1

 

Avion. U posljednje vrijeme u san mi dolazi jedan avion.

Ranije su mojim snovima jurili vozovi. Bilo ih je mnogo i pričinjavali su mi prave noćne more.

Vozovi koji dolaze. Vozovi koji odlaze. Vozovi što k meni dovoze putnike. I poslije se prazni vraćaju u nepoznato.

A sad ih u mojim snovima više nema. Posljednji je voz sobom odnio Renéa.

 

René je bio komšija. Moj prvi holandski komšija.

 

Moj svijet se sastoji od dva dijela. Jedan se nalazi tamo, u planinama, u mojoj otadžbini. Drugi dio se nalazi ovdje, u jednom seocetu na obali rijeke Issel.

Ne, nisam ja izabrao takvu raspolućenost. Zapravo, nisam ni imao izbora. Nije bilo do mene.

 

Stanujem u jednoj kući na uglu. S desne strane više nema kuća. René je stanovao u kući s lijeve strane. Prvi put ga sretoh u dvorištu iza kuće. Kasnije je to postalo skoro jedino mjesto gdje bih ga susretao. Sva moja sjećanja na njega nekako su u vezi s tim dvorištem.

 

René je nestao s posljednjim vozom, ali je njegovo dvorište još uvijek bilo tu.

 

Kada je to tačno bilo?

Ne mogu se više tačno sjetiti. Ali, u martu ili aprilu će biti otprilike sedam godina kako sam prvi put susreo Renéa.

Kao izbjeglici, bila mi je ponuđena jedna kuća. Neko iz opštine bješe nas doveo da je pogledamo. Iako se put nalazio na drugoj strani, službenik nas je vozio naokolo, uz tok Issela, s druge strane nasipa. Htio je, valjda, da nam pokaže okolinu u kojoj se nalazi naš budući dom. Onda je vozio jednim uskim putom kroz pašnjake, pokraj starih seoskih imanja. A onda kroz jedno naselje. Iznenada se zaustavi ispred vrata na samom kraju jedne od ulica.

 

Spustio sam kofer nasred praznog dnevnog boravka i uputio se prema prozoru. Iza kuće se nalazio kanal s vodom. Nisam navikao na takav pogled. Sve što nam opštinar bijaše već pokazao sad se prostiralo preda mnom. Zeleni pašnjaci. Brodovi-tegljači. Plastovi sijena pokriveni crnim folijama. Krave na ispaši. Nasip što u daljini iščezava iza drvoreda. I ljudi koji izvode pse u šetnju.

 

Nekada sam, kada bih pogledao kroz prozor, vidio brda. Sad sam poželio ući u dvorište iza kuće, no nisam znao kojim ključem da otvorim vrata. Službenik mi priskoči u pomoć. Visoka trava u vrtu. Nikada ranije moja noga nije kročila na holandski travnjak.

Bacio sam pogled ka susjedovom vrtu. Prvo ugledah jednu šljivu. Na stablu još nije bilo plodova, ne, tek kasnije, u toku ljeta ugledah ih na granama, u njihovim magičnim bojama, plavoj, crnoj i ljubičastoj, kako sjaje na suncu.

Poslije nekoliko dana, u vrtu sam ugledao Renéa.

Visok. Za glavu veći od mene. Četrdeset i sedam godina. Plavokos. Ja sam tada imao trideset tri, a kosa mi još uvijek bijaše crna.

“Zdravo!”, povika on vedro. “Dakle, ti si moj novi komšija?”

Iako sam u prihvatnom centru bio naučio nešto holandskog, do tada još nisam imao prilike da to znanje primijenim u praksi.

“Da, da”, uzvratio sam kolebljivo. “Ja komšija.”

Ograda je bila niska i skoro razvaljena, ali je ipak tvorila nekakvu barijeru između nas.

Ispočetka sam mislio da René stanuje sam, no nije bilo tako. Ponekad bi kroz prozor povirila neka djevojčica. Djevojče od jedno petnaest, sedamnaest godina.

Već tada sam bio u stanju sastaviti nekoliko kratkih rečenica:

Ko je ta djevojčica što pokatkad proviruje kroz prozor?

Je li ti to kćerka?

A zašto živiš sam sa kćerkom?

No, ne postavih ni jedno od ovih pitanja. Šta ja imam s njihovim životom!

Ali, bez obzira na to da li je moja znatiželja bila normalna ili ne, takva pitanja su mi i protiv moje volje navirala sama od sebe.

Da li je René bio oženjen?

Nisam znao.

A gdje ti je žena, mogao bih ga upitati.

To ne bi bilo u redu. Takva se pitanja ne postavljaju. Obično se takve stvari čuju od komšija ili se saznaju posrednim putem. Osim toga, moj rječnik i ? ? ? bili su još uvijek premali da bih izokola mogao dobiti odgovore na željena pitanja.

Mi smo bili pridošlice. Stranci. Mi se još nismo brojali. Morali smo još dugo čekati da saznamo sve tajne naše četvrti.

 

Već smo par mjeseci stanovali u tom kvartu, u toj ulici. Susjedi su ćutke prolazili pokraj nas. Kao da za njih nismo ni postojali. Kao da i nije bilo stranaca u toj ulici. Doduše, ni ja njih nisam zaglēdao, tako da još uvijek nisam znao ko gdje stanuje i ko je kome bračni drug.

Ali, oni su nas pomno držali na oku. Žene iz ulice bi se sakrivale iza zavjesa, provjeravajući vazdan šta smo to novo nabavili.

“Zavjese.”

“Trpezarijski sto. Ne, radni sto.”

“Ogledalo.”

“Zidni sat. Vidi, kupili su veliki zidni sat. Što li će im to?”

“Vindjaka. Bog zna, kupiše li je na kakvom buvljaku?!”

“Starinska vrtna garnitura.”

 

Odnio sam stolicu u dvorište i sjeo da učim holandski. Napolju je bilo toplo. Bilo je ljeto. Nekad, u mojoj sam zemlji mogao učiti na suncu, no tog prvog ljeta u Holandiji to mi nikako nije uspijevalo. Naprosto se nisam mogao skoncentrisati. Ljeto me bijaše ošamutilo. Ptice, prozori kroz koje bih zurio, drveće, trava, mravi, pa zvukovi, polugole žene u vrtovima – sve je to odvlačilo moju pažnju, ne dopuštajući da zapamtim ni jednu jedinu riječ stranog jezika.

 

René je ležao u svom vrtu. Kroz razvaljenu ogradu vidio sam tek djelić njegovih mliječnobijelih leđa. Skroz svijetla put. Zaista je bio skroz drugačiji od mene!

On se okrenu. Na pupku mu je visila neka travčica. Potom se malo uspravi. Odjednom se pred mojim očima ukaza debeli, bezbojni, naborani penis. Majke mi, nikada do tada ne vidjeh kurčinu takve veličine i boje! Iskreno rečeno, do tog trena nikad nisam ni vidio tuđi pimpek. Ah, da, nisam u pravu. Ipak jesam, jedanput. Samo jedanput. I to prilično nejasno, u polutami. Bijaše to pimpek Asgara de Kale, bicikl-majstora u mom rodnom selu.

A nije da je to bila neka zabranjena tema. Jednostavno, u mom kraju nije bila baš najnormalnija stvar na svijetu vidjeti gologa komšiju.

 

Kad bih s ocem išao u javno kupatilo, tamo bi se obično skupljalo najmanje stotinu, stotinu i pedeset muškaraca. Svi su se oni prali u sjedećem položaju. S peškirima preko trbuha. No, iako sam bio veoma znatiželjan, ni jednom mi nije uspjelo vidjeti nečiji penis kako viri ispod velikog ručnika.

Otac bi me vječito upozoravao: “Lijepo sjedi, dječače. Lijepo sjedi! Čuješ li? Ne rekoh li ti već sto puta da se lijepo namjestiš?”

Otac me na to bijaše toliko često upozoravao da bi mi i sad, da iznenada umrem, ruke iz straha počivale na međunožju.

 

Malo-pomalo sam se sučeljavao i s drugim neobičnim stvarima u kvartu. I, morao sam se navikavati. Navikavati na sve. Plašio me je kanal s vodom. Bojao sam se da bi se u njemu mogao udaviti moj sinčić. Okolina moje rodne kuće imala je lijepu boju kamena. Stijene bi tamo za sunčanih dana imale sasvim drugačiju boju nego kad bi kišilo. A sad se moradoh priviknuti na ovdašnje preovladavajuće zelenilo. I prizor – krava obavijena maglom bio je nešto sasvim novo za mene. Nisam imao pojma ni o holandskim pljuskovima. Ma, čekao bih ja da prestane, nimalo mi se nije kisnulo – no ovdje pljusku nikad kraja! Morao sam se navići i na sve te gole noge, trbuhe, grudi, guzove, te na potpuno novi jezik. I Renéa, mog komšiju, bih bez gaća morao prihvatiti.

 

Iako sam govorio engleski, smatrao sam učenje holandskog obaveznim. Želja mi je bila da onu djevojčicu što se pokatkad pojavljivala u vrtu iznenadim s par ispravnih rečenica na holandskom jeziku, i to baš u trenutku kad bude htjela da ubere tamnoplavu šljivu:

‘Bro jutro. Ja se zovem Bolfazl. A ti?

Kupio sam i nekoliko rječnika. Holandsko-engleski. Englesko-holandski. Holandsko-arapski. Arapsko-holandski.

Holandsko-perzijski i perzijsko-holandski nisu postojali.

Po čitav dan, čitavo veče bio sam zauzet učenjem jezika. Već sam mogao čitati, ali da pravilno govorim još mi nikako nije uspijevalo. Još sam bio nesiguran, puno sam oklijevao.

Ni poslije pola godine nisam bio ostvario pravi kontakt s Renéom. Obično bih ga susretao u vrtu.

“Zdravo!”, viknuo bi on.

“Zdravo”, odgovarao bih.

 

Ponekad bi nam na vrata dolazile holandske žene. Pošto smo bili izbjeglice, nudile su nam polovnu robu.

“Treba li ti ovo?”

“Ne, hvala vam lijepo.”

“Ljeto je prošlo, pa mi ovo više nije potrebno. Možda bi tebi mogle biti od koristi?

Čiste su, znaš, dobro sam ih isprala.”

“Ne, hvala vam lijepo.”

“Hoćeš li, možda, da probaš ovu odjeću? Skoro je nova, znaš.”

“Ne, hvala vam lijepo.”

Nisam znao traže li to one tek kontakt s nama ili nas, iz čistog milosrđa, žele darivati.

Ali, na cijelu tu stvar smo gledali iz sasvim različitih uglova. Za nas je to bila neka vrsta potcjenjivanja. Mi smo dolazili iz jedne kulture u kojoj čovjek ni pod kojim uslovima nije polovne stvari prihvatao na poklon.

“Bolfazl!”, povika René.

“Šta je?”

Stajao je usred vrta s nekakvim starim muškim biciklom.

“Vidim da još nemaš bicikl. Hoćeš li, možda, ovaj?”

Zatekao me je skroz nespremnog.

“Oh, da, hvala ti lijepo”, rekoh mu.

Bicikl sam zaista želio imati, s njim ne bih više bio toliko vezan za kuću. Osim toga, prihvatio sam ga zato što je izgledalo da ga je René namjerno sačuvao za mene.

Još od mladosti nisam vozio bicikl. René je imao dugačke noge. A ja ne. Barem ne toliko kao on. No, to nije bilo važno. Bijah već navikao na velike bicikle. Nekada, u našoj kući, imali smo samo jedan bicikl, i to veliki, za sve muškarce u domaćinstvu.

Stajao je uvijek u hodniku, svima pri ruci. Za hitne slučajeve. Ako bi nekog bolesnika trebalo odvesti u grad. Nabaviti lijekove. Upozoriti babicu.

Jednom sam, tako, zgrabio bicikl i u stojećem stavu odjurio do očevog dućana: “Oče! Brzo dolazi! Djed se više ne budi!”

 

2

 

Dani su brzo prolazili. I noći, takođe. U Holandiji je vrijeme bilo drugačije nego u mojoj domovini. Noći su sadržajno bile drugačije! Dok bi ti sin ležao na gornjem spratu, u krevetu, ti si sa ženom sjedio dolje, na kauču. Ponekad biste pričali o prošlosti. Ponekad ne biste ništa govorili. Naprosto biste čekali. Na šta? Na koga?

Ni na šta. Sve bi noći ličile jedna na drugu. Ali, dani su uvijek imali nešto novo za nas.

Tako sam jednog jutra zatekao nekog čovjeka u Renéovom vrtu. Ah, da, “zatekao”, ustvari sam ga vidio, ugledao tamo nekog čovječuljka s naušnicama. Oči i lice bili su mu tamnosivi i pušio je k’o Turčin.

“Dobro jutro, komšija”, reče on.

Komšija? Ja da sam njemu komšija? Ali, govorio je istinu. I on je bio moj komšija. Cijeli je komšiluk to već znao osim mene. Nisam znao da imam dvojicu komšija. Sve su komšinice već mjesecima razglabale o mom drugom komšiji, ali ja o tome još nisam čuo ni riječi.

“Jutro, gospodine”, uzvratih mu ja.

“Ne moraš me zvati gospodine”, reče čovječuljak i kaza kako se zove. No, istog sam časa zaboravio njegovo ime. Neka mi se imena, naprosto, nisu urezivala u pamćenje. A i ne trudim se da ih naučim izgovarati. Čim sam ga ugledao, odmah sam znao da mu ime ne bih mogao upamtiti. U takvim slučajevima, ja sam ljudima dajem ime. Njega sam nazvao Moka Moka.

 

Jedna godina nije bila dovoljna. Mnoga sam godišnja doba morao čekati da doznam sve tajne naše četvrti. Ali, još prije dolaska i prolaska svih tih godišnjih doba, neko je pokucao. René je stajao pred vratima. Imao je na sebi svečano, plavo odijelo, s crvenom kravatom. Upadljiv mu je bio žuti kaiš. Od one njegove velike ćune ni traga.

“Rođendan mi je. Hoćete li mi večeras doći u posjetu?”

Znao sam tešku riječ “čestitam”, ali je u tom momentu još nisam mogao izgovoriti. Sinonim za nju nije mi bio poznat. Stoga sam mu samo pružio ruku i rekao: “Hvala ti lijepo.”

“Šta ‘Hvala ti lijepo’? Dolazite? Ili ne dolazite?”

Pogledao sam u ženu.

“Komšiji je rođendan”, obratio sam joj se na našem jeziku. “Hoćemo li večeras svratiti do njega?”

“O, baš fino”, odgovori ona Renéu tečno, na holandskom. “Da, dolazimo. Bit će nam drago.”

Kad je otišao, oprezno sam zatvorio vrata. Morao sam se nasmijati. René, sa svojom velikom, snježnobijelom “alatkom”, htio je da gasi rođendanske svjećice!

 

Kod nas u kući niko nije slavio rođenje. Smrt. Smrt je za nas bila važnija. Djed mi je davno umro, ali je njegov šešir još uvijek visio na čiviluku. Povremeno bih ga stavljao na glavu i stao pred ogledalo.

“Prevelik, sine”, rekla bi majka. “Još uvijek prevelik za tvoju glavu.”

Nismo znali tačan datum djedova rođenja, ali datum njegove sahrane je bio dobro poznat. Na godišnjicu smrti moja majka bi na njegovom grobu ljude čašćavala šljivama. Posljednje, tamnoplave šljive na našem stablu nismo smjeli dirati. Njih bi uvijek brala naša majka i stavljala ih u korpu. Bilo mi je dozvoljeno da je ja lično nosim na groblje.

 

Oklijevajući, s buketom cvijeća, pošli smo k Renéovoj kući. Povirio sam kroz prozor. Nije bilo nikoga, ni gostiju, ni balona, ni cvijeća, ni posebnog osvjetljenja. Uplašio sam se da mu i nije bio rođendan i da sam ga pogrešno razumio. Pozvonih. Čovječuljak nam je otvorio vrata.

“Nisam siguran. Griješim li ili smo vam večeras trebali doći u posjetu?”

“Ulazite. Dobro došli.”

“René!”, zovnuo je čovječuljak. “Dolazi, stigao je komšija. I komšinica, takođe.”

Iz usta mu je zaudaralo na nikotin, pivo i masnoću.

Uto stiže René. Prvo je htio da poljubi moju ženu, ali je stao na pola puta.

“Čes-ti-tam”, rekao sam nespretno.

Pogledom sam tražio djevojku. Nije je bilo. Pomislio sam da će možda doći kasnije, ali nije došla. Očekivao sam još ljudi, ali niko nije došao. Mi smo bili jedini gosti. Nije gorjela ni jedna svijeća. Nije bilo torte. Možda je René rođendan proslavio neke druge večeri, a nas namjerno posebno pozvao.

“Je li ti stvarno rođendan?”

“Naravno. Večeras sam napunio četrdeset i osam.”

Pažnju mi je privukao veliki, crni bračni krevet kod prozora. Ustvari sam znao zašto je smješten baš tamo. A opet i nisam. Jer mi je bilo čudno da se u kući u kojoj je stanovala jedna djevojka nalazi i krevet za dvojicu muškaraca.

Išlo mi je u glavu da oznojeni muškarci spavaju jedan drugom u naručju, ali ne i to da je ta djevojka u istom momentu na gornjem spratu mogla mirno spavati.

Shvatio sam to potpuno tek kad mi je majka došla u posjetu.

Zato što je René živio s tim čovječuljkom znatiželjno sam tragao za tragovima njegove žene. Šetkao sam dnevnom sobom i naletio na par čudnih fotografija na zidu. Nagi muškarci. Fotografije muških guzica. Mekane guzice. Blijede guzice. Dlakave guzice.

Pogledao sam ženu. Jesmo li ovo upali u klopku?, pročitao sam iz njenog pogleda.

Ne, nisam imao takav osjećaj. Samo smo odjednom iz jedne kulture u kojoj se sve događalo iza zavjesa upali u poluobnaženo društvo.

Pomislio sam da bih privremeno morao držati jezik za zubima i morao dobro gledati, dobro slušati šta se dešava u okolini.

A Moka Moka se sav posvetio mojoj supruzi. A ja sam nastavio razgledanje. Tamo je visila još jedna fotografija. Posebna fotka. Fotka ženskih grudi u ogledalu. Malih grudi. Jesu li bile zrele? Ne, skoro zrele. Ta fotka me je skroz zaintrigirala.

Jesu li ove grudi u ogledalu grudi tvoje kćerke?

Takva mi rečenica na perzijskom ne bi nikada ni pala na pamet. Ni na holandskom je nikad nisam mogao izgovoriti. Ali, uspjelo mi je staviti je na papir.

 

3

 

Fotografisanje je bilo ustvari jedini posao kojim se René bavio. Ponekad neka crno-bijela fotka. Tragao je za novim idejama. Novim temama. “Ali, nema ničeg novog u mojoj okolini.”

Dugo nije ništa slikao. Sve dok mi majka nije došla u posjetu.

U tom smo trenutku već godinu i po stanovali u toj kući.

Napravio je veliku crno-bijelu fotografiju moje majke.

“Bolfazl”, zovnuo me je jednog poslijepodneva iz vrta.

“Šta je?”

“Imam nešto za tvoju majku.”

“Za moju majku?”

Moja majka s rukom naslonjenom na ogradu. Mlada, ženska ruka joj polaže šljivu na dlan.

Posljednju šljivu. Stara ruka moje majke i mlada činile su zajedno sliku na kojoj šljiva kao krupna suza pada na dlan moje majke.

Majka je gledala fotografiju.

“Odakle ti ova slika, sine?”

“René, René ju je napravio”, rekao sam.

Odmahnula je glavom. Nije željela tu fotografiju. Ništa od Renéa. Apsolutno ništa.

René je bio nečist.

“Stanovati pored Renéa je kazna”, rekla je jednom mati.

“Zašto kazna? Zbog čega bi to bila kazna?”

Nije to pojasnila, nije željela dublje zalaziti u tu temu.

Moja majka je bila vjernik. Ona je imala sopstvene principe i gledala sasvim drugačije na promjene u mom životu. Njen pojam kazne bio je sasvim drugačiji od onoga što stoji u rječnicima.

René uopšte nije bio kazna. Naprotiv, značio mi je podršku. Zaštitu. K njemu sam uvijek mogao otići ako bih imao pitanja.

Pošto ona o tome nije više željela razgovarati, ni ja ništa više nisam rekao. Majka je u Holandiju, meni u posjetu, došla iz njoj bliske sredine. Sve što je ovdje vidjela bilo je suprotno zakonima njene vjere i kažnjivo.

“Bože, čuvaj mi sina. Oprosti njegovoj staroj majci”, čuo sam je jednom kako šapuće za vrijeme noćne molitve.

Znao sam da ona ne može čak ni zamisliti šta se dešava u Renéovoj kući. Bio sam uvjeren da to ona nikada ne može dokučiti. Ali, pogriješio sam.

Sakrio sam onu fotografiju iza ormara. Kad je mati otišla, objesio sam je u dnevnom boravku. Moja majka, sa šamijom i rukom ispruženom prema šljivi.

 

Majku je mučilo koljeno, nije mogla uz i niz stepenice.

Kao René, i ja sam smjestio jedan krevet ispod prozora u primaćoj sobi. Tako se mogla bez problema buditi u pola noći i moliti se.

Bližilo se veče. Sjedio sam gore, u radnoj sobi. Odjednom je majka iz vrta dotrčala gore, uprkos bolu u koljenima.

“Šta je, majko?”

Ona odjuri u kupatilo.

“Voda, gdje ti je voda?”, viknula je, zavrćući rukave.

Otvorio sam slavinu s toplom vodom.

Užurbano je prala ruke, noge i lice za molitvu.

Zavezala šamiju oko glave i okrenula se u pravcu Mekke.

Iz vrta si za zalaska sunca mogao vidjeti Renéov ležaj. Izranjao bi u prozorskom okviru dok bi zadnje sunčeve zrake svoja zlatna koplja usmjeravale u tom pravcu. Tada bih ga često i ja viđao, ali praznog. Slučaj je majci priredio nešto drugo. Ona je ugledala krevet i dva gola-golcata muškarca. Jednog velikog i jednog malog. Isprva nije vjerovala sopstvenim očima. Još jednom se pažljivo zagledala u prozor. Ne, to doista nije bila opsjena. Bila su to dva gola susjeda njenog sina!

Šta sam joj mogao reći? Kako sam joj to mogao objasniti?

“Jesu li ležali u krevetu, majko?”

“Jesu li stajali na krevetu?”

“Jesu li radili nešto što se ne smije?”

Kod nas je bilo neprilično postavljati takva pitanja. Takav se razgovor između nas nije mogao desiti. Morao sam je pustiti nasamo s njenim Bogom. Zbrisati iz njene blizine.

 

Molila se dobrih pola sata. A kad je završila, progunđala je: “Maarg, maarg. Toeti maarg.”

Nešto o papagaju i o smrti, ali nisam shvatio o čemu se, zapravo, radi.

“O čemu ti to, mati?”

“Ništa, sine”, rekla je i obrisala suze šamijom.

 

Cijelu mi je noć jedan papagaj dolazio u san. Papagaj iz stare perzijske priče. On već godinama sjedi u kavezu. Jedne noći samo sklopi oči i iznenada se sruši.

“Oh, krepao mi papagaj”, zakukao je njegov stari vlasnik.

On izvadi mrtvog papagaja iz kaveza i baci ga. Papagaj se iznenada pokrenuo i vinuo u zrak.

“Kuda žuriš?”, viknuo je stari vlasnik iznenađeno.

“Kući! Kući! Kući!”, zakreštao je papagaj i nestao.

Moja majka više nije htjela spavati na tom krevetu.

“Pospremi ga, sine, ja ću spavati na podu.”

“Pod je ovdje hladan, majko, vlaga je. Zaboljet će te koljena.”

Nije htjela da posluša. Odbila je čak i da spava ispod prozora. Pospremio sam, dakle, njen krevet i položio madrac na pod.

 

Kad bi se René pojavio u vrtu, majka bi nestajala. Nije ga podnosila, ali njegovu kćerku jeste. Vjerujem da je suosjećala s njom. Osjećala je da je djevojka zatočena u ćeliji svoga oca. Ona sama je imala četiri kćeri. Najmlađa je čak nekoliko godina provela u zatvoru. Znala je ona šta to znači, djevojka koja sama čami u ćeliji.

“Kako se zove ta djevojka?”

“Ne znam tačno, ali mislim da se zove Marina ili Miranda ili… nešto sa M i sa T.”

“Možda Mitra.”

“Ne, majko”, rekao sam. ” Mitra je perzijsko ime.”

“Gdje joj je majka?”

“Ne znam.”

“Kako jedna djevojka može stanovati u takvoj kući?”, upita ona.

“Ne znam, majko.”

Majka se molila za nju. Molila se za mene.

Iako ga nije podnosila, René je poštovao moju majku. Shvatao je dobro da je ovo za nju bilo izuzetno putovanje. Ispričao sam mu da u mojoj zemlji nisam nikad dobio priliku da za nju učinim nešto lijepo i da želim da je kući otpremim s lijepim uspomenama. Da je moja majka vjernica i da ne putuje lako. On je meni govorio, ako mi u vezi s njenim dolaskom išta zatreba, da mu se slobodno mogu obratiti.

 

Sedmicu dana prije majčinog dolaska ugledao sam krevet za jednu osobu na travi u mom vrtu. Tamo ga je ostavio René.

“To je za tvoju majku. Mora i ona imati krevet, kad dođe.”

Imao je pravo. A ja na to još nisam ni pomislio.

Jedne hladne jesenje večeri, dok je majka još bila u posjeti, neko je pokucao. A na naša vrata uveče ne kuca niko.

“Ko je?”

“Ja sam.”

Bio je to René i nosio je nekoliko deka.

“Večeras će zahladnjeti. Evo, par deka za tvoju majku.”

Pažljivo sam sklonio deke ispod kauča. Majka je bila na gornjem spratu. Ovo ona nije smjela saznati, inače bi smjesta spakovala kofere i rekla: “Odvezi me natrag. Ne želim više ostati kod tebe u ovoj kući!”