Hans i Yugos

 

Darku Cvijetiću

 

 

S prvom zràkom svjetla –

jedva je dočekah! –

naslijepo zgrabim papir sa stolića,

i pođem da pletem

Slovo o Slovu:

Sarajevo ranih devedesetih,

Skoro prazna,

opsjednuta kasarna,

i u njoj,

zemlji-još-nerazorenoj,

šačica zaboravljenih žutokljunaca.

Djeca.

 

Kad – taman do Dobrovoljačke! –

opasnu bjelinu nakrcah nečitkim slovima,

okrenut papir mi presječe dah:

osmrtnica kolegi,

fanatu amsterdamskih Kopljara.

 

Kad se onomad,

poslije prvog moždanog,

spor na kroku i jeziku,

napokon vratio na odjel,

od šefice tražio da,

od svih kolega,

prvo popriča s njom,

i sa mnom, Yugosom.

 

Znao, valjda, da ja neću dramit’.

 

A kad ga je skolio drugi,

fatalan,

i to na rađi,

u wc-u,

mene u bolnici,

od prejake krvi, krpili hećimi.

 

Pa mu ne odoh, tada,

na posljednje slovo,

o Ajaxu, Krojfu, Gulitu, Van Bastenu,

i ostalim, sporednim,

nama dvojici najvažnijim stvarima.

 

Možda me i zato,

u ovaj rani čas,

sasvim iznenada,

na drugu stazu odvede ova pjesma.

Spojila tužnu knjigu,

o zemlji koje više nema(m),

moju,

i njegovu bol.