S r e b r e n i c a

 

 

Šta bi se desilo kad bi maršal Tito ustao iz groba? Posljednje večeri u Novom Sadu Želimir mi je pokazao jedan od svojih kratkih dokumentaraca, fascinantan eksperiment. Jednoga je glumca tako prerušio da je ovaj veoma ličio na Tita, stavio mu Titove sunčane naočale, i potom s tim lažnim Titom cijeli dan šetao beogradskim trgovačkim ulicama. Film ide ovako.

“Prvo mi kaži šta se ovo desilo s našom divnom zemljom”, pita tako Tito svog starog šofera – pravog – pošto je uskrsnuo iz svog mauzoleja i sjeo pozadi u svoj Mercedes – pravi pravcati. “Raspala se, maršale”, uzdahnuo je šofer. “Uništili su bratstvo, svuda su poskidali zvijezdu petokraku, i tada je počeo rat.”

Čim je Tito u centru Beograda izašao iz auta, nastala je velika gužva. Prvih par minuta okupljeni su još igrali tu igru, ali je ubrzo nastala gorka zbilja. “Izdajniče!”, počelo je par ogorčenih prolaznika. “Ali ja sam vam ipak ostavio dosta pouzdanih ljudi”, gunđa Tito. “Zaboravite to. To je Vaša greška. Predvodili ste veliku grupu bandita, oni su postali Vaši nasljednici. Kad se vratite na drugi svijet, molim Vas povedite ih sve sa sobom. Ne daju mi ni svinjac da sagradim!”

Tito prolazi kraj nekog štanda sa knjigama. “Kakvi su ovo čudni simboli? I zašto imamo njemački novac? “ Neki mladić, vidno uzbuđen: “Omladina Vas je baš voljela. Učili smo napamet pjesmice o Vama, Vi ste nam bili sunce koje nas je obasjavalo. Držali smo mrtvu stražu pred Vašim portretom kad ste umrli!” Neka žena: “I ja sam plakala. Išli ste na lijepa putovanja u inostranstvo, živjeli u vilama, za to vrijeme ja sam ljuštila kikiriki u fabrici, pa ipak sam plakala. Bože, koliko sad žalim zbog toga.”

Jedan čovjek u kišnom mantilu probija se naprijed, sav blista. “Evo Vas opet. Nekad smo imali jednog Tita. Sad ih imamo tuce. Sjajno da ste se vratili!” Tito: “Puno ljudi naokolo. Zar ovdje niko ne radi? Zar ste danas svi uzeli slobodno?”

Želimir: “Potom nas je uhapsila policija zbog remećenja javnog reda, Tita, mene, cijelu ekipu. Imali smo sreće. U policijskoj je stanici bio neki komandir sa smislom za šalu, odmah je skočio u stav mirno: ‘Gospodine predsjedniče! Kakva čast što Vas ponovno srećem! Pa naravno, radi se o nesporazumu koji ćemo odmah raščistiti.’ Malo kasnije opet smo se našli na ulici.”

 

Ništa ne može tek tako stvoriti novi poredak iz siromaštva i haosa, jedino priča, i vjera u tu priču. Srpska je televizija cijeli dan posvetila vjenčanju vrhunskog kriminalca Arkana, vođe čuvene paravojne jedinice Arkanovi tigrovi, i pjevačice Svjetlane, iliti Cece, kao da se radi o kakvom kraljevskom vjenčanju. Cecin posljednji hit –ona pjeva “etnofolk”- već sedmicama odjekuje u svim kafićima.

Nekoliko naslova iz najnovijeg broja popularnog sedmičnog lista Twilight Zone: “Jacques Chirac, čija je podrška bila odlučujuća u ratu protiv srpske nacije, umrijet će na Božić.” “Vanzemaljci držali čovjeka tristo godina u zatvoru” “Amerika će se raspasti 17. januara 2000!” “Za pomračenja sunca, 8. augusta, rodio se novi Hitler”, “Mlada žena Václava Havela, čovjeka koji je podržao rat protiv srpske nacije, neće više dugo živjeti”, “Hoće li Kina 2008. okupirati Ameriku?”

Nedjelja popodne, pozvan sam na čaj kod male grupe intelektualki. U prostranom, devetnaestovjekovnom apartmanu sjedi desetak žena: većina ih ima preko šezdeset godina, spisateljice, novinarke, univerzitetske profesorice. Zidovi prepuni slika. Svake druge nedjelje u mjesecu ove se žene drže salon, već godinama, tokom svih revolucija i bombardovanja, sa domaćom tortom, a danas čak i ukrajinskim šampanjcem. Zavjese su navučene, ulica je za časak vrlo daleko odavde.

Je li Titovo doba za njih bilo drugačije? “Ne znam”, kaže jedna od najstarijih. “Ja sam i pod komunistima doživjela da vam policija upadne u stan i povede vas sa sobom. Pod Nijemcima sam bila u logoru, pod Titom bijah klasni neprijatelj naroda, a sad sam sluškinja Zapada. Oni uvijek nešto izmisle.”

Dame govore o svom položaju disidentica, o strahu da budu uhapšene, o neizbježnoj samocenzuri. Društvo je veoma zabrinuto za stotine hiljada iskorijenjenih ljudi koji nakon rata lutaju zemljom, i za omladinu koja odlazi. “Ne radi se o polumafiozama i frustriranim vojnicima, nego o ljekarima, inženjerima, pravnicima, stručnjacima koji bi morali da opet izgrade ovu zemlju.” “Sad čak i mladi pisci odlaze iz zemlje, tako nešto još nikad nismo doživjeli!”

“Ah, ta vječito nezadovoljna Zapadna Evropa”, gunđa jedna dama. Upravo se vratila sa međunarodnog kongresa o Kosovu, francuska joj se predstavnica potužila na sve one jeftine jugoslovenske kurvice koje su iznenada poremetile primjerno organizovanu parišku prostituciju. “A šta drugo da rade?” rekla sam. “Prostitucija je na Zapadu u današnje vrijeme vrlo lijep način zarađivanja za siromašnu, inteligentnu jugoslovensku djevojku!”

 

Ujutro, još za doručkom, vani ugledam nekog naćelavo ošišanog mladića. Najednom dotrčaše dva mladića u kožnim jaknama, skočiše mu za vrat, i nastade tuča, priskočiše dva policajca, pa ga sva četvorica oboriše na tlo. Mladić leži licem prema pločniku, miran kao uhvaćena mačka. Nekom telefoniraju. Pojaviše se dva civilna auta. Mladić dobija par udaraca, potom ga ona dva trokrilna ormara u civilu odvode, bog zna zbog čega. Cijela akcija traje najviše dva minuta.

“Dobio si kratak uvid u Miloševićevu pretorijansku gardu”, docnije mi objašnjava moj vodič Duško Tubić. “Veliki broj stanovnika ovog grada dolazi neposredno iz rata: izbjeglice koje prodaju šibice, bivši vojnici s fronta, policajci…to su vjerovatno bili oni ljudi u kožnjacima koje si vidio. Vjerovatno su uhvatili sitnog lopova, ali može biti da je i nešto drugo u pitanju, to se nikad ne zna.” Duška više ništa ne može iznenaditi, on već godinama kao čovjek od povjerenja novinare i televizijske ekipe voda po svim mogućim frontovima. Vozimo se pokraj izgorjelog televizijskog tornja i polurazrušene vrhovne policijske uprave, pored kancelarija i zgrada vlade u kojima zjape ogromne rupe. Autoput za Zageb potpuno je pust, uskoro skrećemo ka jugu, i evo nas prije mraka u Bijeljini, Duškovom rodnom mjestu, nedaleko od bosansko-srbijanske granice.

Te noći spavam u etnički očišćenom gradu. Od sedamnaest hiljada muslimana koji su 1991. Godine ovdje stanovali, sad ih ima najviše hiljadu. Sve su džamije zbrisane sa lica zemlje. Na mjestu najveće džamije nalazi se pošljunčana površina sa nekoliko auta i kanti za smeće. Gdje se nekad nalazila džamija broj dva,sad se gradi crkva. U trećoj je džamiji Pero Jamija, spretan lopov, otvorio dućan s loncima i tavama. Na mjestu četvrte džamije danas se nalazi pijaca sa zarđalim štandovima. Najmlađa djeca u Bijeljini više ne znaju da su ovdje ikada bile četiri džamije. Na lokalnoj televizijskoj stanici trešte reklame kao da se nikad ništa nije desilo: žene na čudesan način uklanjaju mrlje, vesele se porodice okupljaju oko ukusnog objeda, patuljci glanjcaju pod da sve bliješti.

Mjesno se groblje od 1992. tri puta povećalo, površinaod najmanje osam fudbalskih igrališta, puna sjajnog novog mramora. Ovdje najvećim dijelom leže mladići od dvadeset do dvadeset i pet godina, skoro svi umrli između 1992. i 1995. Fotografije umrlih pažljivo su uklesane u mramor. Lica bulje u tebe, ozbiljna, nasmijana, neki se muškarci ka onome svijetu voze u džipu, drugi nazdravljaju, neki mladi pripadnik paravojnih jedinica stoji u prirodnoj veličini na svom nadgrobnom kamenu, mitraljez čvrsto u objema rukama, rafali prašte u nebo.

 

Sutradan ujutro ulazimo u Holbrookeland, neobičnu zbirku mini-državica koje je krajem 1995. u zrakoplovnoj bazi Dayton, Ohi, skrpio američki posrednik Richard Holbrooke. Na jugu se nalazi Federacija Bosne i Hercegovine, koja, opet, tvori kombinaciju bivše hrvatske i muslimanske republike. Pomalo savijena oko nje, na sjeveru i na istoku, leži Republika Srpska. Ova se posebna republika naslanja na Srbiju, ali sami Srbijanci ne žele baš puno da znaju o njoj, polako ali sigurno to je postao ne baš odveć voljeni mlađi brat.

Bosna je do 1991. važila za etnički najuravnoteženiji dio bivše Jugoslavije: od gotovo četiri i po miliona stanovnika bilo je 44 posto muslimana, 31 posto Srba i 17 posto Hrvata. Glavni grad Sarajevo razvio se u živahan, kozmopolitski grad. Otprilike polovina stanovništva bili su muslimani, trećina Srbi, sa više od 40 posto miješanih brakova. Za samo nekoliko godina od te je multikulturne zajednice ostalo veoma malo.

Bosanski rat je trajao tri i po godine i stajao više od dvije stotine hiljada života. Dva milion ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Rat je bio više-manje nastavak sukoba u Hrvatskoj, kada su srpske paravojne jedinice određene bosanske dijelove počele da koriste kao bazu za napade. Pri tome su veoma brzo nastale čarke između lokalnih nacionalista i ekstremista. U “srpskom” selu Kravica, sjeverozapadno od Srebrenice, mladi su se muslimani na primjer ljeta 1991. provokativno vozikali ulicama, uz jaku istočnjačku muziku i psovke upućene Srbima. Veoma brzo je otvorena paljba na njihov auto, pri čemu su ubijene dvije osobe. Kao reakcija na to su muslimani iz Bratunca, sjeverno od Srebrenice, organizovali velike demonstracije. Nakon toga su i Srbi i muslimani osnovali odvojene naoružane patrole, da bi zaštitili svoja sela i četvrti. Tako je svugdje počinjalo.

Srbi su u jesen 1991. “svoje” oblasti proglasili za pet autonomnih regija, a uskoro su to u dijelovima Bosne I Hercegovine u kojima su tvorili većinu učinili i Hrvati. Jugoslavenska vojska, koja se već mnogo ranije pretvorila u srpsku vojsku, na strateškim je mjestima, kao na brdima oko Sarajeva, počela da ukopava artiljeriju.

Impozantna većina Bosanaca je krajem februara 1992. na referendumu izabrala nezavisnost. Na taj je način zemlja barem mogla ostati cjelovita. Na birališta je izašlo dvije trećine birača, uglavnom muslimana i Hrvata. Srbi su bojkotovali glasanje; njihovi su se lideri zalagali za Veliku Srbiju, a ideja nezavisne Bosne u potpunosti se protivila tome. Oni su odlučili da od srpskih dijelova osnuju Republiku Srpsku. Na Palama, planinskom seocetu kod Sarajeva, osnovali su sopstvenu vladu i parlament. Potom su oružjem zaposjeli sedamdeset posto Bosne, a aprila 1992. sa okolnih brda započeli opsadu Sarajeva. To je na koncu trebao postati njihov glavni grad.

Hrvati su tog ljeta takođe proglasili malu republiku, sa Mostarom kao glavnim gradom. Predsjedništvu bosanske republike nakon toga nije preostalo ništa drugo nego da osnuje svoju vojsku, Armiju Bosne i Hercegovine (ABiH), koja je u praksi fungirala uglavnom kao muslimanska vojska.

Prve velike bitke vodile su se oko Sarajeva, ali je vrlo brzo nastala pat-pozicija koja je dovela do opsade koja će potrajati četrdeset i četiri mjeseca. Srpsko-jugoslovenska vojska nije imala dovoljno ljudstva i municije da zauzme grad, dok Bosanska vojska nije bila dovoljno jaka da probije blokadu.

Srbi su u područjima koja su zauzeli odmah počeli sa etničkim čišćenjem. Posvuda u sjeverozapadnoj Bosni nesrpska su sela napadana i pljačkana, a na hiljade muslimana i Hrvata je internirano. Najzloglasniji logori bili su Omarska , jedan napušteni rudarski kompleks nedaleko Banja Luke, i Trnopolje. U Trnopolju su bile zatočene žene u veoma teškim okolnostima, sistematski su premlaćivane i silovane. Ljudi iz policije i milicije su im se izrugivali da će tako na svijet barem donijeti “srpske bebe”. Omarsku je ljeta 1992. otkrio Ed Vulliamy iz The Guardian-a. Stajao je u „kantini” logora i s ogorčenjem gledao kako trideset kao kostur mršavih muškaraca u roku od tri minute moraju pojesti nekakvu vrelu kašu. Kosti na laktovima i zglobovima izbijale supoput vrhova oštrih stijena iz ručica mršavih kao štapić”, pisao je. Živi su, a ujedno se i raspadaju, potlačeni, poniženi i očigledno totalno podređeni, ali su nas iz upalih očiju gledali kao nož oštrim pogledom.”

Svi ovi logori bili su sastavni dio strategije terora i intimidacije koja je vrlo brzo dala rezultate: velika većina Hrvata i muslimana je u roku od pola godine napustila srpska područja. Evropa je proživljavala najveću izbjegličku krizu od završetka Drugog svjetskog rata. Krajem 1992. gotovo dva miliona Bosanaca bila su u izbjeglištvu, od čega je više od pola miliona pokušavalo da dobije azil u Zapadnoj Evropi. Srbi su bili skoro sasvim zadovoljni: zaposjeli su najveći dio zemlje i iz njihovih je područja skoro sasvim nestalo Hrvata i muslimana. Jedini su im problemi bili Sarajevo,sanjani glavni grad, te onih nekoliko muslimanskih enklava, mjestašaca pretrpanih izbjeglicama, kojima je još nekako uspijevalo odolijevati srpskim napadima: Goražde, Žepa, i najpoznatije među njima, Srebrenica.

 

Srebrenica je nekad bila staro, idilično mjesto, izgrađeno oko rudnika srebra i, od devetnaestog vijeka, mondeno klimatsko lječilište. Ona zapravo nije bila mnogo više od jedne duge ulice na kraju duboke dole. Imala je korzo za mlade, gradsku kafanu s terasom i konobarima s leptir-mašnama, kino “Bosna”, izvrsnu bolnicu, a kod hotela Guber se nalazio izvor svjetski čuvene vode “za zdravu krv”. Oko 1990. u njoj je stanovalo oko šest hiljada ljudi, od čega četvrtina Srba, tri četvrtine muslimana.

Srebrenica se nalazila usred prostora kojeg su Srbi naumili odredili za sebe. Kad su i ovdje počeli s etničkim čišćenjima, vrlo brzo su naišli na žestok i dobro organizovan otpor.

Jedan od najvažnijih muslimanskih vođa bio je Naser Orić, bivši Miloševićev tjelohranitelj. Orić je pak, sa svoje strane, sa svojom hordom počeo da teroriše srpska sela u okolini Srebrenice.

Ispočetka su muslimanske snage pokušale da osvoje pograničnu oblast, pa čak i da se spoje s područjima pod muslimanskom kontrolom oko Tuzle. Ovo zadnje im nije uspjelo. Ipak je oko Srebrenice nastala velika muslimanska enklava, usred srpske oblasti. Naser Orić je postao lokalni heroj. U ljeto i jesen 1992. osvojio je veliki broj okolnih sela i domaćinstava, pobio preostale srpske porodice i opljačkao im zalihe.

Vremenom su ovi pljačkaški pohodi postali od životne važnosti. Srbi su blokirali sve prilaze enklavi i kako se bližila zima, opskrba namirnicama postajale je veliki problem. Stanovnici su preživljavaju uz pomoć kukuruza za stočnu hranu, zobi i salate od maslačka. Noću je vladao mrkli mrak: jedina struja potiče od niza primitivnih malih mlinova na potoku. Muslimani su u jednom trenutku srpskim protivnicima predložili sljedeću razmjenu: za jednog živog Srbina dvije vreće brašna od po pedeset kilograma. U toku zime 1992-1993. u enklavi je navodno od gladi pomrlo na desetine muškaraca, žena i djece.

Muslimani su s druge strane do temelja spalili najmanje trideset sela i sedamdeset zaselaka. Pri tome je, prema procjenama, stradalo oko hiljadu srpskih seljaka. Srbi su pobješnjeli. Britanski pregovarač David Owen će docnije pred haškim tribunalom izjaviti da ga je Milošević već početkom 1993. upozorio na moguće “krvoproliće” i “masovni pokolj” ako bosanski Srbi zauzmu eklavu. Srbi su stvarno od te zime postepeno ponovno zauzeli okolicu Srebrenice. Na koncu je muslimanima preostala samo Srebrenica sa rubnim područjem, malo ostrvo u srcu srpske Bosne, prenaseljena muslimanskim izbjeglicama.

Neposredna prijeteća opasnost uklonjena je zahvaljujući posredovanju Ujedinjenih Nacija. Marta 1993. u gradu se pojavio francuski zapovjednik trupa Ujedinjenih Nacija, general Philippe Morillon. On se obratio stanovnicima: “Ne bojte se. Od sada ste pod zaštitom trupa Ujedinjenih Nacija. Nećemo vas ostaviti na cjedilu.” S puno pompe dao je da se podigne zastavu UN-a. Oduševljeno opštinsko rukovodstvo ga je proglasilo počasnim građaninom.

Srebrenica je početkom maja proglašena demilitarizovanom bezbjednom zonom. Žene i djeca su UN-ovim kamionima mogli otići u Tuzlu. Svi vojno sposobni muškarci između šesnaest i pedeset i pet godina morali su ostati. Kad su, prema procjenama, dvadeset i tri hiljade žena, djece i staraca napustili Srebrenicu, muslimanski komandant Orić izdao je naredbu da se evakuacija zaustavi. Dalje odlivanje stanovništva bi navodno suviše oslabilo njegovu enklavu. Tako je u tjeskobnoj safe haven ostalo otprilike četrdeset hiljada muslimana, manje-više zarobljenih u tom bosanskom UN-getu.

Docnije će postati jasno da su sve zainteresovane strane već tada bile odustale od enklave. Nedosljednost Amerikanaca i Zapadnih Evropljana da se iščitati već iz brojnosti ljudstva kojeg su preko UN-mirovnih snaga stavili na raspolaganje za čitavu Bosnu: sedam hiljada vojnika i oficira, tek petina onoga što je po procjenama bilo potrebno. Dutchbat, nizozemski bataljon UN-a koji je od februara 1994. od Kanađana preuzeo zadatak zaštite Srebrenice sastojao se od tri do četiri stotine lako naoružanih vojnika, od kojih svega sto pedeset članova borbenih postrojbi.

Čak je i bosanska vlada digla ruke od enklave. Komanda vojske je Nasera Orića i njegove oficire krajem aprila 1995. povukla u Tuzlu, navodno na upute u vezi sa očekivanim srpskim napadom. Šta god da je bila prava pozadina poziva, Orić i njegovi više nikada neće nogom kročiti u Srebrenicu. Od tog trenutka njegove su paravojne trupe ostale bez komande.

  1. jula 1995. srpske trupe generala Mladića mogle su bez većih problema osvojiti grad. Njihov je pohod, u datim okolnostim i nakon ovakvog slijeda događaja, bio potpuno predvidiv. Ali što niko nije mogao predvidjeti bila je drama koja je uslijedila: muškarci su odvojeni od žena i djece, određeni broj muškaraca uspio je pobjeći u brda, od ostalih više niko nikada nije viđen živ. U jednoj hladnjači u Tuzli, u više od četiri hiljade bijelih vreća, veliki broj mrtvih još uvijek čeka na identifikaciju.

 

Holbrookeland je ljupki planinski kraj s pejsažima koji podsjećaju na Švicarsku ili Austriju. Viši predjeli su obrasli zimzelenom šumom, na nešto većoj visini zelenilo nestaje pod debelim naslagama snijega. Pokraj puta se pomalja prva ruševina. Seoska kuća izgleda kao da joj je Bog palcem pritisnuo krov, sve do podruma. Nakon stotinu metara pojavljuje se druga poluizgorena ruševna građevina. Potom olupina autobusa. Poslije dva kilometra vide se još samo skeleti kuća, raštrkani po brežuljcima. Duško Tubić se zaustavlja kraj jedne blatne livade: “Ovdje su ljeta 1996. pronađene prve masovne grobnice. Ali, nemoj da dugo ovdje stojimo, to u ovom kraju još uvijek nije zdravo.” Prolazimo pokraj porušene nizozemske kontrolne tačke, opet jedna olupina automobila, pa nekoliko vila praznih očnih duplji.

Nekadašnje liječilište Srebrenica izgleda očajno. Robna kuća je zakovana daskama, krovovi porušeni, trg propao i zarastao. U potoku još uvijek leže ostaci ručno pravljenih malih mlinova za struju iz zime gladi 1993. godine. Na zidiću kraj ulaza u bivšu fabriku akumulatora piše, nejasno, DUTCHBA. Ovdje su bili smješteni nizozemski vojnici. Po zidovima, unutra, još nekoliko parola: A MUSTACHE? SMEL LIKE SHIT? BOSNIAN GIRL!

Sada u mjestu žive uglavnom Srbi izbjegli iz Sarajeva. Gradske porodice imaju velikih poteškoća s preživljavanjem među brdima. Kafić je prekršten u “071”, pozivni broj za Sarajevo. Bolnica je prije dva dana dobila struju. Tri sedmice je bila bez svjetla, sve dok ljekari i drugo medicinsko osoblje sami nisu platili račun za struju. Šef bolnice: “Ekonomska situacija u ovom gradu je katastrofalna. Posla je malo, svi koji dođu u moju ordinaciju su neuhranjeni.” Upravnik hotela Guber – on je nekolicini muslimana spasio život – vapi za ulaganjima. “Naš imidž, oko toga se sve vrti, to se više nikad neće popraviti.”

U kafiću sjedi nekoliko muškaraca, galame i piju šljivovicu. Mene zapadne mjesto do vlasnika fabrike akumulatora. Otac mu tek pokopan, sve je bankrotiralo, nijedna mašina ne radi. Riječi mu naviru sporo, jezik mu se zapliće od pića: “Holandija, ah, Holandija. Nisu oni bili loši, ti Holandezi. Samo, tako mladi. Djevojke. Trebali su nas zaštititi. Nisu igrali nikakvu ulogu. Još sam im mahao na odlasku. Puno vam hvala. Tako mladi…”

 

O srebreničkoj drami su već napisane najmanje tri prepune police knjiga. O zatočeništvu skoro četiri stotine vojnika UN-a, još prije napada na Srebrenicu, uključujući oko sedamdeset Dutchbattersa koje su Srbi demonstrativno prikovali za mostove i druge vojne objekte; bio je to pravi srpski medijski šou koji je potrajao taman koliko je televizijskoj ekipi trebalo za snimanje, ali je imao dalekosežne posljedice. O opreznosti kojom su potom nastupile Ujedinjene Nacije kako ove ljude ne bi dovele u još veću opasnost. O izostanku podrške iz zraka kao posljedici takvog djelovanja, pa čak i onda kad je Srebrenica pregažena a Dutchbat zapao u velike poteškoće. O takozvanim blocking positions koje su nizozemski vojnici po naređenju iz Den Haaga morali zauzeti, tankoj liniji od pedeset ljudi i šest lako naoružanih oklopnih vozila protiv hiljadu i po tenkovima podržanih srpskih pješadinaca. O nespretnom potpukovniku Tonu Karremansu, nizozemskom zapovjedniku koji pred kamerama srpske televizije stidljivo nazdravlja Ratku Mladiću i, deset dana kasnije, još uvijek ga naziva “profesionalcem koji dobro obavlja svoj posao.” O slavlju koje je nakon svega za pripadnike Dutchbata organizovala nizozemska vojna komanda.

Kada je sve završilo, nizozemskim plavim šljemovima zamjerani su komocija i nedostatak hrabrosti. Francuski premijer Jacques Chirac misli da je povrijeđena nizozemska ‘l’honneur de la nation’ , a UN-komandant Bernard Janvier je francuskoj parlamentarnoj komisiji čak izjavio da bi se cijela stvar vjerovatno sasvim drugačije odvijala da su se u Srebrenici, umjesto nizozemskih, nalazili francuski vojnici: “Najiskrenije vam kažem da bi se francuski vojnici borili, sa svim rizicima koje ta borba nosi.”

Janvier je bolje od ikog znao da da su nizozemski plavi šljemovi tamo bili u potpuno bezizglednoj situaciji, zapravo već od samog početka. Jer upravo zbog toga francuskih trupa nije ni bilo u Srebrenici: nijedna druga zemlja nije u ovom slučaju željela da stavi ruku u vatru. Samo je nizozemska vlada bila tako naivna.

 

Preda mnom leže nizozemske novine od ponedjeljka, 24. jula 1995. “Nazdravljanje slobodi”, izvještava De Telegraaf na naslovnici iznad fotografije dvanaestorice veselih nizozemskih vojnika u Novom Sadu, kojima je, uz komplimente srpske vlade, nakon zatočeništva ponuđen ručak. Ostale vojnike Dutchbata u Zagrebu su dočekali lično prijestolonasljednik Willem-Alexander i predsjednik vlade Wim Kok. Novine ovako komentiraju: “Njihova intervencija još jednom pokazuje koliko su nizozemske vojne snage, kad zatreba, dorasle obavljanju svojih zadataka.” „Srbi su sada za Dutchbat ‘good guys’”, izvještava NRC Handelsblad. Potpukovnik Karremans svjetskoj štampi govori o “izvanredno isplaniranom napadu” Srba, koji su “vrlo vješto” iz igre izbacili nizozemski bataljon. Krajem 1995. – u međuvremenu je hrabri katalonski ratni izvještač Miguel Gil Moreno snimio na desetine leševa i masovnih grobnica, a i Duško Tubić se sa Davidom Rhodeom iz Christian Science Monitora probio do polja smaknuća – Ton Karremans je unaprijeđen u pukovnika. Kratki film jednog nizozemskog vojnika s fotografijama srebreničkih događaja je – jedinstven slučaj u historiji vojne fotografije – uništen pri razvijanju.

Onaj ko proučava ulogu Nizozemske u aferi Srebrenice, posebno je pogođen potpunom otuđenosti od stvarnosti. Ne samo kod završetka, nego već i na samom početku, kad su se parlament i vlada, sa ohološću sveznajuće zapadnjačke zemlje olako upustili u ovu istočnoevropsku avanturu. Nizozemska nije vična politici sile, a povrh toga ima i dugu nemilitarističku tradiciju. Očito nikom nije palo na pamet da bi se oko Srebrenice pokatkad moglo i prljavo ratovati, da to ponekad čak može prerasti u silovanja i masovna ubijanja. I ovdje se model poldera odaje: nizozemski plavi šljemovi su internacionalno poznati kao vrsni mirotvorci, oni bolje od ikoga znaju smiriti uznemireno stanovništvo, ali nisu nasilnici. Iz dostupnih dokumenata proizilazi da je glavni prioritet Nizozemaca bilo izvlačenje vlastitih trupa bez gubitaka. U uputama za pregovore s Mladićem koje je zapovjednik Karremans dobio 13.jula iz Den Haaga nema ni riječi o zaštiti izbjeglica: zahtjevi se isključivo tiču sopstvenih ljudi, sopstvene opreme i izvlačenja samo nekolicine locals koji su bili u službi UN-a.

Kad je 9. jula, neposredno prije pada enklave, jedan američki predstavnik u glavnom štabu NATO-a u Brusselu predložio uključivanje avijacije, nizozemski ga je ambasador smjesta odbio: to bi bilo “kontraproduktivno” i “opasno”. Richard Holbrooke piše u svojim memoarima: “Prvu liniju protivnika [zračnih napada] činila je nizozemska vlada koja je odbijala čak i da ih razmatra, sve dok svi njeni vojnici ne napuste Bosnu. […] Srbi su to znali, i držali su značajan dio nizozemske vojske u zatočeništvu […] sve dok nisu obavili svoj prljavi posao u Srebrenici.”

Jedanaestog jula ujutro, kad je počeo odlučujući napad na Srebrenicu, NATO-ovi avionic su konačno bacili nekoliko bombi na srpske trupe oko Srebrenice: vjerovatno je bio pogođen jedan tenk. Jedan od zarobljenih nizozemskih oficira je u ime Srba telefonirao svom zapovjedniku: ako bombardovanja smjesta ne prestanu, Srbi će ne samo pucati na izbjeglice i nizozemsku vojnu bazu, nego ubiti i nizozemske zarobljenike. Bez ikakvog dogovora sa NATO-om ili vrhovnim zapovjedništvom mirovnih snaga UN-a, nizozemski ministar odbrane Joris Voorhoeve je nazvao bazu NATO-a u Italiji: “Stop, stop, stop!”

 

Nizozemci su, dakle – čast izuzecima – oko Srebrenice odigrali ne baš herojsku ulogu. Ostalo je samo pitanje da li su u tom trenutku imali ikakvu drugu mogućnost. Trezveno gledajući bila je ogromna glupost s borbenom postrojbom od sto pedeset ljudi upustiti se u borbu koju se nije usudilo započeti ni četiri do pet hiljada motivisanih i iskusnih muslimanskih boraca. Nizozemska se vlada nalazila – djelomično i sopstvenom krivicom – u skoro nerješivoj pat-poziciji. Nizozemske trupe na licu mjesta bile su u stanju rasula. Desile su se ne baš lijepe stvari, raspoloženje je bilo izrazito antimuslimansko, srpske snage su smatrane kolegama-vojnicima, ali u ostalim im se stvarima malo šta može predbaciti. Oni su tih zadnjih dana pomogli stotinama ranjenika kako god su znali, te pokušali da spase šta se dalo spasiti.

Osim toga, a to se ne smije zaboraviti, u tom trenutku niko nije znao šta će slijediti: masovni pokolj kakvog Evropa od 1945. nije doživjela. Iz docnijih saslušanja tada prisutnih srpskih oficira pred jugoslovenskim tribunalom ispostavilo se da je tek po zauzimanju Srebrenice nastala ideja da se pobiju svi muškarci, kako kasnije više ne bi bilo problema sa zatvorenicima ili gerilom. Naredbu za to je dao lično Ratko Mladić. Mnogi pobijeni muslimani nisu bili sahranjeni. Kad su nizozemski novinari Bart Rijs i Frank Westerman, skoro godinu dana kasnije, u maju 1996, posjetili to područje, na jednoj kosini kod uništenog muslimanskog sela Islamovići našli su najmanje pedeset kostura, “kao čudovišne marionete”, još u njihovoj svakodnevnoj odjeći. Lične stvari muškaraca i mladića bile su razbacane po polju: “mali ruksak sašivenim od spojenih kesa za brašno, plastična čuturica za vodu, prazan novčanik, bilježnica s zapisima o domaćinstvu, gomilica sljepljenih fotografija u boji […], lična karta sa brojem BH04439001 na ime Nermina Husejnovića, rođenog 9. juna1971. u Srebrenici.”

Tri police knjiga s rekonstrukcijama jednu činjenicu čine neupitnom: u ljeto 1995. sve su strane – izuzimajući lokalno stanovništvo – željele ukidanje enklave Srebrenica. Niko za nju nije bio spreman ni prstom da mrdne. Za Srbe je to bilo pitanje prestiža koje se pošto-poto moralo riješiti. Nizozemski plavi šljemovi željeli su samo jedno: da se živi i zdravi vrate kućama. Vrhovnom zapovjedniku Ujedinjenih Nacija bilo je najvažnije da se okonča haos oko enklava u istočnoj Bosni. Poslije pada Srebrenice – a uskoro zatim i Žepe – pregovarači su napokon mogli da crtaju karte s jasnim i provedivim demarkacionim linijama. Za obične Bosance Srebrenica je bila središte hrabrog otpora, ali je njihovo vojno rukovodstvo o tome imalo sasvim drugačije mišljenje. Srebrenica nije imala ama baš nikakvu stratešku vrijednost, bila je samo teret, zadržavala je trupe koje su se negdje drugdje mogle mnogo bolje upotrijebiti, i priječila formiranje jasno branjivih linija fronta. To je skoro sigurno bila pozadina “otmice” Nasera Orića i drugih paravojnih vođa i povlačenja velikog dijela bosanskih snaga, tako da je ovo mjestašca u ljeto 1995. ostalo skoro sasvim nebranjeno.

Pad Srebrenice je, ukratko, čak i za bosanske stratege značio veliko olakšanje. Ali, to niko nikada neće čuti.

 

 

S a r a j e v o

 

 

Po bosanskim brdima pada snijeg. Sniježi po starim rovovima oko Sarajeva, po izrešetanim stablima, vozilima SFOR-a koja patroliraju po Palama, kratkoj stazi prema novoizgrađenoj vili Radovana Karadžića. Predlažem da prođemo kraj nje. “Ne”, kaže Duško strogo. “To stvarno ne bi bilo pametno.” Na ulazu na pijacu sjedi neka živopisna starija ženica, već prikazana na svim tv-ekranima svijeta. “Evo tebe opet”, viče ona Dušku. “Pa znaš valjda šta ja mislim o tome? Radovan Karadžić je bio i ostao naš predsjednik!” Kod nje nema nikakve sumnje: on je njen heroj, danas njen oslobodilac od muslimana a onomad od fašista, njoj se svi ti ratovi nekako miješaju, i ona će ga ako treba štititi i svojim tijelom.

Oprezno se spuštamo niz padinu. Brisači skidaju pahulje snijega. Na obje strane granice stoje i smrzavaju se dva reda taksija, jedni od drugih udaljeni tridesetak metara, strogo razdvojeni prema porijeklu i religiji. Nijedan srpski taksista više se ne usudi voziti u Sarajevo, nijedan muslimana u Pale. Onaj ko želi na drugu stranu, mora presjesti. Usred jelove šume neki očajan poslovni čovjek iz Beograda nas pita za put za Sarajevo. Srbi ga upućuju samo u njihovo Sarajevo, a to su Pale. Za njih ono pravo Sarajevo više ne postoji.

Snijeg prekriva sve: blještave obnovljene trgovačke ulice, ruševine novinske zgrade i prastare biblioteke, prenatrpane apartmane po periferiji, ugao ulice na obali Miljacke na kome je Gavrilo Princip 1914. ispalio hice, kupolu i blještavo osvijetljen minaret nove džamije, zarđale tramvaje, polja s hiljadama grobova, pogocima uništene stambene zgrade na širokom putu prema aerodromu – zvanom “Aleja snajpera”. “Ovuda sam uvijek morao voziti kao luđak”, kaže Duško. “Ako bi se zaustavio da nešto fotografiraš, bio si siguran samo tri sekunde. Snajperisti treba jedna do dvije sekunde da te opazi, a još tri da nanišani. Sa tri sekunde uvijek si bio na sigurnom.”

Snijeg i dalje pada. Smjestili smo se u Pansionu 101 u Kasima Efendije Dobrače. Ulica je nedavno, kao i svuda po gradu, dobila novo ime, sada prema jednom muslimanu. Ne postoji više ni Principov most, to je sada Latinska ćuprija, kao prije 1918. U pansionu su odsjela dvojica predstavnika neke njemačke fabrike crpki, neko iz ING-banke, neki francuski snimatelji i jedan italijanski diplomata.

 

Sljedećeg jutra svuda vlada mrtva tišina. Na ledenom zraku samo se čuje lopatanje i poneki glas. Cijeli grad je pod sniježnim pokrivačem debelim najmanje jedan metar. Zametena auta, neki prolazi prepriječeni slomljenim granama. Usred jutra nestaje struje, sat kasnije je najednom opet sve osvijetljeno. Aerodrom je skroz zatrpan. Svi su se zbili u maleni hol za odlaske: humanitarci, poslovni ljudi, novinari, umorni Bosanci koji smiju na Zapad, u posjetu porodici, američki vojnici s velikim vrećama punim božićnih poklona. Vrijeme ubijam sa kapetanom Gawlistom i podoficirom Niebauerom iz Budeswehra, oni su ovdje već pola godine radi očuvanja mira, sad su dobili deset dana odmora, u Frankfurtu ih čekaju žena i djeca. Nije baš prijatno, svi su se balkanski snježni oblaci stuštili ovdje u ovu prokletu dolinu. Opet nestaje struje, ali svi ostaju veseli i dobro raspoloženi: za tri dana je Božić, a tada će ovo garantovano proći.

Živimo u posljedicama četvrtog jugoslovenskog rata. Hotelska televizija prikazuje beskrajne konvoje s namirnicama koji sad već danima stoje i čekaju u planinama Makedonije pred granicom. Zbog nekakve birokratske začkoljice ne smiju da uđu na Kosovo. Ova bi provincija trebala da bude moje zadnje odredište. Već sam imao dogovorene sastanke u Skopju i Prištini, ali ova je snježna oluja sve poremetila. Sve se završava melankoličnim poslijepodnevom sa Hrvojem Batinićem, novinarom, poznavaocem gradskih prilika i rođenim pesimistom, u kafiću To Be or Not to Be. “Pesimizam je moj način života”, tvrdi on. “A ako se ipak dogodi nešto dobro, to me uvijek obraduje. Za vrijeme opsade osjećao sam se izvrsno. Prijatelji koji bi svratili govorili su: ‘Batinić je neshvatljiv. Više ni traga od one njegove natmurenosti. Izgleda da mu se sve ovo dopada!’ Bilo je dovoljno samo da pogledam oblake da bih se osjetio slobodnim. A sad mi se vratila depresija.”

Priča o prvoj godini opsade, i o svojoj vojnoj jedinici:

“Srbi, Hrvati, muslimani, nije bilo nikakve razlike. Svi smo se osjećali građanima Sarajeva, normalnim ljudima, napadnutim od luđaka s brda. Ali, septembra 1992. Srbi su odstranjeni iz bosanske vojske. Tada je to počelo, to etničko razmišljanje, i kod nas muslimana. A sad smo do grla u tome. Postoji samo jedna stvar za koju nema nikakvih finansijskih ograničenja: gradnja džamija.”

Po Batiniću je ovo doba velikog skrivanja. Bosanci svih partija skrivaju se u mnoštvu, iza nekog vođe koji je jači i bogatiji. “Na izborima se više ne priča o normalnim brigama, nego o maglovitim starima kao što su “kosmičko pitanje” i “nacija”. Tako sam više nisi odgovoran. To je skroz-naskroz onaj drugi.” Mnogi njegovi sugrađani još uvijek ne shvataju šta ih je zadesilo. “Svi su zbunjeni. Ljudi su prvo za sve probleme krivili rat. Sada primjećuju da su izgubili i cijelu ekonomsku sigurnost socijalizma: posao, zdravstvenu zaštitu, krov nad glavom, obrazovanje. Nezaposlenost se u ovom trenutku kreće oko 70 posto.”

Vojska zapadnjačkih humanitaraca u velikom se broju sručila na Sarajevo i ostatak Bosne. U preskupim Land Cruiserima paradiraju gradom, mobilnim zivkaju po cijelom svijetu, odsjedaju u Holiday Inn-u za tristo pedeset maraka na noć. Oni su glasnici bogate Evrope i Amerike, humanitarci i hitri nation builders, heroji medija, samo skaču s jednog cilja na drugi. Hrvoje Batinić se naginje naprijed i duboko me pogleda u oči. “Reci, Geert, ali budi iskren: Kakve nam samo ovo tipove šaljete? Vrh je najčešće u redu, ali što se tiče ostalih, čast nekolicini izuzetaka, ja kontaktiram sa trećerazrednim tipovima, avanturistima koji u svojim vlastitim zemljama teško da su dobili priliku.” Mogao bi se razbjesniti zbog toga. “Za njih smo mi neka vrsta domorodaca, misle da nam trebaju objasniti šta su wc i televizija, i kako treba da uredimo školu. Ta arogancija! Oni Bosance zovu lijenčinama, dok njima samima za posao od jednog dana treba čitava sedmica. A kakvu samo halabuku oko toga prave! Istovremeno svi vide koliko novca troše na sebe i svoj položaj. U to ulažu tri četvrtine svoje energije.”

Naručujemo još po jednu i Batinić se počinje žaliti na korupciju, rastuću moć religioznih vođa u gradu, poletne rasprave o “iranskom modelu” na univerzitetu. “Sarajevo više nije ono što je bilo. Grad je pun seljaka-izbjeglica. Od ljudi koji su tu bili pod opsadom, ostalo ih je najviše 20 posto.”

Batinićev pesimizam već je odavna stekao premoć. Predviđa: “Kad naša djeca porastu, imat će veliku šansu da postanu još veći fanatici od onih koji su počeli ovaj rat. Normalni ljudi se mire sa sudbinom. Mi još i znamo kako je bilo, Jugoslavija prije deset godina, normalna evropska zemlja. A vidi sada! Izgubili smo sve u čemu smo bili dobri, a zadržali sve što je loše. Može li čovjek sam sebe pogledati u ogledalu? Može li priznati da je sve uprskao, čak i za svoju djecu i unuke? Ta vrsta hrabrosti, to ovdje nedostaje. Ja ti kažem: prošao je rat, a sad se ništa više ne pokreće, ništa ne mijenja, sve stoji u mjestu!”

 

Sniježi već danima, a još se i podigla neka hladna, gusta magla. Avioni ne lete. A ni to nije tako loše, spokojno zuriti u pahulje iz To Be or Not to Be.

Ali večeras sam iznenada dobio šansu da odem, vozim se sa Esadom Mavrićem kroz noć do Splita, ne pitaj kako, ali on vozi. Klizimo u brda, milimo oko odrona, i čekamo iza zaglavljenog konvoja SFOR-a. “Sad smo trideset pet kilometara od Sarajeva”, veli Esad nakon tri sata. Prestaje da sniježi.

Esad je nekad bio inženjer i šampion u streljaštvu, ali to je sad pradavna prošlost. Sad ima dvije porodice za koje se brine. Pričamo o opsadi, o tome šta se može napraviti od flaše koka-kole napunjene vodom – skuhati čaj, oprati zube, košulju, pa čak i obaviti nedjeljno kupanje –, o vječitoj hladnoći, o debeloj gomili deka pod kojima provodiš dane. “U to doba sam imao najslađe snove, slađe od svih do tada, takvih snova više nikad nisam imao”, uzdahne Esad dok obilazi neki utonuli autobus. Mjesečina po brdima. Sela spavaju pod dubokim snijegom Balkana.

On priča o tajnom tunelu, putu spasa ka slobodnoj zoni, krijumčarenju. Voda je bila rijetka, prava dragocjenost. “Gledao sam kako je neki stariji čovjek na bunaru kod pivare nasuo previše vode, dva kanistera od po deset litara, zbog čega nije mogao brzo hodati. Pogodili su ga odmah na prijelazu te male čistine. Vidjela to dva dečkića. Rizikovali su: jedan je odvlačio pažnju snajperisti, a drugi stavljajući život na kocku dotrčao do mjesta na kome je čovjek ležao, podigao ta dva kanistera, i pojurio nazad. Čovjeka su ostavili da leži.”

Esad navodi brojke: od četiri stotine hiljada stanovnika Sarajeva, za vrijeme opsade poginulo ih je jedanaest hiljada, među kojima više od hiljadu sto djece.

A onda je iznenada nestalo snijega, približavamo se Mostaru. Iz srebrnkaste noći jedna za drugom niču ruševine, jedan za drugim izgorjeli i srušeni blokovi kuća. Rijeka šumi ispod ostataka mosta iz šesnaestog vijeka o kome je toliko pisano. Kako li je samo morao biti lijep, kako impozantan, koliko moćan! Onaj ko je ovu prastaru poveznicu pretvorio u ruševinu – a bio je to težak posao – taj je dobro znao šta čini: uništavao je. To je taj isti mentalitet kojim je razaran Dubrovnik, i čuvena sarajevska biblioteka: “To su bili grmalji koji su se iživljavali nad gradom”, mrmlja Esad. “To se u ovim ratovima posvuda dešavalo. To je čak možda bila suština svega.”

 

Sljedećeg jutra sunce na obalama Splita, more bliješti, šum valova koji se valjaju iz Italije. Uveče, kao da nigdje nisam ni putovao, opet šetam božićnom pijacom u Strassburgu. Afrikanci prodaju čarape sa raznobojnim lampicama. Ulični pjevač pjeva židovske pjesme. Turski mladići metu ulice. Neki turist-biro za šaku franaka nudi vikend u Njujorku. Alzaški keksi mirišu na Božić 1900.