(Kolumne iz istoimene knjige, Buybook, Sarajevo, 2013)

 

Akobogda, Nizozemska, akobogda…

 

Voz tek što se zafurao, kad mašinovođa poče naglo da koči. Gospođa preko puta – zgodna, pristala dama od četrdesetak godina – unezvjereno pogleda kroz prozor. Začas nestade jutarnje opuštenosti. Zašto koči?

Još bunovan, s knjigom u ruci, razmišljam o golemim promjenama koje su se u Holandiji desile za ovih desetak godina. Od prvobitne posvemašnje, naivne otvorenosti za sve izbjeglice, patnike, ali i “patnike” koji bi pokucali na njena vrata u želji da ovdje nađu utočište, Holandija se u posljednjih par godina pretvorila u bedem iz koga se, doduše, može vani, ali unutra – skoro pa nikako!
Pa da ti u domovini ne znam kako  gori pod nogama!

Dok još stanovah u izbjegličkom centru (a u nas je još, bogme, debelo grmjelo) sretao sam, tako, mnoge Bugare, Poljake, Rumune što su se, bez poznavanja ijedne riječi našeg jezika, ‘ladno ‘prodavali’- za ex-Jugoslavene.
I dobijali azil. Često – čak i mnogo prije naših nevoljnika!

Pojma nemam kako im je to uspijevalo. Vjerojatno je i tu para vrtila « đe burgija neće », ali je neupitna i naivnost ovdašnjih činovnika kad su takve stvari u pitanju. Pa se ovdje, i zbog takvih grešaka, nakupilo svakojakog ološa: kokošara, sjecikesa, mafioza, religioznih fanatika… Pa, bogami, i ratnih zločinaca. (Ne, ne mislim na one koji se već nalaze u ševeningenskom zatvoru.)

Možeš misliti kako su se ti ‘uklopili’ u ovdašnje društvo! Eno ih, puni su ih zatvori. A oni koji nisu spengani i sada slobodno hodaju ulicama. I smišljaju. Belaj.

Tako, neki dan, u Amsterdamu, u po bijela dana, na nepojmljivo okrutan način ubijen sineast Theo van Gogh. Ubio ga islamski fanatik. Azilantski sin. Druga generacija.

Odmah da kažem: ni Theo, pokoj mu duši, nije bio nikakva cvjećka. Galamdžija. Provokativni filmovi, izjave što ‘smrde’ na rasizam. Uvijek je taj, što se stranaca, posebno muslimana, tiče, “plesao” na rubu dozvoljenog, pa čak nerijetko i preko njega.

Ali, da ga neko zbog toga ubije…

Nakon zločina, planule neke džamije, “razvaljena” jedna islamska škola, “zadimila se” i protestantska crkva. Kad jednom počne, osveti, tom vječnom ‘kolu bola’ – nikad kraja. Bolna, nama, na žalost, predobro poznata lekcija.

Da li će je Holanđani bolje savladati od nas ? Ne znam.Vidjet ćemo.

Dama iz vlaka me pogleda pravo u oči. Pa onda, u moju knjigu. Miljenko Jergović. “Inšallah, Madonna, inšallah”. Dlanom mahinalno pokrijem naslov.  Koga su zmije jednom ujedale…

 

 

Osmjeh krvnika

 

 

Nedavno na ovdašnjoj televiziji odgledah jednu od najstrašnijih emisija koju sam ikada vidio: ekskluzivni intervju sa Lynndie England, čuvaricom zloglasnog zatvora Abu Ghraib u Iraku.

Ona i njen ljubavnik, netom na jednu deceniju zatvora i skidanje svih činova osuđeni američki časnik Charls Graner, prokazani su kao pokretači i podstrekači zla u toj arapskoj ‘prokletoj avliji’.

Nešto malo, sitno, ‘metar i žilet’. Nekad se, možda, za nju, i dvojilo: parfem, ili pak otrov? Sada te dileme više nema.

Zbunjen izraz lica, mutan, tup pogled. Čudi se, kao, što joj prijete. “Dobivam gomile anonimnih pisama, e-mailova. Zamislite, prijete mi smrću. I sve to samo zbog nekoliko fotografija!”

« Nekoliko fotografija… » ?

A kakve su fotke u pitanju? Pa evo, iako ih i sami, vjerojatno, već dobro poznajete:

Ona, malešna, skoro pa kepec, sa širokim osmijehom, pobjednički diže palac pred piramidom nagih, u grču sklupčanih tijela. (I to, saznajemo, točno na njen rođendan, 8. novembra – valjda umjesto rođendanske torte!) Ona, pokazuje na goli, smežurani pimpek poniženog, izbezumljenog zatvorenika. Ona, sa okrvavljenim, golim muškarcem na uzici. Ona, kraj unakaženog muškog tijela…

A svugdje, opet i opet – onaj vedri, pobjednički osmijeh.
“Ako su to svi činili, pa valjda ne može biti tako loše? Stalno su nas hrabrili, govorili da je naša metoda uspješna.” I još: “To vjerojatno (istakao G.S.) nije bilo ispravno, ali očito ni toliko neuobičajeno. Mislili smo da samo radimo svoj posao.”

Odgovornost – to je uvijek netko drugi.
Psiholog koji je s njom razgovarao više od 30 sati, tvrdi da je Englandova tipičan « nizvodnjak ». Da nikad ne ide protiv struje. Da iznad svega želi svima da se dopadne. Valjda otud i ovakav odgovor na pitanje otkud joj uvijek onaj široki osmjeh: “Pa, kolega-fotograf me je zamolio da se nasmijem. I ja sam to uradila.”

I tačka. Mrtva hladna, kao da govori o šivanju maturske haljine!
Ni traga sumnje, preispitivanja. Ni truni kajanja.

Za vrijeme rata, u Konjicu, na putu za posao, često sam morao proći kraj glavnog krvnika zatvora u Ćelebićima, u kome su, između ostalih, bezbol-palicama ubijeni otac jednog, i brat drugog mog prijatelja.

Krkan, hrmpalija. Sitne oči, krvnički pogled. I, opet, titraj suludog smješka na uglu usana. Gola puca za pojasom, u mladim konjičkim jutrima.
Ja na svoj posao, u Crveni križ, a on na svoju – krvavu rabotu.
Priznajem, nisam junak. Da sam mogao – pod asfalt bih se zavukao!

Srećom, izgleda da sam bio presitan za njega.
A poslije mi je srce bilo k’o bundeva, kad vidjeh da ga hapse, i sude mu, još za vrijeme rata. Isti oni za koje je valjda, mislio da se bori.

Kao što i ova monstrum-žena, kanda, vjeruje da se pravedno borila.
Za ‘svoje’. Za ‘Dobro’. ‘Slobodu’. ‘Demokraciju’.

Što se mene tiče, neka joj je prosta ta njena borba. Na robiji, svim srcem se nadam – onoj pravoj, bez prava pomilovanja.
Možda joj ta kazna, ipak, s lica zbriše onaj osmjeh. Osmjeh poslušnika.

 

 

Moj susret s Radovanom

 

 

Sarajevo, početak osamdesetih. Filozofski fakultet već nekoliko dana slavi važnu godišnjicu. Prijemi, svečane sjednice, predavanja… Prisjećamo se svih onih veličina koje su nekoć ovdje ‘grijale klupu’, stjecale znanja, diplome…

Jedan od centralnih događaja tih davnih dana bijaše i velika književna matineja, jutarnje čitanje poezije. Dobro se sjećam da su tada, u prepunom amfiteatru, pred cijelom svitom akademika, dr-a i pr-a svih vrsta, stihove čitali, između ostalih: Dara Sekulić, Mario Suško, Avdo Sidran, Anđelko Vuletić, te, sada svi već pokojni: Veljo Milošević Izet Kiko Sarajlić, Vladimir Srebrov…

Mojoj malenkosti, apsolventu i u to vrijeme predsjedniku netom obnovljenog univerzitetskog Književnog kluba ‘Mak Dizdar’, pripala je čast da, ispred studenata, izbiflam nešto od mojih pisanija. A nisam bio ni potpuno nepoznat. U to sam vrijeme, naime, već ponešto objavio: u “Licima”, “Životu”, “Odjeku”, “Našim danima”…

Među poetama je bilo i jedno meni potpuno nepoznato lice. Čovjek visok, naočit, učinilo mi se – pomalo arogantan, s razbarušenom, prosijedom kosom. U odijelu.Kravata kao da ga je gušila. Znojio se, a pogled mu je stalno bježao ka visinama. Čudan neki svat, pomislih.

“Ko je ovaj,” upitam Vladu Srebrova, koji nam je u to vrijeme puno pomagao oko Kluba.
“To ti je jedan psihijatar. Radovan Karadžić,” šapnu mi Avdo Sidran s druge strane na uho.
“Zar i takvi piše pjesme,” upitah začuđeno. Jer, mada sam u to vrijeme veoma intenzivno pratio književnu produkciju, to mi je ime bilo potpuno nepoznato.
“Ah, piše. Nešto,” slegnu siroti Vlado, pravim imenom Milan Nikolić, ramenima, kao da se zbog nečeg pravda.

Poslije sam saznao da se radilo o ne baš mnogo priznatom psihiću, još manje cijenjenom liričaru, rodom iz crnogorskih gudura. Mnogo više nego po kreativnosti, taj bijaše poznat po svojim švalerskim eskapadama. Kako i ne bi: onako krupan, kuštrav, sav u baroku… Znam puno dama koje se “pale” baš na takve, “kulturne gorštake”, grubijane s diplomom i u kravatama…

Nismo se rukovali. Ne vjerujem da me je, ovako malehnog, i primijetio. Sve do onog momenta kad sam stupio na pozornicu i izrecitovao tri minijature iz nagrađenog ciklusa – o Josipu Brozu !

Tada, naravno, ništa nisam znao o njegovim političkim stavovima, no, iz današnje perspektive – kontam da ga je moja lirika žestoko mlatnula. S nogu oborila!

Doduše, i drugi su mi se docnije čudili, neki i zamjerali. Kao: što će mi to? Pa to danas više niko ne piše!

I to, isti oni koji su se koliko jučer, dok je mudri Zagorac još bio živ, uvlačili u guzicu svakoj ‘šuši’ u partijskoj nomenklaturi. Iz koje sam ja, onomad, zbog takvih i izišao. I to dok je crvena knjižica još bila itekako profitabilna.
A ja baš zbog takvih i napisao knjigu stihova “Od kolijevke pa do bajke”. U znak protesta. Prema prelivodama, suncokretima.

Mnogo godina kasnije, u predvečerje rata, napisao sam mu, tom psiho-pjesniku, i jedno pisamce. I to – otvoreno. U sarajevskom ‘Oslobođenju’.
Zamolio ga da, ako baš hoće, i ima njihov ausvajs, govori u ime svih Srba na planeti – samo mene da se pača.
Da me ne gura u to kolo.

Tri dana potom, na kućnu adresu dobio sam pisamce u  kome mi “tri hiljade Srba iz Višegrada j… mamu izdajničku”! U potpisu, vjerovali ili ne, prava literarno/religijsko/vojna vratolomija: ‘Književno društvo Crkveni vod’.
I to, naravno, ćirilicom.

 

 

 D j   e   d

 

 

Moj djed je rođen davne 1909. godine. Preko glave je “preturio” tri rata. Prvog se, još dječak, mutno sjećao. U drugom se nije borio, jer mu je oštra zima na redovnom služenju, u austrougarskoj vojsci, “odnijela” stopalo, od čega je poslije cijeli život, onako oštar i žilav, malo cotao.

A u trećem, za njega potonjem – eh, tek ga je tada sustiglo.

Jer, kad su mu, onomad, pri kraju rata, kazali da mora napustiti kuću, nije ni trepnuo. Samo je, kažu, ustao, ogrnuo kaput, uzeo štap i šutke krenuo ka vratima.

“Svi izađite”, odlučnim se glasom obratio ukućanima.

A kad su svi izašli, prije nego je starinskim, gvozdenim ključem zabravio dom njegov i njegova oca, djed se sageo, i poljubio kućni prag, orošen sumaglicom.

“Daj mi, bogati, jednu cigaru,” rekao je, docnije, u kabini, šoferu kamiona koji je na novo, još nepoznato odredište odvozio ono što se moglo ponijeti. “Smeta li ti da zapalim?”

“Ma jok, samo ti, stari, zapali,” odgovorio je ovaj, gledajući predase, kao da ga je stid one, mukom zadržane, suze u starčevom oku.

I zapalio djed, prvu, nakon dvadeset i više godina.

Ne bi on ni išao sa topraka, pa makar Nego, sinovi, svi do jednog u uniformi, mada nikakvi fanatici – ni da čuju! Mora se. Tako je gore, na višem nivou, dogovoreno. Mi te ovdje, samog, nećemo ostavit’. Pođimo s našima …

A poslije, u izbjeglištvu, baš ti njegovi su ga grdno maltretirali. Neka hulja, s kojom je kao izbjeglica dijelio tuđu kuću, nekoliko ga puta pokušala istjerati. Zauzet’ htio cijeli nečiji dom, mukom i tuđim znojem iz kamena iznikao.

Da djedu ne bi sinova i istjerao bi ga probisvjet, zacijelo.

Čim je završilo, zemlja se malo slegla od ratnih pokliča, moj se djed s jednim od sinova vratio kući – u međuvremenu nekoliko puta obnavljanoj (stranci), pa opet do zadnje cigle pljačkanoj (“naši”). A kad im je kasnije moja sestra, sa nekoliko prijatelja, Holanđana, podigla krov na oronuloj štali, da opet mogu nabaviti šaruljui Ćetka – radosti nikad kraja!

U međuvremenu, moj otac, njegov najstariji sin, usred svadbe preminuo. Kap. Samo mu usred pjesme, kažu, glava kraj tanjira sa supom pala.

A najmlađi stric, meni najmiliji, naskoro za njim, odmah iza rata. Oba još mladi – u ranim pedesetim!

A djed, časna starina? Eno ga, još, u svojoj kući! Da mu je mrijeti, a umrijeti ne može.

Od strašnog raka kože lice mu totalno uništeno. Pola mu nosa pojelo.

Umire, polako, djed. Od starosti, umora, sljepila … Od nemoći, jâla, od tuge za ona dva njegova vita jablana, dvi krasne jabuke …

Ali ne i od zaborava. Jer, kad ga, ljeti, posjetim, pa kad, ako ima i mrvu snage, sjednemo na staru klupicu u dvorištu …Prvo malo odšutimo, malo se kao raspizdimo: ja, sretan što me, poluslijep, suznog ne vidi, a on plače tiho, malo – ‘na kapaljku’. Tvrdo.

A onda se trgnemo, otaremo obraze, pa razvezemo o svemu i svačemu. Djed se skoro svega sjeća bolje od mene. I toga me bude stid.

Poslije, na rastanku, kad mu kažem da izdrži, da me i dogodine dočeka u dvorištu, na istoj toj klupici, kratko odgovori: “Ne brini, sinko. Meni više ništa loše, ovdje, ne može da se desi. Na svom sam topraku.”

 

Z   u   k   o

 

 

Zulfikara Džumhura upoznao sam još kao gimnazijalac, dok mu je majka bila teško bolesna. Kao pasioniranim čitateljima, meni i školskoj drugarici, školski bibliotekar je preporučio da odemo u gradski motel i upoznamo pravog pisca. Putopisca. Slikara. Karikaturistu. Možda – posljednjeg renesansnog umjetnika na ovim prostorima.
I k tomu još – ‘facu’ s malog ekrana!

Moram priznati da su mi koljena klecala dok sam gledao Zuku kako, za susjednim stolom, ispija prvu jutarnju. S konjakom, naravno. Srećom, moja je drugarica bila mnogo odrješitija. Ni pet, ni šest, ustala je sa stolice, zagladila kosu, poravnala suknjicu i prišla slavnom hodoljupcu: ‘Izvin’te, gos’n Zuko, mi bi da se s Vama upoznamo.’

Ispostavilo se da mu je bilo plaho drago što ga posjetismo. Nije skidao onaj svoj čuveni, pomalo sjetni osmjeh sa usana.
“Vidite, draga djeco, dva mjeseca sam ovdje a da me niko od kravataša nije posjetio”, povjerio nam se. Potom smo razvezli o svemu i svačemu.

A kad smo nakon dva ‘debela’ sata pošli kućama – ‘ko veći od nas?! I, ko kaže da čovjek ne može letjeti? I to – k’a tica!

Od tada nas je zapamtio. Poslije, kad bi povremeno svraćao u Konjic, vazda bi pitao za nas i zvao nas k sebi, u motel, u kome je redovno odsjedao.

Uostalom, zar me baš on nije i ‘razbio’ u namjeri da studiram žurnalistiku? ‘Zapamti, sinko: novinar se ne postaje. Novinar se rađa. Nego se ti prihvati nečeg sigurnijeg. A za novine možeš i kasnije, s diplomom u rukama, nešto škrabati.”

Pokatkad smo skupa i šetali, uglavnom po Prkanju, staroj mahali za koju su ga vezivale mnoge uspomene iz djetinjstva.
Kako mi je samo godilo kad je jednoga ljeta, dok smo sjedili u hladu terase s pogledom na Neretvu, upitao suprugu: ‘Je l’ de, Vezira, ovaj mladi čovjek mnogo liči na Miloša Crnjanskog?”

Nema veze što se radilo o fizičkoj sličnosti. I to – poglavito o nosu, kojim je mene, a, bogami, i pokojnog pisca Seoba, priroda « bogato » obdarila!
“Ma,” tješio sam se, “Zuko je sigurno mislio na onaj Milošev blagi, melanholični osmjeh!”

Jednom, za otvaranja neke izložbe, paradnim korakom mi priđe tadašnja predsjednica Saveza omladine: “Znaš, Sariću, tražio te Zuko,” reče važno, kao da citira klasike marksizma.
“Dobro,” odgovorim prividno ravnodušno, ne htijući joj pokazati kako iznutra sav treperim od radosti. “Ej, bolan, ZUKO te tražio,” ponovi ona, ovog puta još važnije, ljuta, valjda, što ovako mlako reagujem.

“Dobro, bóna, nisam gluh,” odsiječem. I okrenem joj leđa.

Šta ću, kad ni ja, poput Zuke, nikad nisam volio ‘kravataše’.

 

A jednom, samo jednom, Zukine su me riječi žestoko zaboljele.
U holu, kod recepcije motela, skupa gledamo ‘Hodoljublja’. On, ja, i moja tadašnja djevojka s Neretve. S kojom mi, iskreno, ruže tada nisu baš cvjetale.

Šutke, pažljivo gledamo emisiju. Zuko, mišljah, ni okom da ‘mjerne’ moju curu. No, kad smo se praštali, stari me je “lisac” poveo malo ustranu: “Je l’ de, Sariću, da tebe ova mala ne voli? Je l’de?”
Što ti je oko slikarovo!

Kad je umro, na dženazi, nije me bilo u prvim redovima. Šutke, sa strane, sam promatrao gomilu ljudi oko svježe iskopanog mezara. Zuko se, eto, nakon dugog lutanja, vratio kući. Tada, na izdisaju osamdesetih, nebo nad nama se već počelo dobrano mračiti.

Nekoliko dana kasnije, na grobu sam mu zapalio svijeću.
Znam da to kod Bošnjaka nije običaj.
Ali, kontam – neće se, valjda, Zuko naljutiti.