“Jarane, ja sam tebe klapio!”

 

(O novoj knjizi i seriji Geert Maka i nevjerovatnoj priči o Dautu i Danetu)

 

 Kad sam 2011. godine velikoj izdavačkoj kući predložio da s koleginicom Majom Weikert prevedem knjigu holandskog istoričara Geert Maka “U Evropi, istorija Evrope u dvadesetom stoljeću”, prvi odgovor je bio negativan. Kao, istorijske knjige se slabo čitaju. Pa još knjiga od skoro 900 strana? Nema šanse! Tek kad je jedan hrvatski izdavač za njihov prevod te knjige dobio uglednu nagradu, ljudi iz Buybooka su povjerovali da tu ima “nekog vraga”.

I doista, 2012. godine ta je knjiga, u nešto skraćenom izdanju, naišla na odličan prijem i dobila nagradu na Sajmu knjiga u Sarajevu. Još je ljepše što je te godine u glavni grad Bosne i Hercegovine na njeno predstavljanje došao i njen autor, koji se pokazao kao neposredan, prijatan i vrlo mudar čovjek. Geert je dao mnogo intervjua domaćim medijima i bio veoma zadovoljan gostoprimstvom doamćina. Simbolično, Buybook mu je rezervisao sobu u hotelu kraj Miljacke s pogledom na Principov muzej. Kud ćeš boljeg prenoćišta za vrsnog istoričara?

U toj knjizi, na osnovu koje je kasnije snimljena dokumentarna serija od trideset i kusur nastavaka, Mak govori i o neuralgičnim tačkama evropske povijesti u 20. vijeku: prilike pred Veliki rat, Principovi pucnji u Ferdinanda i Sofiju, Drugi svjetski rat i poraće, Hladni rat i pad Zida, balkanske krvave devedesete…

Razumije se da se u knjizi koja se bavi istorijom cijele Evrope ne može prevelik dio posvetiti samo jednom kraju ili regionu. Ali ono što je napisano u monumentalnoj, na desetine stranih jezika prevedenoj knjizi “U Evropi, istorija Evrope u dvadesetom stoljeću” urađeno je vrlo korektno, bez pristrasnosti i(li) ideološke obojenosti.

U međuvremenu sam za istog izdavača preveo još dvije njegove knjige, ali sam svo vrijeme s nestrpljenjem očekivao nastavak ovog kapitalnog djela. Jer, Geert Mak je u više navrata izjavljivao da ga “svrbe prsti” da u relativno poznijim godinama (rođen 1946-te) napiše neku vrstu nastavka “U Evropi”. U njoj bi rekapitulirao šta se sve ostvarilo, a šta ne, od ogromnih očekivanja Evropljana u vezi sa novim milenijumom.

(Ne zaboravimo, to je bilo doba velikog zamaha Evropske unije, stabilnog eura, otvaranja evropskih granica… Pao je Berlinski zid i započeo sretni Kraj povijesti, kako je to doba u čuvenoj knjizi “Kraj povijesti i posljednji čovjek” nazvao američki filozof Francis Fukuyama.)

Optimizmu na razmeđi milenijuma nikad kraja!

 

Geert Mak je, rekosmo, silno želio da napiše nastavak ove knjige. Znao je da, ako želi da napravi rekapitulaciju prvih desetljeća novog milenijuma, mora brzo prionuti na posao. Tako je nastala knjiga koju ovih dana naprosto gutam: “Velika očekivanja : u Evropi, 1999-2019”. (Atlas Contact, Amsterdam/Antwerpen, 2019., 556 str.)

Sâm naslov referira, naravno, na veliki roman Charlesa Dickensa. Ali dok se u djelu engleskog romansijera radi o drami odrastanja i (neispunjenim) snovima jednog lika, Geert Mak u svom novom djelu govori o neostvarenim očekivanjima cijelog jednog kontinenta!. Citirajmo odlomak iz uvoda:

“Optimizam koji je vladao na kraju milenijuma je zamijenjen strahom i zbunjenošću nakon napada na Twin Towers, kreditne krize, rastuće rijeke izbjeglica i sve lošije veze Zapada sa Rusijom […] Ali,” pita se dalje Geert Mak, “…da li je moguće prepoznati istoriju ako i sam živiš usred nje? Ako niko još ne zna kako će se završiti?”

Srećom, Mak je došao do zaključka da je to ipak moguće i ponovo nam podario sjajnu knjigu. Jer, ono što njega izdvaja od većine istoričara su njegov osebujni stil i pristup istorijskoj građi. On ne piše suhoparno i ne služi se poglavito brojkama i “suhim” činjenicama. Njegov stil je prefinjen, a observacije na širem planu autor uvijek potkrepljuje primejrima iz svakodnevog života. Jer, na sudbinama običnih ljudi se najčešće i lome točkovi monstrum-istorije.

No, vratimo se njegovoj novoj knjizi. Za razliku od prve, koja je prvo napisana i objavljena, da bi tek docnije ekipa holandske televizije snimila veliku dokumentarnu seriju, ovog je puta dogovoreno da filmadžije krenu na put po Evropi čim autor napravi prvu verziju teksta: Od Grčke do Islanda, od Poljske do Danske, od Bosne i Hercegovine do Irske i Velike Britanije…

Tako smo ovoga puta imali privilegiju da već nekoliko sedmica nakon objavljivanja knjige koja već mjesecima stoji na vrhu liste bestselera i o kojoj kritičari pišu hvalospjeve upratimo početak nove dokumentarne serije: “Velika očekivanja” : povijest uhvaćena na djelu”.

Svaki od deset nastavaka tu govori o jednom od velikih problema koji su nam “zamutili vodu” u protekle dvije decenije. Seriju tako otvara epizoda o najavi epohe terorizma: otmica francuskog aviona 1994. godine od strane alžirskih ekstremista. Oni su se njime htjeli zabiti u Ajfelov toranj. Srećom, pilot je još na aerodromu u Alžiru uspio iskočiti iz kabine i tako spasiti i sebe i putnike.

Talas nasilja je docnije zahvatio cijelu Evropu, pa i dobar dio svijeta.

Serija se nastavlja epizodom o Rusiji, to jest dolasku Vladimira Putina na vlast i promjenama koje je ovaj donio, posebno u odnosima prema Zapadu. Slijede odjeci bankarske krize 2008. godine na Islandu. Pošto mi nije namjera da detaljnije govorim o svim epizodama, samo ću, u vezi sa ovom, napomenuti jedan pikantan detalj. Naime, od svih bankara širom Zapada koji su učestvovali u “nestajanju” silnih bilijardi eura, u ćuzi su, i to relativno kratko, završila, slovom i brojem, samo četvorica (4) tustih svinja, i to svi sa Islanda!

(A vi samo probajte da iz firme iznesete ekser ili špenadlu, pa ćete vidjeti šta će vam se desiti….)

Kasnije se nižu epizode o migraciji, Brexitu i drugim evropskim urgentnim temema s početka ovog milenijuma.

 

E, sad dolazi nešto posebno interesantno za nas, Bosance i Hercegovce, ali i sve bivše Jugoviće: epizoda koja govori o odnosu prema ratu devedesetih i njegovom uticaju na živote žitelja naše zemlje danas. Koliko su ratne traume zaliječene? Mogu li ljudi različitih nacionalnosti o svemu otvoreno razgovarati i ima li suštinskog napretka u odnosima etničkih zajednica kod nas?

Epizoda počinje konstatacijom da naša zemlja više nije onako lijepo izmiješana kao ranije. Desile su se velike, većinom prinudne, seobe naroda unutar granica bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.

Kamera nas dalje upoznaje sa Višegrađankom Ramzom. Njoj su komšije prvo zapalile kuću, da bi je kasnije vođa Bijelih orlova Milan Lukić sedmicama držao pod ključem i višekratno silovao. Sve se to dešavalo u poznatoj banji “Vilina vlas”. Slična sudbina zadesila je i mnoge druge Bošnjakinje iz tog kraja. Ali, iako svi znaju šta se tamo dešavalo, niko o tome ni danas ne želi da govori. Većina Srba bi naprosto da prebriše neugodna sjećanja. Kamera prikazuje krupnog muškarca kako s brusilicom u ruci briše riječ “genocid” s mramornog spomenika bošnjačkim žrtvama rata. Malo kasnije, drugi muškarac pokušava flomasterom ponovo upisati tu strašnu riječ u tekst spomenika. Da nije beskrajno tužno i žalosno, čovjek bi se mogao gorko nasmijati!

Ali ima i drugačijih primjera. Bivši neprijatelji ipak ponekad komuniciraju, i to dobro. O tome svjedoči nevjerovatna priča o Dautu i Danetu. Daut i dalje živi u svom malom mjestu u Podrinju, a Dane tu blizu, preko rijeke.

Na jednom izviđanju terenu, na kome je, kako sam kaže, “imao osjećaj da će poginuti”, Daut u polumraku šipražja nalijeće na neprijateljskog vojnika i u njega iz neposredne blizine sasipa rafal. Ovaj pada. Daut prilazi, pogleda u lice čovjeka koji nepomičan leži na zemlji i odlazi natrag u bazu. I tu se sve završava.

Sad dolazi ono skoro nemoguće. Prošao rat, prošlo čitavih četrnaest godina. Ratne rane polako zarastaju. Jednoga jutra Daut sjedi u kafanici u svom mjestu, kad se vrata otvaraju i u objekat ulazi čovjek koga je on ubio! Da, upravo on. Jer, odlučno tvrdi Daut, “…tu facu nikada neću zaboraviti. Prošao je pokraj mog stola i sjeo nedaleko od mene. Ja sam se okrenuo, pogledao ga u lice i rekao mu: ‘Jarane, ja sam tebe klapio.’

‘Kako si me, bolan, klapio, kad vidiš da sam živ?!’ “

Ispostavilo se da se uistinu radi o istom čovjeku, da se čovjek zove Dane i da, rekosmo, živi tu, preko Drine, u Srbiji. Od smrti su ga onomad spasili pancirka i drveni kundak puške, koji je zaustavio veći dio snopa metaka što ih je Daut u strahu ispalio u njega.

Dvojica nekadašnjih neprijatelja su, kako sami kažu, “sad dobri”. Piju kafu, prošetaju zajedno, otvoreno pričaju o svemu. Razumije se da se ne slažu u mnogim stvarima kad je u pitanju rat, ali sve počinje i završava na oštroj diskusiji.

Eh, kad bi barem one arogantne, samozadovoljne face iz skupštinskih klupa nešto naučile od ovih jednostavnih, a mudrih i tolerantnih ljudi – gdje bi nam bio kraj! Za Evropu i ne znam, ali bi barem za nas, tvrdoglave Bosance i Hercegovce, možda i bilo neke nade?!

 

Skraćene verzije Ramzine, kao i priče o Dautu i Danetu možete vidjeti na YouTube:

 

https://www.youtube.com/watch?v=fq3xQf9CD1I&list=PLTVYV3wBFWwlSMOFD9PZtCj95GRql6JM9&index=3

https://www.youtube.com/watch?v=70eKwu1c-pM&list=PLTVYV3wBFWwlSMOFD9PZtCj95GRql6JM9&index=1

 

 

  Smisao Božića : škude ili milosrđe?

 

 

Nisam vjernik. Gore vidim samo nebo, i vjerski praznici mi, osim što ih s radošću čestitam prijateljima-vjernicima, ne znače mnogo.

Ipak, jedan davni katolički Božić mi se zauvijek urezao u pamćenje. Za njega je, naime, vezano moje prvo pijanstvo. Skupilo se nas pet šiljokurana, “malih maturanata”, dočepali pletarice crnog i napili k’o letve. Sedam dana nisam išao u školu!

Kasnije sam dobio izvjesnu averziju na vjerničko praznovanje. Pred rat su mi postali, i do dan-danas ostali, nedragi oni – a ima ih masa! – koji su s dolaskom “demokratije prevrnuli ćurak naopako, pa ih sad više ne možeš istjerati iz bogomolja. Smučila mi se sva ta pompozna, prenaglašena čestitanja – međusobna dokazivanja?! – za i oko vjerskih praznika.

No, otkad živimo na Zapadu, upravo taj Božić a mene opet kao da dobija neku ugodnu patinu. Jer, ovdje je dsobodnih dana znatno manje kao nekad u Jugi, a o “spajanju” slobodnih dana u 24-satnoj ekonomiji nema ni govora.

Zato je upravo katolički Božić – onaj drugi niko ne spominje, Rusija ovdje nije rado viđen gost – rijetka prilika da se familija okupi oko sofre. Skupa najede i napije, popriča, zapleše… Tada napokon vidiš djecu, vječito zauzetu poslom i karijerom, obično u drugim, udaljenim gradovima.

Elem, iako je za mene Nova i dalje najveći praznik, moram priznati da se ovih dana i ja drugačije osjećam.

No, i dalje me silno nervira potrošački stampedo u pretprazničkim danima… Jeste li, recimo, vidjeli one strašne scene iz australijskog šoping-centra u kome su se dijelili baloni s nekakvim poklon-ceduljicama? U silnoj gužvi i grabeži koja je na startu akcije nastala, zamalo da nije bilo mrtvih glava!

A nije uvijek bilo tako. Kad smo prije četvrt vijeka došli u Holandiju, nedjeljom su sve radnje bile zatvorene. A da rade za Božić i Novu – pa to bi bilo svetogrđe!

Kasnije su supermarketi počeli raditi jedne nedjelje u mjesecu, pa dvije, da bi se to uskoro pretvorilo u – svake nedjelje. Nakon toga više ni drugi dan Božića nije bio svetinja.

A danas”Narednih dana supermarket u mom kvartu radi sve, baš sve praznične dane. Nema odmora dok traje potrošačka pomama! Uostalom, Holanđani su odvajkada poznati kao dobri trgovci.

A u Njemačkoj, tu, “preko plota”, radnje i dalje ne rade ni nedjeljom, ni prvog i drugog dana nakon Božića. Slično je i u Belgiji.

Svaka im čast! Kao da će svijet pogoriti ako radnje 48 sati budu zatvorene!

Dobro, znam da sam ja staro gunđalo. Ali zar nije suština i ovog, kao i gotovo svih vjerskih praznika ljudsko milosrđe? Ako ste ikada zavirili u svete knjige, znate u ime čega i kako su oni nastali. Većini je bit suosjećanje sa slabijim, bolesnim, potrebitim. Zato mi se doslovno gade ova silna glad i trka za materijalnim stvarima, tim više što se u mom krugu prijatelja zadnjih dana i sedmica razbolio značajan broj dragih ljudi. Uz to, neki imaju ozbiljnih egzistencijalnih problema: bez posla i stalnih prihoda, jedva nekako “krpe“ kraj sa krajem. Nije da i drugim danima ne mislim na njih, ali to se, u ovim danima veselog preobilja samo od sebe nekako pojačava.

Ima još nešto. Otkad mi je noga zauvijek otišla, na svijet gledam drugim očima. Iako, nemam neki mentalni problem, niti smatram da sam od tada nešto manje vrijedan. Ako je ono malo amputirane noge cijeli GS – jebaji ga! Svaki hendikepirani čovjek je mnogo više od njegove/njene fizičke ili mentalne mane. Volio bih da se toga sjetite svaki put kad vidite moje nove kolege po sudbini.

Upravo zato me sve više fasciniraju manje validni ljudi koji se, u granicama mogućeg, trude da nastave s normalnim životom. Da rade, izlaze, voze auto, pa čak i da se bave sportom…Lijepo veli jedna holandska poslovica: sve je između dva uha. Iako vrlo osjetljiva stvarčica, duh je naprosto nesalomljiv.

Zato ću ovo malo pretprazničko pisanije završiti mudrim riječima nizozemskog paralimpijskog šampiona, handbikera i trijatlonca Jetze Plata. On je rođen s nedovoljno razvijenim nogama, ali se brzo sav predao sportu i došao do vrha. Učestvovao na olimpijskim igrama u Londonu, više puta vozio maraton (42.165 km!), postao evropski i svjetski šampion, pa se čak, eto, počeo uspješno baviti još jednim sportom! San mu je da u paralimpijskim igrama 2020. u Tokiju osvoji zlata i u handbike-u i trijatlonu.

No, Plat je sam sebi zadao još jedan plemenit zadatak: da utiče na način gledanja javnosti na osobe sa hendikepom. Njima ne treba sažaljenje, nego razumijevanje, rilika da budu društveno korisni. Kako to reče jedan drugi paralimpijac: “Mi nismo za žaljenje. Moje oružje je humor. Na primjer, kad u supermarketu stojim pred policom sa slasticama, ljudi mi stalno prilaze i nude pomoć. Znam da imaju dobre namjere, ali me to strašno nervira. Zato reagujem protupitanjem: ‘Da. Šta mislite, da li da uzmem puding od čokolade, ili od vanilije?”

Ako to nije čudesna snaga duha…

 

Zato, molim vas, i prije i poslije praznika: mrva srca, puno takta, i što manje greed-a, gramzivosti.

Ostalo će doći samo od sebe.

 

 

Korona u Holandiji : hamsteren

 

 

 

Čovjek obično misli da nesreća ne stanuje ovdje. Tako je s ratovima, prirodnim katastrofama, pogromima… Na to se, valjda, odnosi i onaj poznati “crnjak” o staljinstičkim “čistkama”:

Kad su usred noći pokucali na vrata komšiji u prizemlju, ja sam šutio. Kad su potom pokucali na druga, pa potom na prva vrata do mojih, opet se nisam oglasio. A kad su došli do mojih vrata, više nije bilo nikog da podigne glas.

Ne trebamo, uostalom, ići toliko daleko. Ljeta ’91, kad je rat u Hrvatskoj već buktao svom silinom, moji tetak i tetka iz Beograda nisu došli na ljetovanje u našu zajedničku vikendicu na Boračkom jezeru. Jedno veče smo ih nazvali, veseli i puni samopouzdanja: “Ma hajde, dolazite ovamo! Takvo nešto se kod nas u Bosni nikad ne može desiti!”

Takva je ljudska priroda. Čak i ako povjeruje u mogućnost zla, nikad ne vjeruje da bi se ono baš njemu/njoj moglo desiti.

 

Kako nekad, tako i sad. S korona virusom. Dok smo, prije nepunih mjesec dana, na tv-ekranima gledali kako Kinezi na improvizovanim gradilištima za svega nekoliko dana dižu bolnice, više smo se divili njihovim tehničkim i organizatorskim sposobnostima nego što smo razmišljali o tome da se i nama može desiti slična nevolja. Daleko je Kina…

Zvona nisu zazvonila ni kad su vjetrovi grozni virus bezazlenog imena “dopuhali” do Italije. Cijela ta stvar s koronom je (i) u Holandiji isprva primljena nonšalantno. Evo primjera: iako su znali da se bolest proširila na Apeninsko poluostrvo, oveća grupa studenata sa univerziteta u Groningenu otišla je na skijanje. Gdje? Na sjever Italije!

Poslije toga je, krajem februara, došao karneval, koji se, po tradiciji, raspojasano slavi na jugu niskozemske. U taj dio krajem februara hrli masa “hodočasnika”. Pleše se, igra, pije, ljubi i grli do besvjesti skoro cijele jedne hefte. Ubilo se za koronu!

U međuvremenu stižu strašne slike iz Italije. U nedostatku bolničkih kreveta i adekvatnog prostora, ljudi leže u poljskim krevetima, po hodnicima i pod šatorima. Iako bolest najviše napada starije i one sa slabijim imunitetom, na snimcima vidimo i mnogo mlađe ljude, na uskih krevetima zbunjeno i prestrašeno gledaju u “oko kamere”.

Poznati virolog jutros skicira sumornu sliku. Zbog klimatskih promjena i visoke fluktuacije žive sile njegove kolege odavno predviđaju dolazak opake bolesti slične španskoj gripi. I evo nam je tu. Nećemo je se lako riješiti. Čovjek hvali organizovanost i disciplinu Kineza, ali i oprezno upozorava da nas čeka duga borba protiv ove pošasti. Biće tu još rasta i opadanja, plime i oseke, sve dok (skoro) svi ne postanemo imuni ili dok se ne pronađe lijek protiv ove opake bolesti.

 

Ovakva predviđanja dovela su do očekivane reakcije. Raja navalila na supermarkete. Počela bjesomučna grabež, ono što se u zemlji lala i kanala označava rječju hamsteren (u slobodnom prijevodu “skladištenje””).

Ko zna zbog čega, ali u tom “stampedu” prvi je stradao – toalet-papir.

“Eto vidiš da su velike seronje”, zezam se sa supurgom, misleći na Holandeze. A ona mi na to na to veli kako je nekidan u lidlu naprosto morala upitati jednog u redu ispred sebe s kolicima punim “papira koji život znači”: “Izvinte, zašto ste kupili toliko toalet-papira?” Čova je na to samo slegnuo ramenima: “Nemam pojma. Svi kupuju, pa što ne bih i ja?”

Taman sam joj htio održati pridiku kao se to kod nas, koji znamo šta su pravi problemi, ne bi moglo desiti, kad mi moja bolja polovica pod nos poturi članak iz lokalnih novina: “Vidi ovo!”

Tekst opisuje navalu na jednu od ovdašnjih prodavaonica. Novinar presretne kupca s prepunim kolicima i upita ga:

“Kako se zovete?”

“Ismet.”

“Odakle dolazite?”

“Pa odavde, iz kraja.”

“Da li i inače kupujete tako puno namirnica?”

“Ma jok. Nego zbog korone. Ja i žena evo već treći dan punimo podrum, i još nismo gotovi.”

“?!”

“Znate, mi iz Bosne znamo šta je rat.”

Možda je novinar imao još pitanja, ali čovjek ode dalje. Među rafove. Hamsteren.

 

 

PS Posljednja vijest: samo u posljednja 24 sata umrlo novih osam ljudi. Ukupno, do sada, dvadeset. Sutra se zatvaraju sve škole i vrtići. Restorani već večeras, u nedjelju, u 18 sati. Zato, ako imate šta, i s kim – živjeli! Ko zna kad ćemo opet moći nazdraviti.

 

 

Život u karantinu (2)

 

 

Kako korona lomi i one koje ne ubija

 

 

Umjesto na rađi, sin, Ona i ja se već od utorka, evo, kući sudaramo guzicama. Još uvijek nam je, doduše, dozvoljeno izaći na ulicu, ali pitanja je – do kada? Rođak iz Pariza, strastveni biciklista, mi se neki dan žali da se strašno plaši da im ne zabrane sportanje na meraji. Kao da je znao: sutradan predsjednik Macron oznanjuje totalni lockdown. Nema nepotrebnog izlaženja na ulicu.

I poed sve frke oko korone, mi u Zemlji Lala i Kanala još nismo dotle dogurali. Početkom tjedna je od ovog s… ovdje pomrlo “samo” 15 ljudi. “Samo”, jer je u Italiji ove sedmice u jednome danu od korone umrlo čak 500 ljudi!

Živimo u totalno “pomjerenom“ svijetu. Dok ljudi širom planete umiru u buljucima, idiot od brazilskog predsjednika izjavljuje kako je ova pošast tek “fantazija” u nečijim glavama, a brat mu po gluposti i drskosti Trump i za bolest optužuje druge. “Na tapetu” su opet Evropa i Kina.

Juče je odašnji ministar zdravstva Bruins podnio neopozivu ostavku. Čovjeku pozlilo na kraju maratonske sjednice parlamenta. Kažu da je u pitanju iscrpljenost. Nadam se da je tako, ali je situacija toliko alarmantna da njegovo ministarstvo u ovoj “vreloj kaši” ni par sati ne smije ostati bez glavnog i odgovornog. Zato je Bruinsov zamjenik odmah promovisan u ministra.

Istog dana (u četvrtak) je objavljeno da je od korone obolio moj omiljeni komičar, kabaretije i kolumnista Youp van ’t Hek. A on je baš žilav čova. I pored lanjskog infarkta i nekoliko bajpasa i dalje je neumorno nastupao širom niskozemske i pisao redovne kolumne u dnevnim novinama. Sad mnogi ovdje, uključujući i pisca ovih redaka, strepe nad njegovom sudbinom.

 

Iako u ovoj seriji tekstova o životu pod opsadom virusa nisam namjeravao pisati o zavičaju, vidim, da ću morati. I sa te strane stižu loše vijesti. Prva mi je stigla, nećete vjerovati – preko Kanade! Ćpet mi poslao rođak – vidiš kako je korisno imati razgranatu familiju – članak iz Dnevnog avaza: korona i u Konjicu! Uz naslovnu vijest da je direktor tamošnje fabrike zaražen virusom COVID-19, u podnaslovu stoji: “U “Igmanu” prošle sedmice održana svečanost u povodu 70 godina firme, na kojoj je bio jedan direktor iz Srbije za kojeg je kasnije utvrđeno da je zaražen. Na ovom skupu bilo je 180 zvanica.”

Školski drug, vidim, na fejsu upozorava moje bivše sugrađane da se neki ljudi s tog skupa i dalje živahno šeću gradom i kontaktiraju s drugima kao da je sve u najboljem redu. A da možda odu do lokalnog doma zdravlja? Biće da više vjeruju onom tupavom brazilskom predsjedniku!

No, pustimo sad gorku ironiju. U Konjicu je već u petak ujutro konstatovano pet zaraženih ljudi. Kamo puste sreće da se na tome i završi. Pazite se, dragi Konjičani! Nesreća nikad nije toliko daleko koliko “upućeni” misle.

 

Pošto je ovaj zapis, sticajem žalosnih okolnosti, krenuo “domaćim vodama”, prije no što ga tako i završim, evo samo kratko najvažnijih događaja vezanih za koronu u Zemlji Lala i Kanala tokom ove sedmice.

– ponedjeljak se naciji putem tv-ekrana obratio premijer Marc Rutte. Bilo je to prvi put još od naftne krize 1973. godine da se jedan holandski premijer na ovaj način obrati sunarodnjacima. Premijer je narodu pojasnio poduzete mjere, pozvao ljude na oprez, da ne paniče i ne pustoše prodavnice. Jer, “ova zemlja ima rezervi hrane za još deset godina”. Iako se trudio da izgleda pribran, vidjelo se da mu nije lako. Gledalo ga je rekordnih 7,6 miliona gledalaca. Još samo da paničari poslušaju njegove savjete!

– najavljene su velike olakšice za privredu. Posebno su podržana manja preduzeća i samostalni privrednici. U pomoć priskaču i banke, iste one koje je vlada prije desetak godina vadila iz “živog blata”. Kolo sreće… “Težina” ovog paketa mjera je dvadesetak milijardi eura. Što ti je država!

– jedno veče tačno u osam izlazimo na ulicu da aplauzom izrazimo divljenje i podršku ljekarima i bolničkom osoblju Holandije. I dok mlaki aplauz odzvanja pustom ulicom – nije ovo jug, nema te strasti i predanosti! – tapšem i razmišljam o danima i mjesecima, nema tome ni tri godine, kad su me ti vrijedni i požrtvovani ljudi u bijelom, bolesnog i nemoćnog, danonoćno presvlačili i njegovali. Ni jedna im plata nije previsoka!

– četvrtak: ugledni virolog izvodi jednostavnu računicu: ako se u Holandiji od korone zarazi 50-60% ljudi (8-9 miliona), od nje bi nas moglo pomrijeti između 40 i 60 000! Veoma mali procenat, doduše, ali … Jebeš postotke!

– u malom pograničnom mjestu Baarle-Nassau pola dućana radi, a pola ih zatvoreno. S jedne strane naši, a s druge belgijski. Valjda znate koji trgovci, uza sve rizike, još uvijek zarađuju pare.

– u petak se naciji obratio i kralj. Za razliku od premijera, Willem-Alexander se nije bavio konkretnim mjerama. On je izrazio suosjećanje s porodicama preminulih i oboljelim od korone, te pozvao narod na solidarnost i zajedništvo u teškim vremenima. Govor je gledalo nešto više od pet miliona ljudi.

 

A sad zapis o jednom zemljaku koji nije dobio koronu, ali ga je ona žestoko kaznila.

  1. P. i ja se znamo godinama, još od azilskog centra. U ratu ga je, kao civila, odvelo na prve linije, gdje je ranjen i (p)ostao invalid. Stvar se još više pogoršala kad je prije nekoliko godina gadno pao sa stepenica i slomio drugu, zdravu ruku. Lom nije dobro zarastao, rana se prozlila, pa su mu hećimi na kraju ipak morali amputirati taj ekstremitet.

Međutim, ni to nije sve. Pri tom padu su mu oštećeni vrat i glasne žice, pa naš dobri D(rug) više ne može ni da govori. Razumije ga samo supruga, i to ni ona ne baš uvijek.

  1. je stalno sanjao o povratku u svoje malo mjesto u srednjoj Bosni. Zato nikada nije ni savladao holandski jezik. Sad više ništa od tog sna. Poslije još nekoliko padova, kad je postalo jasno da ni supruga ne može njime vladati, smješten je u starateljski dom. I fizički i verbalno ovisan o drugima, najsretniji sati su mu bili kad su ga posjećivali žena, djeca i unuci.

A juče stiže nova vijest: zbog virusa zabranjene sve posjete staračkim i starateljskim domovima. Sad mu je, dakle, ostalo samo da stoji kraj prozora i čeka kad suprugu da mu, pod pendžerom, “rukama i nogama” prenese vijesti i pozdrave familije.

‘Bem ti život, i koronu, i onoga ko nam je donese!