novijoj, to jest poslijeratnoj književnosti.

Nakon izvjesnog kolebanja – ide li to, uopšte: znoj, komarci i antiratna literatura?! – sjedam na hladovitu terasicu i uzimam tu obimom neveliku (samo 91 stranice) knjigu u šake. Ili ću je, ako je tako dobra, začas “progutati”, ili još brže, s njom u krilu, slatko zadrijemati.

I zaista: odmah me je “kupila”. Zaista je ne možete ispustiti iz ruku.

Sastavljena od tridesetak kratkih poglavlja, ova knjiga donosi ratne i (manjim dijelom) poratne životne priče stanovnika dva prijedorska solitera, Crvenog i Plavog. Treći nijemi “junak” je Taibova kućica. Ovaj “patuljak” je smješten odmah do raznobojnih “džinova”. Njen vlasnik, Taib, i pored mnogih navaljivanja ljudi iz Opštine, tvrdoglavo odbija da proda svoju kućicu i pripadajuće joj dvorištance. Jer tu mu je, na ulici, komšija nehatom zgazio kćer-jedinicu. Taib je, tako, nijemi, za života ugašeni svjedok i hroničar zla koje se u prvoj polovici devedesetih godina dešava(lo) u i oko Crvenog i Plavog solitera. Onda kad mnogi, opijeni prekodrinskim budnicama a oslobođeni svih stega civilizacije, “junački” udaraju na – slabije.

Četvrti važan “lik” je onaj kome je pripala čast da uđe u naslov knjige. To je, dakle Schindlerov lift. S tim što je on, u neku ruku i aktivni sudionik. Pače, zločinac. Njegovo razbijeno staklo, naime, ubija (dekapitira) nesretnu djevojčicu Stojanku Stoju Kobas.

Ovako je to bilo, po Cvijetiću: devedeset druga. U Prijedoru već danima nema struje, i svi su se na to već navikli. No, “Teslino čedo” dolazi baš u trenutku kad djevojčica kroz razbijena vrata odozdo proviruje u lift, dozivajući drugaricu sa šestoga sprata. Dalje se sve kao u Hičkoka: neko baš u tom trenutku poziva lift. I leti glava! Cvijetić tu ovako majstorski grozno poentira: “Od tada to više nije lift (marke Schindler). To je pokretna giljotinska košara koja ide gore-dole puna slame, kao Betlehemske jaslice.” Čisti Edgar Alan Poe!

Ovaj kratki roman je pun upečatljivih – katkad ovako groznih, katkad apsurnih, katkad “samo” smiješnih – epizodica. Tako se “Schindlerov lift” čita i kao roman, ali se može čitati i kao niz manje ili više samostalnih sličica, povezanih vremenom i mjestom radnje. To su pažljivo “izbrušene”, majstorski ispripovijedane kratke priče o zlu. Ljudskome, dakle – našem, nad Drugima i Drugačijima – a opet prokleto istima! – svjesno i namjerno počinjenom zlu.

I ne, nisu to tek zločini pomahnitalih psihopata, “nekih tamo” zločinaca iz mraka i blata, odnekle. Ne. Zločine nerijetko čine naši, bližnji, oni s kojima smo se do juče ljubazno pozdravljali na stubištu, možda i družili, išli im na slavlja i dječije rođendane…

Osim protiv ovih “junaka” traga poganoga – a puna ih je, onomad, bila Bosna i Hercegovina – “Schindlerov lift” Darka Cvijetića je i jasan i glasan protest protiv hanaarendtovski shvaćene “šutljive gomile”. Onih koji sve vide i čuju, sve ih zanima i u sve bi da, krišom, “zabodu nos”. Ali šute. Šute uporno i tvrdoglavo. A kad zatreba, spremno i kao po komandi – okreću glavu. Jer, pobogu, ovo nije njihov rat.

“Vojska (srpska – prim. GS) je u par dana sklonila sve leševe s ulica i odvozila ih u Tomašicu, u svježe izbagerisane masovne grobnice. Primarne, masovne grobnice. Svi su to znali, svi su to šutjeli, svi su se nagutali pustinje i smrti, i zanijemili punih usta. Samo je Šime jednom pijan, došavši s ratišta vikao poderavši krajnike na soliter: ‘Vi komšije, vi ljudi, ma vi ste obične pičke… pa rođene ste komšije pobili, debilčine komunističke!”

Čitajući ovaj prikaz, čovjek bi sigurno pomislio da je ovu knjigu – od ogromog bola i apsurda, smrti, ludila i sveopšteg raspadanja – teško “svariti”. A ipak nije tako. Piščevo majstorstvo se ogleda i u tome što, pišući precizno, sočnim jezikom, kratkim, do perfekcije “izbrušenim” rečenicama, na pravim mjestima ubacuje male doze, “kapljice” humora, koje u jedan mah promijene ton i tok njegovog štiva. Tako se ova knjižica, i pored množine tragičnih “minijatura”, čita u dahu, od korica do korica.

No, ono što “Schindlerov lift” podiže na (još) viši nivo je njena aktuelnost. Jer, pričajući o nesretnoj sudbini stanovnika Plavog i Crvenog solitera, Darko Cvijetić se ne zadržava samo na ratu. On vrlo jasno oslikava i poratnu sutuaciju Prijedora, pa i cijele Bosne i Hercegovine. To katkad čini poredeći je sa prijašnjim sistemom, kad sve je bilo sasvim drugačije. Time cijela knjiga dobija ne samo širi nego i dublji, još tragičniji ton. Zato bih, da to ilustrujem, citatom koji slijedi bih završio prikaz ove obimom nevelike, ali stilom, sadržajem i porukom odista vanredne knjige. Djela koje bi moralo naći mjesta u bibliotekama svih onih koji odista drže do dragocjene, a u nas od svih vladajućih politika svim sredstvima potisnute kulture sjećanja:

“Na tisuće radnika dnevno tutnjalo je ispred solitera žureći u smjene. U 22 sata izlazi druga smjena iz Celuloze i mijenja je treća, ujutro svi se izmiješaju idući u prvu, i svi su poznavali svakoga i svatko je znao nekoga tko radi u Celulozi ili Rudniku ili Bosnamontaži…

Sada sve pusto, zaraslo, bez života, bez ljudi. Ništa ne funkcionira već desetljećima. Gdje su sve te kolone nasmijanih ljudi koji ujutro žure, kupuju novine, cigarete i nosaju sendviče? Raspalo se sve, kao kartonski Tito iz Taibove bašte, sve se istopilo kao Vijekin kurati Snješko, kojem su tolike radnice krišom namigivale.

Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.”

Da, gospodo moja bivši drugovi, upravo tako. Na dnu dna.

 

 

Taksi kao slika Sarajeva

 

(Amer Tikveša: Taksi priče, Buybook, Sarajevo/Zagreb 2017.)

 

Sjećate li se možda Miloša Šestića? To je onaj igrač Crvene zvezde s kraja sedamdesetih i prve polovine osmdesetih s kojim niko nije znao šta i kako: ni treneri, ni saigrači, ni – oni najmanje! – protivnici. Nepredvidljiv i brz, naoko smotan a dobar tehničar, drzak i bezobrazan “do daske”! To je onaj smješni, vazda malo pogureni tip – otud smo ga svi u kući zvali Guto – koji je jednom, u večitom derbiju, izvrsnom golmanu Partizana Petru Boroti “uvalio” neviđenu foru. Bilo je to ovako:

napad Zvezde već prošao, svi igrači krenuli ka centru. Siroti Pero čvrsto drži loptu u rukama i gleda kome da je doda, a Guto se šunja oko njega i dobaci mu: “Spusti loptu, zar ne vidiš da je sudija svir’o faul za nas?!” Borota u nevjerici gleda u sudiju, ovome stvarno pištaljka još u ustima. I na kraju golman stvarno spusti loptu na travu. Guto je munjevito pikne i, k’o lisica kokoš!, ukrade, pa je lagano šutne u prazan gol. Sudija, kud će – šta će, sve je po pravilima, pokaže na centar. Goooolll!

Navijači crno-bijelog “Parnog valjka“ to nikad nisu oprostili, inače odličnom golmanu, Petru Boroti. A Gutino ime, ako već ne prije toga, ostalo zlatnim slovima zapisano na nebu iznad beogradske marakane.

Ma, taj vam je, osim što je bio lukav, znao i po dvojicu-trojicu protivničkih igrača “okrenuti na petobanci”! Ako se na muci poznaju junaci, onda se upravo na malom prostoru prepoznaju istinski fudbalski majstori. Danas, vani, Mesi i Sala, u nas su to nekad, osim legendarnog Gute, bili nedavno preminuli Šeki, pa Džaja, Švabo, Pape, Semir Tuce…

 

I baš ovo: na malom prostoru, je razlog što lukavog Miloša pominjem na početku prikaza jednog književnog djela. Jer, ako je poezija, po nekim definicijama, uhvaćeni trenutak, onda je kratka proza (priča, pa i crtica) – uhvaćeni kadar, scena, prizor.

Koliko je teško pisati kratke priče dokazuje već i sama činjenica da je pisaca koji su se proslavili u ovom žanru izrazito malo. Meni, ovako “na prvu” od stranih pisaca na pamet padaju Edgar Alan Po, Anton Čehov, pa Borhes, Danil Harms… A od naših, kako zaboraviti Duška Olovka piše srcem Radovića, hroničara Sarajeva Darija Dacu Džamonju, ili, ranije, nenadmašnog all round umjetnika, pisca, slikara i karikaturistu Zulfikara Zuku Džumhura?

To doista malo ko može: u par stotina riječi ispričati celu lepu priču, onu koja ima sve: i “glavu”, i “trup” i “rep”. Svaka takva priča, a da o ukoričenom uratku i ne govorim, je pravi literarni događaj.

Upravo zato sam ovih dana s velikim uživanjem pročitao obimom neveliku knjigu (123 stranice) Amera Tikveše (Konjic, 1979), zbirku priča ponešto neobičnog naslova “Taksi priče”. U knjizi se, ako sam dobro prebrojao, nalazi čak 65 uhvaćenih slika o, i sa, sarajevskim taksistima. Tako je pisac, koji u mnogima od njih spominje vlastitu i porodičnu, blago rečeno, nezavidnu finansijsku situaciju izazvanu “hroničnom” nezaposlenošću, ovim izdanjem bar donekle vratio silan novac isplaćen ovim, ponekad šutljivim, a (ovdje) češće veoma pričljivim, motoriziranim hroničarima grada.

I upravo tu, u tim monolozima i “škrtim” dijalozima – gdje putnik/glavni lik tek tu i tamo, kao podrstrek, ubaci neko provokativno pitanje ili primjedbu – nalazi se sama srž, “srce” ove knjige. Sočnim, gradskim govorom i slengom, bez dlake na jeziku, sarajevski taksisti precizno poput seizmografa bilježe “tektonske poremećaje” života u gradu na Miljacki. Rat i poraće, dobrovoljna i prisilna promjena “krvne slike” Grada, strmoglavi pad životnog standarda, podmuklost i bezobzirnost političara… Ali i protuteža sumornoj stvarnosti: žilavi, rekao bih čak – neuništivi sarajevski duh, šega i šala… Sve to, posredno i bez patetike, kroz suze i smijeh, majstorski bilježi pero i oko Amera Tikveše u “Taksi pričama”. I zato, makar koliko se, kao i kod Danila Harmsa, recimo, na prvo čitanje, činile tek zabavnim i laganim štivom za masovnu upotrebu, ovo uopšte nisu naivne pričice. U njima, kao i u ljudima koji ih, za volanom “bolida koji život znače”, nonšalantno i kao usput izgovaraju, ima toliko istine i životne mudrosti kao u hrpama “mudrih”, “ozbiljnih” knjiga!

Po najboljim uzusima žanra, svaka ova, nekad i ultrakratka priča, ima i početak, i sredinu, i kraj. Svaka je jasno uhvaćeni momenat, prepoznatljiva urbana situacija u kojoj taksista i putnik, kao ona dva čuvenu starca u Mapet šouu, bilježe i komentarišu opšti raspad sistema. A i unutra se, pričaju šoferi, zna svašta desiti: vehabije i jugonostalgičari, titoisti i “podobni”, pokondirene dame i papci što u vozilo sjedaju u mokrim kupaćim gaćama, raspjevani i šutljivi, penzioneri i teški kokuzi, klijenti s cukom ili biciklom koga treba strpati u prtljažnik… Sve i svašta. Sodoma i Gomora. Ili, bolje: ponekad tužni, nekad veseli apsurd na ulicama šeher-Sarajeva!

Razumije se da, u tako kratkoj formi, pisac itekako mora paziti na svaku riječ. I upravo tu se dobro vidi Tikvešino prilično veliko novinarsko iskustvo u raznim medijima. Njegove priče karakterišu jasne i pravilne, većinom kraće, “tačne i tečne” rečenice, “bez grama sala na sebi”. Sintaksa i vokabular par excellence.

Pa evo, da i ja završim u tom stilu, to jest, da se zadržim (skoro) na granici kratke priče (500 riječi). Za kraj, kao rumena trešnja na vr’ slatke torte evo odlomka iz jedne od Tikvešinih Taksi-priča. Ako vas on ne navede da trknete do knjižare i gvirnete u ovo dragocjeno štivo, ja stvarno ne znam… Džabe sam krečio!

 

Humor i erotika u grbavičkom infernu

 

(Damir Ovčina: “Kad sam bio hodža”, roman, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016.)

 

 

Ima tome već više od dvadeset godina kako sam za neke naše novine prevodio tekst jednog holandskog novinara o djelima naših pisaca u vezi sa ratom devedesetih. Žurnalist je bio dobro upućen u našu savremenu književnost, navodio imena Mehmedinovića, Vešovića, Tontića, Jergovića, Veličkovića, Durakovićevu i još neka. Sve sami vrsni pjesnici i, barem u to vrijeme, pisci “kratkog metra”. Stoga se, valjda, novinar stalno vraćao na jedno te isto pitanje: a gdje je, pobogu, veliki ratni roman? Onakav kakav su o Drugom svjetskom ispisali, recimo, Oskar Davičo, Mihailo Lalić, pa i Dobrica Ćosić?

No, ratni roman tih umjetničkih “gabarita”kod nas se još dugo iza toga nije pojavio. Zašto? Ko će ga znati. Možda je trebalo vremena? Možda su – roman traži mir, disciplinu, strpljenje – rane još bile suviše svježe? Zar nisu i naši najbolji prozaisti Ivo Andrić i Meša Selimović morali “pobjeći” u prošlost, da bi, iz njenih dubina, ispisali najsjajnija djela: “Na Drini ćupriju”i “Travničku hroniku, odnosno “Derviš i smrt” i “Tvrđavu”?

Bilo je, naravno, od tada nešto romana na tu temu. Ali, barem koliko sam ja upratio, velika većina njih je ideološki “dobro” obojena. Te knjige kao da su nastale ne zbog zadovoljenja umjetničkog poriva, nego u cilju provođenja rata drugim sredstvima. Tako se, doduše, liječe lične frustracije, ali nikad ne pravi književnost vrijedna pomena.

I pored nekoliko solidni(ji)h naslova, onaj dugo očekivani, veliki ratni roman došao je tek objavljivanjem djela “Kad sam bio hodža”, sarajevskog pisca srednje generacije Damira Ovčine (1973). Da je tome tako, pored mnogih hvalospjeva svjedoči i Kovačeva nagrada za najbolji roman u 2017-oj godini.

Bez namjere da povrijedim autora, mogu kazati da je takvo djelo, iz njegovog pera, došlo u izvjesnom smislu kao iznenađenje. Jer, em je Ovčina do tada čitaocima bio poznat skoro isključivo kao pjesnik, em više nije bio toliko mlad, em je od rata prošlo, evo, već više od dvadeset godina. Osim toga, niko se, do njega, u romanesknoj formi nije uhvatio u koštac s temom života u ratnoj Grbavici, sarajevskom kvartu poznatom po tome što je u njemu smješten stadion Fudbalskog kluba “Željezničar”. Grbavicu je u ratu bila pod kontrolom srpskih snaga.

Siže je dosta jednostavan:

Jedva punoljetan dečko, Bošnjak, se u krivo vrijeme zateče na najkrivljem mjestu. Srbi “zatvaraju” Grbavicu, pa ne može da ode kući, ocu u Aerodromsko naselje. Srpska ga vojska, kao “nepouzdanog”, zapošljava u radni odred: pomoć “oslobodiocima” u pražnjenju stanova – nosanje i utovaranje namještaja i bijele tehnike – kopanje rovova, zakopavanje leševa (uglavnom civili “pogrešne” nacionalnosti) po rubovima Grada, većinom na Zlatištu… Tada bi mu komandir voda, istinski vjernik, rekao: “De reci par svojih da ne bude da nismo ljudi. [odnosi se na molitvu za mrtve, prim. GS] S vremenom se rečenica skratila: Aj sad ti svoje.”

Srećom, dječak je negdje iz porodične tradicije pamtio nekoliko stihova iz Kur’ana koji se govore na sahranama. I tako je postao “hodža”.

Neobična priča, ali, sigurno se pitate po čemu je ovo veliko djelo. Da odmah kažem – skoro po svemu. Evo citata jedne od njegovih čitalica, dame koja je izvrsno sažela neke vrijednosti romana “Kad sam bio hodža”:

Nema tu podjele na crne i bijele […] Ima podjela na mi i oni (krivo ime / pravo ime), ali mi nemamo kad biti dobri ili zli, mi pokušavamo biti nevidljivi, mi pokušavamo preživjeti, a oni, e pa njih ima svakakvih. Neki rade zlo, drugi vele ne valja to, valja čuvati obraz, treći da prvo treba stvoriti državu, a onda ćemo misliti o obrazu, pa nije to u redu… Dečko (čije ime nećemo saznati) u svom komandiru […] pronalazi očinsku figuru, uživa njegovu zaštitu. I dok obavlja sa svojim radnim odredom sve zadaće koje pred njih postavljaju, uvijek netko donese im kafu, sok za razrjeđivanje, komad svježeg kruha, konzervu neku, nema gladi. Svašta vidi, svašta čuje, svega užasa. Jedni vele: Jbg stvara se država. Sredit će se to pa ćeš ti na drugu stranu k svojima. Drugi šapću: Bio onaj Bugarska… A uvečer kad dođe u svoju zgradu, zavuče se s djevojkom, ona pita kako bilo, on veli onako, ajmo vježbat malo.
Nije ovo ratna priča, nema tu opisa borbi, one se čuju tamo negdje, ili iza ugla, malo više gore ulicom. Ovo je priča o preživljavanju jer si krivo ime na krivom mjestu, ali o preživljavanju okretanjem glave na drugu stranu. Ovo je priča o jednom gotovo koncentracijskom logoru gdje su na kraju krajeva zarobljeni i mi i oni. Ovo je priča koja ne izgovara riječi osude ali osuđuje samim time što je ispričana. Ovo je moćna priča […] jer, vjerovali ili ne, ovo je i jedna ljubavna priča.

 Kratko, tačno i lijepo sažeto.

Osim ovdje nabrojanog, ja bih istaknuo i stil pisanja. Osim što je krajnje precizan i lapidaran, on je i vrlo neobičan. Autor, naime, gdje god to može iz rečenice izbacuje glagole, i time dobija sasvim poseban ritam pripovijedanja. Ponekog čitaoca će to možda i odbiti, ali će zato oni strpljiviji biti nagrađeni fabulom koja vas “vuče’” da svih petsto trideset i dvije stranice “progutate” do kraja.

Drugo, kako je anonimna blogerica gore napisala, tu nema – kao u gore pomenutim ideološkim romanima – podjele na dobre i loše momke. Naravno da se zna ko je zauzeo Grbavicu i ko napada ostali dio Grada. Naravno da se zna ko su najveće žrtve. Ali, Damir Ovčina ne “plete” jednostavnu, ideološki “pravovjernu” literaturu. Tako i na drugoj strani ima dobrih likova. Jedan od najčudnijih takvih je, takođe gorespomenuti, komandir radnog odreda koji, dok god može, štiti i pokriva “svoje” ljude. Kao istinski vjernik, on zna šta je grijeh, a zna i to da poslije ratnog inferna neizbježno dolazi vrijeme mira kad će se saznati ko je gdje bio i šta je radio.

Naredni kvalitet Ovčininog djela je humor. I to onaj – mada često oštar! – fini, urbani. Onaj koji, sarajevskim slengom, katkad podsjeća na “primitivce” i “nadrealiste”, po kojima je, između ostalih kvaliteta, Sarajevo bilo krupnim slovima upisano na kulturnoj mapi bivše države. Katkad on bljesne u erotikom prožetim dijalozima Dječaka i njegove djevojke, koja sa bakom živi u bivšem stanu njegovih roditelja i krije ga nakon njegovog bijega iz radnog odreda. U razbijanju tmurne atmosfere Ovčina katkad, opet, posegne za kultnim stripom (ne samo) moje generacije, legendarnim “Alan Fordom”. Da nije ratnog haosa vani, ponekad bi vam se učinilo da se, maštom, nalazite u Cvjećari Broja Jedan! Što jednom reče režiser Vinko Brešan (navpdim po sjećanju): “Što je tema crnija i turobnija, u nju morate ubacivati to više bjeline, bjeline, bjeline.” To veliki ratni roman “Kad sam bio hodža” čini još dubljim i kompleksnijim.

 

 

Kome smeta jugoslovenstvo danas?

 

(Dragan Markovina: “Jugoslovenstvo poslije svega”, drugo izdanje, MostArt, Zemun 2016.)

 

 

Krajem aprila 1991. godine sam na nekoliko dana otišao u Zagreb, da bih na tamošnjem filizofskom fakultetu ispolagao nekoliko ispita u sklopu postdiplomskog studija.

Bješe to, na širem društvenom planu, veoma napeto doba. Svađe partijskih rukovodstava u bivšim jugoslovenskim republikama bjehu sve češće, i žešće. I dok su se Slovenci polako, ali nekako elegantno, izvlačili iz blata nacionalističkih prebacivanja i prepiranja, tenzije između Zagreba i Beograda su u to vrijeme dosegle kritičnu tačku. Mjesec dana ranije se desio plitvički krvavi Uskrs, a sad se samo čekalo ko će prvi “odapeti”.

Umoran od učenja, u studentskoj sobici sam i pored upaljenog svjetla spavao dubokim snom, kad me je trgnuo pojačani ton malog televizora. Cimer napeto zuri u ekran, s kojega prvi hrvatski predsjednik, bivši general JNA, sipa salve prijetnji i uvreda na račun “druge strane”. Lice potpuno izobličeno: “podmukli napad”, “krv”, “osveta”… Sve u tom tonu, i stilu.

Bio je to drugi maj devedeset prve. Zasjeda “srpskih pobunjenika” u Borovom Selu, kojom prilikom je pobijeno dvanaest hrvatskih policajaca.

(Poslije se govorkalo da su namjerno poslani tamo, u grotlo, kao žrtveni janjci, sve da bi se isprovocirao otvoreni sukob sa šešeljevcima. Ali to sad nije važno. Ljudi su mučki pobijeni, krvavo klupko se definitivno zakotrljalo, i to je jedina sigurna istina.)

Sutradan sam otišao na doručak u studentsku menzu. I dok sam djevojci na kasi pružao indeks da bih dobio popust, moram priznati da sam se malo naježio. Naime, tamo je, u rubrici “nacionalnost”, jasno i čitko stajalo: “Jugosloven”.

I mada djevojka ničim nije pokazala odbojnost, tog trenutka sam znao da je sa mojim studijama definitivno završeno. Neću da strepim, još manje da se stidim mog iskrenog osjećaja pripadnosti.

Čitajući knjigu Dragana Markovine “Jugoslovenstvo poslije svega” često sam se u mislima vraćao na tu mučnu noć i “epizodu” sa studentskim indeksom. Ima li danas, poslije svega, uopšte onih koji se još uvijek osjećaju Jugoslovenima? Ili smo izumrli kao dinosaurusi?

Autorov odgovor na ovo pitanje je vrlo decidan. Ima! Ne mnogo, ali u svim vlastima na tlu bivše Juge novonastalih državica još uvijek vlada skoro panični strah od tih “duhova”. Ljudi koji su se osjećali, i još uvijek osjećaju, pripadnicima šire, u mnogo čemu civilizacijski superiorne zajednice južnih Slovena na tom području.

Otkud taj strah od šačice, većinom obrazovanih i kreativnih ljudi, i to u društvima čiji “podanici”, u pravilu, uopšte ne čitaju knjige, niti   u bilo kojem obliku “konzumiraju kulturu”? Otkud i danas nastojanje da ih se “zaboravi”, pa čak i zatre? Dragan Markovina pita, ali i odgovara:

“[… po čemu bi nečije jugoslovensko predjeljenje bilo zabranjeno u suvremenoj demokratskoj državi? Zar se hrvatski nacionalizam i Hrvatska kao država u konačnici osjećaju toliko nesigurnima, da se boje da će ih srušiti desetak pisaca i intelektualaca? […] da li je jugoslovenstvo toliko jako ili su novonastale države […] toliko slabe da se boje svakoga tko im javno ne pjeva laude i doživljava jugoslovenstvo kulturno jedinstvenim?”

Završnu sintagmu sam podvukao kako bih naglasio da ni Markovini, kao ni bilo kom drugom razboritom i realističnom poborniku našeg zajedničkog civilizacijskog kruga, ne pada na pamet prizivanje neke nove zajedničke države. Takve tvorevine – Kraljevina Jugoslavija, SFRJ, “mala”, kratkotrajna Miloševićeva “Juga”, a neki autori pominju i četvrtu, “Kardeljevu Jugoslaviju”, proizišlu iz Ustava 1974. godine – sve su one neslavno propale. Zato nikom od tih ljudi ne pada na pamet da zagovara takvu stvar. Ne. Jugoslovenstvo poslije svega je, po Markovini, kosmopolitski osjećaj duhovne povezanosti ljudi bliskih stavova i manje-više zajedničkog jezika na širim prostorima bivše zajedničke države. Tu tezu elaborira i majstorski brani Dragan Markovina, ne zaboravljajući pritom napomenuti da je bivša, Titova Juga, sa svim njenim vrlinama i manama, u odnosu na današnje protektorate, bila, kako to lijepo reče prof. dr. Enver Kazaz, “ozbiljna civilizacija, u kojoj su ovdašnji narodići zapravo doživjeli svoj historijski i civilizacijski maksimum.”

Kad je već tome tako, čega se onda današnji lideri toliko plaše? Evo kako na to pitanje odgovara Dragan Markovina:

“Emancipacijski potencijal ideje jugoslovenstva […] do te mjere zastrašuje nacionaliste u svim bivšim republikama da su od zastrašenosti jednostavno zanijemjeli.”(podvukao GS)

Dakle, stvar je u “emancipacijskom potencijalu”! Osim toga, “narodne vođe” se panično boje usporedne analize prošlog (SFRJ), i sadašnjih društava, svjesni da bi ih ona na (skoro) svim poljima naprosto satrala. Zato se plaše svake kreativne razmjene ideja između Beograda, Sarajeva, Zagreba…Pa nisu džaba svi veliki pisci, pobornici, kako to Markovina zove, “humanističke antinacionalističke platforme” gurnuti u stranu: Krleža, Andrić, Ujević, Skender, Davičo… ustupivši mjesto piščićima poput Aralice ili, gluhobilo, Budaka?!

Na tom tragu, Markovina tvrdi da je nepostojanje jedinstvenog tržišta knjiga na ex-Ju prostoru proizvod jasne političke volje da to tako bude, to jest zebnje od uvezivanja jugoslovenski nastrojenih intelektualaca. Ipak, u svim bivšim republikama postoji malo, ali veoma aktivno jezgro koje radi na probijanju birokratskim prepreka na tom prostoru. U Hrvatskoj je to “ekipa” oko državnom presijom ugašenog tjednika Feral tribune. Ali. gašenjem Ferala Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Heni Erceg i drugi nisu bacili pero u trnje. Oni i danas nesmanjenim žarom pišu i govore protiv nacionalizma. U Srbiji su to (bili, a neki i ostali) Naša Borba, Vreme, Danas, radio B92…Markovina u Bosni i Hercegovini ističe tjednik Dani i izdavačku kuću Buybook, u Crnoj Gori Monitor, u Sloveniji Mladinu. Ja bih tom spisku danas dodao i, po mom mišljenju, najbolji sedmični list na ex-Yu prostorima čita, tjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj Novosti, za koji piše i jedan broj bivših feralovaca. Tu je i čitav niz nezavisnih sajtova koji na cijelom prostoru rade na povezivanju ljudi i razmjenjivanju ideja.

Markovina jedan dio knjige “Jugoslovenstvo poslije svega” posvećuje istaknutim predstavnicima ideje jugoslovenstva u Hrvatskoj: pored feralovaca, tu su i pokojni Stipe Šuvar, pa Vicko Krstulović, Miloš Žanko, Goran Babić, pa čak i buntovni Pavel, Branimir Johnny Štulić!

Premalo je ovdje prostora da bi se osvjetlili svi pozitivni aspekti ove veoma interesantne i uzbudljive knjige. Zato je možda najbolje da završimo još jednim efektnim citatom iz ove knjige, retoričkim pitanjem gore spomenutog velikana Viktora Ivančića:

Tko može biti toliko glup da misli kako je Jugoslavija mrtva samo zato što ne postoji?”

Drugim riječima: malo nas je, ali im se tresu gaće!

 

 

Černobiljska madona

 

(Svetlana Aleksijevič : “Černobiljska molitva : hronika budućnosti”., Beograd, Laguna, 2016.)

 

 

Kad je Svetlana Aleksijevič 2015. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost, priznajem da sam prvo pomislio da to švedski komitet opet – kao što nerijetko zna – “puše u istu tikvu” sa Amerikancima. Nagrađuje poslušne, a kažnjava “nepoćudne” “igrače” i zemlje širom svijeta. Bilo je to u jeku EU-kampanje za “pomoć” Ukrajini pri njenom pokušaju da se “okane” Rusije, a okrene Briselu i “pravoj demokratiji”. Tada su mi njene knjige još bile sasvim nepoznate.

Moja sumnja bila je potkrepljena i činjenicom da Aleksijevičeva, po mnogima, zapravo i nije spisateljica, nego novinarka. Ta njene su sve, ili gotovo sve, knjige zbirke intervjua na zadanu temu: “Kraj Crvenog čovjeka” (o raspadu Sovjetskog Saveza), “Rat nema žensko lice” (o učešću žena u Drugom svjetskom ratu), “Dječaci od cinka” (ispovijesti majki koje su izgubile sinove u Avganistanu), “Očarani smrću” (problem samoubistava u bivšem SSSR-u)…

I, evo, ova knjiga: “Černobiljska molitva : hronika budućnosti”. Izdavač je beogradska Laguna, godina izdanja 2016-a, a djelo je veoma dobro prevela Enisa Uspenski.

Malo je, možda, čudno, ali čitajući ovu knjigu cijelo vrijeme sam razmišljao o sebi u dobu kada se desila eksplozija nuklearne elektrane u malom ukrajinskom mjestu blizu granice sa Bjelorusijom. Dvadeset šesti april 1986. godine. Za mene, iz sasvim privatnih razloga, jedan od najljepših perioda u životu. Doduše, Juga se, baš kao i Sovjetski Savez, u to doba već počinje klimati. Ali, meni je to, mladom i nedobudnom, tada još izgledalo nestvarno, daleko od mog kreveta.

Prevario sam se. I tu, ali i u slutnji da je prestižna nagrada Aleksijevičevoj dodijeljena iz (prevashodno) političkih razloga. Jer, ona niti je “čista” Ukrajinka (otac joj je Bjelorus, živi u Bjelorusiji), niti se smatra otpadnicom od “majke Rusije”. Naprotiv. Piše na ruskom jeziku i sebe smatra dijelom te velike književnosti.

No, vratimo se predmetu ove sjajne knjige. Kraj aprila osamdeset šeste. Bliže se Prvi maj i Dan pobjede nad fašizmom, dva najveća praznika u “zemlji boljševika”. Na vlasti je reformama skloni Mihail Gorbačov, koji dobro osjeća “tektonske poremećaje” u zemlji kojoj stoji na čelu, i upravo stoga zna da se nešto pod hitno mora učiniti.

A onda, najednom, Černobil. Požar i eksplozija u reaktoru broj četiri. Katastrofa neslućenih razmjera!

U prvi mah kao da niko ne zna ni uzrok, ni stvarni obim posljedica havarije. I stoga, iz straha i neznanja, po starom, lošem običaju autoritarnih režima, odmah kreće državna propaganda. Da “nije to ništa”, da “je sve pod kontrolom”, da će “sovjetski čovjek herojstvom i to prebroditi”…

Niko nije računao na takvo nešto. Ta, mi smo (i u tome) najbolji na svijetu! I krenulo na ho-ruk. Lopatom na radijaciju! Zvuči nevjerovatno, ali mnogi od likvidatora (radnika na čišćenju terena od radioaktivnog otpada nakon havarije) koji su došli iz svi krajeva Sovjetskog Saveza su radili upravo tako: lopatama. Često čak bez rukavica!

Među njima su prednjačili dobrovoljci. Osim o ogromnom patriotizmu tih ljudi, ta činjenica mnogo, ako ne sve, govori o aroganciji vrhovne vlasti, njenoj potpunoj nespremnosti da se bori sa problemom ogromnih razmjera. Građani tog malog, ljudima van SSSR-a do tada potpuno nepoznatog mjesta; seljaci iz okoline; lokalne i regionalne vlasti, pa čak i mnogi stručnjaci – niko, ama baš niko nije bio sasvim svjestan sa kakvim se protivnikom hvata u koštac.

Mali primjer: piloti helikoptera koji su pobješnjeli reaktor danima zasipali dekontaminirajućim i protivpožarnim sredstvima redovno bi glavom izvirivali van, da vide jesu li materijal istresli na pravo mjesto, u “srce požara”. Skoro svi su kasnije pomrli u strašnim mukama.

Nesreću je, to se već odavno zna, prouzrokovao ljudski faktor. Nesmotrenost i brzopletost osoblja pri izvođenju jedne, prvi pogled, bezazlene probe su prvo izazvali požar, a onda eksploziju koja je digla u zrak dvije hiljade (2 000!) tona težak betonski krov centrale. Uskoro se nad cijelim područjem nadvio crni (grafitni!) radioaktivni oblak.

I pored toga što je iz Černobilja i okoline u desetak slijedećih dana evakuisano oko 135.000 ljudi, od direktnih posljedica katastrofe umrlo je desetak hiljada ljudi. Broj onih čija se bolest i smrt indirektno povezuju sa katastrofom još je mnogo veći. Ovdje treba napomenuti da je oko 3 500 ljudi tvrdoglavo odbilo da napusti kućni prag. Sami, ali na svome. Avetinjski prazna sela, navrat-nanos napušteni komšijski domovi. Svinje, kokoši i psi koji izbezumljeni lutaju praznim šorovima. Rodile bašte, cvjetaju bujni vrtovi – a nigdje nikoga!

O svemu tome, i još mnogo koječemu, govori ova sjajna knjiga. Zapravo ćete u njoj teško naći svjedočanstvo koja vas neće duboko potresti. Unatoč moru različitih glasova i sudbina, ona se doima kao čvrsta, kompaktna cjelina. I upravo tu, u odabiru detalja; njihovom redoslijedu; u “montaži”: “rezanju” na pravom mjestu, ali i puštanju da monolog nesmetano teče tamo gdje treba; diskretnom postavljanju pravih pitanja na pravim mjestima – u svemu tome je Aleksijevičeva neprevaziđeni majstor.

Zato uopšte nije važno kako literarni “čistunci” gledaju na njene knjige. One su, doduše, teške, kao i teme kojim se bave, ali su naprosto maestralne. Ponekad pomislim da je u njima sabrano svo tragično iskustvo (post)modernog čovjeka. Ne dao nam Djed Božićnjak da su one zaista hronika (naše) budućnosti, kako sugeriše podnaslov “Černobiljske molitve”!

A opet, ako se samo osvrnemo oko sebe i vidimo kud plovi ovaj brod

Knjiga Svetlane Aleksijevič “Černobiljska molitva” je duboka i polifona, strašna i nježna, topla i mračna u isti mah. Pravi roman glasova, kako su književni kritičari davno “krstili” djela bjeloruske nobelovke.

Čitajući “Černobiljsku molitvu”, često sam ostajao bez daha. Nešto me tjeralo da reagujem, na svoj način odgovorim na njene ispovijesti. Pa sam, ne mogavši odoljeti iskušenju, prepjevao dvadesetak (meni) najpotresnijih priča iz te knjige. Evo ih ovdje, dvije: minijatura o mladoj dojilji, i pjesma o žena kojoj muž, na samrti, ispunjava davno obećanje. Kao u kontra-bajci.

 

Černobiljska madona

 

Na klupi ispred kuće

sjedi mlada žena

i doji dijete.

 

Okolo mir, svuda.

 

Mjerimo ozračenost majčinog mlijeka.

Dozimetar vrišti.

 

 

Obećanje

 

 

Obećao mi, jednom,

da će me

odvesti u Moskvu.

 

I pođoh, tamo, za njim.

Ali u bolnicu.

“Likvidator”,

goloruk,

lopatom gasio nuklearni požar!

 

Molio da mu, trudna,

ne sjedam uz krevet.

Nisam se odmicala.

 

A kad bih,

dok, napokon, kunja,

ustala,

i gvirnula napolje:

svjetla velegrada.

Kao da nije ni bilo Černobilja.

Kao u kontra-bajci.

 

 

 

Žensko lice rata

 

Svetlana Aleksijevič: “Rat nema žensko lice”, Čarobna knjiga, Beograd, 2015. (drugo izdanje)

 

 

Kad bi istorija, kako tvrdi Cicero, doista bila magistra vitae, onda bi ovaj naš svijet odavno bio raj, a ne njegova puka parodija. Dok ovo pišem, odmah mi na pamet pada roman “Vrli novi svijet” slavnog engleskog pisca Oldouza Hakslija. On je bio zakleti ironičar i antiutopista. Uostalom, zar i sam naslov tog njegovog djela ironijski ne referira na jedan monolog iz Šekspirove “Bure”?

A kad bi naked ape, goli majmun – kako u jednoj studiji iz 1967. godine ljudski rod naziva glasoviti engleski zoolog i slikar Desmond Moris – zaista znao izvlačiti pouke iz vlastitih grešaka, svijetla budućnost bi nam već odavno počela. Ovako, ta nesretna sintagma ostaje tek puki “alat” u rukama lažljivih, dozlaboga prevrtljivih političara, po svemu slična onima o “zlatnim kašikama”, “našem narodu”, “istorijskim pravima”… Sve same trice i kučine, šarene laže za naivčine!

Pa ipak se, koliko god zvučalo sizifovski, uvijek iznova moramo vraćati istoriji i svjedočanstvima iz bliže ili dalje prošlosti.

Svetlana Aleksijevič (1948), dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2015. godine je prokleto dobro svjesna te notorne činjenice. Ona je bezmalo sve svoje knjige – a nema ih mnogo, tek desetak – posvetila upravo sjećanju na teške, tragične, događaje iz njenog šireg zavičaja, to jest iz recentne rusko-sovjetske prošlosti. Drugi svjetski rat, Avganistan, nuklearna katastrofa u Černobilu i, kao crna kruna, definitivni raspad nekad, činilo se, vječnog i nesalomivog sovjetskog imperijuma. O svim tim prelomnicama Aleksijevičeva piše na osoben, rekli bismo – samo njoj svojstven način. Ona, naime, ne pravi “čista” literarna djela. Ne izmišlja priče. Ne, ona razgovara sa svjedocima pomenutih događaja i tako, pomoću stotina, pa čak i hiljada, direktno u diktafon neposrednih svjedočanstava, sklapa mozaik kompaktniji od mnogih literarnih djela samo jedne, ili dvije narativne linije. Niže, najčešće, bolne i teške ispovijesti onih na čijim su se leđima lomile karuce povijesti, te sve-samo-ne učiteljice života s početka ovog teksta.

Svetlana Aleksijevič, rođena u Ukrajini, odrasla u SSSR-u, danas žitelj Bjelorusije, vjeruje da se na taj način – putem “sirovih”, tek nešto malo prerađenih monologa – najbolje može ne samo upamtiti, nego i osjetiti bol tuđeg iskustva. I iz njega onda izvući određeni zaključak. Njime, i samo njime: tuđim, a k’o svojim bolom, se, ako doista nismo tek goli majmuni, može samjeriti tragika čovjekovog tumaranja kroz bespuća povijesne (neo)zbiljnosti.

I sve, baš sve knjige Svetlane Aleksijevič su takve. Ona je rodonačelnik novog literarnog žanra, nazvanog “roman glasova”. Njene se knjige mogu čitati s početka, kraja ili sredine, kao niz odvojenih intervjua sa svjedocima kraja istorije. ali i kao kompaktna, u se zatvorena cjelina, inferno u kome su sažeta mnoga ključna iskustva krvavoga 20. vijeka.

Njeni sagovornici nemaju dlake na jeziku. Oni kao da su jedva dočekali pažljivog slušaoca, nekog da mu u mikrofon istresu sav ogromni teret svoje, do tada nikom nekazane istine. Ali, njene knjige nisu ni tek puke ispovijesti. Iako su komentari autorice svedeni na najmanju mjeru, njena “ruka” u konačnom izgledu knjige je itekako vidljiva. Pažljivim izborom i promišljenim redoslijedom “glasova”, ona na čitaoca djeluje (najmanje) dvojako: kao tema za razmišljanje, ali i kao poticaj na promjenu vlastitog, i života zajednice. Citiram:

Romani glasova” Svetlane Aleksievič nisu ni fikcija niti novinarstvo, već najbolji mogući način dokumentiranja života. Oni su najbliži životu samom. Ispovijesti su to koje čitatelje nukaju na razmišljanje o vlastitome životu, uspoređivanje svoga društva s onim iz intervjua, zamišljanje novih načina bivanja, ophođenja s ljudima, želju za promjenama i životom u boljem svijetu. Tekstovi su to koji angažiraju i mijenjaju čitatelje, i u tome je njihova snaga i vrijednost.” (Marija Ott Franolić)

I zato ovo nisu tek ukoričene ispovijesti. To je proza – da se smrzneš! I nešto naučiš. Ako možeš, i hoćeš, naravski. Da te ne bi opet povelo, kad neko tamo, s podijuma ili sa ekrana, počne trućati o “svijetloj budućnosti”, i “zlatnim kašikama”. I tutne ti pušku u ruku.

(I) do tebe je. To je možda najznačajnija poruka svih djela Svetlane Aleksijevič.

 

A sad o njenoj knjizi koju sam tek nedavno pročitao, “Rat nema žensko lice”. Na njoj je Aleksijevičeva radila pune četiri godine, a čine je ispovijesti više od dvije stotine žena, učesnica Drugog svjetskog rata. Komsomolki. Kćerki, supruga, majki. Bolničarki, telegrafistica, pješadijki, tenkistica, pa čak i – nećete vjerovati – snajperistica! Možda niste znali, ali u Drugom svjetskom ratu je učestvovalo preko milion sovjetskih žena. Sve su one, bivše partizanke, u ovoj knjizi do kraja otvorile srca. Pripovijedale i o onom teškom, strašnom, ali i, katkad, o nestvarno lijepom, neočekivanom, onom što im je pomoglo da predeveraju taj vaskoliki, sveopšti zvjerinjak, najveću klanicu u krvi i zločinu ogrezlog prošloga vijeka.

Od tih svjedočanstava je ispala sjajna knjiga. Samo u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza je prodano više od dva miliona njenih primjeraka. Prevedena je na četrdesetak stranih jezika. Pa ipak se, kao jedan od mnogih koji je, zbog jednog drugog, ne manje strašnog rata, morao pobjeći iz svoje zemlje, pitam: da li ćemo ikad išta naučiti od strašnih grešaka u prošlosti? Ili su svi Svetlanini, i naši napori u tom smjeru – puko pišanje uz vjetar? Kao što to, u knjizi sjećanja na djetinjstvo “Nije ovo tvoje” kaže Aleksandar Hemon:

Suštinski dio pisanja je prihvatanje činjenice da je zagarantovano da neće promijeniti nikakve ishode, niti će imati ikakvih posljedica, kao i pomirenje s mogućnošću da će se riječi u sveprisutnoj praznini rastočiti.

(Sudeći po sadašnjem stanu u BiH, i našoj “reputaciji” vječnih ponavljača u “pačijoj školi” učiteljice života – mrka kapa, zla prilika!)

Ne znam. Znam samo da bi moje svekoliko životno iskustvo bilo puno siromašnije bez knjige “Rat nema žensko lice” Svetlane Aleksijevič. A to je odlika samo najboljih knjiga, i pisaca. Da njihovo iskustvo usvojiš kao svoje. I da iz toga nešto naučiš. I zato mislim da, bez obzira na sve, vrijedi pokušati. Uostalom, šta je i ovaj tekst, nego jedan od takvih – pa makar i, unaprijed, jalovih – pokušaja.

A kao dokaz da knjigu Svetlane Aleksijevič “Rat nema žensko lice” nisam samo pročitao, nego i, na neki način, duboko posvojio, evo nekoliko mojih prepjeva, nastalih izravno na osnovu ispovijesti junakinja ove potresne, meni nezaboravne knjige.

 

 

Knjiga koja se ne zaboravlja

 

(Đorđe Lebović : Semper idem, roman, Beograd : Laguna, 2016)

 

 

Jeste li ikad čuli za Đorđa Lebovića? Ja, moram priznati, nisam. Tako sam barem mislio. Sve dok, u piščevoj bio/bibliografiji na kraju knjige nisam pročitao da je ovaj, pretežno dramski, pisac, između ostalih djela i autor scenarija za dva izvrsna partizanska filma: prvi je Most, a drugi, u bivšoj Jugi već odavno kultni, Valter brani Sarajevo! Oba je režirao nekrunisani “kralj” tog žanra Hajrudin Šiba Krvavac, a kao scenarist im se potpisao upravo Đorđe Lebović (1928-2004).

I mada je Lebović za života napisao mnogo scenarija, TV-drama, te nešto priča i eseja, da je ostao samo na ova dva filmska predloška – bilo bi to dovoljno da ga se zlatnim slovima upiše u istoriju jugoslovenske kinematografije, a, bogami, i književnosti. Jer, dobar scenario je bez dileme (i) književni tekst. Sjetimo se samo – da ne izlazimo iz BiH “dvorišta”- sjajnih scenarija za filmove Lordana Zafranovća, Emira Kusturice i Ademira Kenovića, filmskih priča koje su potpisali velikani pisane riječi Mirko Kovač i Abdulah Sidran.

No, ipak mi se, nakon čitanja romana Semper idem (lat.: uvijek isto), čini da je upravo ovo nedovršeno djelo – smrt je spriječila autora da napiše nekoliko završnih poglavlja – kruna Lebovićeve spisateljske karijere. I ne samo to: zaklopivši stranice ove prilično obimne knjige (551 strana), sklon sam da se složim s uglednim srbijanskim kolumnistom i književnim kritičarem Teofilom Pančićem kada tvrdi da se u slučaju ove familijarne hronike radi o “prvom remek-delu XXI veka u [vaskolikoj] srpskoj književnosti”! Pa još kad ga, prvenstveno zbog ovog djela, sjajni pisac i intelektualac Filip David, stavlja uz bok takvim veličinama kao što su Danilo Kiš, Bora Pekić i već spomenuti Mirko Kovač, onda o značaju i vrijednosti(ma) ovog djela nema nikakve dileme.

Slučaj je htio da u posljednje vrijeme pročitam dva izvrsna romana sa sličnom tematikom: dolazak rat(ov)a, ili Lebovićevim rječnikom, Velikog Sunovrata, na prostore bivše Jugoslavije. I ne samo to. U obje knjige dolazak čistog zla opisan je iz ponešto začudne perspektive, naime kroz psihu i svijest djeteta.

U prvom slučaju je riječ o romanu “Trganje”, domaćim ljubiteljima književnosti već dobro poznatog pjesnika i prozaiste Almina Kaplana. On tu, u nekoj vrsti porodične hronike, opisuje atmosferu pred početak rata devedesetih u jednom hercegovačkom selu. Tu skupa, na prvi pogled skladno, poštujući, ali i ne miješajući se – kao ulje i voda – na malom prostoru jedni kraj drugih žive Bošnjaci, Hrvati i nešto Srba.

Uz navedene sličnosti, pažljiv čitalac je zacijelo primijetio i prvu razliku kad su u pitanju ova dva izvrsna djela. U Kaplanovom slučaju se, naime, radi o porodičnoj, a u romanu Đorđa Lebovića o familijarnoj hronici. Prvi je dinamičniji, kraćih poglavlja, s više tempa i osjećaja za detalj. Likova je manje, a fon nešto uži, iako i takav, spisateljevim umijećem mnogo govori o opštim prilikama u Hercegovini pred i na početku najnovijeg čina balkanske tragedije.

S druge strane, Semper idem je djelo koje sporijim tempom i mirnijim zahvatom, uz puno veću galeriju likova, opisuje kasne tridesete i neumitni dolazak ratnog zla na prostore Kraljevine Jugoslavije. Nad vedro nebo dječakovog odrastanja u Somboru i, posebno, Zagrebu, polako i nezaustavljivo se navlače teški oblaci. Upravo u tom polaganom, minuciozno opisanom, polaganom smrkavanju neba nad Balkanom, vide se ruka i umijeće vrhunskog dramaturga.

I dok je kod Kaplana u fokusu jedna, po mnogo čemu tipična, muslimanska/Bošnjačka porodica, Lebovićev roman opisuje odrastanje jednog jevrejskog dječaka u skoro-pa-totalno izmiješanoj familiji, u kojoj ima i srpske, i mađarske, i njemačke, i ko zna još kakve sve krvi.

No, tih “vunenih godina” na pragu Drugog svjetskog rata ono što je mnogima zauvijek zapečatilo sudbinu bješe upravo prisustvo makar i samo koje kapi jevrejske krvi.

Ispisan rukom iskusnog pripovjedača, iz perspektive inteligentnog, pa, u ponečem, i genijalnog djeteta, roman Semper idem opisuje tragediju skoro cijele njegove familije. Jer, početak Velikog Sunovrata u neposrednoj dječakovoj okolini označava dolazak (mađarskih) nacista na vlast. Pisac tu, na žalost, nije morao ništa izmišljati. Jer, kao i Kaplanovo “Trganje”, i ovaj roman ima puno autobiografskih elemenata. Teofil Pančić piše: “U ratu je [Lebović] izgubio četrdeset članova svoje porodice a sam, kao četrnaestogodišnjak, prošao pakao Aušvica. ‘Knjige ne bi bilo da se opet nisam našao u vrtlogu velikog Zla, koje sam dobro upoznao pedeset godina ranije’, priznaće pisac u jednom razgovoru pred kraj života.”

            Ovdje pisac misli na svoj odlazak iz Srbije. Jer, sa tako strašnom familijarnom tragedijom, nije nimalo čudno što Đorđe Lebović 1994. godine, u jeku divljanja srpsko/srbijanskog nacionalizma, napušta Beograd i seli se u Izrael, odakle se u domovinu vraća tek 2000. godine.

Ali, roman ne bi bio ono što zacijelo jeste: nepatvoreno remek-djelo, da umjetničkom vrijednošću daleko ne nadvisuje – ma koliko strašne i tragične – šture autobiografske elemente. Tako i kod njega, kao i kod Kaplana, pored temom nametnutog mraka crnila, ima i dosta humora. Da spomenemo samo kreativno poigravanje imenima nekih likova. Tako dječak vlastitog očuha, koji se preziva Buchwald, naziva doslovno: Andrija Knjigašuma, a čudne tetke iz dalekog kraja naziva “Hercogovkama” (nije štamparska greška).

Čini mi se da sam već napomenuo kako u Lebovićevom djelu ima i fantastičkih elemenata. Tako je dječak, u važnim momentima, na čudan način sposoban da predosjeti neminovnu smrt bližnjih – članova porodice i prijatelja. Da osjeti i vidi Smrt (Kamenoresca) lično, pa čak i da razgovara s njom! To romanu daje neobičnu, “uvrnutu” notu i obogaćuje široku paletu njegovih značenjskih slojeva.

I kao što je Kaplanov jezik bogat lokalizmima i arhaizmima, i onaj u Semper idemu vrvi neobičnim riječima i izrazima, posebno tuđicama, ali i starim, gotovo zaboravljenim izrazima piščevog rodnog kraja.

Sve to, uz sjajnu, razuđenu rečenicu, stil od kojeg katkad zastaje dah, ROMAN Semper idem Đorđa Lebovića čini djelom koje se lako čita, a teško, ili, u mom slučaju, nikako ne zaboravlja. Sa ili bez onih par završnih poglavlja, svejedno.

        

 

Osluškivanje nečujnog i buka i bijes

 

(“Enver Kazaz: “Glasovi”, poezija, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2018.)

 

 

Naše doba nije naklonjeno knjizi i književnosti. Fejs, twitter, instagram – sva sila (a)socijalnih medija – dobrano su potisnuli štampanu riječ. Većina ljudi danas razmišlja ovako: Zašto bih išao u biblioteku – o knjižari da i ne govorimo! – kad mogu “švrljati” po internetu? Šta će mi novine i knjige?

Mali primjer: “u srcu” univerziteta na kome radim evo već dva desetljeća nalazi se mali trg. Njime dnevno prođe i po nekoliko hiljada ljudi: studenata, profesora, administrativnog osoblja… Ima tu i menza, kafić, supermarket, pa i knjižara. Ipak je to akademski trg! Ali, u toj knjižari odnedavno ne možete kupiti novine. Ni jedne jedine!

Što se tiče “lijepe književnosti”, proza se još kako-tako i drži. Romani poznatih pisaca u Holandiji se nerijetko prodaju u stotinama hiljada primjeraka. Od toga se dâ lijepo živjeti. No, takav uspjeh je rezervisan samo za odabrane.

A poezija… Ona je, grubo rečeno, totalno zapostavljena. Ne samo da se nije ostvarilo proročanstvo velikog pjesnika da “poeziju će svi pisati” nego i ono malo objavljenih knjiga iz tog književnog žanra gotovo da više nema ko čitati!

Tako u eri selfija i lajkanja lirika odumire poput dinosaura. Jer, dobar stih traži pažljivog čitaoca: koncentraciju, dubinu, prefinjenost… Zato svaku valjanu knjigu poezije treba s pažnjom propratiti.

Upravo takav slučaj je s knjigom poezije uglednog univerzitetskog profesora, književnog teoretičara i kritičara, prof. dr. Envera Kazaza (Kamenica, 1962), djelu koje nosi naslov “Glasovi” (Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2018).

Iako mu je ovo već četvrta poetska zbirka, Kazaz je – dijelom i zbog spomenute marginaliziranosti poezije – široj javnosti prije svega poznat po britkim polemikama s predstavnicima šovinističke vlasti, njihovim udvoricama i čankolizima.

O čemu u novoj knjizi pjeva Enver Kazaz? Naslov sve kaže: o glasu, i glàsanju. Kao što u pogovoru primjećuje Ivan Lovrenović, ovdje se radi o istraživanju “glasa u njegovim beskrajnim modifikacijama kao bitno određujućeg elementa čovjekovoga čovještva; osluškivanje glasa u svim njegovim bezgraničnim pojavljivanjima…”

To onda znači da u Kazazovim “Glasovima” imamo posla sa svojevrsnim “varijacijama na “zadanu temu”. Nije onda ni čudo da se ova knjiga od preko dvije hiljade stihova, sa šezdeset i tri pjesme (“segmenta”, kako ih naziva Lovrenović) numerisanih tek rimskim brojevima, iščitava kao kompaktno “izvajano” djelo, koje kao da je u hipu “iscurilo” iz pjesnikovog pera!

Što se samog postupka tiče, odmah da primijetim da je pjesnik ovdje sebi zadao težak zadatak. naime, u gotovo svim “segmentima” (pjesmama) ove knjige imamo posla s rimom i rimovanjem. Često je to otvorena, ponekad skrivena rima, dok katkad imamo posla i sa slobodnim stihom. Sâm autor kaže da se ovdje upustio u svojevrsno “istraživanje prostora stiha i pjesme, mogućnosti rime”.

Jedna od najupadljivijih značajki ove knjige je to da je ona skoro u cjelosti izgrađena na dihotomijama: glas-nemuštost, život-smrt, ljubav-mržnja, priroda-ljudi … Naspram breze, trave, vode, širine neba, stoji onaj koji odvajkada, uporno i neumoljivo kvari igru: Njegovo Đavolstvo Dvonožac. Biće koje s puno nasilja i, kako to naziva prof. dr. Sulejman Bosto, “antrpocentrične oholosti”, ruši i melje sve oko sebe. Na taj način se nasuprot “ljudske povijesti kao povijesti nasilja, stratišta, laži”, pojavljuje jedan tajni svijet: glas i šapat (prividno) neživih stvari koje mi, slijepci kod očiju, smatramo neživima. Iliti, kako to veli Bosto:

„…natura naturans koja se u Kazazovom izričaju oglašava svojim lijepim vitalizmom, glasovima, tijelima i dušama biljaka, svjetla, stabala, svjetlosti, vode, tijela, dodira… – kao protuteža teškoj dijalektici života i smrti, mržnje i ljubavi, erosa i thanatosa, prijateljstva i mržnje, patnje i užitka…“

Ima tu, u tom osluškivanju nečujnog, i suptilnih naznaka istočnjačkih učenja, vječitog obnavljanja života u različitim pojavnim oblicima. Tako se “Glasovi” mogu čitati i kao uporno traganje za žuđenim stapanjem sa stvarima koje dišu i pulsiraju na svoj zagonetni način. Evo jednog takvog primjera:

A jesi li slušao/Glas stabla u proljeće,/Umilan kao djevojački/Nježan kao njena/Bradavica/I slušao li si/Kako u korijenu/Temelje veže/Vasionske kuće…

Iz toga proizilazi da spas za čovjeka nije u religiji, niti u uobičajenoj predstavi Boga. Naprotiv. Ovaj potonji se u Kazaza očituje kao strogi, nemilosrdni sudija:

„…ocu/Koji nas/Vreba/S neba/I svaki pogrešan/Korak/Piše/Za postojanje/Ono /Kad vremena/Neće biti…“

S druge strane tajnog jezika bilja stoji ljudska komunikacija – bučno, isprazno blebetanje:

Jedni drugima/Vičemo/U prazne uši/I niko nikog/Ni gluh/Nas svemir/Ne čuje.”

Kad je o tom motivu riječ, čini mi se da je jedna od najjačih pjesama ona pod brojem XXXIII. Ona opjevava dihotomiju između „mnogoglasja“, mase u kojoj „nikakve jednine/Nije/Ni lica riječi/Ne raspoznaš/Već samo jezik/Odlijepljen od/Stvari“. Jer „Masa/Od postanja/Isto talasa/I u neznanja/Ista/Tone…“

Dvonožac je daleko odlutao od prvotnog sklada s prirodom – ako ga je ikada i imao! On je povodljiv, vlastoljubiv a vlasti snishodljiv, grub i agresivan, nemilosrdan prema slabijima od sebe. Glup i sebičan, on ama baš ništa ne uči iz istorije:

“…historija/Kako se glasa/Kako je/Um prepozna/Kako se sliva/U znanje/Ima li u njoj/Ikakve svrhe/I cilja/Daje li smisao/Njenom hodu/Naš vladar dični… “

U ovim stihovima prepoznajemo onog ranije pomenutog, društveno angažovanog Envera Kazaza.

“Gdje se sakrio smisao krti/Za kojim vrsta oduvijek traga/Što zove boga, a sluša vraga […]. Televizija donosi/Vijesti crne/U njima samo/Ljudska vika/I svijet koji čeka/Smaknuće.”

U pjesmi pod brojem XLVI mnoštvu su pandan Bik i Srna. Taj sjajni “segment” završava ovako: 

O, sestro srno/Moćni biče/Sred ovog mnoštva/Što se miče/Ubija stalno/I ukrug vrti/Vi ste mi boštva/I iza smrti.“

Kad pjeva o surovoj, nasiljem i pukim materijalizmom obilježenoj svakodnevici, Kazaz često „otklizne“ u kolokvijalni, svakodnevni jezik. Tako, u pjesmi o glasovima mitskim (LVI), imamo svijet kojim caruju „tehnologija“, „dnevne informacije“, „ratovi“, „klimatske promjene“, „modifikacije gena“. Kao da slušamo verčernji dnevnik, a ne glas vrsnog pjesnika! No, upravo ovakvim izričajem Kazaz slikovito prijazuje ogromni jaz između čovjeka i svijeta koji ga okružuje, koji zorno pokazuje da se svojim (ne)djelima neprestano očitujemo kao nesretna, raspolućena bića koja žude raj, a na zemlji tvore još-malo-pa-pakao. Ali kad nas sve izda, ipak ostaje ljubav. Na njoj, sve hropćući, izdiše nesavršeni svijet:

A u šâptu/Tvome, draga/Dođu mi sva blaga/I okom se samo/Tvojim mjeriti mogu/[…]/Već sam iznad stvari/U kosmosu između/Naših koža/Ili to sam tamo/Međ zvijezdama prosut…

I tako se u najnovijoj knjizi poezije Envera Kazaza smjenjuju glasovi svjetla i glasovi tame, uzvici nade i vapaji straha, umilni i osioni glasovi, šapat trava i ljudski buka i bijes… Izlaz je – kao što i kaže lijepa pjesma kojoj zaključujem prikaz ove dragocjene knjige – tamo iza riječi, u šapatu, za naše “tvrde” uši, nemuštoga svijeta.

 

O tebi jutros mislim

Moj glasu

O nadi što je nosiš

Da spas

U predjelima

Iza riječi traži

Svemu što se

Ne može izreći

Evo

Na vrhu prstiju

Stoji

I čežnjom svojom

Cijeloga me boji

A nekad se

Stoglavo

U grudima

Zgužva

I ljubav proguta cijelu

Za ribu u vodi

I jelu šumsku

I kamenjarku travu

O tebi, glasu

Nijem što umreš

A s tobom svijet moj

Raspada se

I trune nasred srca

I svaki put

I sve iznova tako

Glasu moj mili

Bespomoćna

Rako