Moj susret s Radovanom

 

 

Sarajevo, početak osamdesetih. Filozofski fakultet već nekoliko dana slavi važnu godišnjicu. Prijemi, svečane sjednice, predavanja… Prisjećamo se svih onih veličina koje su nekoć ovdje ‘grijale klupu’, stjecale znanja, diplome…

Jedan od centralnih događaja tih davnih dana bijaše i velika književna matineja, jutarnje čitanje poezije. Dobro se sjećam da su tada, u prepunom amfiteatru, pred cijelom svitom akademika, dr-a i pr-a svih vrsta, stihove čitali, između ostalih: Dara Sekulić, Mario Suško, Avdo Sidran, Anđelko Vuletić, te, sada svi već pokojni: Veljo Milošević Izet Kiko Sarajlić, Vladimir Srebrov…

Mojoj malenkosti, apsolventu i u to vrijeme predsjedniku netom obnovljenog univerzitetskog Književnog kluba ‘Mak Dizdar’, pripala je čast da, ispred studenata, izbiflam nešto od mojih pisanija. A nisam bio ni potpuno nepoznat. U to sam vrijeme, naime, već ponešto objavio: u “Licima”, “Životu”, “Odjeku”, “Našim danima”…

Među poetama je bilo i jedno meni potpuno nepoznato lice. Čovjek visok, naočit, učinilo mi se – pomalo arogantan, s razbarušenom, prosijedom kosom.  U odijelu.Kravata kao da ga je gušila. Znojio se, a pogled mu je stalno bježao ka visinama. Čudan neki svat, pomislih.

“Ko je ovaj,” upitam Vladu Srebrova, koji nam je u to vrijeme puno pomagao oko Kluba.
“To ti je jedan psihijatar. Radovan Karadžić,” šapnu mi Avdo Sidran s druge strane na uho.
“Zar i takvi piše pjesme,” upitah začuđeno. Jer, mada sam u to vrijeme veoma intenzivno pratio književnu produkciju, to mi je ime bilo potpuno nepoznato.
“Ah, piše. Nešto,” slegnu siroti Vlado, pravim imenom Milan Nikolić, ramenima, kao da se zbog nečeg pravda.

Poslije sam saznao da se radilo o ne baš mnogo priznatom psihiću, još manje cijenjenom liričaru, rodom iz crnogorskih gudura. Mnogo više nego po kreativnosti, taj bijaše poznat po svojim švalerskim eskapadama. Kako i ne bi: onako krupan, kuštrav, sav u baroku… Znam puno dama koje se “pale” baš na takve, “kulturne gorštake”, grubijane s diplomom i u kravatama…

Nismo se rukovali. Ne vjerujem da me je, ovako malehnog, i primijetio. Sve do onog momenta kad sam stupio na pozornicu i izrecitovao tri minijature iz nagrađenog ciklusa – o Josipu Brozu !

Tada, naravno, ništa nisam znao o njegovim političkim stavovima, no, iz današnje perspektive – kontam da ga je moja lirika žestoko mlatnula. S nogu oborila!

Doduše, i drugi su mi se docnije čudili, neki i zamjerali. Kao: što će mi to? Pa to danas više niko ne piše!

I to, isti oni koji su se koliko jučer, dok je mudri Zagorac još bio živ, uvlačili u guzicu svakoj ‘šuši’ u partijskoj nomenklaturi. Iz koje sam ja, onomad, zbog takvih i izišao. I to dok je crvena knjižica još bila itekako profitabilna.
A ja baš zbog takvih i napisao knjigu stihova “Od kolijevke pa do bajke”. U znak protesta. Prema prelivodama, suncokretima.

Mnogo godina kasnije, u predvečerje rata, napisao sam mu, tom psiho-pjesniku, i jedno pisamce. I to – otvoreno. U sarajevskom ‘Oslobođenju’.
Zamolio ga da, ako baš hoće, i ima njihov ausvajs, govori u ime svih Srba na planeti – samo mene da se pača.
Da me ne gura u to kolo.

Tri dana potom, na kućnu adresu dobio sam pisamce u  kome mi “tri hiljade Srba iz Višegrada j… mamu izdajničku”! U potpisu, vjerovali ili ne, prava literarno/religijsko/vojna vratolomija: ‘Književno društvo Crkveni vod’.
I to, naravno, ćirilicom.

 

O d l i č j a   z a   k u k a v i č l u k

 

 

Ponedjeljak, 04. decembar. Jugovina, neuobičajeno toplo za ovo doba godine. Ali, po holandski: kiša, vjetar, sivo…

Na pisti za postrojavanje u kasarni “Johan Willem Fris” u Assenu pet stotina do gole kože prokislih muškaraca i (pokoja) žena – neki u uniformi, neki u civilu – nestrpljivo cupkaju, slušaju govore, čekajući odličja.

A i sami govornici, čini se, nemaju volje za otezanjem. Sve se odvija ubrzano, kao u kakvom nijemom filmu. Samo im raštimani klavir kao podloga, pa da «komedija» bude kompletna.

Neki kravataš, pod ambrelom, nešto trtlja o “zadovoljštini nakon puno vremena”, “nemogućoj misiji” i  “izvršenju teške zadaće“, “crnoj stranici evropske istorije”, te o “konačnoj rehabilitaciji Dutchbata

Potom pred stroj izlazi jedan sijedi brkajlija. U dugom kišnom mantilu. Visok, štrkljast, reklo bi se – vitalan. I prima, “svijetla obraza”, plaketu na kojoj krupnim, lijepo ispisanim slovima piše: “Zauvijek odan”!

A onda, u brzom mimohodu, i ostali postrojeni primaju značkice. Specijalno izrađene. Unikatne.

Već pogađate, radi se o ceremoniji odlikovanja petsto nizozemskih vojnika koji su onomad, prije skoro 11 i pol godina, “hrabro i junački” čuvali naš gradić, Srebrenicu. Pa im, eto, “sitnica ” od preko 7000  “čuvanih” netragom nestala!

A onaj brko, sijedonja, odlučnih pokreta i oštra pogleda, i to već sigurno nagađate, glavom je i širitom Tom Karemans, “pukovnik u penziji”.

Ta, ko se od nas, starijih, koji smo imali nesreću na svojoj koži osjetiti rat, još ne sjeća njegovog sramnog, penzionerskog mirovanja pred razjarenim Mladićem, čija je čizma, tada ne samo zgazila Srebrenicu, nego i, potom, do koljena ugazila u krv zarobljenih žrtava.

Ko se ne sjeća Karemansovih nemuštih odgovora generalu, spuštene glave, prestrašenog pogleda? I, na odlasku iz Srebrenice, primanja poklona iz ruke kalinovičkog krvnika: “za Vašu ženu, i za Vas lično”? Ko to može zaboraviti?

(Neki) holandski političari, izgleda.

Da je taj, i takav Karemans, imao barem malo muda, časti i dostojanstva, barem je mogao ne primiti te sramne poklončiće od bjegunca pred ljudskom, i nebeskom pravdom. Kao što je i sada, da je imao i mrvu časti – a vremena mu za ovih 11 godina nije falilo! – morao odbiti čak i samu pomisao o nagrađivanju.

A onih ostalih 499 “heroja”? Istina je da su, žrtve visoke politike, sa ono malo oružja i opreme, bili ostavljeni na cjedilu. Istina je da, pred zahuktalim mladićevcima, nisu mogli previše učiniti.

No, u razdvajanju muškaraca i njihovom “istjerivanju” iz kampa u Potočarima nikako nisu smjeli sudjelovati. Barem u tome, da ono naknadno raspojasano slavlje u Zagrebu ne spominjemo.

Ovako, u očima ne samo nas, iz onih krajeva, nego i, vjerujem, svog ostalog normalnog svijeta – ako ga još ima – medaljice g. Karemansu & Comp. Imaju bljutavi okus naknadne hrabrosti.

One koja i sami smo to osjetili, kad zatreba, nikad nije na pravome mjestu.

 

 

Zuko

 

 

Zulfikara Džumhura upoznao sam još kao gimnazijalac, dok mu je majka bila teško bolesna. Kao pasioniranim čitateljima, meni i školskoj drugarici, školski bibliotekar je preporučio da odemo u gradski motel i upoznamo pravog pisca. Putopisca. Slikara. Karikaturistu. Možda – posljednjeg renesansnog umjetnika na ovim prostorima.
I k tomu još – ‘facu’ s malog ekrana!

Moram priznati da su mi koljena klecala dok sam gledao Zuku kako, za susjednim stolom, ispija prvu jutarnju. S konjakom, naravno. Srećom, moja je drugarica bila mnogo odrješitija. Ni pet, ni šest, ustala je sa stolice, zagladila kosu, poravnala suknjicu i prišla slavnom hodoljupcu: ‘Izvin’te, gos’n Zuko, mi bi da se s Vama upoznamo.’

Ispostavilo se da mu je bilo plaho drago što ga posjetismo. Nije skidao onaj svoj čuveni, pomalo sjetni osmjeh sa usana.
“Vidite, draga djeco, dva mjeseca sam ovdje a da me niko od kravataša nije posjetio”, povjerio nam se. Potom smo razvezli o svemu i svačemu.

A kad smo nakon dva ‘debela’ sata pošli kućama – ‘ko veći od nas?! I, ko kaže da čovjek ne može letjeti? I to – k’a tica!

Od tada nas je zapamtio. Poslije, kad bi povremeno svraćao u Konjic, vazda bi pitao za nas i zvao nas k sebi, u motel, u kome je redovno odsjedao.

Uostalom, zar me baš on nije i ‘razbio’ u namjeri da studiram žurnalistiku? ‘Zapamti, sinko: novinar se ne postaje. Novinar se rađa. Nego se ti prihvati nečeg sigurnijeg. A za novine možeš i kasnije, s diplomom u rukama, nešto škrabati.”

Pokatkad smo skupa i šetali, uglavnom po Prkanju, staroj mahali za koju su ga vezivale mnoge uspomene iz djetinjstva.
Kako mi je samo godilo kad je jednoga ljeta, dok smo sjedili u hladu terase s pogledom na Neretvu, upitao suprugu: ‘Je l’ de, Vezira, ovaj mladi čovjek mnogo liči na Miloša Crnjanskog?”

Nema veze što se radilo o fizičkoj sličnosti. I to – poglavito o nosu, kojim je mene, a, bogami, i pokojnog pisca Seoba, priroda « bogato » obdarila!
“Ma,” tješio sam se, “Zuko je sigurno mislio na onaj Milošev blagi, melanholični osmjeh!”

Jednom, za otvaranja neke izložbe, paradnim korakom mi priđe tadašnja predsjednica Saveza omladine: “Znaš, Sariću, tražio te Zuko,” reče važno, kao da citira klasike marksizma.
“Dobro,” odgovorim prividno ravnodušno, ne htijući joj pokazati kako iznutra sav treperim od radosti. “Ej, bolan, ZUKO te tražio,” ponovi ona, ovog puta još važnije, ljuta, valjda, što ovako mlako reagujem.

“Dobro, bóna, nisam gluh,” odsiječem. I okrenem joj leđa.

Šta ću, kad ni ja, poput Zuke, nikad nisam volio ‘kravataše’.

 

A jednom, samo jednom, Zukine su me riječi žestoko zaboljele.
U holu, kod recepcije motela, skupa gledamo ‘Hodoljublja’. On, ja, i moja tadašnja djevojka s Neretve. S kojom mi, iskreno, ruže tada nisu baš cvjetale.

Šutke, pažljivo gledamo emisiju. Zuko, mišljah, ni okom da ‘mjerne’ moju curu. No, kad smo se praštali, stari me je “lisac” poveo malo ustranu: “Je l’ de, Sariću, da tebe ova mala ne voli? Je l’de?”
Što ti je oko slikarovo!

 

Kad je umro, na dženazi, nije me bilo u prvim redovima. Šutke, sa strane, sam promatrao gomilu ljudi oko svježe iskopanog mezara. Zuko se, eto, nakon dugog lutanja, vratio kući. Tada, na izdisaju osamdesetih, nebo nad nama se već počelo dobrano mračiti.

Nekoliko dana kasnije, na grobu sam mu zapalio svijeću.
Znam da to kod Bošnjaka nije običaj.
Ali, kontam – neće se, valjda, Zuko naljutiti.

 

 

Š t a   j e   m e n i   A l e k s a ?

 

 

Poslije kafane, izašli smo u vedru, hladnu mostarsku veče. Srećom, osokoljenima sa par “hepokovih” loza, nije nam bilo studeno.

Još čitava ura do “književničkog “sijela”, tu, na korak-dva hoda, u Narodnom pozorištu.

“Hajdemo k Aleksi,” predloži Enes. Moj iznenađen pogled. “Šta, zar nisi znao da su ga izvadili iz Neretve, i vratili na staro mjesto? Skoro je neoštećen.”

Krv, “obogaćena” maliganima, još brže poteče žilama. “Idemo, jašta ćemo,” velim razdragan, hvatajući ga pod ruku.

“Ja, bogami, neću,” reče treći član “posade”. Pisac. Iz Saraj’va.

Za ovu priliku, kao učesnike Sarajevskih dana poezije i goste Mostara – naš šofer do hercegovačke prijestonice.

Isti onaj poetski “kamiondžija”, dakle, koji nam je, na putu za jug, već mrtav-ladan prosuo još jedan “biser”, rekavši da mu je novi stan u centru Sarajeva odličan, ali da ima jednu grdnu ma(ha)nu: nalazi se pored pravoslavne crkve!

To sam mu prešutio.

“Što, bolan, nećeš do Alekse,” pravim se i sad budalast.

“Eto, tako. ‘Ajte vi. Ja ću vas čekat pred avlijom.”

“?”

“Radije bih volio da su tu postavili Skendera, nego što su izvlačili ovoga”, promrmljao je sebi u bradu. “

Nema bijeda granica.

“Ne kaže se, jadan, ‘radije bih volio’! To je nepravilno. To bi barem, kao pisac morao znati,” odvalim, naglasivši ono “pisac”, i skupa sa Enesom uđem u maleno dvorište.

A u njemu, iza velikih vrata, osvjetljen reflektorima – eno ga! – kočoperi se moj, naš gospodin Šantić. Otmjen, naočit, pravi gospodin – k’o da mu drugi pjesnici, sve sami “smotanci” i “mufljuzi” poput pisca ovog teksta, nisu ni do koljena.

 

Sjetih se prvog poratnog posjeta njegovu grobu, za Šantićevih dana poezije. Ćeta mala, i usred dana – dobro “nakresana”, potrpamo se u kombi, projurimo kroz Mostar(e) i na grobu mu izgovorimo nekoliko naših, i njegovih strofa.

Bio sunčan dan, “zubato” sunce, neretljanski vjetar. Čudno bješe, to recitovanje: topli, ponešto patetični glasovi nad smrznutom, pomalo zapuštenom humkom.

 

A poslije, kad smo se vratili u zgradu Narodnog pozorišta, nazovem staru drugaricu s faksa, bivšu Konjičanku a sad stanovnicu zapadnog Mostara. Nisam je vidio već nekoliko godina.

“Ćao. Ja sam. Dođi večeras u Narodno pozorište, na Šantićeve. Da se vidimo.”

“Ćao. Gdje? Ma, ne znam ti ja gdje je to. Vidjeću. Pokušaću da navratim.”

I došla je, ali « u panjevima ». Taman k’o što sam se i ja, nekoliko mjeseci docnije, već u Holandiji, odazvao na urgentni telefonski poziv “lirika-kamiondžije”.

Tu je, u Amsterdamu. Može li malo, samo “na par dana”, svratiti? Da mu, k’o biva – “nešto pomognem”.

Prekinuo sam vezu. Šta mogu, “pregorila baterija”.

 

Što reče jedan moj: lud možda jesam, ali budala …

 

 

 

(Izbor iz knjige kolumni, zapisa i intervju “Praški šamar”, Buybook, Sarajevo, 2013)

 

 

 

Goran Sarić