Kader Abdolah

 

Papagaj je letio preko rijeke Ajsel (Ijssel)

 

 

 

Alef laila wa-laila, hiljadu i jedna noć. Šahbaza je svake noći izmišljala jednu priču da bi je mogla ispričati kralju. Služila se umjetnošću pripovijedanja, igrala se vremenom, mjestima i likovima da bi mogla ispričati njenu priču. Svaki put bi jednu priču sačuvala za narednu noć da bi produžila život.

Papagaj priča svoju priču slijedeći istu logiku.

 

Marđan

 

Stari trgovac iz grada Širaza je ležao na umoru. Imao je kćerku koja se zvala Marđan. Trgovac se brinuo za sudbinu njegove kćeri kad on umre. Zato je upitao heroja Daš Akola, zaštitnika grada, da joj postane staratelj. Daš Akol je preuzeo taj zadatak na sebe i tako postao glava porodice.

Kad je prvi put ugledao Marđan, ona mu je odmah osvojila srce. Bila je lijepa kao izlazak mladog mjeseca u mrkloj noći. Daš Akol je bio ugledan čovjek, svi su ga u gradu cijenili. On nije mogao tek tako ispoljiti ljubav prema njoj, bila mu je nedokučiva. Čežnja je skoro slomila Daš Akola, nije se usudio nikome povjeriti. Kod kuće je pričao sam sa sobom: “Marđan! Marđan, ubiće me ljubav za tobom!”

Papagaj je zapamtio njegove riječi. Jedne noći odletio je ka Marđan i povikao: “Marđan! Marđan, ubiće me ljubav za tobom!”

 

 

 

U avionu je sjedio muškarac sa kćerkom, djevojčicom od šest godina. Ona je bila gluha, a nije mogla ni govoriti. Čovjek je posjedovao lažni pasoš, uništio ga je neposredno prije slijetanja, da policija ne bi otkrila odakle je došao. Stjuardese su primijetile da je pocijepani pasoš pokušao baciti u klozetsku šolju. Pošto su znali da mu je kći gluha, odlučiše da incident ne ispričaju obezbjeđenju. Kad se avion spustio, pošli su za ocem i kćerkom. Zanimalo ih je šta će se desiti kasnije, na carini.

Avion KLM-a* je letio iznad Amsterdama, čulo se kako mu se izvlače točkovi.

Napolju bješe mračno, nakon što su satima letjeli u oblacima duboko dolje se najednom ukazalo more šarenih tačkica.

Gluha djevojka je sjedila kraj oca do prozora.

“Pogledaj, more lijepih svjetala, vidiš li?” pokazivao je kćerki pokretima ruku.

Otac je bio zabrinut, plašio se da će ih carinici uhapsiti i vratiti natrag. Za vrijeme spuštanja je osjetio pritisak u ušima, a napetost je samo još više pojačala bol. Objema rukama je pritisnuo uši,

Kad se avion spustio, stjuardese su pomogle djevojčici oko ruksačića. Potajno su suosjećale sa ocem, kao da su znale da ih uskoro čeka mnogo nevolja.

“Sretan nastavak puta”, rekle su uglas.

S koferom u jednoj, i kćerkinom ručicom u drugoj rucip se skupa sa ostalim putnicima uputio napolje. Odmah iza izlaznog tunela stajalo je nekoliko policajaca sa psom, metodom slučajnog uzorka su kontrolisali pasoše. Čovjek osjeti oštar bol u leđima. Ako ga upitaju za pasoš, neće im ga moći pokazati, a tada će ga bez pardona istim avionom poslati natrag.

Usporio je hod, podigao kćerkicu i uzeo je u naručje. Drugom rukom opet podigao kofer. Pas je malo onjušio njegov kofer, a onda nastavio ka narednom putniku. Pojaviše se stjuardese s koferićima na točkiće, stale su između policajaca i muškarca tako da je on mogao slobodno nastaviti hod. Nekoliko sekudi docnije muškarac je s kćerkom iščeznuo u masi putnika.

Stjuardese su ga nastavile slijediti na odstojanju. Primijetile su da izbjegava druge putnike i pokušava da krene s onima iz drugih letova. Tako je probao da izbriše tragove svog leta da se uskoro, na pasoškoj kontroli, ne bi otkrilo kojim je avionom doletio.

Kod velikog dućana šarenih bombona muškarac spusti djevoj čicu na tlo i s njom pod rukom uđe u njega.

Na ponašanju mu se moglo se vidjeti da ne žuri, da pokušava dobiti na vremenu dok njegovi saputnici ne napuste aerodrom. Osim toga, smio je valjda još malo da uživa u slobodi? Uskoro se može svašta desiti i mogla bi početi nepredvidiva, stresna faza u njegovom životu.

Stjuardese su pogledale na sat: da li da još mlo sačekaju, ili da idu? Zaustavile su se kod izloga s odjećom.

Muškarac je izišao iz dućana s punom vrećom bombona. Zaustavio se kod vitrine sa ručnim satovima, potom ušao u dućan s odjećom. Kad je izišao iz njega, donio je odluku: nije više želio živjeti u stresu i nesigurnosti, morao je biti odlučan i poći u susret vlastitoj sudbini.

S djevojčicom u naručju i koferom u ruci stao je u red putnika za carinu. Bila je gužva i odužilo se je. Kćerkica mu je položila glavicu na rame i usnula, sve s vrećicom bombona u ruci .

Još jedan putnik.

“Next”, viknuo je carinik.

Muškarac je zakoračio naprijed.

“Your passport please.”

Beznadežno se osvrnuo oko sebe. Ne, nikakvo se čudo neće desiti. Ljudi su stajali u više redova s pasošima u rukama.

“Passport, please.”

“No passport,” reče čovjek.

Carinik je pritisnuo na jedno dugme. Odmah se poaviše tri čovjeka iz obezbjeđenja.

“Passport,” rekao je jedan od njih. Kćerkica se probudila i uplašeno i pospano pogledala bezbjednjake.

Čovjek spusti kofer, dignu slobodnu ruku u zrak i pokuša da izgovori onu jednu holandsku riječ, ali ju je bio zaboravio.

“Passport,” ponovi policajac, dok su druga dvojica uzimala kofer.

Muškarac se sjetio sudbonosne riječi, ponovo digao ruku u zrak i rekao: “Azil!”

Policajci su ga izdvojili uzeli mu dijete iz ruku i naredili da skine kaiš i cipele. Stavili ga uza zid i pretresli, a kćerkica je zaplakala.

Ali, muškarac je ostao miran i pokušao da je umiri pokretima ruku.

Kad su sve to odgledale, stjuardese uzeše kofere na točkićima i prođoše kraj pasoške kontrole.

Krijumčar ljudima u Karačiju od koga je muškarac kupio lažni pasoš rekao mu je da ga mora uništiti u avionu. To je i uradio. Ovaj mu je još naglasio i to da mora držati jezik za zubima i da carinicima ne smije otkriti odakle je došao. Morao je sačekati da ga predaju imigrantskoj policiji, tamo će dobiti i advokata. Tek nakon toga smije ispričati svoju priču.

“Šta god da kažu, šta god da pitaju, tvoj odgovor je: ‘Azil’ “, rekao mu je krijumčar.

 

Bilo je gluho doba noći a muškarac je dosad na sva pitanja carinika šutio kao grob. U jednom trenutku u sobu je ušao neki čovjek s torbom u ruci, bio je to advokat iz imigrantske policije. Pozdravio je dvojicu policajaca u sobi, muškarcu pružio ruku, a djevojčicu pomilovao po glavi. Sjeo je za mali radni sto, izvadio bilježnicu, i obratio se muškarcu koji je držao djevojčicu na krilu: “Do you speak English?”

“A little,” reče ovaj.

“I will call an interpreter, what language do you speak?”

“I need a lawyer,” rekao je muškarac.

“I am your lawyer,” rekao je advokat i pokazao mu karticu, “now, I need to know what language you speak.”

“Kurdish,” reče muškarac kolebljivo.

“What Kurdish?”

‘Kurdish of Iraq.’

Advokat sa stola uze bežični telefon i poče s nekim da razgovara na holandskom jeziku. Potom je dodao telefon muškarcu. S druge strane s malim zakašnjenjem se začuo ženski glas: “Slušaj, moje ime je Lina i ja ću ti biti prevodilac. Telefon će sad biti uključen na zvučnik. Policija ti postavlja pitanja, ti odgovaraš, a ja prevodim. Sad lijepo kaži tvoje ime i prezime i ispričaj izbjegličku priču.”

Muškarac je kazao da se zove Memed Kamal i da je član pokreta otpora Sadamu Huseinu.

Prevoditeljica je po akcentu i manjkavom poznavanju jezika odmah primijetila da nije Kurd, htjela ga je upozoriti da ne smije da laže, ali se kao prevodilac nije smjela miješati u razgovor.

“Koje grupe Kurda?” upitao ga je jedan policajac.

“Grupa Komele.”

“To je doista bio kurdski pokret otpora, ali ne iz Iraka. Ova se nalazila u iranskom Kurdistanu. Čovjek je, dakle, davao netačne informacije. Nije ga prijavila. Nije to bio njen posao. Djevojčica koja je sjedila u očevom krilu je sve mirno držala na oku. Do sada je nosila maramu, jednu vrstu vela koji joj je prekrivao glavu. U jednom trenutku sama je skinula krpicu s glave i odjednom se ukazala njena plava kosa.

Jedan od policajaca ustade i pažljivo se zagleda u oca i kćer, kao da ih vidi prvi put. Otac je imao gustu tamnu kosu, smeđe oči i smećkastu kožu, a djevojčica bješe potpuno plava i sa plavim očima.

“Čekaj malo, čini mi se da ovdje nešto ne štima,” povika policajac. Advokat još nije shvatao o čemu ovaj govori.

“Imaš li ti dokaz da je ovo stvarno tvoja kćerka?” rekao je policajac muškarcu, a prevoditeljica to smireno prevela. Po njenoj pribranosti se vidjelo da se češće susretala s ovakvim slučajevima.

“Ona je sigurno moja kćerka,” mirno reče muškarac.

“Imaš li dokaz?”

“Za šta? Kakav dokaz,” sad je panično reagovao muškarac.

“Porodičnu fotografiju? Fotku Vas i Vaše žene skupa s djetetom.”

“Ja nemam ženu”, rekao je drhtavim glasom muškarac. Tek sad je shvatio o čemu ovi pričaju.

Policajac je osjetio da nešto krije.

Prevoditeljka je dala do znanja advokatu da mu želi reći nešto povjerljivo. Advokat je isključio zvučnik i poslušao je.

“Zapravo se u ovo ne bih smjela miješati,” reče oprezno prevoditeljica, “ali pošto se radi o djetetu, mislim da to ipak moram kazati.”

“Naravno, reci,” kazao je advokat.

“Vidi, sumnjam da je ovaj čovjek Kurd.”

“Jesi li sigurna?”

“Nisam, ali baš sumnjam. Još jednom, pošto se radi o sudbini djeteta, a i ja sam majka, u ovom slučaju ne mogu biti neutralna. Podaci koje ovaj čovjek pruža na uvid, oni ne štimaju. Nisu tačni.”

Advokat se kolebao da li da ovu informaciju podijeli sa policijom, ali i on je bio otac i odabrao je stranu djeteta.

“Is she your child?” upitao je policajac, teatralno pokazujući prstom na dijete.

“Moj klijent ima pravo na šutnju,” rekao je mirno advokat, “uppozoravam vas na zaštitu prava djeteta.”

Odmjerena advokatova reakcija naljutila je policajca. Povikao je. “Ovo nema nikakve veze s zaštitom prava djeteta. Ovaj ovdje se još uvijek nalazi na carini, u principu još uopšte nije ni ušao u zemlju, dakle, još uvijek nema pravo na šutnju.”

Djevojčica je uplašeno zurila u policajca i u advokata, shvatajući da se radi o njoj.

Drugi policajac je nazvao šefa odjela i podnio mu kratak izvještaj. Nedugo zatim je došao snažni, naoružani šef policije. Postavio je policajcima i advokatu nekoliko pitanja, pažljivo premjerio oca i djevojčicu i rekao advokatu: “Ako ovaj čovjek ne može pružiti dokaz da mu je djevojčica kći, moraćemo je, na žalost, odvojiti od njega dok ga ne pribavi.”

Njegov odlučan ton nije ostavljao mjesta za dalji razgovor.

“Do you have a picture of yourself and your daughter?” upita šef policije.

“Picture? Photo?”

“No.”

“A family picture?”

“No.”

Šef policije se okrenuo djevojčici i rekao: “What is your name?”

Ona je odvratila lice i pribila se uz oca.

“She cannot talk”, reče otac.

“Zašto ne?” upitao je šef policije i uzeo mu dijete iz ruku. Djevojčica je vrisnula i pokušala da se oslobodi.

“What is your name?” opet je upita šef.

“My daughter is deaf,” rekao je njen otac.

“Šta kažeš?” reče šef policije, u trenutku ne shvatajući šta ovaj govori.

Otac je povisio glas i, pokazujući na kćerkine uši, rekao: “Deaf! She is deaf!”

U tom trenutku se glava djevojčice objesi na grudima kao u mrtve ptice. Otac skoči ka djetetu, policajci ga zaustaviše. Uzbuđeno je vikao: “Help, help, please help. She is sick.”

Djevojčica je kao mrtva počivala u šefovljevim rukama, lice joj poblijedilo, oči zakovrnute a sa usana joj je bijela pjena curila na bradu. Šef policije je bespomoćno stajao nasred sobe sa djetetom na rukama.

Otac se udari po prsima i reče: “My daughter, heart problem. She dying.”

“Zovite hitnu,” reče advokat policajcima, koji nisu znali šta da rade. Istrčali su napolje. Šef policije je ponovo vratio dijete ocu. “Otvorio vrata i povikao: “Tražite doktora!”

Nedugo zatim uđoše dva bolničara u bijelim ogrtačima sa tašnom i nosilima.
“Her heart is sick and she cannot talk,” rekao je, sav drhteći, otac bolničarima.

U malom ruksaku koji je djevojčica nosila sa sobom, i koji je sad bio na podu kod carine, šef je ipak pronašao fotografiju, dokaz. Djevojčica plave kose je kraj oca stajala na vjetru u lijepom oldtajmeru otvorenoga krova.

Šef je imao dovoljno iskustva s ljudima koji su ilegalno ulazili u zemlju, ti su uvijek davali lažne informacije, bojeći se da ne budu vraćeni.

Bio je jednako oštar kao psi na carini, znao je da ovaj čovjek laže, ali je vidio i osjećao da joj je on stvarno otac.

“Pošaljite ga u prihvatni centar,” rekao je policajcima i napustio sobu.

 

 

 

 

Memed je imao jednu tajnu, on nije bio prava izbjeglica i nije bio ugrožen i nije bilo ni govora o hapšenju ako bi se vratio, ali o tome ni s kim nije pričao.

U svojoj zemlji je bio automehaničar. Imao je grube ruke i uvijek crno pod noktima od rada na autima. Minulih dana je stotinama puta prao ruke sapunom, ne bi li odstranio tragove tog posla koji bi ga mogli odati.

Kad mu je bilo trideset, život mu se sastojao od auta i žena koje su dolazile i odlazile. Živio je uvijek lakomisleno i slobodno, dok nije došlo ovo gluho dijete i mkegov život krenuo u drugom smjeru.

Prije nekoliko godina je sa kćerkicom iz Teherana krenuo ka pakistanskoj granici, odatle su ga s njom prokrijumčarili u Karači.

U stvarnosti se nije zvao Memed, nego je lažni pasoš koji mu je dao pakistanski krijumčar ljudima nekada pripadao iračkom Kurdu koji se zvao Memed Kamal. Krijumčar je za njega smislio i odgovarajuću izbjegličku priču kurdskog disidenta.

Pošto se plašio da ga ne vrate, i carini je dao iste lažne podatke. Tako je samom sebi darovao lažni identitet koji, pravno gledano, gotovo da nije mogao biti osporen.

On je, dakle, službeno bio Memed Kamal, irački Kurd iz Arbila.

 

(Odlomak iz romana u pripremi.)