Ipak, ljubavne pjesme (izbor)
Iz recenzije Abdulaha Sidrana:
„…čini mi se da i Goran Sarić posjeduje ono što je njena osnovna oznaka/vrlina : visoka kultivisanost stiha , jezika i izraza , superiorno vladanje formom , znalačko komponiranje pjesničkog rukopisa , itd. Ono , pak što mi se uvijek činilo osnovnom slaboćom ovdašnjeg ” mladog pjesništva ” – ima li se šta kazati , ili nema ? – Goran je Sarić nadišao , naprosto – hrabrošću ! Otkuda sad kategorija hrabrosti u pitanjima pjesničkog umijeća ? Otuda što je pomenuti kapitalni problem mladog pjesnika ( Šta ? Jer , Kako? smo već naučili ! ) , Sarić riješio beskompromisnim podastiranjem duše i čulnoga na uvid nemilosrdnom tudjinu – čitaču ! Od pjesme s početka knjige , Sam , u Mostaru , ( u kojoj vrišti neutaženi eros : još jedna prodje! još jedna! i opet! Na čelu kapljica… ) , preko erotske eksplozije što se zbiva u pjesmi bez naslova ( pjesma Vertigo / prim. autora ) , ili u pjesmi Ključ , do sličica iz idiličnog života sa opjevanom Darijom ( nad kojim kao da lebdi postkoitalna tuga ! )- odvija se Sarićeva , do perfekcije homogeno izvedena , istorija čulnoga , pjesničkim skalpelom obducirana , pojmljena , shvaćena i, kako bi čini mi se Vulf rekao ” zadojena svrhom.”
L j u b a v
Medjutim , to bilo je ljeto : budiš se sa značajnim udaranjem
ispod jabučice , i misliš : to čekao si , godinama okupan u sivo ,
smog što ljubi tvoja već zaboravljena okna . Onda se digneš ,
istuširaš hladnom , dršćući pripališ prvu , a opet isto :
žari , pa žari . Zar sad , kad bitke sve perfektom protutnjaše ,
a vozovi uranjaju u noć punu kostobolje , i hladnog , hladnog ?
Sad , kad sunce zaboravio ti si , pred zujem rashladnih uredjaja
u poluzamračenoj sobi , kad vrhove ukočenih ti prstiju
talasi slani poljubiše – pa – ostaviše , umorni od ogledanja
u ružičastim sazviježdjima . A , najčudnije , dovoljan tek dodir ,
igra trepavica , i zrake se opet ukažu u lavirintima žaluzina ,
vampir ružnog sna odšepesa kroz zatvorene kapke i ti
nakon dana i dana izlazeći na ulicu , u šaci cijediš
drage zvuke veronskih trublji . To ljubiš ,
to spuštaš se u dan .
II
Biser si , na čijem sjaju grijem promrzle nokte :
splet žilica i šumova , tiho kolanje krvi .
S ružom u njedrima lakše prelazim ulice ,
pasam slijepe kolosijeke , i ulazim svugdje :
u tišinu i u zvuk , u samicu kao na trg ,
u spavaću sobu i na gubilište .
A kad me budiš , zoveš iz daleka ,
iz tudjeg pogleda : ovo , što danima sopćem ,
što mi java kroz prste promiče ,
varka je , o varka , ONOG KOJI VUČE KONCE . Ne mržnja ,
ne led , povratak na staro : kraj mene , i tebe .
L a r g o , l a r g o
Mislim te k’o ženu , k’o majku : rumena od stida ,
ONA MARIJA , šutiš , zagledana u kockastu ,
mrljavu površ stolnjaka . Lasta , razuzdana ,
blagi luk šišarki , borova , palmi . Dubrovnik .
U zemlji koja polako prestaje biti naša , moja zemlja ,
gledam : zeleni i modri oblaci , vino na stolu , tudji ,
rogobatni jezici , sa zvučnim i bezvučnim “r” ,
uvlačenje i izvlačenje , besmisleni ritam neznanih jezika ,
govor upadljivo hladnog . Srećom , i kontrast ,
bunar prisjećanja : ti šutiš , nehajno naslonjena
na plavu kupolu neba . Po rubovima umrljana čaša ,
u jari – obrisi šake . Tačnije : šake u šaci . Šake , i šake .
V e r t i g o
V a n j i
I
Uviremo , poslije spavanja : šutnja , i lahor . Zavjesa
umornog podneva , spoj i leprš , vibracije oznojenih tijela
u muku ostrašćenom . U zatvorenom krugu radija ,
lijenoj vrtnji nota , izlizanih , u sigurnom i vazda istom kretu
kojim sklanjam ti sa čela pramen , u gestu
kojim dohvataš cigaretu , čašu , i opuštaš se ,
o , puštaš se prstima , jagodicama mojim , niz vene ,
niz pore , u nutrinu , krv – krug neprestani !
Ljubim te dok zavrćem potenciometar radio-aparata ,
opraštajući se , zauvijek , s majkom , ocem ,
šljivikom zavičajnim , mojom bivšom zemljom
na šestoj strani svijeta . I ljubim te ,
ne želeći ništa da osjećam više . Ništa…ništa…ništa…
Z i p k a
S v e n u
Budi me grumenčić smijeh od sinoć . Srebrn orah ,
mjesečev , hladna sjena zipke i njegovo ponešto
uskovitlano disanje . Bojažljivo dotaknem kvaku ,
na prstima , tiho , plašeći se poda : minsko polje trulo !
Na ledjima , dišete tiho . Njegova krioca , šačice djedove ,
raširena su i izan rebara zipke : Galeb Džonatan Livingston .
Odjednom : štucneš ! Jeza jagodica : budjenje ,
rasulo sklada , plač grleni . Nijedna ova strofa
nema drugog smisla : kad se , rosan , provlačim pod kapima noći
( čamac bez vesala ! ) , i kad svjetlac , kikić ,
u meni zaluta , kad me nema ni grama u meni , tu je slika ,
arhetip cvjetanja : vas dvoje bujate , plavite mi žile ,
povodanj plemenit , čineći pristalim baš mi svako veče .
Prašnici i tučak , med nastaje gusti , zlatonosni .
