Ipak, ljubavne pjesme (izbor)

 

Iz recenzije Abdulaha Sidrana:

 

„…čini mi se da i Goran Sarić posjeduje ono što je njena osnovna oznaka/vrlina : visoka kultivisanost stiha , jezika i izraza , superiorno vladanje formom , znalačko komponiranje pjesničkog rukopisa , itd. Ono , pak što mi se uvijek činilo osnovnom slaboćom ovdašnjeg               ” mladog pjesništva ” – ima li se šta kazati , ili nema ? – Goran je Sarić nadišao , naprosto – hrabrošću ! Otkuda sad kategorija hrabrosti u pitanjima pjesničkog umijeća ? Otuda što je pomenuti kapitalni problem mladog pjesnika ( Šta ? Jer , Kako?  smo već naučili ! ) , Sarić riješio beskompromisnim podastiranjem duše i čulnoga na uvid nemilosrdnom tudjinu – čitaču ! Od pjesme s početka knjige , Sam , u Mostaru , ( u kojoj vrišti neutaženi eros : još jedna prodje! još jedna! i opet! Na čelu kapljica… ) , preko erotske eksplozije što se zbiva u pjesmi bez naslova ( pjesma Vertigo / prim. autora ) , ili u pjesmi Ključ , do sličica iz idiličnog života sa opjevanom Darijom ( nad kojim kao da lebdi postkoitalna tuga ! )- odvija se Sarićeva , do perfekcije homogeno izvedena , istorija čulnoga , pjesničkim skalpelom obducirana , pojmljena , shvaćena i, kako bi  čini mi se Vulf rekao ” zadojena svrhom.”

 

 

L j u b a v

 

Medjutim , to bilo je ljeto : budiš se sa značajnim udaranjem

ispod jabučice , i misliš : to čekao si , godinama okupan u sivo ,

smog što ljubi tvoja već zaboravljena okna . Onda se digneš ,

istuširaš hladnom , dršćući pripališ prvu , a opet isto :

 

žari , pa žari . Zar sad , kad bitke sve perfektom protutnjaše ,

a vozovi uranjaju u noć punu kostobolje , i hladnog , hladnog ?

Sad , kad sunce zaboravio ti si , pred zujem rashladnih uredjaja

u poluzamračenoj sobi , kad vrhove ukočenih ti prstiju

 

talasi slani poljubiše – pa – ostaviše , umorni od ogledanja

u ružičastim sazviježdjima . A , najčudnije , dovoljan tek dodir ,

igra trepavica , i zrake se opet ukažu u lavirintima žaluzina ,

vampir ružnog sna odšepesa kroz zatvorene kapke i ti

 

nakon dana i dana izlazeći na ulicu , u šaci cijediš

drage zvuke veronskih trublji . To ljubiš ,

to spuštaš se u dan .

 

 

II

 

Biser si , na čijem sjaju grijem promrzle nokte :

splet žilica i šumova , tiho kolanje krvi .

S ružom u njedrima lakše prelazim ulice ,

pasam slijepe kolosijeke , i ulazim svugdje :

 

u tišinu i u zvuk , u samicu kao na trg ,

u spavaću sobu i na gubilište .

A kad me budiš , zoveš iz daleka ,

iz tudjeg pogleda : ovo , što danima sopćem ,

 

što mi java kroz prste promiče ,

varka je , o varka , ONOG KOJI VUČE KONCE . Ne mržnja ,

ne led , povratak na staro : kraj mene , i tebe .

 

               

 

 

 

L a r g o  ,  l a r g o

 

 

Mislim te k’o ženu , k’o majku : rumena od stida ,

ONA MARIJA , šutiš , zagledana u kockastu ,

mrljavu površ stolnjaka . Lasta , razuzdana ,

blagi luk šišarki , borova , palmi . Dubrovnik .

 

U zemlji koja polako prestaje biti naša , moja zemlja ,

gledam : zeleni i modri oblaci , vino na stolu , tudji ,

rogobatni jezici , sa zvučnim i bezvučnim “r” ,

uvlačenje i izvlačenje , besmisleni ritam neznanih jezika ,

 

govor upadljivo hladnog . Srećom , i kontrast ,

bunar prisjećanja : ti šutiš , nehajno naslonjena

na plavu kupolu neba . Po rubovima umrljana čaša ,

u jari – obrisi šake . Tačnije : šake u šaci . Šake , i šake .

 

 

V e r t i g o

 

V a n j i

 

I

 

Uviremo , poslije spavanja : šutnja , i lahor . Zavjesa

umornog podneva , spoj i leprš , vibracije oznojenih tijela

u muku ostrašćenom . U zatvorenom krugu radija ,

lijenoj vrtnji nota , izlizanih , u sigurnom i vazda istom kretu

 

kojim sklanjam ti sa čela pramen , u gestu

kojim dohvataš cigaretu , čašu , i opuštaš se ,

o , puštaš se prstima , jagodicama mojim , niz vene ,

niz pore , u nutrinu , krv – krug neprestani !

 

Ljubim te dok zavrćem potenciometar radio-aparata ,

opraštajući se , zauvijek , s majkom , ocem ,

šljivikom zavičajnim , mojom bivšom zemljom

na šestoj strani svijeta . I ljubim te ,

 

ne želeći ništa da osjećam više . Ništa…ništa…ništa…

 

 

     

 

 

Z i p k a

 

 

S v e n u

 

Budi me grumenčić smijeh od sinoć . Srebrn orah ,

mjesečev , hladna sjena zipke i njegovo ponešto

uskovitlano disanje . Bojažljivo dotaknem kvaku ,

na prstima , tiho , plašeći se poda : minsko polje trulo !

 

Na ledjima , dišete tiho . Njegova krioca , šačice djedove ,

raširena su i izan rebara zipke : Galeb Džonatan Livingston .

Odjednom : štucneš ! Jeza jagodica : budjenje ,

rasulo sklada , plač grleni . Nijedna ova strofa

 

nema drugog smisla : kad se , rosan , provlačim pod kapima noći

( čamac bez vesala ! ) , i kad svjetlac , kikić ,

u meni zaluta , kad me nema ni grama u meni , tu je slika ,

arhetip cvjetanja : vas dvoje bujate , plavite mi žile ,

 

povodanj plemenit , čineći pristalim baš mi svako veče .

Prašnici i tučak , med nastaje gusti , zlatonosni .