Počnimo važnim detaljem iz polufinalne utakmice Italija-Španija: dok se, prije njenog početka, kapiten Azzurra Đorđo Kjelini (Giorgio Chiellini, 1984) opušteno i srdačno pozdravljao s lijevim bekom i kapitenom Crvene furije (La Furia Roja) Jordi Albom, ovaj se svo vrijeme kiselo smješkao, kao da mu će mu neko sad-pa-sad izvaditi zdrav zub. Razlika je stvarno – da se poslužim starom frazom, drastična.

To se potvrđuje i neposredno nakon završetka regularnog toka utakmice. Naime, kad slabi, bez sluha za igru, sudija Feliks Brih (Felix Brych) baci novčić u zrak da odredi stranu i redoslijed izvođenja penala, kapiten Španaca – gubitnik u toj “lutriji” – ga nastoji ubijediti da je on dobio pravo biranja. Na tu notornu laž Đorđo Mafioso – sa izgledom à la Cosa nostra – reaguje opušteno. Sa širokim osmjehom na licu omalenog Španca, kao “u šali”, naziva lažovom. Potom ga blago udara u prsa, pesnicom mu očeše bradu i, onako malešnog, podigne visoko u zrak.

Iz tih detalja se vidi razlika u pristupu utakmici: Italijani “nabrijani”, ali opušteni, a Španci isto tako “nabrijani” – ali napeti k’o strune.

Nije onda ni čudo što su zijanili. Samo mi je žao što su penale kod njih promašili baš Dani Olmo, te večeri najbolji Španac na terenu, i strijelac njihovog jedinog pogotka, Alvaro Morata. Ovaj potonji je – sve skupa s cijelom porodicom! – prethodnih dana dobio prijetnje smrću, nakon što je javno kritikovao “suviše negativne” navijače Furije.

Ludilu nikad kraja.

 

 

A u  prošlu nedjelju – dvije poslastice! I to obje iz glavnog grada Engleske.

Prvo je Novak Đoković, u svom najlakšem pohodu na vimbldonski trofej, rezultatski glatko pobijedio neugodnog Italijana Beretinija (Berrettini) i tako po šesti put osvojio ovaj turnir. To je njegov  dvadeseti osvojeni Grand Slam. Time je stao uz bok Federeru i Nadalu i ostvario još jedan od rijetkih neostvarenih sportskih ciljeva.

Nole je svakako veliki, možda čak i najveći teniser svih vremena. No, što se tiče ovog meča, meni je najdirljiviji trenutak kad je, nakon odigranog zadnjeg poena, uskočio u ložu s trenerima i izgrlio se, među ostalima, sa Goranom Ivaniševićem. Taj momak je to “debelo” zalužio. Jer, samo mu je “dlaka falila” da postane najveći tragičar u dugoj istoriji Turnira. Da nije, tačno prije dvadeset godina – u tom trenutku 130.na svijetu, u Wimbledon došao na wildcard – u svom četvrtom finalu pobjedio Australijanca Patrika (Patrick) Raftera – džaba mu sav proliveni znoj, dobre igre i (jalovi) pokušaji! Do kraja života bi se, vàs u hladnom znoju, trzao iz sna, smoren prizorima zauvijek izgubljenih mečeva na terenima All England Lawn Tennis and Croquet Cluba.

Ovako, s velikim Novakom u pobjedničkom zagrljaju, kao da ga je još jednom, nerangiran i davno umirovljen, s lakoćom osvojio!

 

Kasnije tog dana, još jedno veliko finale: Azuri i Gordi Albion. I ako su Goranu Ivaniševiću one godine čekanja na vimbldonski pehar bile preteške – a sigurno jesu – onda su snovi Engleza o osvajanju evropske ili svjetske titule bili prave muke tantalove! Jer, zadnju takvu su osvojili prije “pola i po vijeka”, 1966. godine.

Što se mene tiče, prosto im bilo. Imaju nekolicinu sjajnih igrača: golgeter Hari Kejn (Harry Kane), brzi, neugodni, ali glumatanju na travnjaku pretjerano skloni napadač Rahim (Raheem) Sterling, odlični “veznjak” Čelzija Mejson Maunt (Mason Mount)…

No, čisto fudbalski, Italijani su se na Prvenstvu dokazali kao bolja, kompletnija momčad. Zaslužili su da postanu evropski prvaci. Iako im je golgeter Ćiro Imobile (Immobile) cijeli turnir odigrao očajno, kao da “nije ljevak, a desnom ne zna”, Azuri su odigrali odličan turnir. Dobra je to, gotovo savršena ravnoteža onih koji “kose” i onih koji “vodu nose”, s mirnim i staloženim Robertom Manćinijem (Mancini) na klupi. (Trideset i nešto utakmica bez poraza, srušili rekord iz 1938. godine!)

A da su pravi tim – svi za jednog, jedan za sve – na ovom se prvenstvu svaki put pokazalo i prije same utakmice. Kad bi začuli taktove nacionalne budnice, “plavi” s Apeninskog poluostrva bi namah pali u trans. Mada nisam ljubitelj zastava, truba i budnica, moram priznati da bih svaki put zadrhtao kad bi vidio s kolikom strašću i zanosom pjevaju nacionalnu himnu:

          Fratelli d’Italia,

l’Italia s’è desta…

 

Nije onda ni čudo što titula, umjesto da ostane u Londonu, ode za Rim.

I ne, kao ni vi, nikako ne razumijem odluku trenera Engleza Gereta Sautgejta (Gareth Southgate) da kao izvođače penala odredi dvojicu igrača koji su na terenu proveli “cijeli” jedan minut i jednog dečkića od devetnaest godina. Uostalom, i on je na teren ušao dockan, duboko u drugom poluvremenu. I to malo minuta odigrao je kao desno smetalo. Nijednog momenta nije bio sasvim u meču.

Sad Sutgejt odgovornost za pogrešan izbor “penaldžija” preuzima na sebe. Izjavljuje da je to bile njegova, i samo njegova, odluka. Da li će ga to spasiti od “šup karte bez povratka”? Sumnjam. I čuveno englesko džentlmenstvo ima svoje granice. Neko mora platiti danak za još jedno veliko razočarenje.

Uostalom, ko će čekati još pedeset i “kusur” godinica?!

 

Na kraju, da kažem i to da se, nakon svega, i “mi” Holanđani ipak imamo čime trsiti. Ne, nisu to “napuhane” zvijezde u narandžastim dresovima. Nego, na ovom prvenstvu su briljirali nizozemski ljudi u crnom (plavom, zelenom, turunđi…) Sudije. Tako je veliko finale je sudio Holanđanin Björn Kuipers (1973), vlasnik nekoliko supermarketa i već godinama jedan od ponajboljih svjetskih sudija. A u  polufinalu smo, i to po četvrti put na ovom takmičenju, imali prilike vidjeti njegovog nasljednika, policajca Deni Makelija (Danny Makkelie, 1983). Da nije bilo onog isforsiranog “penala” nad Sterlingom u produžetku polufinalne tekme Engleska-Danska, moglo se je reći da je Makeli sjajno odradio svoj posao. Ovako, ostaje poprilična fleka na njegovome dresu.

Tako su se, eto, jedan agilni poduzetnik i jedan cajo pobrinuli da (ni) na ovom prvenstvu Holandezi ipak ne ostanu nezapaženi.

 

 

Goran Sarić