Asmir Kujović : Mi smo bačene kocke…

 

 

Rođen je 1973. godine u Novom Pazaru. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za književnosti naroda BiH. Objavio je zbirke pjesama “Vojni sanovnik” (1997.) i “Zagrobni život” (2000.), te roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” (2002.). Za to djelo je nagrađen Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine. U Beču je 2005. godine objavljeno dvojezično izdanje njegove knjige izabranih pjesama pod naslovom “Das versprochene Land /Obećana zemlja” na njemačkom i bosanskom jeziku. Piše i eseje, putopise, književnu, pozorišnu i filmsku kritiku. Zastupljen je u brojnim izborima savremene bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Radio kao novinar u listovima “Slobodna Bosna”, “BH Dani” i “Walter”. Koscenarista je igranog filma “Sevdah za Karima” reditelja Jasmina Durakovića. Dobitnik je i književne nagrade «Pero Ćamila Sijarića» koju mu je dodijelilo Bošnjačko nacinalno vijeće Sandžaka. 

 

Krenimo s onim što ti je vjerovatno najdraže – dakle, poezijom. U jednoj pjesmi veliš: Mi smo bačene kocke/Koje padaju na svih šest strana istodobno… Znači li to, po tebi, da je čovjek uvijek na dobitku? U čemu je svojevremeno “pogriješio” Meša?

 Mnogi su prigovarali Selimoviću što kur’anske ajete nije citirao u cijelosti. Mada, ako je svaki čovjek smrtan, onda je on na ovom svijetu, sa stanovišta nekog ko ne vjeruje u Boga, ovako ili onako na gubitku, dok su sa vjerskog stanovišta dobitnici u pravom smislu dobitnici tek na onom svijetu. Sad mi je tek palo na pamet da bi se to moglo dovesti u vezu i sa onom Paskalovom mišlju o “nužnosti opklade”, kad on kaže, otprilike, ovako: “Kladite se da Bog postoji, ako dobijetedobijate sve, a izgubite line gubite ništa”. Da, moglo bi se reći da je vjernik koji se čvrsto drži pravog puta uvijek na dobitku, čak i kada ga pogodi neka nesreća.Ali, ja sam tom slikom više nastojao da dočaram onaj doživljaj kada duh, recimo u obredu zikra ili meditaciji, nadilazi granice ega i postovjećuje se svim onim što bi mogao biti, što je mogao da bude, ili što bi trebao da bude, sa neokušanim mogućnostima vlastitog bića. Ta slika je ujedno i replika na naslov Malarmeove poeme “Bačene kocke nikada neće uništiti Slučaj”. Još kada sam prvi put čitao Malarmeovu poemu, u studentskim danima, ona mi je bila potpuno neprozirna, mutna, hermetična, “tamna”… Imao sam utisak – kao što je Džojs rekao da je napisao “Fineganovo bdijenje” samo zato da bi kritičari u narednih sto godina imali šta da rade – da je tako i Malarme napisao tu pjesmu samo zato da bi čitaoci razbijali glavu nad zamršenim značenjima pojedinih stihova. Pitao sam i neke ljude koji se uteoriju vjerovatnoće razumiju bolje od mene šta za njih znači ako se kaže da “bačene kocke nikada neće uništiti Slučaj”, i rekli su mi da im ta rečenica zvuči potpuno suludo. Mogli bi, eventualno, nagađati da se tu radi o nepodudaranju između ideje i stvarnosti, zamisli i tvorevine, ali je to u pjesmi nagoviješteno vrlo maglovito i neodgovorno. Mene su te “bačene kocke” od početka asocirale na raspravu između Ajnštajna i Nilsa Bora, u vrijeme kada je Ajnštajn povodom kvantne teorije kazao da ne može prihvatiti mogućnost da se “Bog kocka”. Doveo sam to u vezu sa onim aspektom kvantne teorije po kojem je stvarnost na subatomskom nivou sastavljena od “talasa vjerovatnoće”, gdje stvari i jesu i nisu istovremeno, ili su istovremeno i ovo i ono, kao što se, po analogiji, navodi onaj primjer da u jednoj zatvorenoj kutiji mačka istovremeno i jeste i nije, sve dok tu kutiju ne otvorimo. Teoriju o “paralelnim univerzumima” prvi je poetski obradio Borhes u priči “Vrt sa stazama koje se račvaju”, a znamo da je on i inače bio opsjednut naučnim zagonetkama. U jednom periodu ja sam bio zaista fasciniran time koliko moderne naučne teorije, od teorije superstruna pa nadalje, pružaju obilje svježeg metaforičkog materijala koje je pogodno da precizno izrazi neku emociju, doživljaj, unutarnji uvid, čak i nezavisno od mogućih metafizičkih implikacija svake od tih teorija. Idejama astrofizičara nadahnut je, recimo, stih iz iste pjesme o “mapama naših teritorija”. Možda će neki čitalac reći da je i logično da se o “nebeskim temama” govori jezikom “nebeske mehanike”. Metaforiku koja aludira na uvide iz oblasti prirodnih nauka je prilično riskantno upotrijebiti u poeziji, pretpostavljam da je za mnoge čitaoce teško svarljivo kada Brodski, naprimjer, ubaci u stih neki pojam iz geometrije Lobačevskog. Sa druge strane, sjećam se da su mnogi čitaoci bili zadivljeni onom metaforom o granici morske obale u romanu “Okean, moreAlesandra Barika, vjerovatno i ne znajući da je njen pravi izvor u teoriji fraktala. I da zaključim, moj polemički odnos spram Malarmeovog naslova bi se svodio na to da bih podržao pjesnika u tome da ga u pisanju vodi i “muza destrukcije”, odnosno da mu pjesma bude “brodolom riječi” ili “slika i simfonija istovremeno”, ali sam mišljenja da se sve to može bolje postići konvencionalnim sredstvima, da bi trebalo težiti tačnosti i preciznosti čak i kada je riječ o nekom “zakučastom” misaonom kompleksu ili doživljaju. To je ono što je možda ostalo skriveno ispod “površinskog sloja” pjesme.

 

Kao i ovaj odgovor, tvoje pjesme mi se čine izrazito intelektualnim. Osim toga, često su čvrsto „naslonjene“ na prošlost. Odakle taj pogled „u retrovizor“, unazad?

Ja sam uglavnom izbjegao da se usko vežem za nacionalnu tradiciju. To je u poeziji još i moguće, dijelom i zbog toga što mi njene teme ne pružaju dovoljno slobodnog prostora za igru, ali i zbog toga što su čitaoci danas odveć skloni da u njima po svaku cijenu traže nekakvu ideologiju. Dovoljno je pogledati eksponate u Zemaljskom muzeju pa da se čovjek uvjeri da Vizantinci i Rimljani u Bosni i nisu bili tako davno. Zašto bismo bježali od tih grčkih i rimskih slojeva u istoriji ovih prostora? Jedan je filozof, koliko se sjećam, rekao da se evropski pjesnici uvijek rado vraćaju temama iz starogrčke i rimske kulture zato što su Grčka i Rim djetinjstvo Evrope, a čovjek se, je li, uvijek rado i sa nostalgijom prisjeća uspomena iz djetinjstva. Zapravo se radi o tome da helenska i rimska kultura pružaju univerzalni jezik simbola koji je razumljiv i prijemčiv za svakog čitaoca, u svakom vremenu. Književne mode dolaze i prolaze, a Sofokle je uvijek aktuelan u repertoarima pozorišta. Neki će kritičar u mom slučaju možda primijetiti da je to uticaj lektire, Eliot, Jejts i Paund su bili veliki zagovornici tradicije, a njihov prezir spram ispraznosti i zabluda modernog svijeta postao je takoreći legendaran. Ne bježim od toga da priznam te uticaje. Eliot u jednom eseju govori o “osjećanju istorije”, važnosti toga da u prošlosti prepoznajemo sadašnje, a u sadašnjem prošlo. Odsječenost od tradicije za njega je bio jedan od simptoma propadanja zapadne civilizacije. Mislim da je veliki korak u čitanju poezije kada jedan mlad čovjek, recimo, prvi put prepozna da su mu Katul, Propercije ili možda Dante bliži i “savremeniji” od nekih razvikanih avangardnih pjesnika iz 20. vijeka. Na kraju krajeva, sva velika književnost je u prošlosti, a savremeni tumači književnosti u svom “prevrednovanju” tradicije ponekad kao da se služe onim receptom sofista: “Od velikog učiniti malo, a od malog veliko”. U jednoj novijoj pjesmi sam pisao o tim trenucima kada “prošlosti postaju pošlosti”, a jedna njena strofa glasi ovako: “Još klošarim po trgovima Jejtsopolisa / Da se oglušim na zov i Kirke i Kalipse, / Još zadubljujem se u svitke apokalipse / Kao da ih apostol lično meni otpisa. ”

 

Nedavno sam kratko boravio u Trieru, koji mnogi zovu Roma Seconda. U tamošnjem ogromnom amfiteatru/koloseumu za 18 000 duša me je najednom spopao neki čudan osjećaj neprolaznosti, ali i izvjesne fatalnosti istorije, to jest – povijesti. Da li je čovjek išta naučio od Učiteljice života, ili je doista svo ovo vrijeme ostao – da se poslužim terminom engleskog zoologa i publiciste Desmonda Morrisa – „goli majmun“?

Ja sam imao isti osjećaj kada sam svojevremeno posjetio koloseum u Tunisu, a o tome sam kasnije napisao pjesmu. Prije desetak godina imao sam utisak da je jedna grana homo sapiensa mutirala u neku novu vrstu “podljudi”, koja je spremna da ubija i laže navodno braneći “američki način života”, te da je homo sapiens zbog te nove vrste ozbiljno ugrožen. Mislim da Eliot u “Četiri kvarteta” govori o tome kako se naš pogled na istoriju mijenja i saobražava sadašnjem trenutku i “mjestu” sa kojeg je sagledavamo. Ako zamislimo minula stoljeća kao postrojene vojnike, oni se okretom na komandu ravnaju prema onom prvom tj. posljednjem da bi se s njim podudarili, i tu sam sliku iskoristio u pjesmi “Nakon čitanja Herodota”. Uvijek me je fasciniralo pitanje kako je moguće da se iste riječi koje su zapisane u Kuranu, Hadisu i Bibliji mogu naći skoro identične kod Lao Cea, Konfucija, u Vedama, kod Platona i predsokratovaca, u Upanišadama, drevnim egipatskim tekstovima ili u svetim spisima budizma i taoizma? Neki će skeptik reći da je tu posrijedi “intertekstualnost”. Kao vjernik, ne bih se usudio da kažem da znam išta o tome ko je anđeo Džibril (ili Gabrijel, Gavrilo) koji, kako se to kaže u hadisima, “nadahnjuje pjesnike” i koji je prenosilac Božijih objava. Ali, na osnovu svega što sam čitao stekao sam dojam da on ima dosta sličnih osobina sa Hegelovim Apsolutnim duhom. Naravno, kada se čovjek osvrne na dešavanja u savremenom svijetu istorija zbilja izgleda kao slijed besmislenih stradanja, zločinstava, nepravdi i tlačenja, svuda nalazimo potvrde da je u srednjem vijeku bilo mnogo više “autentičnog bivstvovanja”, kako bi rekli filozofi, nego što ga danas možemo naći. Usprkos svemu, ja sam duboko uvjeren da je ljudska vrsta zrela za jedan “novi početak”, a takvih je početaka kroz istoriju bilo mnogo, uvjeren sam da će budući naraštaji stvoriti jedno pravednije društvo i da će tek oni znati učiti iz istorije. Vjerujem da nijedna ljudska žrtva nije pala uzalud, da nijedna knjiga iz Aleksandrijske biblioteke nije sačuvana uzalud, da će buduće generacije imati šta da nauče čak i iz iskustava takvih društvenih eksperimenata kakav je bio Sovjetski savez. To je moje lično uvjerenje, iako za njega nemam nikakvih racionalnih argumenata. Možda nije slučajno ni to što su tek u današnjem vremenu sva ljudska znanja sakupljena, sistematizovana i postala dostupna praktično svima koji ih traže. Vjerujem da će tek u budućim generacijama Homer biti pročitan kako treba.

 

Koliko je teško, s izrazitim lirskim senzibilitetom, biti i Ovdje i Tamo, i u Danas, i u Juče? I, kako reagovati na izazove sadašnjosti?

 Doista poštujem pjesnike koji poput seizmografa pravovremeno reaguju na brojne društvene nepravde koje se oko nas dešavaju, recimo vidio sam da su neki autori objavljivali pjesme o tragediji sirijskih izbjeglica, Jergović je o tome pisao kolumne, analize. Ima nečeg zbilja katarzičnog kada jedna bjelosvjetska nepravda bude raskrinkana i objelodanjena. Sjećam se koliko je nama za vrijeme rata značilo to što su Brodski i Česlav Miloš pisali pjesme o stradanjima u Bosni. Mogu samo zamisliti šta je nekima značilo ono što su povodom rata u Iraku govorili svojevremeno Žižek ili Čomski! Ja sam možda i po temperamentu skloniji tome da na sve užase o kojima izvještavaju mediji tražim odgovore u prošlosti, istoriji, provjerenoj lektiri, poput nekog pobožnog Jevrejina koji odgovore na sva pitanja nalazi u Tori. Nastojim da se ne ponavljam u pjesmama, u posljednjoj zbirci sam imao barem desetak i tih angažiranih pjesama, i bilo bi neumjesno da ponavljam ono što sam već jednom rekao, pa makar i ako sam to izrazio kroz neku pomalo “zakukuljenu” metaforu. Događalo mi se da me “zasvrbi” da o nečemu pišem, ali da odustanem kada se sjetim da sam nešto slično već napisao.

 

Iako si u poeziji često tužan, melanholičan, gotovo nikad ne padaš u patetiku. Koliko radiš na pjesmi, kako dugo „poliraš“ stihove?

Kada sam pisao prvu zbirku bilo je pjesama koje sam zaista puno dorađivao, dotjerivao, pravio i po nekoliko verzija, vraćao se mnogo puta da nešto dodam ili precrtam. U tom periodu sam bilježio svaku misao ili zapažanje za koje bi mi se učinilo da mi može poslužiti kao građa. Drugom zbirkom nisam bio zadovoljan upravo zato što sam jedan dio pjesama pokvario i upropastio naknadnim doradama, tek kasnije sam, nažalost, uvidio da sam ponegdje izbacio najbolje dijelove ili da sam ubacio neki stih tamo gdje mu nije mjesto. Posljednjih godina radim potpuno drugačijim metodom, sve oblikujem u glavi, ništa ne zapisujem, nekada to potraje i po nekoliko dana dok ne nađem prave rime, a kada sjednem da pišem onda je to već gotov proizvod, ono što preostaje su samo neke sitnije ispravke tehničke naravi. Ili, ako je riječ o nešto dužoj pjesmi, onda napišem na isti način polovinu ili trećinu pjesme, a kasnije preostali dio. Odavno više ne bilježim “ideje”, nekako pomalo sujevjerno uzimam da sve što sam zaboravio možda i nije bilo vrijedno da se zapamti. Što, opet, ne znači da je taj metod bolji od onog prvog, ali mi je zadnjih godina više odgovarao. Inače, ja sam se obično od tuge i melanholije u pjesmi branio time što sam posezao za metaforom, metafora bi tu “amortizovala” emociju, jer u njoj uvijek ima i nečeg od trezvenog “laboratorijskog” istraživanja.

 

Koje knjige poezije, da se tako izrazim, uvijek držiš na noćnom stočiću pored kreveta?

Čovjek kroz život sazrijeva kao čitalac, tako da pjesnici koje sam čitao u pubertetu svakako nisu oni kojima se i danas divim. Pjesnici koje sam čitao u prijevodu kada mi je bilo osamnaest godina, a kojima se i danas rado vraćam su, naprimjer, Eliot, Jejts, Paund, Pasternak, Cvetajeva, Ahmatova, ali i dobar dio onih koje su oni spomenuli u fusnotama. Ima i pjesnika koje volim, ali im se ne vraćam jer ih odveć dobro znam, recimo Bodler, Rembo, Verlen, Apoliner. Po “nacionalnom ključu” tu bi trebao biti i neki Nijemac, ima naravno izuzetnih pjesnika, od Rilkea, Brehta, pa nadalje, koji su svakako važni, ali koji na mene možda nisu bitnije uticali. Neke sam čitao više zbog njihovog tehničkog majstorstva, iako me to o čemu oni pjevaju toliko i nije doticalo, kao recimo Josifa Brodskog. Neki pjesnici su mi bitni samo zbog pojedinih pjesama. Kada je riječ o pjesnicima sa prostora bivše Jugoslavije, tu bih morao poći od Laze Kostića, Tina Ujevića, Disa, ali bojim se da bih nekog važnog u nabrajanju ispustio. Podrazumijeva se da uvijek rado čitam Marka Vešovića i divim se njegovom pjesničkom majstorstvu, ono što je on napisao i preveo u posljednjih dvadeset godina sasvim sigurno spada u vrhunske domete u južnoslovenskim književnostima.

 

I, na kraju, spadaš li u one koji vjeruju da se umjetnik u burnim vremenima nema pravo zatvoriti u „kulu od slonove kosti“? Slažeš li se s mojim utiskom da se glas naših pisaca relativno rijetko čuje u burnim vremenima kakva su, zacijelo, ova naša?

Slažem se, naravno, u potpunosti. Pretpostavljam da većina naših pisaca ne vidi smisao nekog ljevičarskog angažmana u zemlji koja je faktički, a i po Ustavu, podijeljena po nacionalnim šavovima. Osim toga, domaći mediji su uglavnom u službi ovih ili onih političkih centara moći, tako da pisac koji nije član nijedne političke stranke neće ni dobiti priliku da se negdje javno oglasi, preostaje mu da eventualno piše statuse i komentare na društvenim mrežama. Javni angažman pisca imao je svoju posebnu težinu tokom devedesetih godina, kada su se događali krupni istorijski prevrati i kada je nečija riječ u medijima zaista imala moć da spašava ljudske živote. Ova današnja politička dešavanja su uglavnom predstava i farsa, a političari činovnici koji obavljaju svoj posao bez stvarne moći odlučivanja kada je riječ o onim najkrupnijim pitanjima. Bojim se da su sve te priče protiv nacionalizma i podjela od rata naovamo već hiljadu puta ispričane i da ih pisci više nemaju kome pričati.

 

 

Mone Slingerland : “Razočarana sam u međunarodne organizacije

 

 

 Mone Slingerland (1961) je ugledna holandska istoričarka i novinarka. O ratu u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji je objavila mnoge reportaže u prestižnim holandskim novinama i sedmičnim listovima kao što su Volkskrant, De Morgen, Haagsche Courant i drugi. Svojevremeno je bila dopisnik iz Beograda i redovno izvještavala o ratu na Kosovu. O sukobima na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina govori i njena, krajem 2012. godine objavljena, knjigaKo to tamo puca : svjedoci posljednjeg evropskog rata”. U tom opsežnom djelu Slingerlandova iskazuje empatiju za male, obične ljude, te pokazuje izvrsnu upućenost u okolnosti i probleme koji su doveli do ratova u Jugoslaviji devedesetih godina prošlog stoljeća.

 

Gospođo Slingerland, više od 20 godina ste pratili zbivanja u bivšoj Jugoslaviji, Odakle dolazi Vaše interesovanje za Balkan?

Možda zvuči čudno, ali bivša Jugoslavija me prije rata nije posebno zanimala. Tamo sam do tada bila samo jednom, u proljeće 1987. Tada sam bila odlučila da tamo opet jednom dođem, ali nisam požurila da to i ostvarim. Verovatno je u tome ulogu igrala i činjenica da je Jugoslaviju osamdesetih godina pratio imidž omiljenog mjesta za odmor dobrostojećih porodica: ljeti je na stotine hiljada porodica iz Zapadne i Srednje Evrope hrlilo na Jadran na odmor, u jeftine kampove. To zacijelo nije nešto za čim čezne jedan buntovni tinejdžer ili dvadesetogodišnjak, koliko god da su lijepe vaše planine i obala, zar ne?

Za te davne posjete osamdesetih, u vozu iz Zagreba za Ljubljanu sam razgovarala sa jednim brucošem. Veoma su ga brinuli sve veći jaz između zapadnih i južnih republika i rastuća inflacija. Sjećam se da je bio pristalica velikih reformi, ali ne i otcjepljenja pojedinih republika. Za tako nešto su, po njemu, ekonomije svih dijelova te zemlje bile previše povezane.

Poslije svega mi je, naravno, žao što nisam bolje upoznala prijeratnu Jugoslaviju, a posebno Bosnu i Hercegovinu, koju je rat toliko promijenio. Nju sam prvi put posjetila u februaru 1993., kad je sukob već bio eskalirao; u Sarajevo sam prvi put došla maja te godine.

 

Šta je Vaše najvažnije iskustvo iz “našeg” rata?

Rat nikad ne utiče pozitivno na nečiju sliku svijeta. Mnogi klišei u vezi s tim su se pokazali istinitim, kao, na primjer, onaj da u ratu na površinu izbijaju čovjekove dobre i zle strane, kao i to da te rat nauči da relativiraš.

Fakica Bušić, hirurkinja koja je cijelo vrijeme rata operirala ljude u Sarajevu, mi je rekla – i to spominjem u knjizi – da ju je posebno dirnulo to što ljudi u ekstremnim okolnostima pokazuju neslućenu snagu inventivnosti. Što su, uključujući i nju samu, u stanju da urade mnogo više nego što su ikada pretpostavljali. Doduše, dodala je i ovo: da je na početku znala da će rat potrajati skoro četiri godine, vjerovatno ne bi bila u stanju toliko dugo izdržati.

Kroz iskustva iz bivše Jugoslavije sam uvidjela krhkost mnogih “izvjesnosti” s kojima je rasla moja generacija, kao što je ona o trajnoj i stabilnoj zajednici u kojoj je skoro sve pod kontrolom. Te su se “izvjesnosti” posljednjih godina pokazale još nepouzdanijima. Teroristički napadi, politički i religijski motivisana ubistva, sve se to sad dešava i u Evropi. Ako tome dodamo i prirodne katastrofe – problemima nikad kraja.

Ali, nakon mojih iskustava iz Jugoslavije ovakve me stvari više ne iznenađuju toliko.

Pored toga, kao i mnogi bivši Jugosloveni, i ja sam razočarana u međunarodne organizacije. One se veoma često pokazuju nesposobnima, beznadežno birokratizirnima i podložnim “posebnim interesima” velikih zemalja. Tu veoma dobro razumijem očaj koji vlada među stanovnicima Bosne i Hercegovine.

 

U Vašoj knjizi “Ko to tamo puca” se silno trudite da ostanete objektivni. Imate prijatelje svuda u regiji i je li Vam bilo teško zadržati takvu poziciju u svim okolnostima?

Čovjek nikada ne može biti sasvim objektivan. Pokušala sam se maksimalno uživjeti u načine razmišljanja različitih etničkih grupacija i otkriti šta ih motiviše na određene postupke, pa i onda kada se s njima nisam slagala. Da biste to uspjeli, katkad s ljudima morate provesti dosta vremena, i ispiti s njima puno kafe, piva, ili nekog jačeg pića. Vrlo je važno otići na obje strane linije fronta, ako je to moguće.

U Bosni mi je pomoglo i to što posjedujem sličan osjećaj za humor kao i većina vaših ljudi. Humor može značajno smanjiti napetost i nepovjerenje, ali i relativizirati razlike u mišljenjima. U BiH i Hrvatskoj me je posebno pogodilo to što je većina vojnika pripadala mojoj generaciji. Većina ih je jedva mogla povjerovati da se iznenada nalazi u rovovima, često još u patikama umjesto vojničkih čizama. Razgovori o ratu su nerijetko prekidani pitanjima o novom cd-u Nirvane ili R.E.M.-a. To mi je izgledalo pomalo nestvarno.

 

Jeste li tamo ikad lično došli u opasnu situaciju?

U Sarajevu su nekoliko puta pucali na mene. Na primjer na liniji fronta na Grdonju. Ali, to i očekuješ kad kreneš u grad pod opsadom. Prije dolaska sam se najviše plašila sopstvene reakcije kad prvi put zapuca. Ali primijetila sam da, sve dok nisi ozbiljno ranjen, naprosto trčiš i osjećaš veliko olakšanje.

U Makedoniji sam 2001. u selu Matejce jedanput nekako dospjela u novoizgrađenu džamiju punu mladih boraca UCK-a koji su se borili sa makedonskim snagama bezbjednosti. Kad je makedonska vojska došla s tenkovima, odlučila sam da odem. Džamija je nedugo zatim srušena sa nekoliko direktnih pogodaka.

 

Ovdje se još uvijek vode žestoke diskusije je li rat u Bosni i Hercegovini bio građanski, ili je bila u pitanju agresija na našu zemlju. Kako biste Vi odgovorili na to pitanje?

Rat je počeo kao agresija. Kao što su to, među ostalima, otkrili Ante Marković i Paddy Ashdown, Milošević i Tuđman su se već u martu 1991. u Karađorđevu složili da najveći dio BiH podijele među sobom, a manji ostave Bošnjacima. Ipak, sukob je vremenom dobijao sve više obilježja građanskog rata. Religijske razlike su postajale sve značajnije. Nastajali su ratovi unutar rata, kao onaj između Armije BiH i Fikreta Abdića.

I na teritoriju pod kontrlom Armije etnicitet je postajao sve važniji, sa izuzetkom Tuzle. Vlada u Sarajevu je 1994. obznanila mjere za obrazovanje i medije. One su bile u dubokoj koliziji sa borbom za multietničku državu za koju su se, kao, borili. Konzervativni komandni kadar iz Sandžaka je od 1993. dobio veće ovlasti, dok su nemuslimanski i nenacionalistički kadrovi otvoreno gurani u zapećak.

 

U Vašoj knjizi jasno iskazujete veći interes za obične, konkretne ljude i njihove sudbine nego za velike ideološke narative. Je li to od početka bio svjestan izbor, ili se desio spontano, u toku Vašeg boravka ovdje?

Zanima me oboje, ali prije no što sam počela pisati knjigu shvatila sam da su mnogi ljudi koje poznajem direktni očevici važnih dešavanja pri raspadu Jugoslavije. Stoga sam odlučila rat i njegove posljedice opišem i kroz njihova i moja iskustva. To je uzbudljivije štivo nego neka uopštena istorijska čitanka, tako događaji dobijaju sopstveno lice, ili bolje – više lica.  

 

Kakva je sad situacija u regiji, ima li znakova opravka? Šta je, na primjer, budućnost Kosova? Meni je, recimo, u Vašoj knjizi zanimljiv bio razgovor s bivšim borcem UCK-a Luanom.

Dejtonski sporazum je zaustavio rat, ali je stvorio loš okvir za učinkovitu, miroljubivu zajednicu. Od njega su unutar BiH nastale dvije, ili zapravo tri zemlje. To je samo rasplamsalo nacionalizam i pomoglo političarima na vlasti. Tako su “zacimentirani” rezultati etničkog čišćenja. Osim toga, nakon rata se desilo i “drugo etničko čišćenje”, jer je veliki broj tzv. mješanih brakova otišao u inostranstvo. Za njih u takvom odnosu snaga ovdje nije bilo mjesta.

Ipak, u posljednje vrijeme primjećujem više kontakata među različitim etničkim grupama u BiH. Povećan je povratak Bošnjaka u istočnu Bosnu. Oni se tamo većinom bave poljoprivredom. Čujem i da je bilo dosta spontanih akcija pomaganja u vrijeme poplava 2014. godine. Veliki broj Bosanaca je tada shvatio da više mogu očekivati od njihovih sunarodnjaka iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine nego od sopstvenih političara.

Sve više Albanaca s Kosova želi uniju sa Albanijom. U vrijeme rata 1999. Albanija je još bila siromašna i haotična, ali je od tada učinjen veliki napredak. Poslije rata se i na Kosovu mnogo radi i gradi. Priština sada liči na moderan grad. Međutim, položaj Srba u njihovim enklavama je sve gori. U ostalim stvarima Kosovo, Srbija i BiH imaju mnogo sličnih problema: siromaštvo, nezaposlenost (posebno među mladima) i korupcija.

Za značajan broj stanovnika bivše Jugoslavije demokratizacija je označila dolazak siromaštva i otvorene korupcije. Privatizacija je u svim bivšim republikama provedena na kriminalan način i od nje su najviše koristi imali političari. Nedavno sam slušala jednog bivšeg službenika velike međunarodne organizacije kako tvrdi da bi bilo bolje da je međunarodna zajednica prvo ustrojila efikasnu policiju i pravni sistem, a tek onda prešla na demokratske i ekonomske reforme. Ali, to je naknadna pamet.

 

Još jedno, čini mi se, veoma važno pitanje: vidite li, na osnovu ličnih kontakata, neke veće razlike u razmišljanjima između ljudi koji još uvijek žive u Bosni i Hercegovini i onih koji su otišli u svijet, takozvane dijaspore?

To je veoma teško pitanje. Teško je uopštavati, posebno zbog velikih razlika među samim izbjeglicama, na primjer između onih koji su došli sa sela i onih koji su prije rata živjeli u gradovima.

Što se tiče Bosanaca i Hercegovaca, među izbjeglim urbanim stanovništvom ne nalaze se samo intelektualci, nego i dosta ljudi koji žive u “miješanim brakovima”. Oni su, po pravilu, kritički nastrojeni prema nacionalističkim partijama. U prvoj poslijeratnoj deceniji sam, međutim, dobila utisak da su bosanske izbjeglice koje ne pripadaju toj grupi najčešće još veći nacionalisti nego oni koji su ostali. Oni takođe duže i više vjeruju nacionalističkim partijama nego mnogo onih koji su ostali. Tako ovdje, u Holandiji, pristalice SDA ne kritikuju lako Izetbegovića i njegovu familiju. Oni njega još uvijek smatraju vođom i nisu tako blizu da vide koliko je besramno protežirao sopstvenu familiju i političke prijatelje.

 

 

Dragan Stojković: Ne pristajem na močvaru ljudske gluposti

 

 

 

 Dragan Stojković (Sarajevo, 1953), vlasnik Izdavačke kuće MostArt iz Zemuna, već godinama objavljuje značajne knjige autora iz cijele bivše Jugoslavije. U nastojanju da jača kulturne veze u regiji, Stojković, između ostalih, tijesno sarađuje i sa izdavačkom kućom Buybook iz Sarajeva.

Sociolog po struci, a aktivista i ljevičar po ubijeđenju, Dragan Stojković je jedan od onih koji još od početka devedesetih godina pružaju uporni, kontinuirani otpor nacionalističkim i korumpiranim režimima, u Srbiji, od Miloševića, pa sve do Vučića. Rado ističe da je rođen, i rano djetinjstvo proveo u Sarajevu, da i danas jako voli taj grad. Nedavno je opet bio u njemu, i to kao gost na književnom festivalu Bookstan. To je i bio konkretan povod za naš razgovor.

 

Jednom ste mi rekli da se osjećate kao prosječan građanin. Zamolio bih Vas da se u nekoliko rečenica predstavite onima koji Vas manje poznaju. Ko je, šta radi, i čime se bavi Dragan Stojković – ni Piksi (bivši kapiten Crvene zvezde), ni Bosanac (poznati harmonikaš) – nego Zemunac?

Da, prosječan građanin, bar onako kako ga ja zamišljam. Možda imam visoke kriterije. Kad sve saberem, ja sam uvek bio društveni aktivista a nalazio sam se raznim životnim situacijama na koje sam reagovao spontano, što se pretvaralo u društveni angažman. Sva znanja koja sam sticao, sve veštine i zanati, bili su u funkciji aktivizma. I kad sam kao omladinski glavni i odgovorni urednik novina podneo ostavku 1975., akcijaš i delegat u opštinskom veću sedamdesetih koji je glasao protiv plata funkcionera. Kao pomoćni radnik u štampariji pokrenuo sam radnički “Naš list”, a u uverenju da je kultura primarna, bio jedan od osnivača dva časopisa za svetsku književnost “Pismo” i “Likovni život”, osamdesetih, pa na čelu pobunjenih građana Zemuna protiv vlasti radikala devedesetih … do novinarstva i izdavaštva. A u stvari, nisam bio ni novinar, ni izdavač, ni političar nego sam bio i ostao samo aktivista-idealista koji pisanjem i izdavanjem knjiga ne pristaje na močvaru ljudske gluposti.

 

Iza Vas su skoro dvije decenije rada u izdavaštvu, sa MostArtom. Zašto ste u tu djelatnost krenuli baš 1990-te?

Preduzeće sam osnovao u vreme kratkotrajnog privrednog optimizma ere Ante Markovića, iz jedne vrste protesta, potrebe dokazivanja mojim drugovima radnicima kako se može svojim radom opstati. Oni nisu ništa razumeli. Ni samoupravljanje, ni socijalizam ni potrebu modernizacije proizvodnje. Zaglavili su u nacionalizmu i slepoj veri u zlatno tele kapitalizma. Naivno sam verovao da se sukobi ne mogu pretvoriti u krvavi rat i imati tako katastrofalne posledice. Budućnost sam video u Jugoslaviji kao konfederaciji republika čiji će se građani, ne dovodeći u pitanje zajednički interes, boriti za pravedno i moderno društvo. U tom svom preduzeću sam sve vreme bio jedini zaposlen, eksploatisao sam samo sebe samog, a imao sam punu slobodu odlučivanja i delanja. Jedna vrsta anarhističkog koncepta primenjenog na svoj život.

 

Izdavačka kuća MostArt je objavila cijelu jednu biblioteku djela značajnih autora poput Škljzena Malićija, Dragana Markovine, Nebojše Popova, Zagorke Golubović, Zlatka Pakovića, Vicka Krstulovića… To su sve ljudi koji idu, ili su išli, “uz dlaku” vladajućim nacionalističkim režimima u Regiji. S obzirom da nema naznaka nekog šireg bunta protiv tih režima, interesuje me koliki je interes čitalaca za knjige takvih autora?

 Nisam nikad gajio iluzije da će knjige koje izdajem biti bestseleri i imati veliki broj čitalaca. Ali sam ubeđen da su ispunile misiju, popunile praznine u izdavaštvu i svojim sadržajem i porukama došle do onih čitalaca kojima su bile neophodne kao podsticaj, i saznajni i moralni. Contra damnationem memoriae je bio jednom moto mog nastupa na Sajmu knjiga u Beogradu. Između ostalog, vratio sam u javni kulturni prostor danas izuzetno aktuelnu knjigu Dimitrija Tucovića iz 1914. “Srbija i Arbanija”, i to sa tekstom Miroslava Krleže iz 1924. u pogovoru. Zajedno sa Buybookom sam Sarajevo vratio kapitalno izdanje Vlajka Palavestre “Historijska usmena predanja iz BiH”, a zajedno sa Kamernim teatrom 55 izdao knjigu Davora Diklića “Teatar u ratnom Sarajevu 1992-1995 – Svjedočanstva”.

 

Kakvo je, po Vama, stanje lijeve misli danas? Jednom ste rekli da tu trenutno vlada potpuno prazan prostor. Zašto je tome tako?

Leva misao je bila konsenzusom odbačena krajem devedesetih. Taj prostor je poptuno prepušten Miloševićevom nacional-socijalizmu upravo da bi se još više diskreditovao. To je bila velika greška. Svest o potrebi levice se ipak obnavlja. Sazreva mišljenje da za levicu nije dovoljna samo antifašistička borba protiv nacionalističkih diktatura, borba za ljudska prava, prava marginalnih grupa. Ponovo će se levica uspraviti kad postavi osnovna pitanja pljačke ljudskog rada, života i budućnosti. Problem je što se levica i dalje vrti u zatvorenom krugu prevaziđenih iskustava socijalističkih država. Socijalizam za mene nije čarobna formula pravedne države nego stalna borba upravo protiv države. Jako i razvijeno društvo koje kontroliše državu je manje ili više socijalizam. Socijalizmu je suprotstavljena država koja štiti interese privatnog, sebičnog bogaćenja na račun robovskog rada miliona.

 

Jedan ste od relativno rijetkih intelektualaca u Beogradu i Srbiji koji i dalje uporno zagovaraju suočavanje sa istinom i, kao, “u naše ime” počinjenim zločinima. Nedavno je obilježena još jedna tužna godišnjica genocida u Srebrenici. Zašto još uvijek tako mnogo ljudi šuti o devedesetima, zašto se masovnije ne odluči na kritikovanje politika koje su dovele do rata i rasturanja Jugoslavije. Linija manjeg otpora, strah ili nešto treće?

Posle pada nacional-socijalističkog režima Miloševića nije se dogodila denacifikacija. Čak je sve otišlo još više u desno. I u Srbiji i u Hrvatskoj. Vladajuće elite ostale su na istim pozicijama koje su dovele do rata. Čak su kroz obrazovni sistem, kulturne institucije i u medijima javnog servisa nacionalističke ideje još više utemeljene. Odbacivanjem ideja levice, pa i ideologije komunizma, prazan prostor je potpuno zauzela Crkva. A naše crkve su duboko u jeresi etnofiletizma i kao takve upravo najveći generatori nacionalizma i mržnje. Država i Crkva su udružene u obliku vladavine koja srlja u neofašizam. Haški procesi su imali ograničen efekat, čak su doprineli jačanju nacionalističke desnice. Kako? Pa tako što su trajali beskonačno dugo. Pre svega, mnogim političkim kriminalcima je trebalo suditi u domaćim procesima, a tek onda ih slati u Hag i završiti suđenja kao u Nirnbergu, za godinu dana. Ovako, od njih su napravili heroje. Nije dobro što se sva tragika ratnog zločina koncentriše samo na Srebrenicu. Ona jeste simbol najmasovnijeg stradanja, ali genocid u punom smislu te reči je započeo odmah na početku, već od aprila, u maju, junu 1992. godine masovnim ubijanjem po više stotina ljudi, žena i dece, u brojnim selima Podrinja, u Bijeljini, Prijedoru, Kozarcu… Naselja su etnički čišćena iz ideoloških, versko nacionalističkih mračnih poriva, iza kojih je žmurećki stajala intelektualna elita u Srbiji. Akademici, pisci, pesnici koji su proglasili da u istoj državi, istom gradu, u istoj ulici, u istom soliteru, na istom spratu, u istoj porodici, ne treba da žive zajedno građani koji govore istim jezikom, samo zbog toga što su poreklom druge vere.

Meni je neshvatljivo da se vide samo svoje žrtve, da se nekoliko desetina ili stotina stavlja na tas prema hiljadama žrtava svojih komšija. Sunarodnika istog jezika, samo druge vere. Pa šta bi tek bilo da je Beograd bio tri ipo godine pod opsadom i imao 11.000 poginulih, od toga 1.600 dece! Koja bi to tek bila lamentacija i stradalnička epika!

 

Enver Kazaz Vas smatra jednom od najznačajnijih ličnosti u Beogradu. S obzirom na slabašnost ljevice (ne samo) u bivšem glavnom gradu Jugoslavije, zanima me koji ljudi, po Vašem mišljenju, u Srbiji pružaju otpor Vučićevom nacionalizmu? Ima li nade da se tu u skorije vrijeme nešto promijeni nabolje?

Poštovani i dragi Kazaz je u mom slučaju malo preterao, ja bih bio počastvovan i prepoznavanjem da sam u kategoriji bar malo značajnih, a daleko sam od “najznačajnijih”. Možda je to zbog toga što se u BiH javnosti nedovoljno zna o mnogim izuzetno značajnim ljudima koji deluju u Srbiji. To ne čudi kad se, na primer, u Sarajevu na trafikama ne mogu kupiti jedine, ne samo opozicione, nego i intelektualno otvorene i kritičke novine, dnevni list “Danas”. A “Politike i “Novosti”, koje nastavljaju svoju nacionalističku propagandu, ima. Vučiću danas otpor pružaju mnogi. Levica je u tim protestima nevidljiva, a dominantna je desnica. To je postao sukob Ljotićevaca i Nedićevaca. Levica nije ujedinjena sa jasnim zajedničkim programom pa nije izrodila lidera, prepoznatljivog političkog tribuna koji bi se suprotstavio i jednima i drugima. Ipak, postoje istoričari i sociolozi mlađe generacije, koji pružaju otpor istorijskom revizionizmu. Postoje brojne grupe nevladinih organizacija antifašističke i levičarske orijentacije. Najduži staž od početka ratova ima i dalje izuzetno aktivna organizacija “Žene u crnom”. Otpor ove vrste vidljiv je najviše u kulturi, pre svega u pozorištu. Nedavno nas je napustila Borka Pavićević, čije je ime sa Centrom za kulturnu dekontaminaciju koji je ona osnovala i vodila 25 godina postalo simbol otpora nasilju straha i mržnje, a broj mladih ljudi koji su je ispratili pesmom čiji je refren “Nema odustajanja” rečito govori o tome. Najdirektniji sukob sa tom nacoškom bratijom, ali i malograđanskom sivom masom, svojim subverzivnim, političkim, Brehtovskim teatrom stvara pozorišni reditelj i kolumnista lista “Danas” Zlatko Paković. Pune četiri godine bio je nepoželjan u Beogradu i režirao po celoj Jugoslaviji (Zadar, Zagreb, Zenica, Bitolj, Subotica, Novi Sad…). Najnovije predstave “Vox Dei – građanska neposlušnost” sa inscenacijom suđenja političkoj vrhušci Srbije i Uvod u predstavu “Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo” isteruju na čistinu sve bolne teme koje više ne mogu da se skrivaju i potiskuju.

 

Da pređemo na vedrije teme. Rođeni ste, i rano djetinjstvo ste proveli u Sarajevu? Kakve Vas uspomene vežu za taj grad i uopšte, za Bosnu i Hercegovinu?

Imao sam privilegiju i sreću da se u tih prvih jedanaest godina života formiram i ostanem dušom Sarajlija. Dragih sećanja ima mnogo, na ljude i događaje. Evo jednog, baš patetičnog ali istinitog: u trećem osnovne smo išli na prolećni izlet. Tramvajem do Vijećnice a onda pjehe pored Bentbaše, Babića bašte u beharu, kiridžijskih kola ispod stena kod Babinog zuba, do Kozije ćuprije. Držali se za ruke i pevali “Zavičaju moj, mili rodni kraj”. To je za mene ostala zauvek važeća himna. Sva imena mojih vršnjaka kojih se sećam, Šefika, Nijaz, Jasna, Alma, Franjo, Njegica, Novak, Zlatko, Ljiljana… sve su to bila NAŠA imena. Biblioteka “Lastavica” i Lutkarsko pozorište sa “Srećnim princom” Oskara Vajlda. Takvi su bili nastavni i državni programi. Ne bih ja to zvao nostalgijom – te rane sam davno preboleo, kad sam nasilno presađen na novobeogradski pesak. To je živi osećaj radosti što ponovno koračam istim ulicama već decenijama. Kažem da sam rođenjem “baždaren” na 500 metara nadmorske visine, pa mi sve zdravstvene tegobe uminu. U Sarajevu se ne osećam kao stranac – više sam to u gradu u kojem živim, zbog nerazumevanja i usamljenosti u mišljenju.

 

Početkom jula ste bili gost na Bookstanu. Kakve utiske nosite s tog, čini mi se, u evropskim razmjerama relevantnog festivala književnosti? Šta, ili ko, Vas je za tih nekoliko dana u rodnom gradu posebno dojmi(l)o?

U životu nisam dobijao nikakve nagrade i društvena priznanja (osim na radnim akcijama) pa svoje učešće na Bookstanu doživljavam upravo tako. Najveće moguće priznanje, koje obavezuje. Sarajevo je sa nekoliko izuzetnih kulturnih manifestacija, osim Bookstana to su pozorišni festivali MES i JUVENTAFEST, naravno i Filmski festival, postalo centar Jugoslovenskog kulturnog prostora, od svetskog značaja. To je domet za koji nisu zaslužni političari nego posvećeni ljudi koji te manifestacije organizuju iz najdubljih i najiskrenijih pobuda osvetljavanja tame u kojoj živimo.

Ne znam koga bih od izuzetnih učesnika posebno istakao a da nekog drugog zapostavim, pa ću u prvi plan staviti Radionicu književne kritike sa polaznicima iz svih jugoslovenskih univerzitetskih centara. To je budućnost. Da se ti mladi ljudi upoznaju, da prvi put dođu u Sarajevo, da se ne bave nacionalnim književnostima nego samo književnošću koja je zajednička po jeziku koji svi razumemo i po životnim problemima kojima se bavi.

 

Je li Vam to bar malo vratilo vjeru u ovu našu civilizaciju, koju ste nedavno nazvali nekulturnom? Ima li nade za knjige, ili ćemo ih na koncu ipak sve morati spaliti, kao što sam ja, u ratu, u biblioteci, da bih prezimio, u nedostatku drva za ogrev spaljivao klasike marksizma?

U Bosnu i Hercegovinu dolazim upravo zbog toga što imam veru u smisao svakodnevne borbe za civilizaciju ma kakva ona trenutno bila. Sama Borba je civilizacija. Pristajanje i mirenje sa postojećim, nesavršenim i nepravednim, sa silama tame, jeste smrt civilizacije. Mislim da se ne postavlja pitanje nade za knjige i pored svega što se dešava. U budućnosti se, mislim, neće štampati nepotrebni ogromni tiraži za koje nema dovoljno čitalaca (pa pretekne i za loženje), nego će se zahvaljujući digitalnoj tehnologiji štampati taman onoliko koliko je potrebno. Neka te ne grize savest zbog tako spaljenih knjiga – naprotiv, njihove ideje su kao Feniks i ponovo se rađaju iz pepela u novim delima. I klasici marksizma su napisani zahvaljujući nekim ranijim stradanjima, spaljivanim knjigama. Evo, na primer, osim tvog Antiratnog dnevnika iz Konjica, među nove klasike BiH Feniksa, antifašizma (i marksizma) ja bih uvrstio i “Šindlerov lift” Darka Cvijetića i “Kap veselja” Selvedina Avdića.

 

Na kraju još jedan citat, i pitanje u vezi s njim. Pamtim, naime, Vašu izjavu da onaj ko ne razumije Sarajevo, i padne na tom ispitu, ne može, parafraziram, ni drugdje da gradi solidnu kuću i dom. Zašto tako mislite?

Od Sarajeva svi treba da uče. Posle tolikih stradanja, patnje i zla, ostati neopterećen i otvoren za budućnost, jeste velika moralna pobeda i istorijska lekcija. Tokom proteklih dvadeset godina imao sam bezbrojne situacije i susrete sa građanima Sarajeva koji su me u to uverili. Ni u jednoj prilici nije bilo ni daleke naznake mržnje ili osvetoljubivosti zbog toga što dolazim iz sredine koja je na njih poslala zlo. Sarajlije znaju da je nacionalizam zlo, a da je zlo nadnacionalno. Onaj ko to ne razume biće u stalnom ratu pre svega sa samim sobom. Sa tamom u sebi.