Neretva (Dan mrtvih)

Oktobar.

Ž. se javlja

sa Musale, gdje,

jedni uz druge

počivaju moji i njeni:

“Užgala svijeće,

očistila grobe,

zapalila im cigar,

i zemlju okadila

s par kapi rakije.”

I slike, još

od sunca vrele, mi šalje:

blistave humke,

buketi cvijeća,

pokraj – gomila korova.

Sve počišćeno!

A ljetos bješe drugačije:

ni puta ni stazice,

trnje i gloginje,

trava i drač do pâsa!

Tada, onako lohotan,

klonuh kraj kapije,

na rub grobljanske česme.

I  dugo zurih u nebo,

ćupriju,

rijeku u dolini.

Vodu koja teče,

bistra, mirna,

neposlušna,

i smije se

našoj prolaznosti.

Zeleni svoj jezik

vječito nam plàzi.

Oluja

Katkad grane takvo jutro, kad te

prva zraka stane milovati: gorka kafa,

ljutkast dim, mali sto u vrtu i makovi

s netom rastvorenim čaškama:

Rojevi pčela naokolo. U ostalom

svuda je tiho. Tek katkad pljusne voda

iz lavora. To komšinka, jedra, umiva

prašnu avliju i pritom teško uzdiše.

Opet je loše spavala! Guckam nezaslađenu tečnost,

guštam keksić sa okusom meda: jesu li ga to sad,

predame, zujavice istresle? Na mirnome dvoru zvonu se

na vratima nadam, koverti, pečatu, pismu starinskome.

Ni sam ne znam otkud. Ali izdaleka. Ma opet,

svaka vijest mrčak pomjeri krhku slagalicu.

Ta slika jutros je baš oštra, kao u bronzi livena.

Stoga je bolje ovako, u zúju, šušnju, njihanju

latica rascvalih tihovati. Bolje, bolje tako. Kėti.

Miruj. Čekaj. Eno vidi, u daljini mrači se nebo.

Goran Sarić

Koleginica – poetesa i prevodilac – Milena Rudež mi je poslala izvrsnu pjesmu naše poznate i priznate pjesnikinje Bisere Alikadić. Zadovoljstvo mi je objaviti je na mom sajtu:

Vjera vjeru potjera
Dotjera je do zida plača

Do isukanog mača
I do poplava suza običnih

građana bezgrješnih
kao stabla u beharu

kao mravi na lešini
mrtve ptice.

Bisera Alikadić

Svenu

Stari je žarko želio tu kućicu. Prethodno smo,

na njegovoj očevini, on i ja – više ja,

jer njemu srce već tad je štekalo – posadili

tridesetak voćkica: šljiva, kajsija, trešanja,

dvije oskoruše, orah. Potom digosmo, po njegovom,

šupu za alat, koja se brzo pretvorila u kućicu. Kockica,

slatka. U nju su on i mati jednoga dana

ugurali sto, stolice, široki kauč, peć na drva

i kredenčić. Voda iz šahta i struja kablom, poklon

od komšije. Kilovat viška. U njoj su, pred rat,

s unukom prespavali jednu jedinu noć. Potom

je uslijedio bal vampira, a onda prvo  njegova,

pa potom majčina brza, nenadna smrt. Sad,

na istom tom, već dugo praznom mjestu,

moja krv, ondašnji unuk, podiže kućicu. Staklo

i drvo, paneli, zrak i valovi svjetla. Bombonica.

Čovjek nije uvijek sizif, slamka međ’ vihorima, niti

od šibice drvce. Ne možeš ga vazda prelomiti. Istorija,

po navadi stroga, nije baš uvijek (m)učiteljica života.

Goran Sarić

Četvrti je maj. Dan holandskog sjećanja na žrtve

Svih ratova. Svake godine ista zategnuta lica,

Ista iz naftalina izvučena svečana odijela, tašne,

Mašne i kamene face. Poneki predsmrtni starac,

Dična bakica u invalidskim kolicima. To oni su jaki,

Kao od gorja odvaljeni – sad drijemaju na svježem

Proljetnom suncu, sa brdom odličja na grudima,

nemaju pojma šta se tu dešava. Predstava teče:

Tu su i kralj, njegova, samo tog jutra nenasmijana

Kraljica, tu guzonje i ratnici sa tri kila ulaštenog metala

Na napuhanim prsima. Tihi žamor, himna, pa tišina. Mûk

Koji bi da se sjeti, do u beskraj vremena, sjeća

onih mladih života, topovskog mesa koje je

Za besramnu slobodu ovih “uglednika” palo,

i još će zacijelo posvuda padati. Jer svijet je

tako skrojen. A sutra: business as usual! Iste

šuplje priče, huškanja i bezočne laži. Narod u neku laž,

Krvavu bajku mora vjerovati. O tome je već i Slijepac Homer,

Sve plačući, pjevao A kad dođu vijesti iz Gaze, Avganistana,

Irana? Barem to prosta je stvar: ispričaće im našu,

jedinu pravu priču!

*Napisano 4. maja 2026, na holandski Dan sjećanja na žrtve svih ratova u kojima su učestvovali, i u njima bili ranjavani i ginuli Holanđani. A 5. Maj je ovdje de Bevrijdingsdag, Dan oslobođenja. Prim. aut.

Goran Sarić

Iz jednostavnih, na prvi pogled dječački naivnih stihova Ive Mije Andrića pažljivim čitanjem u prvi plan izbija za današnja teška vremena, nesvakidašnja vedrina, lijepi, u svijetu koji nas okružuje i svakodnevno tlači neobičan romantizam, pa čak, rekao bih i pole!. Iako tu negdje, u pozadini, uvijek vreba smrt, Ivin stih poručuje da nju, Kosačicu, naprosto treba ignorisati,  „prečuti“ njen zluradi smijeh iza leđa. Jer, u razgovoru, napose – eglenu ljubavnom, i vinu, tu su istina i lijek.Spas.

Dočim, u njegovim „aforizmogramima“ vidimo i čitamo oko i uho pažljivog promatrača, koji u jednoj rečenici kritički „prerađuje“svijet u kome živimo. Tu se, najčešće vispreno i duhovito, sažimlju apsurdi turbulentnog vremena kojemu življenjem svjedočimo.

BESMISAO ŠUTNJE

.U dane kada sam bezgranično sretan

Lice mi prekrije neprovidna sjeta,

Zažalim što nisam kao vrijeme vječan

Pa da se ponavljam do svršetka svijeta.

Život je prekratak najmilija moja

Ne znam zbog čega mu lomiš mlade grane,

Kud će nas odvesti ta hladnoća tvoja

U kojoj gubimo najtoplije dane.

Trgni se iz sna koji ljubav tlači

Vrati se životu iz puste daljine,

Mi moramo biti od samoće jači

Dosta nam je bilo šutnje i tišine.

Pusti neka pjesma kao rijeka teče

Neka vedre misli plove prema moru,

Lijepim se riječima sve bolesti liječe

Život ima smisla tek u razgovoru.

Ovo nije zadnja pjesma koju pišem

Niti mi posljednji otkucaju sati,

Ja još sretno živim i slobodno dišem

Dok me sjena smrti uhodi i prati.

Tako je to bilo otkad znam za sebe

Ja korak unaprijed – ona nazad korak,

U toj borbi dobra i zla bez potrebe

Život je ponekad kao pelin gorak.

Ali ti trenutci tuge i žalosti

Trajali su kratko i nisu me smeli,

Na putu do sreće, nade i radosti

Kakvu čovjek samo može da poželi.

Moj je život bio ispunjen toplinom

Koju nisu mogle ohladiti zime,

S vremena na vrijeme znao sam i vinom

Popraviti stanje promjenjive klime.

Jer kako bi pjesma mogla da preživi

Toliko godina bez čaše i vina,

Kad su neke riječi i izrazi krivi

A u vinu čista i gola istina.

ŽIVOTNA PJESMA

Ovo nije zadnja pjesma koju pišem

Niti mi posljednji otkucaju sati,

Ja još sretno živim i slobodno dišem

Dok me sjena smrti uhodi i prati.

Tako je to bilo otkad znam za sebe

Ja korak unaprijed – ona nazad korak,

U toj borbi dobra i zla bez potrebe

Život je ponekad kao pelin gorak.

Ali ti trenutci tuge i žalosti

Trajali su kratko i nisu me smeli,

Na putu do sreće, nade i radosti

Kakvu čovjek samo može da poželi.

Moj je život bio ispunjen toplinom

Koju nisu mogle ohladiti zime,

S vremena na vrijeme znao sam i vinom

Popraviti stanje promjenjive klime.

Jer kako bi pjesma mogla da preživi

Toliko godina bez čaše i vina,

Kad su neke riječi i izrazi krivi

A u vinu čista i gola istina.

AFORIZMOGRAMI

Najviše sam odskakao kad su me svi šutali.

&

Pali bi mi i na niže grane da nisu ranije potkresane.

&

Kad igrate samo na jednu kartu, vodite računa da bude povratna.

&

.U svijetu politike jedni tupe, drugi zaoštravaju.

&

Samokritični jedu sami sebe, nekritični sve ostale.

&

Nije se lako nositi sa onima koji sve odnose.

&

Nije važno koliko čekate. Važno je koliko dočekate.

&

Kad zalegnem na posao, ne budim se dok ga ne završim.

&

Mene će proglasiti za počasnog građanina tek – na groblju.

&

Budi pametan kad na suprotnoj strani imaš budale.

&

Lako je prosipati znanje. Teško je sabrati pamet.

&

Borimo se za zemlju, a ginemo za državu.

&

Zemlja je naša, država je svačija.

&

Mijenjam lošu državu za parcelu dobre zemlje.

&

Da nije bio je zaljubljen do ušiju, ne bi danas bio zadužen do guše.

&

Dok ne poludi, narod ne zna da ga vode budale.

&

Sve više ljudi piše aforizme, a raste i broj onih koji ih ne čitaju.

&

Danas se više pere prljav novac, nego nečista savjest.

&

Dočekao sam svojih pet minuta. U dvanaest i pet.

BIOGRAFIJA

Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u mjestu Čanići kod Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u Dobrnji, Mramoru i Lipnici, srednju tehničku u Tuzli, a Fakultet političkih nauka i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Radio je u privredi, državnim institucijama i sindikatima u Bosni i Hercegovini te kraće vrijeme u hrvatskom obrazovanju. Od 2004. godine živi i stvara u Zagrebu.

Objavio više od sedamdeset knjiga poezije, proze, eseja, drama, književnih prikaza, aforizama i epigrama te nekoliko knjiga s područja zaštite radničkih i ljudskih prava. Zastupljen u više desetaka zajedničkih knjiga, zbornika i antologija u zemlji i inozemstvu. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, bugarski, danski, poljski, slovenski, ruski, armenski, češki, slovački, rumunjski, makedonski i arapski jezik. Priredio je i uredio sedam međunarodnih antologijskih zbornika aforizama i kratkih misli. Dobitnik je više nagrada i priznanja za književno stvaralaštvo.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade i Udruge hrvatskih aforista i humorista.

Volio bih da odem na kauču, zavaljen,

dok zrake mi sunca kroz prozor glade

sijede obrvine. Volio bih da odem,

zauvijek, nakon što napišem bar jednu lijepu,

skoro savršenu pjesmu, prazan kao soba

u kojoj netom su zamrli dječiji glasovi.

Volio bih tako da mrijem, i lako nestanem:

šupalj a pun, bez velikih želja. Odradio ono

što se moglo, ostavio poneku mrvicu

na stazi: ni dobar, ni loš, ni svetac ni zlica.

I zapravo, čemu je to važno: Ionako ljudi,

kada se sve svede, o svačemu, i svakome

sude? Samo ona, ta jedina pjesan, znat će

o čemu si,  pod jorganom skutren, maštao i snio.

Ona, svjedok jalovih ti sanja, neka bude mošt,

slatkastogorki, i konačna  kazna : pa kako se god

to nekome svidi.

Goran Sarić

Darka Cvijetića sam, ima dome već dosta godina, upoznao kao vrsnog pjesnika. Njegove pjesme su mi nekako odmah, “na prvu”, fino “legle”. To sam mu, nekako u to vrijeme, odmah i napisao. Od tada smo, doduše rijetko, ali skoro neprestano, ostali u (pisanom) kontaktu.

Kad sam mu nedavno, u još jednom našem ”četanju”, rekao da me je jednog ljeta i na neviđeno dobro zeznuo, gotovo sam i preko te skromne, indirektne veze, osjetio da se žacnuo: “Kako to, čime zeznuo?”

Pa fino: jednog ljeta sam, naime, opet došavši u zavičaj, u Sarajevu kupio njegov “Šindlerov lift.” Na prvi pogled skromna, neobimna knižica od svega stotinjak strana. Uzeo sam je jednog lijepog jutra, sjeo na moju terasicu s pogedom na brda i dok se magla lagano razilazila nad gradom počeo da čitam. I čitam. I čitam. Čitao bez daha, zaboravivši na kafu i rakiju (prvu, jutarnju) na stoliću.

I odmah je tu, za dva-tri sata, naprosto ”progutao”. Pa poslije dugo razmišljao o njoj. Njenim tragičnim a tako dragim likovima, licima koje je ovako ili onako pregazio rat. O svim našim provincijama: prijedorima, konjicima, pržogrncima… u kojima smo, ništa ne shvatajući i nikom ne želeći zlo, podlijetali pod točkove surove, ljudožderske mašine koju su nekad i negdje pokrenuli mračni tipovi koji su snivali takozvane “velike snove”. (Otkrivam toplu vodu kad velim: “Put do pakla popločan je dobrim namjerama.”)

O tome, i još mnogo čemu drugom, i ružnom i lijepom, na vrstan način govori, pjeva, piše odličan pisac Darko Cvijetić.

Čast mi je, danas i ovdje, biti njegovim “virtuelnim domaćinom”.

Goran Sarić

DARKO CVIJETIĆ  

Nove pjesme

Oplakotina

riječi su ostale da vise u zraku

jedva sam ih skupio

da bih imao čime disati

pa šapćem:

kako je bogu dok je od mene vjerovan

a kako kad se vjerovanost u njega smanji za mene?

kad mu se vjerovanost umanji za mene

dovjeruje se mojom sjenom

mojim dahtanjem u mraku

kad je od mene vjerovan

ja se smanjim za njega

on dahće u bezvjetarju

udebljavan mojom vjerom

Dušik, dušek, dušica

(za Iru i Svica)

Kad se Nenad utopio,

toga poslijepodneva,

na plaži je, na pijesku,

ostao dušek.

Koji je on napuhao, sat

prije utapanja,

dubokim udisajima i

izdisajima, nasmijan.

Gotovo godinu kasnije,

Dušica je našla dušek u

garaži, ostavljen,

odložen, zaboravljen

kao oblak.

Stajala je šokirana,

odjednom shvativši.

Uzela ga je pod mišicu

i ponijela gore, u sobu.

Skinula se gola, zatim

pažljivo oprala svaki

kutak svojega tijela

i mokra legla na dušek.

Isprva je samo disala

zatvorenih očiju. Zatim

je na usne stavila pisak

za upuhavanje.

Lagano, posve lagano,

otvorila je gumeni mali

čep na pisku i uvukla

ga u usta.

Osjećala je kako joj se

usta pune Nenadovim

izdisanjem, njegovim

plućima trošenim

zrakom.

Udisala je njegovo

izdisanje, godinu dana

staro, uhvaćeno

u dušek pod njom, koji

se postupno tanjio

pod težinom njezine

uzbuđene, jecajuće

golosti.

Njegova je smrt izlazila

iz dušeka, njoj u dušik.

Dušica se mokra tresla

na izravnanom platnu

dušeka, i više se ništa

na ovome svijetu ne

može nazvati njegovim

zrakom.

U moždane kore savijene

Tore čekaju na put

Kako si mršav, kaže otac,

skrhan zračenjima tumora na

mozgu. Otac je sada moj mali sin.

Onaj koji se nije rodio.

Kojega nije stiglo biti.

Sada ja ocu mijenjam pelene.

I držim svijet. I nanosim Pavlovićevu mast.

Sada sam ja njegov mlado-

ubijeni otac kojega nikada nije

vidio. I tako me gleda.

Kao da me napokon dočekao

da pocijepam Spomenicu. Kao

da sam se vratio živ.

iz Jasenovca

Darko Cvijetić

Ne, to nisi bio ti, moj brat (a drugi nam otac i mati),

što šetao je sa mnom, poveći krug Gradom,

kad me je ostavila D. Ne to nisi bio ti.

S njim sam tada, na Partizanskom spomeniku

ispušio zadnju cigaretu i šutke gledao

kako se, visoko iznada grada, i rijeke,

izand nas vije plavičastobijeli dim. Ne,

to nisi bio ti. S onim drugim sam, usred rata,

kopao grob tvom iznenada umrlome ocu: Na čistini,

mjerkajući šumu i padine okolnih brda, sve

očekujući pucanj. Mogli su nas skinuti k’o zečeve!

Ne, to nisi bio ti, s kojim sam, opet u

istome ratu, u baštici iza stare kuće dijelio

zadnju tikvicu, posljednji list raštike,

da bi nam moja mati, ni iz čega,

napravila ja l’ tikvenjaču, ja l’ japrak bez mesa.

Ne, to nisi bio ti. Jer onaj drugi, što

prokleto liči na tebe, mi je, na tajnom izlasku

iz opkoljenog grada, čvrsto, baš čvrsto obećao

da će mi se, čim stigne tamo, namah javiti.

Nisi se javio. Nego sad, nakon toliko ljeta

kad rijeka opet gadno je nabujala i

nema nam kud – evo te! I to preko fejsa. A ja,

bijedan, mišljah da naše prijateljstvo tvrđe je

i od čelika.

Goran Sarić

Božićni šamar
(Okreni drugu stranu)

Kao i svakog drugog,
I toga jutra izlazim
na džadu.

Bistro, prosinačko sunce
zarije mi zube
duboko pod kožu.
Ne smeta: volim te
njegove zube,
oštre poput čakije.

Komšija preko puta
pretrčava ulicu,
u modre prste pušući.
Veli mi:
“Bježi u kuću,
dobri čovječe,
smrznućeš se!”
I ode do svojih vrata.

Prije no će ih
treskom zalupiti,
okrene se i kaže:
“Sretan ti Božić!”

Taj tresak,
te njegove riječi,
hladne i glatke kao klikeri,
bolno odjeknu
pustim sokakom.

Kao ono kad Isusu,
na pravdi Njegova Oca
prijetvorni Juda
opali šamar.

A ovaj samo
okrene lice
na drugu stranu.

Goran Sarić