Nekom je danas rodjendan. Rodio se u Holandiji, dok smo bili u azilskom centru, i skupa sa starijom braćom, “debelo” doprinio da tamo mentalno i opstanemo.
Dvije “Zipke” iz Ljubavnih pjesama su nastale prije njegovog rođenja i posvećene su njegovoj braći, ali zato njemu posveta na početku knjige, sve sa pripadajućom ilustracijom.
Na prvoj ga slici evo s tatom i braćom, na drugoj s Makom, a na trećoj prijateljem Sulijem i rodicom Anom Nikšić.
Treća, opet, sreća.
Kako onda, tako i danas, kad je i mentalno, a evo i fizički, sasvim raširio krila.
Sretno, “mali” majstore!
Ma, Pa & Braća
Zipka
I
Budi me grumenčić smijeha od sinoć. Srebrn orah,
mjesečev, hladna sjena zipke i njegovo ponešto
uskovitlano disanje. Bojažljivo dotaknem kvaku,
na prstima, tiho, plašeći se poda: minsko polje trulo!
Na leđima, dišete tiho. Njegova krioca, šačice djedove,
raširena su i izvan rebara zipke: Galeb Džonatan Livingston.
Odjednom: štucneš! Jeza jagodica: buđenje,
rasulo sklada, plač grleni. Nijedna ova strofa
nema drugog smisla: kad se, rosan, provlačim pod kapima noći
(čamac bez vesala!), i kad svjetlac, kikić,
u meni zaluta, kad me nema ni grama u meni, tu je slika,
arhetip cvjetanja: vas dvoje bujate, plavite mi žile,
povodanj plemenit, čineći pristalim baš mi svako veče.
Prašnici i tučak, med nastaje gusti, zlatonosni.
II
Dok pauk radonja, na kućnom oltara uglu,
izvodi igru svikle jalovosti, a s vana zvoni oluk,
ja gledim ovo, ugrušak grleni: on doji,
i napreže se, sav crven od zadovoljstva,
dvostrukog djelanja. To samo bebe smiju:
dvije odjednom rabote! Smiješkom ga koriš,
dlanom po dupetu malo, od njegovog bubrenja
otežalih ruku, malko i ti zajapurena.
Iznad fotelje, natkriljen groteskni arhanđel,
blesavo dvojim: čime sam zaslužio ovakvu mekotu?
Ovo ljeskanje?! Od žara neizdrživog izaći bježim,
kupiti novine, utopiti se u toplu i vedru masu
subotnjeg podneva. U pabu drmnuti s nogu,
da bih se, opet, sebi vratio. Sebi. Tebi. Njemu.
Svejedno.
