Dopisnica: AMSTERDAM

Dnedni list Danas, Beograd, 07. maja 2010.

 

Postojbina lala i kanala

 

Stigla nam je sjajna dopisnica iz Holandije u kojoj već petnaest godina živi bosanskohercegovački pisac Goran Sarić. Njegova nova knjiga „Zapisi iz Zemlje lala i kanala“ je štivo bez kojeg ne bi trebalo ni da se zaputimo do ove zemlje. Da, mi to sada možemo i bez viza, a oni koji imaju fobiju od prelazaka granica zbog višegodišnje izolacije, svakako treba da pročitaju Sarićevu knjigu, pa da u ovim odličnim esejima-pričama otkriju kako je moguće osloboditi se fobija „od zamišljene crte“.

Kada pomislimo na Holandiju, odmah su tu stereotipi koje znamo o toj zemlji: puna je lala, legalno se može konzumirati marihuana, Holanđani voze bicikle, odande je nekoliko svetski poznatih slikara i tamo cveta prostitucija. Sarić je, svestan ovih stereotipa, njih u knjizi „obradio“ s puno duha, ali je ipak, kao poznavalac stvari „iznutra“, objasnio čitaocima kako stvarno stoje stvari.

I kao što je svojevremeno Aleksandar Tišma obišao Srbiju na biciklu, Goran Sarić je Holandiju, takođe, istražio putujući na dva točka u različitim prilikama i povodima. Otkriće nam kako je to kada se kolektivno ide u Muzej svilene bube, a kako kada se porodično poseti Muzej podzemnog sveta; kako je u Dokumentacionom centru u kom radi uvedena „kafa u deset“, kako je Holandiju zahvatila „tulipomanija“, kakav je odnos Nizozemaca prema izbeglicama i koliko se taj odnos izmenio u poslednjih deset godina, kakav im je odnos prema zavisnicima za čije lečenje je u luci izgrađen brod koji je jednog jutra izgoreo, a otkrićemo i koliko se u ovoj zemlji vodi računa o baštama, oazama zdravog i normalnog života.

Amsterdam se u pisanim dokumentima prvi put pominje 1275. godine kada je grof Floris Peti stanovnicima amstelskog porečja dodelio privilegiju slobodne trgovine holandskim vodama. Ali, nije grof tek tako bio širokogrudan, veli Sarić, već je taj njegov potez bio politički motivisan: grof je time hteo da pridobije podršku amstelske vlastele u pokušaju da Amstelsku oblast „iščupa iz šaka biskupa“ Utrehtske oblasti. To mu je, na kratak period i uspelo, ali je grof svoj uspeh platio glavom kako to već biva u istoriji. Mnoge su se bitke vojevale za ovaj predivni gradić za koji kažu da je i u XVII veku bio „prenapučen“, jer su sa raznih strana u njega dolazili progonjeni belgijski protestanti, španski i portugalski Jevreji, pa je i do, za to vreme neverovanih, 14.000 ljudi godišnje kucalo na kapije grada. Za potrebe bogatih trgovaca, početkom zlatnog veka, Amsterdam je proširen izvan starih zidina i to sa tri potpuno nova prstena pravilno raspoređena uzduž kanala i to je sada čuveni deo grada – Kanalski pojas.

Uvek je drugačije kada vam pisac otkrije zemlju u kojoj, eto, već deceniju i po živi. Onda vam je kao da ste i vi putovali na sva ta mesta s njim i kao da ste pri tome sve videli, pa i ono što, ruku na srce, sami i ne biste zapazili. Zato, bolje od bilo kog bedekera, ova knjiga može biti pravi vodič kroz Holandiju.

 

https://www.danas.rs/zivot/postojbina-lala-i-kanala/

 

Gordana Nonin

 

 

NAŠA MALA KLINIKA

 

 

Sred holandskog musavog ljeta, danima pratimo vijesti o ljetnim žegama na Balkanu. Alpe – ogromna ambrela između juga i sjevera Evrope, slična Ivan-sedlu, prirodnoj (klimatskoj) grnici između Bosne i Hercegovine. Samo, mnogo veća.

Kroz Austriju stara priča: kiša, teško sivilo i, brate, prohladno: 16–17 stepeni. Pa još kad nas, u zemlji savršenih cesta i prekrasnih surih visova, negdje između Linza i Graza zaspe provala oblaka pred kojom su i brisači nemoćni, ozbiljno se zabrinemo: jesmo li tek sanjali dugo, toplo ljeto ili se to priroda opet poigrala sa vječito sunca žednim dijasporcima?

Kad se u ponoć napokon dohvatimo našeg malog stana u Slavonskome Brodu, već na izlasku iz auta nas mlatne val balkanskog ljeta. Sparno, zrak poput debele, mokre zavjese, a temperatura još uvijek skoro trideset tri Celzijusa!

U frižideru nas čeka vino. Par čaša đakovačke graševine bez greške briše sav napor dugog i, katkad, opasnog puta. Gemišt me spašava i tokom noći, dok kao lunatik teturam između kreveta – mokrog čaršafa! – i hladnjaka.

 

***

 

Kad krenemo u neko novo malo misto, na sajtu uvijek pogledam kulturnu ponudu: koncerti, izložbe, teatar… Tako sam pred polazak i saznao da se nadomak ovogodišnje destinacije, mjesta po imenu Sveti Filip i Jakov, danas, 19. srpnja 2011, održava veče dalmatinske spize i muzike.

Odlučujemo da tamo odšetamo rivom. Ionako se premalo krećemo. A plivanje…

Vučemo se, tako, rivom na tu spizu, kad ispred nas, ravno iz mora, iskočiše dva šiljokurana. Dva mlada galeba. Zabrzaše, pretekoše nas. Jedan se zakašlja, valjda od vode, pa nekoliko puta iz punih usta hraknu na stazu. Pez pardona, bez osvrtanja. Veoma prirodno, ko u prekambriju.

Ko zna, možda današnje cure tako vole?!

 

Copy/paste turizam

 

Po dolasku nas dočekuje potpuno prazan trgić. Nikog. Ni kučeta, ni mačeta. O spizi i klapama da i ne govorim. A hepening je odavno trebao početi.

Raspitujemo se o tome kod rijetkih prolaznika, ali ovi nemoćno sliježu ramenima. Na koncu uđem u jednu trgovinicu i upitam za dalmatinsku feštu.

“Aaa, nije to večeras, to vam je u neđelju. Sto posto. Pjeva i naša mala”, veselo će trgovkinja, sa povelikom modricom ispod desnog.

“Jes’, jes’, barba, tako je”, proviruje iza njenih leđa krupan đuvegija. Gledam u njegove krupne šake i sve mi se čini da znam kako mu je žena pala.

A kad im kažemo da smo sigurno, sto posto, na sajtu vidjeli da se ribanje i ribarsko prežderavanje imalo održati danas, muškarac nehajno odmahne rukom: “Ma, to vam je sigurno ona naša iz turističke. Ona vam svakog ljeta na internetu kopira lanjske sadržaje. Kod nas vam se, barba, svakog lita dešavaju skoro iste stvari, pa joj lino da iznova piše.”

“Iste stvari.” Copy/paste turizam!

 

Naša mala klinika

 

Baš lijepo u ovom Sv. Filipu, a bogami i u Jakovu! Posebno nam se svidjela konoba, aneks vinski podrum, zvučnog naziva Naša mala klinika. Tu smo, spustivši se u podrum s ribarskim mrežama, harpunima, bačvama i drvenim stolovima, kod barba Drage kupovali, i bumbili, sasvim dobro bijelo vino.

S tog mjesta i zadnja ovogodišnja morska sličica.

Jedne večeri, na kraju šetnje, tu pijuckamo gemišt. U pokrajnom dvorištu, disko na otvorenom. Pravi didža, faca ko kaca, sve sa sluškama na uškama.

Umjesto elektronske buke, večeras vrti samo dalmoše: zlatni hitovi Olivera, Miše, Tereze, Meri, Buce i Srđana, raznih klapa… Gušt, jedan kroz jedan!

Ali na podiju – nikog. Ni živa roba. Mladi, očito, nemaju sluha za muzičke mamutice od prije nekoliko decenija.

Zovnem mu piće. Nek’ čovjek zna da je večeras bar nekom ugodio.

Kad smo se naguštali dalmoša, svratimo na guc i butelju za kasnije kod barba Drage. Brkovi, minđušica, mornarska majica – prava galebina!

Otvorim vrata, kad tamo – urnebes! Oblak dima, miris maligana, gomila svijeta, s loših zvučnika plače Oliver, grca Mišo, jeca Gibo… Raja plešu sve u šesnaest, a naš ti barba pricapio neku blondinku, Švabicu, i sve joj nešto u uho šašori.

A kad ga prekinem, i zamolim za butelju, sjajnih mi očiju veli, pokazujući na vrata iza šanka: ”Eno burad, eno vina. Toči i nosi! A lovu ostavi kod šanka.”

On je, za to veče, svoje ulovio.

 

Konjic

 

U poratnom Konjicu na djelu je jedan paradoks: dok se Bosna i Hercegovina, razjedena šovinizmom, runi i propada, on raste i gradi se, kao u najboljim vremenima! Ovako nije bilo ni kad je Grad bio, što se tiče love, pun ko brod . Kada je samo fabrika Igman zapošljavala par hiljada radnika, a jaki bili i drvna industrija, kućna radinost…

Grad je, kažem, nikad ljepši. Obnovljena Ċuprija i Stari grad, restorani Konak i Han , oba na obalama Neretve, te treći Vidikovac, odakle, uz kafu i tufahiju, lagano, po istilahu, pogledom mezite grad i okolinu… Tu je, na izlazu ka Boračkom jezeru, novi, luksuzni hotel Garden city: zatvoreni bazen, teniski tereni, kuglana, stoni tenis, igraonica. Ni puno veći gradovi ne bi ga se postidjeli!

 

Slikar Beli, kolaži i “Ipak, ljubavne pjesme”

 

Jedne večeri, u šetnji, kod kafića Odeon sretnem njegovog vlasnika koji me odmah naprosto uvlači unutra.

Ulazimo i on mi uzbuđeno pokazuje ustakljene crteže na zidovima. “Prepoznaješ li ih?”, pita. Blenem, a onda mi sine: Beli! Ove kolaže, mješavinu različitih tehnika, je, naime, po motivima mojih pjesama iz knjige “Ipak, ljubavne pjesme” napravio je Ibrahim Novalić Beli, s kojim sam se u to vrijeme intenzivno družio. Priđem bliže: po obodima slike i danas se vide, izblijedjeli, njegovom rukom ispisani moji stihovi. Iznad njih sve i svašta, a najviše: lijepa, naga ženska tijela.

Zadrhtim. Belog odavno nisam vidio. Danas živi u Mostaruu. Nekad samouki, od lokalne elite prezreni slikar, sad je priznati akademac. Ima mali, ali lijep atelje iznad Starog mosta. Koliko znam, uglavnom slika komercijalu. Moram priznati da mi je mnogo draži njegov rani rad: bosanski motivi, ćupovi, kišobran, sjajan portret oca… Kažu da se okrenuo vjeri. U doba kad smo se družili o tome nismo razgovarali.

Vlasnik kafića mi priča kako je na samom početku rata ove slike sklonio na sigurno, ključeve predao vojsci i privremeno se oprostio od posla.

“Na plafonu su, vidi, još rupe od metaka”, rezignirano završava stari poznanik.

 

Titovo sklonište

 

Posjećujemo Titovo sklonište, predviđeno za Titov štab i najužu pratnju u slučaju nuklearnog rata. Vodič nam je jedan moj bivši učenik, sad oficir Armije BiH, koji kao da mi se izvinjava: “Jes’, profesore, nisam puno čitao. Ali sad mi se zna desiti da uzmem dobru knjigu u ruke.”

Dok radoznalo tútamo velikim kompleksom, za koji donedavno skoro niko nije znao da postoji, misli mi stalno lutaju ka onome za koga je sve ovo građeno. Kažu da nikad nije kročio na ovo mjesto.

Sve sobe su kvalitetno, ali skromno uređene. Nema tu nikakvog luksuza, samo praktične stvari. Tehnička strana doista impresionira: aluminijska vrata, priključci za kablovsku televiziju, trostruki, složen sistem snabdijevanja vodom, strujom, zrakom… A gradnja završena još sredinom sedamdesetih. Objekt, na najnižoj tački skoro 300 metara pod zemljom, je mjesto koje, pri posjeti Konjicu, svakako treba vidjeti.

Čak i kad niste, kao ja, veliki poštovalac pokojnog Maršala.

 

Selo Ciglenik: Franjo protiv franja

 

Na povratku smo nekoliko dana opet u Brodu. Jedan od njih odlazimo u Ciglenik, selo nadomak Lužana, u posjet Vesni, kćerki mog mentora, pokojnog Franje Grčevića, nekadašnjeg profesora srpske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Pod krošnjom hrasta, u dubokom hladu, prisjećamo se Franje i njegove žene Branke, koja nije dala ni zucnuti na Maršala. Ovi divni ljudi su mojima na početku izbjeglišta velikodušno ponudili utočište u ovoj prelijepoj, ali sad već staroj, zapuštenoj kući.

Vesna nas vodi unutra, u razgledanje: sve je nesređeno, nakrcano, ali sa lijepom kuhinjicom i profesorovim uredno poslaganim knjigama. U drugoj ispucali plafon izgleda kao da bi se svaki čas mogao srušiti. Vesna se nada da će obnovu kuće podržati neki od fondova za zaštitu kulturne baštine.

Bilo bi to doista lijepo: zbog ove krasne slavonske starice u cvijeću i hladu gustih krošanja; zbog Vesne, blage i stišane, zbog njene plemenite namjere da sačuva spomen na roditelje; a, možda, ipak najviše zbog njenog oca, starog partizana koji se polovicom devedesetih, prilično razočaran povukao sa katedre. Nije se Franjo baš uklapao u gore spomenuti, za sve veći broj ljudi dvojbeni vrli, novi svijet.

Dok je pažljivo slušam, hvatam iza njenih leđa mimiku i tužan pogled Vesninog muža. On mi docnije veli da je u mladosti bio protivnik komunista, ali da sad – poput one Ptice Trkačice – sve više kida nalijevo. I da se – otud i ona njegova mimika iza ženinih leđa – plaši kako će njen plemeniti napor, što se tiče potpore institucija, otići u vjetar.

Za ljude poput Franje Grčevića, ljude s kičmom, na Balkanu kao da više nema mjesta. Ovo je doba nekih drugih franja.

 

 

ČIOVO

 

 

Ispraća nas kiša. Slani, teški oblaci, munje i vjetar – vječni, ma vazda nekako iznenadni gosti sjevernjačkog ljeta.

U Holandiji najčešće tako u maju i junu bude nekoliko sedmica prekrasnog, skoro pa ljetnog vremena. Ali, kad u sedmom i osmom zareda kišurina, često isto ovako praćena munjama, gromovima, a katkad i gràdom, od ljetnog vam ugođaja ostane samo – pogled na kalendar.

 

I prati nas ona, ta kiša indijanskog ljeta, sigurno još četiri-pet sati kroz Njemačku. Srećom, na nju smo već svikli – samo što nam, u vlažnoj ravnici, još škrge ne izrastu – pa prilično žustrim tempom vozimo Bundesrepublik putevima, nerijetko pretičući mnogo jače limuzine od našeg pasata. Tek tu i tamo zastanemo da zamijenimo mjesta i malo se okrepimo. Činimo to na lijepo uređenim parkiralištima, uz klupe, hlad, montažne klozete. Sve strane registracije: S, D, PL, CH, NL, D – stranca ni s glave! Sve sami Jugovići, Albanci, Turci… Jedan me, tako, prepozna a da nisam ni zucnuo: “Ej, zemo, gdje si, bogati, kupio vinjetu za Sloveniju?” Kažem mu, a onda složno ispsujemo zmajčeke i njihovu preskupu naljepnicu za onaj tričavi komadić autoputa kroz deželu.

 

Austria, 12 points!

 

Kroz Austriju, kroz koju obično projurimo ko flak, – veliki zastoj! Taman kad smo počeli hvaliti njihove sjajne ceste i pomoć na putu, vozač ispred nas upali sva četiri žmigavca i naglo prikoči. Najednom se sve, smiri, stane. Kao u zaleđenom kaleidoskopu.

I evo nas sad tu, stojimo već dva debela sata.

Čak ni radovi na putu mi ne mogu pokvariti uživanje pri prolasku kroz ovu prelijepu zemlju. Brda i milka – čokolada pašnjaci, padine i stjenoviti visovi. Guste četinarske šume sa dvorcima i zamkovima na nevjerovatnim mjestima, često na samom vrhu kakve goleme stijene ili klisure… I uvijek se iznova zapitaš: ko li ih je, kada i kako gradio. Trebalo je, u stara vremena, dovući toliku građu na gorde uzvisine!

Tako čovjek, zagledan u lijepo, zaboravi ovozemaljske neprijatnosti. Inače bi mu se ovo dugo i naporno putovanje odavno zgadilo, toliko da bi, možda, poput nekih drugara, u domaju putovao pticom. Kraće i brže – ali dosadno.

 

SMS-generacija

 

Mala anegdota sa okrepljujućeg zadržavanja u Slavonskom Brodu: u tek obnovljenom restoranu Brođanka, na lijepo uređenom keju uz Savu, mladom konobaru koji nam donosi kafu i piće naše mladosti, skrećem pažnju na pravopisnu grešku u Pravilima kuće: “Ako Vam konobar ne donese račun, netrebate platiti račun!”

Dečko ništa ne kuži, čak se i malo prepadne. Valjda misli da smo iz poreznog, pa ćemo mu odrezati kaznu. “Ništa, ništa, gospodine, odmah ću ja. Oprostite, zaboravio sam…”

SMS-generacija.

 

Tompson

 

Pet i po sati ugodne vožnje novom cestom Zagreb – Split, i evo nas, u rano popodne stižemo na Čiovo, zaselak Donji Okruk.

Djed Ivan i baka Mara lijepo nas dočekuju. Na stolu smokve i masline, u frižideru domaće vino i kisela. Odmah nas zasipaju novostima: vrijeme će se ovog tjedna poboljšati, za nekoliko će dana biti čak i prevruće, iznad 35 stepeni Celzijusa! Turista manje nego lani. Dominiraju Slovenci i Poljaci, a Mađari ove godine skroz ofalili. No, preživjet će se nekako.

“Znate li da je prekosutra Tompsonov koncert u Čavoglavama?”, pita nas baka, pa nastavlja, ni ne čekajući odgovor, “Bit će velik koncerat, cijelo selo će ići tamo. Tuču ga, ali ne da se naš Perković.”

“Gledali smo kako ovuda prolaze kamioni kad je svojim parama dao izgraditi crkvicu u tom kraju. Prošlo ih je dvadeset…”

“Ma šta dvadeset? Bilo ih je pedeset, sikur!”, prekida ga bakica. “I to sve za mukte!”

Samo se smješkam, kušajući gustinu odličnog vina. Što da ljudima kvarim ugođaj kad nas lijepo dočekaše? Iluziju o turbo-hrvatstvu koja nema nikakve veze s mozgom?!

Nisu to loši ljudi, vidim, već samo naivni. Neuki. Prevareni vizijom vjere i krvi koju im serviraju nitkovi klerofašisti. Divide et impera. Kad čovjek vidi kako na razvalinama bivše države živi jedna srazmjerno mala kasta zločinaca, profitera, prevaranata, kriminalaca, ubojica, lihvara, špekulanata – ovih mi jadnih ljudi čak nekako bude i žao.

Dosipam mrvu Jamnice, pogledom milujući pučinu, po kojoj klize sunčevi zraci. Prođe i poneka brodica. Ovaj mi gušt narednih sedam dana niko ne može ukrasti.

 

Iznenadni susret

 

Naveče smo na rivi u Trogiru. Imam čudan osjećaj da ću sresti nekog poznatog. Zaustim da to kažem D, kad se najednom odnekud stvori bivši momak moje sestre, Konjičanin. Arhitekta. Nisam ga vidio već više od petnaest godina! Kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, u ratu je ga je zarobila Armija BiH. Skoro godinu dana proveo je u zarobljeništvu. Čuo sam da je žestoko nagrabusio. Na koncu je razmijenjen i dugo se nije vraćao u Konjic. Jedno vrijeme živio u Italiji, pa se vratio i zaposlio ovdje u Dalmaciji. Čuo sam da se oženio, rastavio …

Silno sam se obradovao. Srdačno se izgrlismo i izljubismo. S njim su druga žena i sin. Onako s nogu, usred one gužve, baš smo se lijepo ispričali. Na koncu, sa vizitkama u rukama, čvrsto obećasmo jedan drugom da ćemo ostati u kontaktu.

No, kao i većina slučajnih ljetnih kontakata, i ovaj je ostao samo na osmijesima.

 

***

 

Između jedan i pet nismo na plaži. Previše je vruće. Do pola ukopanom u zemlju, u apartmanu uvijek vlada prijatna hladovina. A i položaj našeg, od znatiželjnih pogleda zaštićenog vrta, je odličan. Drveće i veliki grm limuna bacaju duge sjene, pod kojima predemo ko mačići. S vremena na vrijeme skoknemo do frižidera. S malcem redovno igramo remija.

A na plaži je najljepše ujutro, između pola devet i deset. Ima i zgodan restorančić – neka vrsta ovećeg kioska sa zasvođenom terasicom. Tu, dok malac knjava, nas dvoje staraca zauzimamo busiju. Odmah odem da se bućnem. D. naruči kafe i (još tople!) kifle.

Imaju čak i novine. U nedostatku Ferala, dobar je i Jutarnji.

 

 

PutoVis

 

 

Adam i Eva, u brokatu raja

 

Ranom zorom, iz Slavonskog Broda krećemo za Split, pa na trajekt za Vis. Sokoćalo veli da bi danas trebao biti udarni vikend, kilometarske kolone. A njih nam je već od Švabije dosta – preko glave!

Ipak, do Zagreba ide glatko. Pokoji kamion, merdžo, i stari stojadin… Ali na izlazu kod Lučkog – more auta! Srećom, ne stojimo, milimo, pa na koncu relativno brzo prolazimo naplatne kućice i otisnemo se za (nekada) crveni Split. Pošto većim dijelom puta vozimo u koloni, sporije, da bismo na vrijeme stigli na trajekt posljednjih 150-200 kilometara prevalim u stilu Fanđa. Formula 1 na (honda) jazz način!

Poslije sedmosatne jurnjave, na Jadrolinijin trajekt se ukrcavamo među posljednjima. Ne možemo da povjerujemo da smo se ipak uspjeli ukrcati u utrobu golemog plovila. Docnije, razgaljeni, uz žuju (ja) i ledo (Ona), dva i po sata lješkarimo u brodskom restoranu. Nemamo ni snage, ni volje otići gore, na taracu, i pogled na pučinu. Bit će toga još.

I doista, poslije to obilno nadoknađujemo, na drugom spratu apartmana obitelji Mišković. Terasa okupana bugenvilijama, luka kao na dlanu, u daljini svjetionik, duboko dolje, desno – riva. A visoko gore: zvijezde ko oskoruše! Šutke zurimo u tamno. Mir i vino, doneseno iz Njenog zavičaja. Izvrsno. Traminac, iločki.

Zaspimo goli i premoreni. Adam i Eva, u brokatu raja, nakon što su maznuli onu jabuku.

 

Mještani

 

Mještani vam ovdje sve nadugo i naširoko objašnjavaju, šta god da ih upitate. Očito su željni razgovora. Dugi vansezonski mjeseci, lijeni dani i sedmice, čine da rado koriste svaku priliku za ćakulu. Tako mi na tržnici zemo, Banjalučanin, detaljno opisuje kvalitete njegove robe, ali i to kada je, i kako postao skoro pa Višanin. (Otočani, kao i, kod nas, pravi Mostarci, teško primaju došljake. Treba ti mnogo ljeta da ovdje na ravnoj nozi bevandaš, zentaš i bariš strankinje skupa sa lokalnim galebovima.)

Zemo je, veli mi, zapravo još Jugosloven, barem isto koliko i Bosanac. A koji Bosanac? Kao da je to važno? Važno je da su mu kajsije dobre i sočne. Aman-potaman!

 

Češka vila

 

Tražimo plažu s hladom. Vlasnici apartmana, barba Zvonimir i gospođa Rina nas šalju do Češke vile, tu, kilometar-dva prema Komiži. Na prvoj velikoj okuci skineš se s asfalta, ošini po prašini, kraj maloga kampa i visokih četinara. Potom blago spuštanje, još jedna oštra okuka, i eto te učas na malenom, ma jednom od najlipših otočkih kupališta. Ima dudokog  hlada, ali i kafanica s dobrom mjuzom, te uredan WC. Kamenje je glatko, ali ne i preglomazno. Postepen ulaz u more, a njegova boja – ko iz filmova Žaka Kustoa!

Kad sam napravio par fotki i bacio ih na Facebook, kolega s posla me, ciljajući na prekrasnu morsku boju, mrtav ozbiljan upita jesam li to opet nešto prčkao s fotošopom.

“Jok”, odgovorim, “nego sam to sinoć, pripit, u njega prolio par kapi tinte!

 

A Češka vila, tu, u blizini? To vam je jedna plaho tužna priča. Porijeklo njenog imena saznajemo iz malobrojnih internet-poveznica. Tu su se, naime, između dva velika rata odmarali češki sindikalisti. Poslije Drugoga, tu je, kao svoj na svome – Vis je jedini teritorij u bivšoj Jugi na koji švapska čizma nikada nije kročila! – jedno vrijeme dolazio, pa i u vili noćivao maršal Tito. Kasnije je pretvorena u prebivalište za oficire Jugoslovenske mornarice.

Za njeno sadašnje derutno stanje, kažu mještani, najodgovorniji su oslobodioci iz posljednjeg rata. Jer, kao i iz Pule, JNA se sa Visa povukla bez ispaljenog metka. Kome su je onda devastirali ili sudbini prepustili, ovi novi, čudni oslobodioci?! Ili možda i ovdje radi tajni plan pljačkaške pretvorbe: devastiraj sve što iole vrijedi, snizi mu cijenu na kunu/dinar/markicu, potom kupi i malo dotjeraj, pa na koncu prodaj za brdo para. I eto te – hadžija! Preko noći, od stranačkog kadra, dupelizaca i čankoliza, golaća i ljezihljebovića – do teškog pareše.

Prosto, da ne može prostije. A narod? Njemu ostaju sloboda da sastavlja kraj s krajem, (polu)prazan stomak i zastave.

Dugo razgledamo ovaj, i sad se vidi, ne tako davno prelijep objekt. Škljocamo, divimo se, s tugom zurimo u razvaljenu stolariju i mračnu, čini se: doslovno zasranu unutrašnjost. Zamišljam nekadašnju živost i vrevu, jutra okupana suncem… Kao da odnekle još čujem zvonke, bodre momačke glasove. Gledam kupanje zorom, u plićaku kristalno bistrog mora.

Poslije, na plaži, dugo dumam o prolaznosti. Ovakva ljepota, a propada. Kad svoje ovako zapuštamo, kako (bi)smo tek tuđe rušili?!

 

Zelena špilja, Stinava, Budikovac…

 

Ujutro odlazimo do Milne, odakle ćemo se brodicom otisnuti na izlet do čuvene uvale Stinava i kupališta Budikovac, te nadaleko poznate Zelene špilje. Tačno u zakazanu uru pojave se brodica i vodič Lino. Kozija bradica, osmijeh i kapica. Simpatičan mladoliki četrdesetogodišnjak.

(Primijetio sam da ovdje mnogi muškarci, a naročito žene, izgledaju mlađi nego što zapravo jesu. Slava vinu, moru i njegovim plodovima!)

Na putu do Stinave, pod tankim hladom cerade, Lino i ja brzo zapodjenemo eglen o zajedničkoj muci zvanoj – giht. I dok je meni u dobra doba uspio da, ako ne baš savladam, onda barem iskontrolišem tu napast izazvanu, kažu, žderativom i lokativom (šifra: hedonizam), dobri Lino mi se jada da ga ta opaka bolešćina sve češće spopada. “Ne mogu ti ja, moj Hercegovac”, tužno veli, “bez vina i rakije. Naročito u dugim zimskim misecima.” Razumijem ga. Jer sad je sve lijepo i krasno, no kad minu vrućine i lito, odu turisti, a navale kiša i bura – u našem malom mistu – kraj onakve vugave i viškog plavca! – propio bi se ma i najžešći antialkoholičar!

Ipak mu dajem nekoliko mudrih savjeta, unaprijed znajući da od toga neće biti nikakvoga ferka.

 

Stinava spada u red najljepših uvalica koje su ove, u Jadran zaljubljene oči, ikada vidjele. Uski prolaz između dva grebena, a more mrko i duboko. Zagnjuriš glavu, i nama’ vidiš tamni bezdan dna. A plažica – prava bombonica! Jedino, malo je gužva. Razočaran, zamišljam kako bi ovdje bilo prelijepo doći u ranu jesen ili mlado proljeće, prostrijeti dekicu i slušati tišinu mora.

Samo, nigdje onih dosadnih Čehinja, Ruskinja, Engleskinja, vitkih i gordih Dalmatinki…

A šta ti je, kad pasaš pola vijeka, drugo i ostalo?!

Lijep je i Budikovac, ali na sasvim drugi način: pust, s dugim plićakom i ne odveć krupnim kamenom, priziva u sjećanje Defoovog Robinsona Krusa. Pošto nas Lino ostavlja na par sati, izdvajamo se od rijetkih kupača i tražimo hlad. A kad ga – malo lijevo, pa preko skliskih stijena – nađemo, sve četiri u zrak! Lijeni sahat kasnije, žedni, odlazimo pred kolibicu, improvizirani restorančić na vrhu plaže. Primitivno, ali baš zgodno, kao da ju je sklepao Robinzonov Petko! Od gazdaričine kćerkice, koja mi smjerno prilazi s košaricom u ruci, kupujem školjku. Ja njoj par kuna, a ona meni sjaj u okicama, silnu sreću dok na dlanu gleda tih nekoliko parica.

Poslije ćutke zurimo u pučinu, uz Pan da osvježi dan. Nije baš kao na Stinavi, nema ni one dekice, ali eno jedne u toplesu, i u daljini bilog galeba. Lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležat…

Odlazak u Zelenu špilju, što bi rekla jedna frendica, vrijedan svake pare. Samo, puno nas je na čamcu, pa moram pazit da se ne prevalim. Ostali skaču u studenu, suncem nikad ogrijanu vodu. Neka ih, nek’ samo skaču! Nasmrzavo sam se ja dosta, kao dječak, u Neretvi. Dosta mi je studene vode za dva, tri života.

Na krovu pećine vidi se pukotina kroz koju prolazi tanak snop svjetlosti. Taj trak se onda dolje, na vodi, oslikava u neobičnoj zelenoj boji. Otud ime ovoj pećini u kojoj se, kako čujemo, ponekad održavaju koncerti i večeri poezije.

Naveče, gladni vuci s Prenja, po preporuci Damira Uzunovića, ovdašnjeg zeta, odlazimo u gostionu Vis. Ona se nalazi na samoj rivi. Osnovana je 1946. godine, radi tek od predveče, ima svega desetak stolova i uvijek je puna. A sadašnji gazda, unuk prvog vlasnika, nam zaneseno priča o jelima sa menija. Većinom su, veli, pravljena po receptima njegove none. Priča i o vinima, cijelom otoku. Ovim Višanima ne treba bolji (vele)poslanik, dumam, i naručim ono što nam je preporučio. I sve stvarno bješe kako je rekao: sjajna hobotnica na salatu, rižoto i, finale, riba gof – kao da ti je maločas iz plićaka dobrovoljno iskočila u tanjir!

A pola ure poslije, kao desert: koncert klape Šufit (što na dalmatinskom znači: potkrovlje). I to na otvorenom, među zidinama stare utvrde Batarija.

Sve vrijeme ćutim da mi tu, na praznoj stolici s desne strane, sjedi otac Ješo, Jeremije, veliki ljubitelj Dalmacije, Hajduka i klapske pjesme. Pjesme o moru, burama i nevjerama, mornarima, ljudima kojih više nema. I, meni, tako, večeras fali jedan, ma silno moj, koga odavno nema. Plačipička, veliš? Muškarci ne plaču!

Poslije, na terasici apartmana: svjetionik na ulazu u luku i vesele točkice na čohi neboskona. Bohtimo i pijuckamo. Pospani, vinom slatko išamarani, a ne da nam se u krevet. Carpe diem. Zgrabi dan.

I noć. I noć!, dere se veseli luđak u meni.

 

Titova špilja i Randolf Čerčil

 

Na večeri kod gazdarice Rine i barba Zvonimira. Pasta sa kozicama za prste oblizati, eglen i bogovsko vino, vugava. Kroz prozor, daleka svjetla. Italija je tu, iza ugla.

Kad domaćici, šarmantnoj dami na pragu sedamdesetih, u nastupu veselosti kažem da izgleda mnogo mlađe, okice joj sijevnu kao u djevojčice. Mediteranska krv!

 

***

 

Na Otoku ima dosta Engleza i Slovenaca, a od domaćih ubjedljivo prednjače purgeri, Zagrepčani. Naših Bosanaca i Hercegovaca gotovo da i nema, sa izuzetkom onog mog dobrog Banjalučanina na pjaci, a i on je skoro pa Višanin. Skupo, naročito prevoz. Nego, ovdje mi je zanimljivo nešto drugo: na Visu je upadljivo malo Nijemaca, najčešćih jadranskih gostiju. Zbog čega? Nešto im se, još od onoga rata, baš ne da na Titovom otoku Visu!

 

***

 

Titova špilja

 

Iako ponegdje na putu do Titove špilje ima putokaza, na mjestu gdje počinju stepenice nema nikakve oznake. Sigurno bih, usredsrijeđen na vožnju uskim, krivudavim putem, profulio da D. na jednom proširenju nije ugledala poznati crvenobijeli kružić i prvih nekoliko skalina.

Rina i Zvone su nas upozorili da do vrha i dvaju špilja – u jednoj je obitavao, a u drugoj Glavni štab NOV-a održavao sastanke – ima čak 320 stepenica. No, imamo sreće. Danas je prvi dan sa nešto oblaka. Sunce ne prži, zrak ne treperi kao da nebo gori. Osim toga, na svakih četiri-pet stepenica napravljena su odmorišta, tako da penjanje odista nije preteško. Stepenice je sredinom šezdesetih, kad je Tito posljednji put bio na Otoku, izgradila Jugoslovenska narodna armija. Ipak, nešto, sumnjam da se Broz tada još penjao gore – ta već je bio duboko u sedamdesetim!

Tito je ovdje, na slobodnu teritoriju, došao poslije desanta na Drvar. Morao je biti oprezan, spavao u obližnjem zaseoku Borovik. Rijetko bi, kažu, dvaput zaredom zanoćio u istom krevetu.

Evo nas. Dvije spomen-ploče na ulazima u pećine su jedina oznaka historijske važnosti mjesta. Čini se da ništa nije urađeno da se ovo historijski značajno mjesto približi turistima. Neka, barem ga nisu devastirali, kao Češku vilu.

U onoj većoj su drhtavom rukom uklesani stihovi iz Nazorove pjesme Naš vođa:

Od gvožđa je, ali u tom gvožđu kuca

toplo srce. S ruke, kad je uvis diže,

do oblaka tamnih pramen svjetla siže.

(…)

U polumraku i nevješto ispisane, jedva ih uspijemo dešifrovati. Dvije spomen-ploče, veliki plato ispred – i to je sve. Ipak, s lijepim vidikovcem na veliki dio otoka, ugodnim šumom i šušnjem gustog raslinja, i ovako pusto – danas smo ovdje jedini hodočasnici – ovo mjesto odiše neobičnom, svečarskom atmosferom.

Svakako ga je vrijedno (p)osjetiti.

 

Arheološki muzej Issa

 

Kad smo se vratili, odlazimo u Arheološki muzej. Njegov čuvar, Mitar, i on iz Banjaluke, drži nam mali čas povijesti. Tako saznajemo da je čak 260 Višana u onome ratu dalo život za slobodu. S obzirom na ukupan broj stanovnika na Otoku, to je nevjerovatno veliki broj. Zbog toga se, dakle, ovo nekada zvao Crveni otok. I ovdje se, kao i u cijeloj Hrvatskoj, za rata devedesetih osjetio (za)dah novoga doba. Tako su u gradskom parku s postolja odvaljene tri biste ovdašnjih partizana, da bi potom bile sklonjene na sigurno. Gdje obitavaju, evo, više od 20 godina.

Ogroman broj Višana se, dakle, priključio partizanima, što objašnjava njegovu uspješnu, tvrdoglavu odbranu. Ovdje je, čak, Vinston Čerčil, zbog strateške važnosti Visa za Saveznike, 1944. poslao svog sina Randolfa sa 800 elitnih britanskih vojnika, da pomognu izgradnju spleta podzemnih prolaza i hodnika, neophodnih za efikasnu odbranu Otoka.

Otokom i danas kruži priča (legenda?) da je ovdje 1944. godine svake sedmice dolazio mali avion po sanduke škampi za Randolfovog oca Vinstona. Ako je to tačno, gospoda se, eto, i u ratnom Londonu znala lijepo sladiti.

Cijela štorija, kaže Mitar, ima i tamnu stranu. Kad su 1946. definitivno odlazili s otoka, Britanci su sa sobom ponijeli svu lakšu opremu, a ono što nisu mogli ponijeti – pobacali u more! Tito je, naime, tada još bio Džugašvilijev jaran, pa su se Britanci plašili da bi, u slučaju novog velikog rata, Maršal to oružje i tehniku mogao okrenuti protiv njih.

Druga priča se odnosi na sudbinu jednog broja Višana koji su s preko 30.000 civila iz cijele Dalmacije, koncem 1943. i početkom 1944. godine pred njemačkom ofanzivom izbjegli na Vis. Pošto otok, na kome se tada nalazio Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske, nije mogao da primi toliki broj izbjeglica, svi su prvo evakuisani u luku Bari, pa onda na goru Sinaj, tadašnji Egipat, gdje je formiran izbjeglički logor El Šat.

Kad je rat završen, velika većina izbjeglica se odmah vratila kućama, ali je mali broj njih ipak odlučio da zatraži azil u trećim zemljama. Međutim, zemljište na kome se nalazio logor El Šat Ujedinjene nacije 1948. dodjeljuju novoosnovanoj državi Izrael. Vlasti nove države promptno donose odluku da zatvore logor, što znači – da protjeraju sve iz logora. Nekolicina tih nesretnika se tako na koncu ipak vratila u domaju, a samo mali broj ih se uspio dočepati željenih odredišta.

Tako su vlasti Izraela, tek što su dobile sanjanu stopu sopstvene zemlje, dokazale da ništa nisu naučile iz svoje historije.

Kao i cijela ljudska rasa, uostalom.

 

“Hoćete li manji da vam uđe ?!”

 

Poslije odlične klope u piceriji Karjola, dugo bazamo rivom. Žena bi da šeta, a meni – samo da sjednem! Ljenost, a i živciraju me biciklisti što, najčešće bez svjetala ko budale mahnite jurcaju viškim kalama.

Nakon trećeg đira, mrtav pao, odnekud začujem pjevanje. Klapa! Mora da je s televizora, pomislim, i oboje kao po komandi krenemo u pravcu tog milozvuka. A onda, na malom trgu, ugledamo šestericu muškaraca. Stoje i pjevaju. Kao anđeli. Oko njih, u nešto širem krugu, šačica gledalaca. Ostali prolaze, malo zastanu, oslušnu i produže. Jedan mladi par, visok momak a tanak, a ona – suknjica i tijesna majičica, nasloni se na kamenu ogradu, i ostane tako, u vrelom klinču, zagrljeni. Frano Lasić, sto posto. Poslije još jedne nježne, galebarske, Visoki se sagne i Suknjici podari nježan poljubac.

A ovi ovdje – domaća klapa Liket (što znači: miris, buke), sakupili se i tek tako, bez pare i dinara, slušateljstvu podarili sjajan koncert.

Eto, ponekad treba i ženu poslušati. Da sam odmah jurnuo na našu terasicu, ovo ne bih doživio. Hvala ti, D!

Šalim se, naravno. I u našoj kući, kao u onom prastarom vicu, dobro se zna da je moja uvijek zadnja: “Da, draga!”

 

***

 

Na ulici ispod našeg apartmana jedan dječak svake večeri sjedi na kućnom pragu i prodaje školjke. Zove se Željko. I ima krupne, pametne oči, kao Malik, simpatični mjesečar iz Oca na službenom putu.

Jedne večeri odlučimo da ga obradujemo. Darija odabere oveću školjku, dâ mu parice, a on onda navalio da je pošto-poto ugura u papirnu vrećicu. Ali školjka pogolema, a otvor mali. Muči se malac, muči, znoj ga oblio. Na kraju odustane, podigne pogled ka supruzi i upita: “Hoćete li manji da Vam uđe?”

Mi pogledamo prvo u njega, pa onda ispod oka jedno drugo, a onda prasnemo u smijeh. Malom ništa nije jasno.

“Ni slučajno”, odvali moja dama. I opet prasne u smijeh.

I odemo, valjajući se od kleberenja, niz ulicu, ostavljajući dječaka da broji i prebrojava onih nekoliko parica na dlanu.

 

Luka Ploče: “Ma ko to more platit?!”

 

Na povratku, na noćenju kod rodice u Pločama, naletjesmo na malonogometni noćni turnir Ko to more platit. Puno gledalište, šega i šala, odmah me podsjete na predratni turnir u rodnom gradu, Tri kornera penal. Bio je to zacijelo jedan od najboljih turnira te vrste u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Na njemu su učestvovale i ekipe tadašnjih prvoligaša, među kojima i ona mostarskog Veleža. Sa sjetom se sjećam velemajstora lopte Semira Tuceta i Seje Kajtaza. Na stadionu Partizanovo znale su se okupiti i po dvije hiljade ljudi, a dodjeljivale su se i masne nagrade. Igralo se po starom pravilu: skriviš tri kornera i fasuješ penal!

Kakva su to vremena bila: fino vrijeme, miriše lipa, pivo i povjetarac s Neretve – a stadion pun ko oko!

Ali priznajem, i ovdje je lijepo. Nije toliko vruće kao na otoku. Samo što je fudbal u finalu mnogo tanji od onog davnašnjeg. Puno zanimljiviji je susret veterana Hajduka i domaće momčadi. Za Bile su, među ostalima, nastupile i nekadašnje zvijezde, Ivica Mornar i njegov imenjak Šurjak. I dok je ovaj prvi briljirao, drugi je odigrao tek nekoliko minuta i do kraja utakmice presjedio na klupi za rezerve.

Dok se Šure lagano zagrijava, skrušeno mu priđem i kažem da je bio jedan od sportskih idola moga oca Jeremije.

“A je li, Gospe ti?”, odsutno veli legendarno lijevo krilo Yu-reprezentacije, mjerkajući voditeljicu programa i samozaljubljeno namještajući šiškice. E, budalo jedna, boli njega ona stvar i za tebe i za tvoga Ješu, pomislim i pokunjeno se vratim izvan aut-linije.

“Zašto je uopće dolazio?” upitam rodicinog muža, sportskog novinara.

“Zbog brudeta i domaćeg vina. Znaš, čim utakmica završi, za njih počinje prava fešta. Mogu da jedu i piju koliko im volja, a još ih i besplatno odvezu za Split. Ako se još zalijepi i neka lokalna polovnjača…”, šeretski namignu rođak.

Pogledam, prvo Šurjaka – na klupi još svejednako namješta šiškice – a onda voditeljicu: napirlitana, prsata, u ultrakratkoj crvenoj suknjici… Ubila se za stare asove!

 

***

 

Sredina augusta. Još koja mrva sunca, gutljajčić Andrijine žilavke, nešto vedrih nota – i gotovo. Dolazi zima, duga i hladna…

Valja nama preko, to jest – ispod Alpa.