NE VOLIM FEBRUAR…

 

U više navrata sam pisao da mi je uvijek teško kad dođe kraj oktobra. Da mi se tada iznutra nekako sve uzburka: majčin rođendan, pa odmah, dan iza njega, očeva iznenadna smrt, pa rođenje Najmlađeg – sve u tri-četiri dana.

A evo se i u drugoj polovini februara nekako stvorio taj – kako sam ga jednom nazvao – “đavolji trokut”. Samo što sad nije trokut, nego kvadrat! Jer, u svega nekoliko desetina sati su mi, u raznim godinama i okolnostima, pomrli neki od najdražih, najvažnijih ljudi u životu. Ljudi koji su svojim djelovanjem i karakterom dobrano – razumije se: pozitivno! – uticali na moj skromni, što reče jedan kolega-pjesnik, životić.

Evo zato danas, na godišnjicu smrti mog ujaka, Daje, dragog i meni veoma važnog Bogdana Bjelića, uz nešto starih fotki, i tri pjesme posvećene njemu, mome stricu Jovanu i mome kumu Stanoju Goliću.

A tu je još, naravno, i sasvim skorašnja smrt Đoleta Balaševića, koja me je žestoko pogodila i o kojoj sam takođe pisao.

Moja, i ne samo moja, vrla četiri “mušketira”. Nek’ počivaju u miru. To su itekako i zaslužili.

 

 

 

Dajo

 

Bogdanu Bjeliću

 

 

“‘Ajde, svrati na jednu”, doziva,

Sa dna avlije, dok žurim niz basamake,

U zadnju kupovinu,

Pred sutrašnji odlazak.

“Ne mogu sad, Dajo,

Kasnije!”

(A hoće li doći, i kada, to: kasnije?)

U dnu avlije,

Ispod šljivinog hlada,

iza vrućina ogrnut debelim džemperom.

Skoro osamdeseta.

Moždani udar,

I slaba cirkulacija,

Kažu hećimi.

(Od njegove majke, a moje bake,

Kojoj i život, nedonošče, uvelike dugujem,

Pamtim te, maticom vremena nabijene riječi:

Basamaci, hećim, avlija, karpuza, pipun…

I, kad ih, k’o sad, pažljivo iz usta prospem,

kao da cijela ulica,

Moje vrelo jaje,

Na bakinu zetu bez filtera,

Najednom,

Zamiriši.)

 

Dajine krupne oči,

Ranije vazdan za šegu,

Šalu,

Šejtanluk

Spremne,

Sad kao da na svijet

S djetinjim čuđenjem motre,

Kao prvi put u dobro, i u zlo

Ovog da časa

Gledaju.

Časna starina,

Što se u ratu, od granate, ni od PAM-a

Nijednom nije štrecnuo

(dok mi, ostali, k’o zečevi na svaki šušanj skakasmo!),

Sad samo vječito sjedi,

Rješava križaljke

I čeka tačnu uru, podnevni party,

Kad će s ujnom, i mojom majkom,

Uz mezu,

I čokalj konjaka,

Šutke da zuri

U vječno bijelu kapu

Prenjovu.

I kad se, k’o nekad,

A sve rjeđe,

Svi pod njegovom krošnjom skupimo:

odrasli, djeca, unuci, praunuci, cuke i mace,

I pokoja guja

Pod kamenom,

 

On i tad šuti,

I puši,

Uz blagi osmijeh,

Koji kao da sve nam dopušta.

Ili se,

Ko zna,

Od svega,

Od sviju nas

U miru djetinjem

Zauvijek

Oprašta?

 

 

 

 

Stane, lane romanijsko

 

  1. Goliću

 

 

Najljepša nedjeljna jutra.

Spuštali bi se, on s Vratnika a ja s Bistrika,

iz studentskih sobica,

i nalazili nasred puta – kod Slatkog Ćošeta,

ili kod Evrope,

il’ ispred Sarajke.

To, tada, bješe sva naša Jurop,

čini mi se – ljepša i šira od ove sadanje!

Pa onda na kafu, u bašču Kolobare,

u kojoj, u ta mlada jutra,

samo mi i mačke-beskućnice.

Poslije odmah Hotel Beograd,

vizavi današnjeg Buybooka –

podrum, i usred dana,

dušu dao za tugu, jazz i cugu,

ašikovanje.

Pili smo, onomad, puno. Znali nas svi perači ulica,

u ranu zoru, i kafana kod Reše,

u kojoj bi, šupljih džepova,

s kurvama i taksistima jeftinu, vrelu puru,

uz zadnju čašu,

brzinom munje, uslast, smazali.

 

Nisam ni znao da već je bio teško bolestan.

Da ni kap žéste u usta ne smije staviti.

Zacijelo nikad ne bih ni sazn’o,

da ga jednom,

godinama potom,

ne sretoh na šetnici kraj Drima,

u prelijepoj Strugi.

Ja došao da recitujem,

a on, veli, nak’o,

na odmor.

Ujutro, kad ga potražih u hotelu –

malo je kasnio, protivno adetu –

recepcionarka veli: “Golić? Aaa, to je onaj

sa dijalize! Jutros se nešto oteglo.”

Plašio se, kanda, da ga Enver,

ja,

i ostala banda,

ne gledamo drugačije,

pa pio više,

brže,

i žešće

od svih nas.

Umro malo poslije rata, iscrpljen, u teškim mukama.

Moj kum Stane,

meko lane,

pjesnik iz Šoder-Sitija.

 

 

Pjesnik, mićkica

Gazdi, mome Jovanu

 

 

Kad smo se posljednji put čuli rekao je:

“Nema veze, vidimo se kad naredni put dođeš u Rajvosa.”

Čovjek snuje…

Taj naredni put su zameli čađavi snijegovi.

Sjedio sam, tada, u hotelskoj sobi,

na obronku Grada,

ne tako davno – prvoj liniji, poljima smrti.

Klanici, nizašta.

Sarajevski dani poezije.

Kolege se rastrčale: neko u kafanu, neko na klopu,

a neki, bogami,

i u koke.

Ja, povazdan, tako,

sam k’o ćuk,

sve k’o nešto čekam.

Ili sam već tada znao: pisce je bolje čitati, nego slušati –

– te ogromne cepeline ega!

 

A kad je nazv’o,

Joca,

sumrak, već, i teška koprena smoga.

Ko bi sad u Grad,

niza sve te basamake?!

Nije mi se dalo.

Nije nam se dalo.

Umro je naredne zime,

u sekundi,

kao i sva njegova braća.

Najmlađi od četvorice,

moj D’Artanjan.

A ninao me,

bebu (i) tada nemoguću,

školac na krevetu i košti kod starijeg brata.

I poslije mi se, stalno,

ljubavlju i smijehom,

“svetio”

za to ninanje.

Prvi put kad se,

poslije rata,

trefismo,

na okuci ka Borcima –

kočnica, rikverc, zagrljaj –

koljena mi se tresla

k’o kakvoj mićkici.

 

U ratu jednom bijasmo sasvim blizu,

na Bukovim glavama.

On gore, sa svojima,

i mojima,

a ja nosio vodu borcima Armije, na prvu liniju.

Da me je tada,

u bijeloj majici, usred šume i ljeta –

– metu ne može biti lakšu –

kroz vizir zraknuo,

a moglo je bit’,

nasmijao bi se,

i dreknuo: “Pjesniče!”

Govno bi, tada, u meni zamrlo.

Umro je, velim, naprasno,

k’o sva mu braća.

I ostavio me

da, naročito sjeseni,

često na taj neizgovoreni zov,

i smijeh njegov,

mislim.

Na šalu njegovom cmizdravcu,

smotanom pjesniku,

njegovoj

dragoj

pičkici.

 

Goran Sarić

(Sve tri pjesme su iz zbirke “Ruka iz krasnog Niotkud”)