Kišni dani s Graditeljem mostova

 

(u Briselu s Kader Abdolahom)

 

Prije pola godine dobio sam poziv Vrije Universiteit-a u Briselu da učestvujem na kolokvijumu “Kader Abdolah : poetika, prevod i recepcija”. Na skupu će učestvovati trojica uglednih univerzitetskih profesora, te troje mlađih kaderologa koji bi njegovo djelo imali osvijetliti sa nekoliko aspekata. U fokusu su tri Kaderova najviše prevođena djela: Putovanje praznih flaša, Klinasto pismo i Kuća imama. Nakon toga ćemo mi, prevodioci iz Amerike, Njemačke, Francuske, Italije i, eto, Bosne i Hercegovine govoriti o percepciji Kaderovih djela u našim zemljama.

Poziv me je, naravno, obradovao, tim više što su Kaderove knjige do sada prevedene na ravno trideset svjetskih jezika. On je (i) po tome jedan od najpopularnijih holandskih pisaca. Uostalom, u ovom probranom društvu samo se B/S/H ne bi mogao nazvati svjetskim jezikom.

No, moram reći da sam se i prilično iznenadio. Jer, ni u svijetu, a kamoli kod nas, u bivšoj Jugoslaviji, prevodiocima se ne poklanja previše pažnje. To mi se uvijek činilo, i čini, prilično apsurdno. Razumije se da sva slava i pažnja idu autorima, ali šta bi književnost bila bez prevedenih velikih djela svjetske književnosti? Zamislite naše književnosti bez Maretićevog ili Đurićevog prevoda Ilijade, bez Štihova Ognjena Neša u prevodu Dragoslava Andrića ili bez Rableovog djela Gargantua i Pantagruel iznova prepjevanog od strane velikog poete i prevodioca Stanislava Vinavera. Gotovo nemoguće, zar ne?

 

***

 

A sad natrag u Brisel. Ako se namjeravate uputiti tamo, svakako idite javnim prijevozom, jer je vožnja vlastitim četverotočkašem kroz tamošnji centar prava katastrofa. Sjedio sam za upravljačem u više metropola: Amsterdam, Pariz, Beograd, gadno je bilo nedavno i u Firenci, kad je vozio naš najmlađi sin, ali je ovo zaista nešto posebno. Gužva i kolone počinju već šezdesetak kilometara prije Brisela, kod Antverpena, ali je ulaz u glavni grad Evropske unije još mnogo gadniji. A još kad vam se na samom ulazu u centar, po kiši kao iz kabla, prekine satelitska veza sa navigacijom! Srećom, to nam se desilo u blizini malog proširenja, pa smo odmah stali i uključili drugi, još “pametniji” iPhone sa Google Maps. I to nas je izvadilo. Barem smo tako pomislili, jer, kad nas je prijatni ženski glas doveo do parkirališta iza Motel One, gdje smo imali rezervaciju, ispostavilo se da je ovaj (privremeno?) zatvoren.

Nastavismo tako kružiti u saobraćajnom haosu, sve dok supruga dvadesetak metara od glavnog ulaza u motel ne spazi jedno prazno parkirno mjesto za invalide.

Skàči ga, veli.”

Ne znam kad sam je zaljubljenije pogledao!

 

***

 

Nakom kraćeg odmora u sobi na šestom spratu – motel sa svim odrednicama hotela ih ima ukupno sedam – uzimamo taksi i odlazimo u Literatuurhuis (Dom književnosti) Passa Porta. Iako nije daleko, autom desetak minuta, za volan danas više ne sjedam. Kako i dalje lije, sivo, baš me ne privlači ideja da ispružim sve četiri na mokrom i klizavom trotoaru.

Passa Porta je zapravo velika knjižara u kojoj se redovno održavaju čitanja, manji koncerti i javne tribine. Večeras će u njoj Kader imati javni intervju i promociju novog romana Farao van de Vliet, Faraonov potočić. Poslije toga će biti upriličen javni intervju s holandsko-iranskim piscem.

Kader na malenu binu izlazi besprijekorno odjeven, ali i, čini mi se, malo umoran. Upravo se, veli, vratio iz Venecuele gdje je imao nekoliko književnih večeri i susrete sa čitaocima. Iako je, naravno, znao da je nekoliko njegovih djela prevedeno na španski jezik, ipak ga je, veli, prijatno iznenadila velika posjeta njegovim čitanjima. Još ga, kaže, drma jet lag. No, na iskusnom liscu to se jedva dâ vidjeti. Pominje i nas, njegove prevodioce, i veli da naše prisustvo u Passa Porti i za njega ovu veče čini posebnom. Slušamo ga bez daha dok govori o dalekoj, ekonomskom krizom dobrano načetoj zemlji. Navodi da za kupovinu samo jedne knjige ljudima treba prava gomila novčanica.

Kao u Jugi prije Markovića.

Poslije intervjua i potpisivanja primjeraka Faraonovog potočića, grlimo se i pozdravljamo kao stari poznanici. Veliki pisac je već nekoliko puta, uz moje posredovanje, dolazio u Bosnu i Hercegovinu.

Nakon toga se vraćamo u hotel. Sutra nas čeka naporan dan. Sesija o iskustvima u prevođenju njegove proze trajaće čitava dva i po sata, i to pod “unakrsnom paljbom” uvaženih profesora a u prisustvu samog autora.

Pivce u holu motela liježe k’o budali šamar. Imam osjećaj da ću zahrkati čim se dočepam kreveta/.

No, ništa od spavanja. Kroz odškrinut prozor stalno zvuci sirena. Traje to po par sekundi, a onda utihne. I onda opet. Kao da je vani pravi haos, mali rat, baš kao u nekom mračnom, distopijskom filmu.

 

***

 

Sutra opet sjedamo u taksi. Opet kiša i gužvetina.

I danas mi, kroz vlažno staklo, upada u oči veliki broj prosjaka na ulicama jednog od zacijelo finansijski najmoćnijih gradova svijeta. Ima ih svuda: na ulazima u stubišta i restorane, po ćoškovima i ispred hotela, na trotoarima i kod semafora… Brisel je magnet za poslovnjake i avanturiste, na njegovim ćete ulicama najrjeđe čuti holandski, jedan od dva zvanična jezika u Belgiji.

Najtužnija mi je, u brzom prolazu, slika mlade, zapuštene majke sa dvoje djece, na poderanoj deki ispred velike, božićnim svjetlima već okupane banke. Milosrđe?

Riječ-dvije o taksistima. Svi oni kod kojih smo se u ova dva dana intenzivnog jurcanja imali prilike “ukrcati” su stranci, i to crnci ili Arapi. Izgleda da je ovaj poziv rezervisan za njih. U pravilu ne govore holandski, i nisu odveć ljubazni. Uostalom, zar u našem motelu, uz dvadesetak francuskih i bukadar stanica na drugim jezicima, nema samo jedan (1!) kanal na holandskom jeziku!

Sjetih se davne tvrdnje poznatog balkanologa Raymonda Detreza kako je Brisel za glavni grad Unije izabran prevashodno zato da se ova zemlja ne bi raspala na flamanski i valonski, ekonomski zaostao dio. Drugu Bosnu sa istim epilogom, u srcu Evrope, čak ni veliki Zapad ne bi mogao podnijeti.

Kad nas je nekako dopeljao do univerziteta, korpulentni crnac me bijelo gleda kad hoću da mu platim plastikom. Tek na moje uporno insistiranje, ispod gomile papira na prednjem sjedištu nevoljko vadi mali PIN-automat.

Bijesan je, ali šuti, kad mu još tražim i kopiju računa.

 

***

 

Što se tiče same sesije zbog koje smo i došli na kolokvijum, ispala je to naporna, ali interesantna rabota. Okruglom stolu o prevođenju i percepciji Kaderovih djela u raznim zemljama prethodili su mini-eseji o svetim tekstovima i familijarnim vezama u Kaderovoj prozi.

Na kraju smo mi, prevodioci iz pet zemalja, govorili o problemima pri prevođenju Duge plovidbe praznih flaša, Kuće imama i Klinastog pisma. Složili smo se da su njegov relativno skroman rječnik – holandski nije njegov maternji jezik – i kratka rečenica ponekad pravi izazov za prevodioca. Katkad uopšte nije lako prevesti nešto što izgleda jednostavno.

Uz to, ja sam spomenuo halabuku koju su izvjesni polupismeni “čitaoci” iz redova islamske zajednice podigli oko objavljivanja njegove verzije Poslanikovog života, koju sam ja preveo na B/S/H jezik.

Srećom, svako čudo za tri dana. Kader je odavno opet rado viđen gost u Sarajevu. Uostalom, Hossein Sadgadi Ghaemuraghami Farahani (pravo Kaderovo ime), to je djelo, zajedno s njegovom verzijom dijela Kur’ana, i napisao da zapadnjačkoj publici pokaže da islam nije nikakav bauk, nego velika, lijepa religija, koju zloupotrebljava jedan broj ekstremističkih idiota.

Kader Abdolah je, to dobro znaju svi koji poznaju njega i njegovo djelo, istinski graditelj mostova.

 

***

 

Po završeku intenzivnog dvodnevnog programa, Univerzitet nas poziva na večeru u persijski restoran Caspian. Jedan od organizatora, Arvi Sepp, kaže da je u njemu bio čak četiri puta, i da je klopa svaki put bila izvrsna. Uostalom, kaže, na sva ga usta hvale i Iranci koji žive u Briselu. To je uvijek najbolja preporuka za neki nacionalni restoran u stranoj zemlji. Ako vam, na primjer, Kinezi kažu da ne idete u taj i taj njihov restoran u Amsterdamu, bolje ostanite kući, pa makar samo na mlijeku i hemendeksu!

Na dugački sto nam uskoro dolazi brdo činijica s neobičnim sosovima, ovali jagnjetine i piletine, rriža ovako i onako, brdo egzotičnih začina. Kao “pogonsko gorivo” za ugodu ćakulu toče odlično crno vino.

Znam da bi vam sad neki znalac održao tiradu o svim tim đakonijama. Ali moja malenkost, čije kulinarsko umijeće ne seže dalje od pomenutih jaja sa šunkom, samo vam veli: ako ikad “zalutate” u Brisel, obavezno posjetite persijski restoran Caspian. U tili čas ćete zaboraviti svu buku i gužvu, kišu, sirene i neljubazne taksiste ovog prenapučenog grada.

Na odlasku, dogovaram se s Kaderom da naredni put zajedno odemo u Sarajevo, na promociju neke od njegovih knjiga.

Eno je, jedna već čeka da dođe na red za štampanje. Neću vam reći koja, ali nije Faraonov potočić.