“Jesi li primijetio da, otkad je ovo sranje u Ukrajini, mediji više ništa ne javljaju o koroni? Ni riječi! Nije li to ipak malo čudno?” pita sin iz Belgije. Od samog izbijanja korone on je sumnjičav prema halabuci koja se digla oko ove pošasti. Njegov heroj je Nole Đoković koji se je, “poštujući sopstveno telo”, kategorički odbio vakcinisati protiv korone, pa čak i ako bi to značilo kraj njegove fantastične sportske karijere.

Cijenim Novakov karakter, ali ću ga još više cijeniti ako stoički podnese posljedice svoje odluke.

Ali, vratimo se sinovljevoj poruci.  Pod salvom tragičnih vijesti iz Ukrajine, mediji nas zadnjih desetak dana zaista veoma malo informišu kako stoje stvari sa koronom. Kao da je – kamo puste sreće! – nikada nije ni bilo. To mnogo govori o hiperkomercijalnoj prirodi medija na Zapadu. “Vrti” se ono što masa u tom trenutku gleda, sluša, čita… Sve drugo, ma koliko do juče “važno” i “urgentno”, pada u drugi plan.

Ali, sa cjelodnevnog “ubijanja u pojam” o pandemiji preći na totalni zaborav iste – nije li to malo previše? Ponekad mi se učini da nam neka nevidljiva (politička, finansijska?) ruka neprestano diktira informativni jelovnik. Ona kao da, iz obilja svakovrsnih vijesti,  razvaja one koje su za nas, od onih koje to nisu. I ne samo to, nego ih i još opskrbljuje pripadajućim komentarima. Da znamo šta ćemo, i što je još važnije: kako ćemo, mislit. A kad je u pitanju neka polemika, spor, ili ono najgore: rat, privid objektivnosti se postiže tako što se, uz obilje argumenata u korist naše stvari, navede i nekoliko argumenata povoljnih za suparnika. Tako naša priča ispada još uvjerljivija.

Za izvornu, necenzurisanu priču druge strane u takvim slučajevima nema mjesta. Iako ona, sviđalo se to nama ili ne, postoji. Uvijek postoji.

Jedan od rijetkih ljudi u Holandiji koji se, uz jasnu kritiku divljačkog Putinovog napada na Ukrajinu, usudio da iznese i drugu stranu te tragične priče je ugledni (penzionisani) univerzitetski profesor iz Amsterdama, pisac i novinar Karel van Wolferen. On je veliki stručnjak za Japan i Daleki istok, jedno vrijeme je i živio u zemlji izlazećeg sunca. U posljednje vrijeme na, za west side story, intrigantan način piše o terorizmu, kovidu, američkom imperijalizmu i, po njemu, slaboj i neodlučnoj politici EU. Glavni je urednik glasila Gezondverstand.eu (Zdrav razum), čiji je prvi broj štampan u čak 1 100 000 primjeraka. Ovdašnji mainstream mediji ga često nazivaju “misliocem urote”, a oni skloni ljevici uspoređuju s velikim  kritičarem neoliberalizma filozofom i političkim aktivistom Noamom Čomskim.

U polusatnom razgovoru na holandskom koji možete naći i na youTube – Hoofdredacteur Karel van Wolferen praat u bij over de oorlog in Oekraïne deel 1 – YouTube – prof. Van Wolferen je iznio svoje viđenje uzroka i posljedica sukoba u Ukrajini.

Pošto se, po meni, radi o važnoj stvari za sve one koji žele steći kompletnu sliku okolnosti koje su dovele do krvavog sukoba u Ukraniji, navešću ovdje neke akcente iz intervjua s profesorom Van Wolferenom. Napominjem da su i za njega, kao i za (skoro) sve one koji  imaju drugačije mišljenje o korijenima ovog sukoba, zatvorena sva vrata velikih medija. Napominjem: o korijenima sukoba, jer još nisam sreo, ni slušao nekog ko bi opravdao rusku agresiju na Ukrajinu, i njeno razaranje.

Pa evo, u kratkim crtama, razmišljanja prof. Van Wolferena “na zadanu temu”.

          Za njega ruski napad na Ukrajinu nije došao neočekivano. Kako Profesor tvrdi, ovaj je nagovješten Putinovim priznanjem nezavisnosti dvije “otpadničke republike”. Ruski predsjednik je poslao, kako sam  veli, “mirovne” trupe u taj dio zemlje da bi tamošnje stanovništvo zaštitio od učestalih granatiranja koje su na etničke Ruse izvodile ukrajinske regularne i paravojne jedninice”. Već tada se, prema Van Wolferenu, moglo naslutiti da Rusija sprema veliki napad na Ukrajinu.

          No, tvrdi on, neosnovan je strah zemalja u njenom susjedstvu da se Rusija kani i dalje širiti. Putinov cilj je da u Ukrajini instalira proruski režim i “očisti” zemlju od brojnih Zapadu sklonih paravojnih jedninica koje podržava, a dijelom i finansira SAD. Tako bi definitivno spriječio ulazak NATO-a u Ukrajinu. Da je tome tako, tvrdi Van Wolferen, dokaz je činjenica da je ruski predsjednik još u decembru prošle godine predložio Vašingtonu da NATO, Rusija i Ukrajina potpišu sporazum o neutralnosti ove potonje. Putinov prijedlog je sa sa prezirom odbijen. Nekako u isto vrijeme, “ulje na vatru” dolijeva izjava ukrajinskog predsjednika Zelenskog na jednom skupu u Minhenu, da bi njegova zemlja možda trebala da počne razmišljati o nuklearnom naoružanju. To je vjerovatno bio znak za Putina da krene  u akciju. Zamislite samo, upitao je Profesor novinarku, šta bi bilo ako bi Rusija spomenula mogućnost postavljanja nuklearnih glava na Kubi, ili u Meksiku?

          Pisac ovih redaka, naravno, ne zna šta je od svega ovoga tačno. Ono što znam jeste činjenica da sam već prije pola godine – puno, dakle, prije ruske invazije na Ukrajinu – odlučio da otkažem pretplatu na ovdašnje dnevne novine.  To sam odlučio upravo zbog neprestane i meni neshvaljive propagande na Kinu i Rusiju. Mjesecima se o ovim velikim zemljama piše u negativnom kontekstu, a ako se i napiše koja pozitivna riječ, ona se odnosi na disidente, protivnike režima. Kao da Hladni rat još traje. Osim toga, silno me je iritiralo stalno “mamljenje” Ukrajine da uđe u NATO, mada bi to – govorio mi je zdrav razum – i nju i sve nas u okruženju moglo dovesti do silnih problema sa Rusijom.

Od “hladnog” do pravog rata, iskustvo je, dovoljan je tek mali korak. Pitajte jadne, unesrećene Ukrajince. Eno vam ih pod prozorom. Putinove horde navaljuju, a Ujka Semi ih i dalje žestokom retorikom podstiče na borbu. Kladim se da ih neće pozvati k sebi, preko okeana. To bi mu bilo preskupo.

Kako ono veli naš narod: nemoj mi tako pomagati, majke ti!

 

Goran Sarić

.