Božić u Poreču

 

 

 

Tiho, sve.

Na molu zvone praporci.

To bura valja brodice,

čvrsto svezane uz bove.

 

O majci mislim, gore, u bestijariju bosanskom.

Šćućurena,

pored kraljice peći,

broji li sad granate?

Luta li, nemoćna, pogledom?

Il’ pije prvu, jutarnju,

uz konjak –

– da lakše podnese dan?

 

Ovdje petarde pucaju. To ljudi slave Dijete,

i malvazija teče,

rječicama.

 

Tamo se isto lije, crveno,

ni nalik na vino.

I tiho pjeva,

metku usprkos.

 

 

Goran Sarić

(Iz knjige poezije “Naprijed u kameno doba”)

 

 

 

Natalie

 

 

Spazila me je jednog kišnog jutra,

s prozora,

dok raznosih gratis novine,

i onako mokar petljah oko prepunih bisaga,

mog starog bicikla,

naslonjenog na stablo starog duda u dvorištu.

 

 

Uvela u kuću,

šeprtlju što slovka na nepoznatom jeziku.

Ponudila kafom,

u svijetloj sobi s velikim kafezom za aru,

žutu i plavu,

tustu poput solidnog pileta.

 

 

Krici i lepeti – oblaci perja naokolo!

 

 

Po stolu se,

između šećerluka, šoljica,

knjiga, vazne i starih novina,

vrzma golemi mačak,

siv i, i on, dobro utovljen.

Za njim, umjesto mrvica kruha, trag od dlaka.

Reče da on se zove Cezar.

 

 

Imao sam neodoljivu želju da je,

onako mokar i blatnjav,

cmoknem ravno u usta,

pa i u trepuške,

tu Natalie.

 

 

Ali, uplašile me mačkove sjajne oči.

Kroz njih –

kao kroz odškrinute prozore –

kao da me je,

zapretana,

pažljivo motrila nečija zlobna duša.

 

 

Dva mjeseca docnije,

nekako pred Božić,

Natalie se pojavi pred mojim vratima,

sad ona pokisla, rumenih obraza,

sa velikom korpom slatkiša,

i bocom vina

u naramku.

 

 

“Uzmi,

ovo je za tebe”,

i pomilova me,

onim svijetlim,

krupnim očima.

 

 

Zbunjen, pozvah je da uđe.

“Kafu, možda, bosansku?”

 

 

Ne može, veli.

Cezar je čeka u kolima.

 

Goran Sarić

 

(Iz knjige poezije “Ruka iz krasnog Niotkud”)